odmak
utorak, 09.02.2010.
Tek tako, srdašca radi
Vrlo često čujem od svojih dugogodišnjih prijatelja: Ti puštaš da ti svi kake po glavi. Ili : previše si dobra i lako opraštaš.
Neki mi kažu da sam bez stava: ponekad govoriš jedno, a sutra već drugo , čujem.,
Davnih godina jedan pok prijatelj (ne brinite imam i živih) dao mi Musilovu knjigu 'Čovjek bez svojstava'. Vrlo hermetična i teška za čitanje, ali pročitala sam i spremam se ponovo pročitati. Slažem knjige koje čekaju, ali kako sam počela raditi na 'Stolici' i to vrlo intenzivno, (mirovina mi je uistinu na prvi zub. Sramotna. Jadni umirovljenici) morat ću poživiti duže nego sam mislila. Čuješ li me moj osobni Bože. Odabrala sam slobodnom voljom vjerovati u tebe, ako moram mrijeti neka to bude brzo i bez boli.
Cap, carap i nema me više. Koga briga.
Evo jedan tekstić, možda s bloga. (moj je)
Slažem se s Mesićem da križ nema što raditi u javnim ustanovama. Ili ako je tamo križ onda trebaju ti i svi ostali simboli raznih vjera i svjetonazora koje imaju građani Hrvatske. To nas naravno vodi do kiča i teorije Dinka Tomašića .
(D.Tomašić jedan od prvih sociologa u prvoj polovici dvadesetog stoljeća podijelio je Hrvatsku na ravničarsku i brdsku- u tom smislu i ljude koji tamo žive. Mi bismo danas rekli ruralnu i urbanu- sve sam to malo pojednostavila, ali mnogi se danas bave teorijama D. Tomašića-)
Počesto činim to i sama kad me odasvud iz tiskovine, sa televizije pritisne vjetar sa Svilaje- u tom smislu zgodno je pročitati Pofukov tekst u jednom Jutarnjem.
Ali s druge strane što je danas kič sutra bi mogla biti nježna sjećanja i mila vlastita povijest. Kao oni velebni spomenici na grobljima koji su pred koje vrijeme dok su bili novi bili uistinu kič, a sad kad je na njih pala patina čine nas da se s nježnošću sjetimo na one koji pod njima leže.
Križ nadilazi naše male blogovske lamentacije i prepucavanja. Nadilazi i dokazivanja i profana svrstavanja ispod 'simbola' oko naših vratova, a ipak na raskršćima naših seoskih putova podsjeti nas na nešto, bar nas koji u njega vjerujemo, podsjeti nas na našu prolaznost.
I ja ga nosim oko vrata ( iako je u mojoj porodici i kod mojih starih bilo uvjerenje da donosi nesreću). Ne zato da bih se dodvorila ili dokazivala novoj politici, nego upravo zato jer me podsjeća da se dnevno trebam preispitivati: Jesam li ohola što mi se ne sviđa simbolika i u Tomphsonovim pjesmama? Jesam li ohola što mislim da sam 'intelektualaka' i pripadam urbanoj priči? Jesam li ohola što zaboravljam da je upravo ta danas i meni odiozna ruralna nametljivost i galama dala najviše žrtava za slobodu Domovine?
Nameće mi se kod svih naši rasprava i podijeljenosti između ruralnog i urbanog jedna sintagma iz vremena komunizma: Salonski komunist.
Jesu li bili istinski komunisti oni koji su nosili Che Gureniu sliku na majicama i slično?
I tko su komunisti? Jesu li to baš svi koji su se upisivali u partiju.
I tko su istinski vjernici? Jesu li to oni koji sjede u prvim redovima u crkvama(danas ne jučer)
Moje skromno mišljenje da sve te naše vjerske i svjetonazorske razlike ne treba dizati do tako velikih sukoba i simbola za i protiv.
I ništa na silu mijenjati. Učimo se svi i učimo druge vrijednostima koje su ipak univerzalne. Dobroti, jednakosti, istim mogućnostima, poštivanju drugačijeg.
Nemojmo biti oholi, a to više manje svi jesmo, jer na kraju će ispasti da kič ima više duše nego naša 'intelektualna' urbana priča puna isključivosti i prezira prema drugima, različitima.
Neka nas pouče i velike nacije koji su svoje običaje, nošnje , svoju vlastitu Domovinu i njene različitosti, pa čak i onaj kič unutar toga doveli do nekog vlastitog brenda kako bi se danas reklo.
Dindrlice- dindrl traht napr- narodna nošnja sa njemačkih prostora ili kauboji u Americi ili sušene i smanjene glave ubijenih i pojedenih neprijatelja na j Gvineji- vidjela vlastitim očima, koje pokazuju turistima.
Što sve na ovom svijetu nije kič? Ili fašizam?
Meni je i socijalizam bio fašizam pa što. Koga za to briga. Danas na sve to gledam drugim očima i poštujem svako uvjerenje. Znam razlučiti zlo i dobro u svakom sustavu i ne nosim križ oko vrata da druge kažnjavam ili ljutim ili upozoravam nego da samu sebe podsjećam na dobrotu.
Ne smeta mi što ga drugi ne nose i ponovo ponavljam smatram da mu nije mjesto u javnim ustanovama. Tu je Mesić u pravu. Po meni je u puno stvari u pravu osim u činjenici da antifašizam treba izjednačiti sa komunizmom, ali to je sad već neka druga tema.
