odmak

petak, 31.08.2007.

Herbi

Sjeća li se još tko priče o autu, maloj bubi, Herbiju?
Morala je biti Walt Dizni produkcija u kojima se neživim i o čovjeku i prirodi ovisnim stvarima udahnjuju ljudske osobine. To je ono što nas je kao djecu veselilo i još, neke od nas, iako smo odrasli, razgaljuje.
No dakle, 5 siječnja 1996 godine, spremali smo se za Zagreb, Čičituk je još skoknuo van nešto obaviti, ali u trenu je bio natrag.
“Nemoj se uznemiriti, nemoj gledati kroz prozor, ali našeg automobila nema.”
“Kako nema?”
“Tamo gdje sam ga sinoć parkirao jutros ga nema.”
Ukraden! Oboje izbjegavamo to reći, kao da će izgovorena riječ potvrditi naše crne slutnje i više neće biti povratka.
Čičituk se malo vrtio po susjednim ulicama u nadi da je zaboravio gdje ga je parkirao, a možda je naš mali džip sam odšetao. Imao je ponekad svoje mušice.
Onda je otišao, mislim Čičituk, na policiju.
Ne znam što je s njim, jer djeluje mirno, ali ja se osjećam pogođena. Kao da je lopov imao nešto osobno protiv mene. Upadam u depresiju.
Jedna od pokojnih teta uvijek je govorila:
“Mi ženske iz familije patimo od melankolije.”
Ne znam je li to razlog mom depresivnom stanju, ali ono je tu.
“Svedi garderobu na razumnu mjeru. Idemo za Zagreb autobusom”, kaže Čičituk.

Naši odlasci za Zagreb ili bilo gdje drugdje su uvijek sudbinsko pitanje: biti ili ne biti.
Jednoć, (događaj se odvijao noću pa mi se izraz jednoć čini prikladniji od jednom), još prije odlaska otrčali smo do naših prijatelja. Onda smo od njih, opet zadnji tren trčali na autobus za Zagreb. Čičituk, po običaju, zna neke sporedne pute, po planinah gor i dol, a ja uvijek malo u otporu, često i malo više u otporu kod tih njegovih brzinskih aranžmana, skočim sa jednog zidića, prepreke na putu i doskočim ravno na glavu u dvometarsku rupu na gradilištu.
Dvoje mladih ljudi, koji su se tren prije na ulici svađali na pasja kola i upravo krenuli svaki na suprotnu stranu svijeta, vrate se udruženi, zaprepašteni mojim padom stave se na raspolaganje Čičituku pri mom spašavanju.
Tresle su mi se ruke i noge. Krv mi se cijedila s glave, ostala sam bez dugmeta na kaputu, naočale sam skupila u padu, nisam se osuđivala niti pogledati jesu li se razbile. Blatnjava. Stiskala sam zube da ne počnem plakati od silnog samosažaljenja koje me kao plimni val počelo obuzimati. No to je već poznata obiteljska melankolična crta.
Ono dvoje mladih ljudi nas je nakon određenog krzmanja napustilo. Otišli su zagrljeni i zaljubljeni. Sretni!
Dok jednom ne omrkne drugom ne osvane.
“Ja ću se vratiti kući, a ti nastavi za Zagreb”, kažem drhtavim glasom, velikodušno.
“Ne idemo oboje. Toliko toga moraš obaviti.”
U Zagrebu me, po običaju čeka puna satnica.
No evo kako se branim od nedaće.
Podijelila sam se na dušu i tijelo. Priznajem vrlo ‘originalna’ podjela.
Tijelo mi se istina nikako ne sviđa. Čini mi se da bi bilo bolje s dugim nogama, tanjim strukom i td…da ne sve ne nabrajam, a bogme i dvadesetak godina manje.
Ni duša mi se nikako ne sviđa. Rado bih da sam…itd, itd.
Uporno radim na poboljšavanju jednog i drugog dijela, ali su rezultati vrlo slabi.
Kako bilo da bilo kad me napadnu nedaće moja duša skupi sve svoje dijelove i hitro bježi u najudaljenije dijelove tijela. Skrivena, lijeći se, virka i čeka trenutak da tijelo bilo kako zacijeli i onda po potrebi kako joj pipci istražitelji jave, polako šuljajući se ili u jurišu ide natrag na svoje mjesto. Metoda je vrlo zgodna i toplo je preporučam svim nesretnim, nezadovoljnim nesnalazećim ljudima u ovom sretnom i lijepom svijetu i okružju.
Recept sam primijenila i kod krađe auta.
Ali… Auto je bio po mojoj mjeri. Oduvijek sam željela imati jedrilicu, đip, svoj pusti otok i pisati. Moja je teorija da čovjek kad nešto silno želi to i ostvari. Dakle meni je preostao još vlastiti otok, ali nikad se ne zna.
A onda sam ostala bez džip koji mi je prirastao srcu Osjećala sam se vrlo ugodno u njemu.
Ja + Nissan patrol = robocop. Vrlo nepobjediva na cesti, a i šire. S autom su mi ukrali i vozačko samopouzdanje.
“Nikad više neću voziti”, rekla sam Čičituku.
Ali, vratimo se na Herbija s početka ove priče.
Peti veljače 1997 godine spremamo se za Zagreb. Čičituk se vraća izvana i kaže:
“Pogledaj kroz prozor. Naš auto stoji parkiran pred kućom.”
Odmah sam znala što mi hoće reći. Naš Herbi! Lijepo parkiran skoro na istom mjestu odakle je pred točno trinaest mjeseci na isti dan nestao.
Istina, promijenio je djelomice boju, a i neke druge dijelove, ali limeno srce koje kuca i voli je ostalo. Vrlo dobro je znao odakle je krenuo i kuda mu se vratiti.
Novi vlasnik s vrlo urednim, sada odgovarajućim papirima, iz jedne nama bliske države, ali, koja je država imuna na takve događaje, doveo ga je tamo gdje je i trebao doći.
I to je to. Ostalo su detalji.



Ljeto 2007, deset godina kasnije

Tako sam pisala godine 1997. Još sam bila puna iluzija. Krasnog li i nevinog vremena što se moje ljubljene domovine tiče. Bez obzira što su trajala razna nevremena ja sam vjerovala da je sve drugo ružičasto ili da će bar biti.
Ali naš ljubljeni Herbi nikad više nije vraćen u naše ruke. Trebalo je dokazivati da je naš. Iako sam odmah htjela sjesti u njega, imala sam ključ, mogla sam to napraviti, ali policija koju smo pozvali i koja je vrlo brzo stigla nam je savjetovala da to ne napravimo. Htjeli su zapravo dokaze za krađu automobila, kasnije je izišlo i na vidjelo tko je krao i gdje su automobili odlazili, koja se odvijala za vrijeme domovinskog rata. Ne otkrivam nikakve tajne o tome se pisalo i pisalo, ali mislim da taj čovjek, organizator i glavni kradljivac ili kako se to već kaže još šeće na slobodi. Bio je optužen, policija je podastrla dokaze. U novinama su čak izišli brojevi automobila koji su nestali i… ne znam što se dogodilo dalje…
U svakom slučaju te 1997 god. policija je postavila zamku ispred našeg stana. Uhvatili su novog vlasnika kad je ulazio u automobil. Zvali su nas da opišemo kako je izgledao automobil, kad je bio naš, jer su bile izvedene neke preinake, ali neznatne, čak je i ključ odgovarao. I onda izio vuk tovara kako bi mi rekli. Neko smo vrijeme viđali Herbija na policijskom parkiralištu a onda se izgubio.
Zašto nismo reagirali?
Prvo trebalo je, preko suda, dokazivati da se radi baš o našem automobilu. Ne mogu se sjetiti, ali ti su troškovi bili poprlični, a čuli smo da je đip imao i havariju, a potom nitko nam nije mogao garantirati da će biti vraćen.
Ljudi si tih godina doživjeli toliko nevolja da se čovjeku činilo deplasirano kukati nad izgubljenim autom. Bilo pa prošlo zaključili smo. Sve zlo u tom. Možda ovo nisam trebala niti nadopisati, ali uklapa se u neka druga moja nezadovoljstva stanjem u Domovini, a za krađu automobila nisu bili krivi ni komunisti ni četnici, pa sam ipak napisala.

srijeda, 29.08.2007.

Nešto lagašno, iz arhiva, iako mi u glavi kuha milion odgovora donu i ateisti

O putnicima i posadi (1988 godina) *


Najvedriji dio putovanja je dogovor.
“Baš zgodno”, kažu manje više svi pozvani. Već se vide kako leže izloženi suncu, vjetar lagano pirka, a more je mirno kao ulje.
“Kad se kreće?” nestrpljivi su.
Naša iskustva s putnicima Jozefine K su vrlo raznolika. Počevši od dogovora. Evo na primjer jednog od naših dogovora.
Marinići, njih pet, mama Neda, tata Ivan i djeca Niko, Luka i djevojčica Iva. Na odluku da se kreće svi su dobre volje.
“Idemo sutra”, kaže Neda.
“Kada? U koliko sati točno?” pitam oprezno.
“Ovako”, kaže Neda, “Ivan bi trebao raditi i u subotu, jer je porinuće jednog broda, ali normalno ne dolazi u obzir da radi. Vječno je na poslu. Mora jedanput sa mnom i djecom negdje. Ovo je prava prilika.”
Ivan je inače brodoinženjer. Radi u brodogradilištu i u subotu ima porinuće velikog feribota.
“Misliš li da se može izvući?” ponovo pitam oprezno.
Moj oprez je sakupljen iz niza dugogodišnjeg druženja i prijateljstva sa Marinićma.
“Ne brini”, uvjerava me Neda. “Ovaj put smo točni. Možemo krenuti u petak u tri sata poslijepodne kad Ivan stigne kući s posla. Što treba ponijeti?”
Djeca su oko nas. Svi smo još puni optimizma, osim vječno zabrinutog Kapetana Ćičituka. No zna se Kapetanova je dužnost da bude zabrinut. On zapovijeda sa svim i svačim na brodu, ako mu to naravno uspije. Kapetani su obično bradati, nervozni, puni odgovornosti i u principu loše volje i moram priznati gledajući posadu da mi nije jasno zašto je to tako.
Što treba ponijeti?
Neda uz pomoć svoje djece sastavlja spisak stvari. Dakle: deke, posteljinu, deset kilograma kruha, nekoliko kilograma šunke, sira, povrća, voća, tri bicikla, Iva svoje baletne Papuče, Luka nogometnu loptu, a Niko skejtbort.
Iz meni još nerazumljivih razloga Kapetanu dlake brade brkova i kose idu u zrak.
“Molim vas”, kaže po prvi put strpljivo i mirno, “neka Iva izostavi svoje baletne cipele.”
Pristali su. Kakvo olakšanje.
“Dobro”, ja još uvijek pokušavam utvrditi točno vrijeme polaska. “Mi dakle krećemo u petak poslije podne u petnaest nula nula.”
“Nazovite prije nego krenete i mi dolazimo za vama”, odgovor je.
Nazvali smo ih po dogovoru.
“Za pet minuta smo na brodu.”
Kapetan Ćičituk, moj najmlađi sin signor Conte, koji je to ime dobio zahvaljujući određenim osobinama, za koje mislim da se podrazumijevaju pa ih nije potrebno objašnjavati i ja pripremili smo brod. Ulili vodu, odvezali konope i tako s upaljenim motorom stajali dva sata.
Zatim smo ponovo zavezali brod.
U 18 sati kapetan Ćičituk kaže:
“Nešto je trulo. Što ti misliš?”
Ja, kakav takav stručnjak za Mariniće, kažem:
“Stići ćemo Jozefinu K još izvaditi izvan, sastrugati dno, dati donji premaz.”
Bili smo gotovi do jutra. Porinuli smo Jozefinu K - a natrag u more. Kapetan misli da smo dovoljno čekali i da bi sad trebali krenuti sami. Ja predlažem da ih se još jednom nazove.
Kapetan i signor Conte odlaze telefonirati.
Naravno, Ivan se nije mogao izvući s posla. Upravo doručkuju. Skoknut će još jednom do brodogradilišta tek toliko da vidi je li sve u redu i eto ga za pet minuta natrag.
Čekali smo do sedamnaest sati tog dana. Krenuli smo po mrklom mraku jer kad su konačno stigli njihove stvari nisu mogle stati na Jozefinu K - a pa smo morali iznajmiti veći brod.
Ubuduće smo se pokušavali dogovarati da ćemo krenuti u srijedu, kako bi bili sigurni da će stići do petka. Međutim pročitali su nas pa ponovo kasne.

Postoje putnici za kojima se žali. Kao Željko, sad već debelo Kanađanin, koji je u svojoj kanadskoj košulji, s trakicom na glavi, rupcem oko vrata i torbom od sedam milja otišao u Kanadu.
Postoje i putnici o kojima zbog Urođene Finoće svoje Duše neću reći ni riječi.
Putnika koje se teško više mogu i sjetiti.
Bio je jedan mali dječak sa svojim tatom. Ostali su dva dana. Dječak je oba dana preležao bez pokreta i bez riječi. Niti je jeo niti je pio. Ja sam mu pokušala pričati razne morske zanimljivosti, ali on uopće nije reagirao. Je li bio prepadnut ili autist to nismo mogli doznati niti od njegovog tate koji je također šutke sjedio u svom kutu. Iskrcali su se nakon ta dva mučna i puna šutnje dana. Izišli su na kopno i naglo se promijenili. Skakutali su držeći se za ruke. Dječak je zapjevao visokim glasom, kao da pripada zboru bečkih dječaka. Otac mu se pridružio. Brali su cvijeće. Mahali nam.
Odlazili su nasmiješeni. Otac nam je dovikivao: “Bilo nam je krasno.” Dječak se smiješio i dovikivao za njim:
“I meni. I meni.”
Postoje i nevidljivi putnici. Oni su obično ženskog roda i tada ja nisam prisutna, pa ne bih mogla ništa detaljnije reći. Mogla bi ih nazvati nepostojećim putnicima ili putnicima sumnjivog identiteta, ali sad opet nastupa Urođena Finoća moje Duše pa o toj temi neću reći ni riječi.
U pravilu čim se stupi na prostor Jozefine K - a nastupa promjena karaktera. Nešto je magično u ozračju broda. Ili možda mali kućni ili u ovom slučaju mali brodski duh čini svoje.
Moja prijateljica Lada B. na jednom putovanju izvrijeđala nas je na pasja kola. To što puše bura, što su valovi ogromni i što se brod naginje ovamo i onamo, sve je to, rekla je naša krivica.
“Naručili ste vjetar i ostalo da me impresionirate. Nikad vam to neću oprostiti”, rekla je bijesno.
Optužila je vino da je bilo kiselo i svih nas koji smo razgovarali i smijali se dok je njoj bilo zlo. Upravo je navlačila boksačke rukavice, kad smo ugledali kopno. Uvukli smo se u uvalu.
Sutradan je bura prestala. Vračali smo se po laganom vjetru. Muškarci su se kupali, iako je bio kraj studenog. B. B., njen muž, je nakon četrdeset i osam satnog pecanja ulovio dvije ribe, što je dodatno razgalilo posadu.
Svi smo bili u onom vedrom raspoloženju laganog blaženstva koje ponekad zahvaća putnike broda, dok su jedra napunjena i Jozefina K - a lagano nagnuta klizi kroz plavetnilo mora i neba.
Lada je opet postala ona stara poznata Lada koju volim.
Tu mi pada na pamet jedna slična zgoda koja se zbila na brodu naših prijatelja. Jedan od putnika također naglo mijenja raspoloženje i hoće na sred pučine napustiti brod i vožnju. Optužuje kapetana da namjerno naginje brod kako bi se upravo on osjećao nesigurnim.
“Ja te mrzim”, kaže. “Doveo si me ovdje da bi pokazao svoju nadmoć.”
I hop iskoračio je i odšetao preko mora do prilično udaljenog kopna.
“Odšetao?” pitala sam. “Valjda otplivao?”
“Ne, ne!” uvjeravali su me. “Doslovno odšetao. Bio je posve iznad površine. Hodao je ljutito i brzo. Vratili smo se natrag. Našli smo ga kasnije u luci.”
Moram upozoriti da je onaj koji mi je to pričao uvjereni ateist., te da cijeli događaj nema veze s poznatim događajem od prije dvije tisuće godina niti je izazvao slične posljedice.
Na brodu je sve moguće. Tu vlada neka druga logika i zakonitosti, koji nemaju nikakve veze sa čvrstom površinom.
Inače postoje dvije vrste morskih odnosno vodenih putnika. Oni kojima brod služi da s jednog mjesta brzo stignu na drugo mjesto i oni koji jedreći posve gube pojam o vremenu i nemaju nikakvih planova kad i gdje stići.
Ako se na brodu nađu zajedno putovanje je propalo. Oni prvi uvijek iznova pitaju kad ćemo stići i gdje ćemo stići, što ove druge izbezumljuje jer ih dolazak negdje, bilo gdje u tom trenutku ne zanima. Oni su se, ovi drugi, naime već ugurali u svoju i brodsku logiku bez sata i vremena koje protječe kako ga je god volja i slijede samo taj ritam.
Kapetan Ćičituk one koji se žure pušta patiti.
“Tko im je kriv”, kaže, “kad ne znaju što rade.”
Nekad mi ih bude žao gledati s kojom čežnjom upiru pogled ka prvom kopnu, a zatim s upitnikom u oba oka u glavi, a neki i sa trećim okom, pogledaju Riđobradog. Da ga poznaju onoliko koliko ga ja poznajem znali bi da im je sve uzalud i da ga baš ti zamolbeni i žalbeni pogledi tjeraju na još veći stupanj neumoljivosti.
Njegove su poznate izreke:
“Ja ne želim patiti, jer netko drugi pati.”
Ili, “Sam si je kriv”, kaže ili, “To je njegova stvar, zašto da se i ja još nerviram.”
Ako ga bilo što smeta on to odmah i kaže, jer on nema Urođenu Finoću Duše. Evo na primjer kako on to radi:
Imali smo kod jednog putovanja putnika koji bi pri svakom uplovljavanju u uvali, veću ili manju luku stao na pramac broda i počeo pišati. Mi, preostali putnici počeli bi naglo gledati naokolo po obzorju. Zviždali bi nezainteresirano gledajući u nebo ili bilo gdje drugdje kao da ništa ne primjećujemo. Oni koji su bili prvi put s nama možda su mislili da se to tako mora raditi. Možda je Kapetan samo htio spriječiti epidemiju, jer je u jednom trenutku pri ulasku u treću luku doviknuo preko cijele dužine broda sa svog komandnog mjesta:
“Čuj, ja to na tvom mjestu ne bih više radio.”
Slijedio je začuđeni pogled putnika. Činilo se da je pocrvenio i to se više nije ponovilo.
Da sam ja trebala odlučivati o tom događaju sve bi se odvijalo ovako: Ja bih se grizla, zviždukala i promatrala mjesecima obzorje. Od nerviranja prestala bih jesti i spavati. Nestalo bi me, a dotični putnik bi se još i sad pri svakom uplovljavanju važno prošetao prema pramcu s, naravno, određenim namjerama.
No dakle kapetan voli jedra i jedrenje i naša Jozefina K - a nagnuta na jednu ili drugu stranu plovi k nekom cilju, koji će kad tad biti dosegnut. Ako i nema vjetra stojimo satima na pučini i čekamo dok ne zapuše. Motor kao da i ne postoji.
“On je nužno zlo”, kaže ponosno kapetan jedrilice i nerado ga spominje. Jednako tako ne voli ni tendu.
“Tenda i motor”, kaže ponosno i tvrdokorno, ” to ne spada na Jozefinu K - a”
“Pogledajte samo. Imamo rezervoar u kojeg može stati dvjesto litara nafte. Već pet godina mi nismo dodali ni litru. Pisano i nepisano pravilo s Jozefine K - a je: Mi se koristimo samo jedrima.”
Kakvu daljnju zamolbu mogu u kapetanovu pravcu uputiti oni nesretni putnici kojima je vruće i koji se ovako na suncu prže čekajući da se vjetar umilostivi. Pravilo je pravilo. Nema tog putnika... no, no oprezno s pravilima.
Nije li netko rekao: Iznimke postoje radi pravila ili je bilo rečeno pravila postoje da se krše.
A postoje putnici i putnici.
Postoje male oh i ah sirenice kojima se strašno, strašno žuri da stignu na određeni cilj i kojima je oh uistinu vruće, a ne bi se baš okupale na otvorenom moru jer se, oh tako boje morskog psa i ostalih morskih čudovišta.
U tom slučaju, samo u tom jednom jedinom slučaju kapetan spremno pali motor i namješta motor na najveći broj okretaja što je inače na Jozefini K. strogo zabranjeno. Jozefina K - a se propinje. Da nema visoki jarbol više bi sličila na gliser nego na jedrilicu. Nije li bio neki film o brodu koji umire od stida?
No, nećemo kažem joj ja. Nećemo upasti u samosažaljenje. Otkazat ćemo mu poslušnost. Ja znam kako, a i ti ćeš znati kako šapćem Jozefini K. - a.
Na povratku, nakon što je mala sirenica dobila što je htjela vraćamo se kući. Vjetra ni od korova. Ponovo palimo motor jer kapetan dalje nastavlja putovanje autobusom, pa mu se sad silno žuri. Kapetan i ja ne razgovaramo. I čemu? Sve je jasno. Milju dvije pred matičnom lukom tr... tr... tr ... i posljednji izdisaj motora. Panika! Kapetan rastavlja motor i čini sve one radnje koje samo muškarci rade kad se s motorom nešto događa.
“Ostali smo bez nafte”, progovori odjednom.
“Kako je to moguće?” kažem ja.
Bijesan pogled, ali moje je lice mirno, a ni u glasu mi se nije moglo naslutiti zlobno zadovoljstvo.
Duboko žalim što nema publike, onih istih jadnih i nevoljnih putnika koji su na pučini morali čekati da zapuše maestral ili tako što i nikako ga nisu mogli umilostiviti da se ide motorom.
“Možemo na jedra”, kažem ja.
Gleda me podozrivo, ali u mom se glasu i dalje ne osjeća zloba. Gledam dobru i pouzdanu Jozefinu K - a. Stoji kao ukopana. Ona u dogovoru s motorom, ja u dogovoru s vjetrom.
Možda je kapetan pogriješio kad je insistirao da brod dobije žensko ime. Nomen ist omen.
Možda bi u ovom slučaju kapetan rado odšetao do kopna, ali hodanje po vodi je privilegija, a ne pravilo.

No, izostavimo li posebno i s pažnjom tretirane putnike, ostaju oni drugi oko čijeg se izbora Kapetan i ja često razilazimo. On voli poslušne što u skučenim uvjetima života na brodu nije za podcijeniti. Važno je slušati kapetana. Kad samo jedan zapovijeda nema nepotrebnih pitanja, suvišnih pokreta brodske vojske što bi bilo ravno katastrofi. Poslušnost je posebno važna u slučaju kad treba brzo reagirati, a što se zbog riskantnih putovanja, jakih vjetrova, noćnih putovanja, nepoznatih Luka s Jozefinom K - a vrlo često i događa.
Ja moram priznati volim one druge neposlušne, a nažalost spadam i sama u njih. Na zapovijed desno ja obično krenem lijevo. U pravilu svaka vrst zapovjedi izaziva me da napravim suprotno. Već smo nekoliko puta radi te moje osobine skoro ostali bez broda. Nasukavanja, udarci u obalu i slično.
Na sreću kapetan Ćičituk u tim situacijama ponesen krilima bijesa učetverostruči svoju osobu nađe se na svim mjestima za kormilom, na pramcu , na desnoj i lijevoj strani broda i s oba konopa na obali. Ja se činim kao da to nije moja krivica. Obično se pravim kao da sam napravila sve kako treba.
“Na koncu”, kažem, “vidiš da se ništa nije dogodilo. Sve sam napravila u redu.”
Pri tom ne primjećujem paru iz njegovih ušiju, iz oba oka i još dva, tri otvora na glavi.
Ponekad, istina rijetko otpužem u potpalublje i čekam da se iz troglavog zmaja pretvori u normalno ljudsko biće. No nikad ne priznajem da sam pogriješila. Ostajem čvrsto u uvjerenju, u što naravno pokušavam uvjeriti i njega da sam u pravu.
“Moraš znati”, pokušava on ponekad smireno, “da si pogriješila. Zbog slijedeće situacije.”
Ja međutim ne priznajem ni slijedeći put. Ne priznajem nikada.
Svi neposlušni sliče više manje meni. Oni su šetači po vodi. U skupinu šetača po vodi spadaju kao podskupina mjesečevi šetači po vodi. Mjesečevi šetači po vodi zaslužili su zbog svoje važnosti cijelo jedno poglavlje, koje će jednom i dobiti. Na primjer Kapetanov prijatelj B. koji pri izlasku iz broda stane na sidro pa bučne u more i vedro nam se smiješi stiješnjen između broda i obale kao da je upravo to mjesto na koje je naumio doći.
Poslali smo ga jednom iz Šibenske Rogoznice po auto u Split. Izračunali smo da bi se najdalje kroz tri sata trebao vratiti natrag, ali on je došao nakon sedam sati. Već smo htjeli zvati policiju, hitnu pomoć i slične dobrotvorne ustanove, kad se on konačno pojavio.
Priča koju je ispričao izgledala je po prilici ovako: Na informacijama su mu rekli gdje i kad polazi autobus, ali naravno bila je to pogrešna informacija. Nakon podužeg čekanja odlučio je autostopirati do prve autobusne postaje. No automobil čijeg je vlasnika zamolio da ga poveze se pokvario pa mu ga je pomagao popraviti, ustvari on je samo tumačio vlasniku što treba učiniti. Po njegovim uputama vlasnik je na kraju montirao volan na haubu i onda je počeo mrko mjeriti B., pa je on dao petama vjetra itd, itd.
Ali, jedrenje ga raduje. Rado pomaže. Skuplja jedra na primjer, a što mi pri tom trčimo zatvoriti otvor u potpalublje i to napravimo tren prije nego on stavi nogu u prazno, manje je važno. Ta on je mjesečev šetač po vodi koji navečer za uspavanku djeci priča visoko stručne priče a svi fizičari i njima slične profesije slušaju napeti s džepnim računalima i raznim drugim priručnicima i pomagalima u ruci.
Svi mjesečevi šetači po vodi imaju slične karakteristike. Već ih čvrsto tlo čini nesigurnima. Obično plaćaju carinu. U principu su posvađeni s vremenom ili ga posve ignoriraju. Pri ukrcavanju im treba pomoć nekolicine i sa svim tim obično završe u moru s kapom na glavi i cipelama na nogama.
Jedan od njih je i Ivan Marinić. On je od onih mjesečevih šetača po vodi koji s ispruženim rukama naprijed zaneseni nekim radnim ciljem, skrene li ih se, skreću naglim trzajem i ponovo ispruženim rukama kreću za nekim maglovitim ciljem. Kapetan ga je jednom prigodom zadnji trenutak izvukao na palubu. Visio je na konopcima, na sreću smočivši samo cipele u kojima je sav sretan nastavio hodati nekoliko dana posve zaboravivši da su mokre.
Ali dosta te priče o šetačima po vodi koja me vodi u neke druge načine razmišljanja.
Postoje putnici i putovanja koja se pamte. Jedan od njih je i nezaobilazni Željko sad stanovnik Kanade s gitarom i torbom dugom sedam milja. Gitaru je na svako putovanje uporno vukao sa sobom iako smo društvo nepjevaća na lošom glasu i sluhu.
Čini mi se da smo s njim u društvu doživljivali vrhunce sklada Jozefine K - a vjetra, mora, punih jedara i prirode oko nas.
Citiram: O2 O5 1988 Brodski dnevnik
Na brodu Kapetan Ćičituk, Željko i ja. Zapisano izgleda konačno. Ima svoju glavu trup i rep, ali to je varka. Ako spomenem luke, uvale, i mora koja smo prošli neće se naslutiti ništa od nedorečenosti i stanja zanosa. Puna jedra. Križanja. Tišine. Reći lijepo je ne govori ništa. Duša zarobljena tijelom pokušava u komadiću puta između valova i vjetra na granici mogućeg doseći uzlete. Šutimo. Što treba uopće reći? Žalit ćemo za Željkom. Oboje i to je definitivno.
kraj citata
O Željku će još sigurno biti riječi. Ali, baš ti njega briga za to. On negdje po Kanadi siječe šume i smuca se po brdima, snijegu i ledu.
Putnik kojeg više nema, ali koji boraveći u mom srcu putuje sa mnom je moj otac. On bi jednom je rekao kad dođe do nevremena podigao brod na konopčiće i držao ga u zraku dok nevrijeme ne prođe. Tako bi on zaštitio brod i njegove mile i drage. Duboko se nadam da nam iz svojih nebeskih visina tako nešto i radi.
On je inače mjesečev šetač par exellance. Na primjer jedna zgoda iz njegova života koja se nije odigrala na brodu, a mogla je. Šetao je tako Splitom u tek kupljenom odjelu. Ne treba zanemariti činjenicu da je jako pazio na marku odjela šešira i slično i ta činjenica ne govori o nekom njegovom površnom svjetonazoru nego o unutarnjoj perfekciji koja proističe iz neprekidne potrebe da se bude bliže idealima. Šetao je dakle Splitom i odjednom vidi gomilu ljudi koja okupljena oko djevojčice ispružene na podu nešto raspravlja. Djevojčica je u nevolji zaključi i približi se. Djevojčica je ležala u lokvi ulja i stakla, jer je u padu razbila flašu s uljem. Moj otac, ne razmišljajući, za razliku od ostalih, požurio je da joj pomogne. Naravno pokliznuo se i pao.
Posljedice: istegnuća, frakture itd, itd i naravno novo odijelo posve isflekano. Vratio se kući u zavojima, ali je posve vedro i zadovoljno rekao da je svratio u kemijsku čistionicu i da su mu tamo rekli: Imali ste sreću što je ulje pa će se dati očistiti, jer da je bila mast loše biste prošli.
Kozmopolit, ali ne od onih bezličnih, nego s dubokim korijenima hrvatske - austro -ugarske - talijanske prošlosti i povijesti prenosio je na sestru, mene, našu djecu i ostale neko ozračje finoće, poštenja i međusobnog poštivanja, nešto što se na ovim područjima na kojim živimo bilo izgubilo.
Njegov život je uostalom bila pustolovina u koju je upao možda nenamjerno, ali uvijek s najboljim namjerama.
Darivao mi je prvu ozbiljnu knjigu u mom životu: prvi tom …jedne encklopedije. Imala sam svega tri godine. Napisao je, istina, ’ U nemogućnosti drugog dara ’. Puno kasnije darovao mi je i ” Tri čovjeka u jednom čamcu, a da se o psu i ne govori” od Jerome K. Jerome.
Kako lako čovjek krene u samosažaljenje, sentimentalnost, patetiku i Nikolu Zrinskog, a da o onom nesretnom banu konjaniku sa Jelačić placa i ne govorimo. Sve je to primjereno zbivanjima u ovoj nam “napaćenoj domovini”.
Nažalost tu domovinu oplakuje ljubljeno more i putnici koji joj hrle ponekad se pitaju hoće li na brzinu mijenjati zastavu. Vladaju li oni uvijek isti ili su tu neki drugi isti, uvijek isti - isti.
No putnici po običaju očekuju suviše. I vrlo su zahtjevni. Obično hoće mirno more, malo povjetarca, sunčane dane. Ja se iz petnih žila trudim da im to sve priredim, ali Kapetan Ćičituk pleše neki drugi indijanski ples koji priziva zle vjetrove i velike valove.
A oni bi još i na kopnu htjeli vesele promjene? Ali nećeš majci. Zastava istina ima rupu točno po sredini, ali to još nikoga nije zavaralo.

petak, 24.08.2007.

Napisano negdje 1989 ili malo kasnije

Još uvijek su ostali, istina u punoj manjoj mjeri običaji otočkih mjesta da se na pojavu broda svi skupljaju na pristaništu. Čak i onda kad se ne putuje nigdje niti se koga očekuje. Brod je dok nije bilo televizije, pa i radija bio jedina veza s vanjskim svijetom. Donosio je vijesti, robu, novine, nove ili stare ljude, povratnike iz Amerike ili nekih drugih prekooceanskih zemalja za čiji se dolazak već nekako znalo. Dolazak broda zamjenjivao je svjesnu ili nesvjesnu čovjekovu potrebu da doživi nešto novo, zanimljivo, uzbudljivo.
Ne znam da li još uvijek postoje stepenice, preko kojih se ulazilo i izlazilo s broda, a koje su, spremne, stajale na pristaništu, pa smo se mi, djeca, na njima ljuljali, a netko od prisutnih nas je uporno tjerao. Znam sigurno da još uvijek neki nedefinirani ljudi, možda službenici neke brodarske kompanije, a možda i ne, jer se neki od njih čine kao da nisu posve u redu, spremno, s radošću i čini se s velikom odgovornošću., često s osmjehom, primaju cimu ili je dižu s bitve. (U posljednje vrijeme kako mi se godine gomilaju, pa imam potrebu činiti sve ono što mi padne na pamet vrlo često poželim primiti cimu i nataknuti je na bitvu. Pomoći brodu da se ukotvi u mirnoj luci prije nego ga vlastito nemirno ustrojstvo ponovo ne odvede u neizvjesnost jednako nemirnog mora. Primiti cimu i prebaciti na bitvu. Ne pripadam li već i sama tim nedefiniranim čudacima koji nisu posve u redu?)
Čekanje broda na nekom od otoka, brojenje kamenih ploča pristaništa, osluškivanje zvuka motora velikog broda, promatranje obzora, promatranje lica ljudi u očekivanju, promatranje mora koje je uvijek imalo drukčiju boju i izgled. Tiho, mirno kao ulje, svijetlo zelene prozirne jutarnje boje ili tamno modre ljuljajuće more popodnevnog maestrala. Dojmovi koji ostaju. U mom srcu, na radost , a ponekad i na žalost još uvijek stanuje dijete koji želi i čudi se i kojeg dojmovi preplave pa se čini kao da vrijeme nema mjernog instrumenta, jer je sve prisutno. Ono što se događalo, ljudi živi i mrtvi, mrtvi ponekad bliži od živih. Kratki susreti, pisci koji mi govore, zemlja, more, slike.
Neli Ružić mlada slikarica iz Splita čiju sliku-instalaciju djevojčice koja preskače konop, a koja je visjela na nekakvoj takvoj sličnoj instalaciji ili već tako nešto, jer se to više, po njima, ne može nazvati izložba, kakve slikari eksperimentatori često rade, pokušavam kupiti, a zapravo je problem u smještaju visini, širini i položaju u prostoru kojeg nemam, složila se s mojim objašnjenjem slike koju je napravila. Ushićenja skokom i strah od pada, pa konačno doskok u ono nepoznato što nas čeka. Radost i žalost što se uopće mora dodirnuti zemlja. Slika je slikana olovkom.
“Nažalost”, kaže Neli, “ona će se vjerojatno vremenom izgubiti. Nestat će je. A ja ne znam kako je zaštiti. Svaka bi zaštita”, kaže,” bila vrlo ružna i kvarila bi ju.”
Kako uopće zaštiti pustolovinu skoka?
Evo nekih sjećanja dječjeg srca:
Imala sam tri godine.
U uskoj kućnoj veži s drvenim, smeđim stubama, bio je okrenut na bok, i prislonjen uza zid maleni automobil - igračka. Meni se činio dovoljno velikim da sjednem u njega i izvezem se na trg. Kroz pritvorena vrata dopiralo je danje svijetlo. Majka mi je strogo zabranila bez njene nazočnosti izlaziti iz kuće. Stajala sam na stepenicama i napeto promatrala uski trak svijetla. Srce mi je lupalo i ja sam ga pridržavala rukama da ne iskoči.
Svakodnevno sam se penjući se po stablima, padajući i igrajući se vraćala kući s ranama. Odrasli su mi, rugajući se mom strahu, a možda i pokušajem šale umiriti me, govorili: “ O, ispast će ti crijevo”. Gledala bih u ranu i očekivala crijevo. Uslijed straha krvne žile bi se stisnule i sva bi krv uokolo rane poletjela negdje drugdje i prestajala teći.
Moj omiljeni pisac Elias Canetti napisao je autobiografski roman: ”Spašeni jezik”. Na samom početku knjige piše, kako se njegova mlada dadilja ili kućna pomoćnica krišom sastajala s nekim mladićem. Tim sastancima je i on kao dijete bio nazočan, te su se plašili da ih ne izda ukućanima. Mladić mu se je stalno prijetio, da će mu, ako što kaže odraslima, odsjeći jezik. Knjiga ima drugu konotaciju i naslov ima sasvim drugu simboliku od onog što ja želim reći, ali u ovom me trenutku podsjetio na dječja strahovanja i na to kako nas roditelji strahom pokušavaju sačuvati u sigurnosti doma i odvratiti od avanture života.
Ne sjećam se da li sam se onda izvezla s automobilom – igračkom, ali poznavajući sebe vjerujem da me ni srce koje je htjelo iskočiti nije moglo zadržati da s autom - igračkom ne izađem na svijetli trg i provezem se njime, bez obzira na sve zabrane. Kao što me ni jedna rana kroz koju bi mi moglo izaći crijevo nije mogla zadržati u drugim opasnostima.

“Skoči!”
Dva su me dječaka na susjednoj stijeni nestrpljivo čekala. Jedan od njih me je prezirno gledao. Znala sam što misli.
Već je prije rekao drugome: ” Ne vidim zašto je vodimo. Nikad nećemo stići dolje.”
‘Dolje’ je bila strmina koja je vodila ravno u jezero. Plavo jezero. Duboko, strmo, beskrajno, jezovito Imotsko plavo jezero.
Podigla sam pogled. Srušena kula je stršila, činilo mi se do samog neba.
“Skoči!”
U glas prvog dječaka slutila se ljubav.
Između mene i njih zjapio je ponor. Stisnula sam srce i skočila.

Često mi padaju napamet riječi moje pokojne tete M., s kojom sam provela dobar dio djetinjstva, a čiji je život bio uredno slaganje Božjih dana.
“Ti si dijete”, rekla bi, “krštena pa puštena.”
Krštena pa puštena!
Pokušavala me je učiti kuhati.
Božić, kad je Novo ljeto po ljudsku i po Božju počinjalo imao je svoje obrede. Kitio se bor, čak nekoliko dana prije, jer je valjalo učiniti Betlehem. Sve je bilo tu. Blagi brežuljci, kučice, drvene ograde, malo jezero s patkicama. Potočić s mostićem, ovce, pastiri i sveta tri kralja koja se pomicalo kako su dani tekli.
Štalica sa svijetlom i zvijezdom koja je vodila sveta tri kralja.
Kuća je već danima mirisala na Božićnu hranu. Najprije bakalar i fritule na Badnju večer. Pa onda Božić. Nervoze, oblačenje svečanih haljinica. Uvijek se zadnji tren nešto peglalo. Pa onda Božićni ručak. Predjelo: sir, pršut, zatim kokošja juha s rižom i iznutricama, onda lešo (kuhano) meso, uz kojeg je išao kiseli kupus, sarme, pa pečena tuka, koju smo danima prije gledali u kući šopati, sa pečenim krumpirom, sa zelenom salatom i onda poslije toga kolači.
Danima se već prije kućom vukao miris kolača, vanilije, praška za pecivo i koječega drugog što bih zatvorenih očiju mogla prepoznati po mirisu i okusu, ali, upravo zato jer sam po tete M. bila krštena pa puštena, nikad nisam naučila pamtiti što u što ide i kojim redoslijedom.
Knjige kuhanja su za mene uistinu pustolovina. Ima ponekad u njima tako dirljivih i zagonetnih formulacija: “Stavite soli i papra koliko jelo traži” odnosno “Koliko traži ili koliko pita”. Tako često nađem u nekim obiteljskim rukom napisanim bilježnicama -kuharicama.
Ili mojom rukom zapisano, recept uzet od moje prijateljice D. koja je majstor kuhinje:
Rožata - D. mama
Karmelizirati kalup sa šest žlica šećera.
Zastala sam već na prvoj rečenici. Bože moj, mislim se u sebi, što sad. Kako se to radi?
Vrtim po Diki Marjanović, koja uglavnom sve lijepo objasni, ali ni tu nema objašnjenja.
Onda nazovem D. i pomislim, ako je nema kod kuće ništa od rožate.
“Ništa lakše”, kaže D. “U veliku kombi Zepterovu zdjelu stavi šest žlica šećera i itd. itd.”
Slijedilo je ponovo detaljno objašnjenje, ali je rezultat svejedno bio bijedan. A zašto? Jer je i kuhanje pustolovina. Na kraju recepta: Rožata- D mama, stajalo je: Kuhati na Zepter loncu (Banja Marija) jedan sat , a ja sam nakon zagorene zepter kombi zdjele i ponovnog raspitivanje kod D. nadopisala: poklopiti - što je jako bitno, a D. mi to nije rekla.
Moja pokojna teta M. se, ako me se sjeti, sigurno često prevrće u grobu.
Krštena pa puštena. Od riječi puštena- pustiti vjerojatno je došla i riječ pustolovina.
Što je pustolovina i koji je njen prostor?
Među mojim prvim pročitanim knjigama bio je ‘Šegrt Hlapić’. Išla sam u drugi razred osnovne škole. Ne mogu se dobro sjetiti sadržaja, ali znam da je šegrt Hlapić ostavio posao i krenuo u potragu za djevojčicom Gitom. Pri tom je upadao u razne pustolovine.
Daljnji sadržaj knjige nije po moju priču bitan. Žeđ za pustolovinom mi je otvorila svijet knjiga tog tipa. Neko, ali uistinu kratko vrijeme Karl May s Winetuom i Old Sheterhandom. Zatim Jill Wern s ‘Dvadeset tisuća milja pod morem.’ Nakon toga Mark Twein s pustolovinama Toma Soyera i Hacklbery Fina. Tu je i Jack London, pisac kojem se neprekidno vraćam s “Krstarica Snarka”, “Priče s južnih mora”, “Martin Idn”, “Bijeli očnjak”, “Michel i njegov brat Jery” itd, itd. Isto tako ne mogu zaobići mnoštvo biografija moreplovaca, kapetana Coouka, Magelana i mnogih drugih. Putovala sam zajedno s njima. Iskrcavala se na nepoznate obale. Upoznavala mnoštvo egzotičnih krajeva. Strepila od ljudoždera i od vlastitog ljudstva. Bojala se mornara prikupljenih po sumnjivim krčmama. Ubojica i pustolova, ali i ljudi koji su bez obzira na način života nosili u sebi određene osobine pravednosti i junaštva, ma koliko njihove metode često iskakale od uobičajenih normi ponašanja.
Ljudi kao što je Korto Malteze.
Patila sam što nisam muškarac i što se nisam rodila u ona nesigurna vremena, kad je na ovoj našoj zemlji bilo više manje sve nepoznato i imalo draž pustolovine. Strogo odgajana, bila sam prisiljena iz dužnosti i uobičajene svakodnevnice pobjeći u drugu vrst pustolovine, pustolovinu duha.
Mislim da je Mayer napisao knjigu o piscima koji su imali utjecaja na njegov život i pisanje. Ja ih neću nabrajati jer bi to bio poduži spisak.
Bilo je knjiga koje sam ostavljala napola pročitane, pisaca koji su me varali i onih koji su bili iskreni u svojoj pustolovini, u svojoj potrebi za istraživanjem i koji su još i danas na neki način, uvjerena sam, u nekoj dubokoj vezi sa mnom.
Pisci kao Tomas Mann i njegova Legenda o Josipu, kojoj se uvijek vraćam; Hesse, Folkner, jako puno Židova: Belou, Canetti, pa ostali Borhes poslije kojeg dugo nisam mogla ništa drugo čitati. Živući, kao Kundera čiji me razvoj do “Nepodnošljive lakoće postojanja” razveselio kao da se radi o mom uspjehu i sazrijevanju. Pa Ecco i “Ime ruže”. Ne želim više nabrajati, ali moram spomenuti samo još Bibliju, jer je to najveća pustolovina do sada napisana, vječna i nezaobilazna. Čvrsto sam uvjerena, a uvjerenje nije samo moje da Biblija nije napisana, nego jest. Oduvijek je tu. Prije same povijesti čovječanstva.
Suvišno je govoriti o tome što je i čemu teži čovjek. Ambicije, razmišljanja i rješenja u tom pravcu su me na neki mladenački, nadobudni način prošli. Čovječanstvo, svijet, svi događaji nisu počeli sa mnom niti će sa mnom prestati. Tuđa, a i neka vlastita bolna iskustva pomažu mi, tješe me, a često i posramljuju. Čini mi se da sam naučila da nema na svijetu dvije istovjetne stvari, dva istovjetna događaja, dva istovjetna bića.
Uvjerena sam da ni atomske čestice istog elementa nisu iste, pa što mi god fizičari rekli i da je najveća sreća po čovjeka da shvati da on sam uopće nije važan, da od njega ima boljih, pametnijih ljepših i što je najvažnije drukčijih, toliko drukčijih da nas njihovi životi plaše, da nam se mogu gaditi, da mogu u nama izazivati prezir i da sve te osobine mogu posjedovati upravo nama naši najbliži, pa čak i mi sami, pa ipak jer postoje, jer su ljudi, naučila sam poštivati njihov životni prostor i opredjeljenje, nastojeći da nikad sa svojim sudom ne povrijedim nikoga i da se ne vidi prezir koga često osjećam.
Sve ovo što pišem služi najprije meni kao opravdanje što sve češće želim pobjeći od odgovornosti i s našom jedrilicom ‘Jozefinom K’ ploviti morima. Zavidjela sam onim ljudima sa Kon - Tikija na njihovom poduhvatu koga smatram najsmionijim, najluđim i najpoetičnijim od svih podviga te vrste. Sebično su ostvarili svoju želju osjećajući se potpuno svojima od malog prsta na nozi do svake vlasi na glavi.
Moram spomenuti Jožu Horvata i njegovu obitelj. U posljednje vrijeme izišla je Šutejeva knjiga “Izazov Atlantika”. Promišljeni Šutej i njegovih dva i dva su četiri su sušta suprotnost meni osobno dražem Horvatu, bar kroz njihove knjige jer ih osobno ne poznajem. Naravno da bih željela upoznati Jožu Horvata čija je knjiga napravljena od srčanog tkiva, nerava, straha, dilema. Inficiran virusom mora on i nije mogao proživljavati svoj život drukčije nego ga je proživljavao. Ne znam da li je ikad pisao o njihovoj obiteljskoj tragediji, gubitku dvojice sinova, koji se izgleda nisu razlikovali od njih i da li je uopće moguće pisati o tako intimnim bolovima da se ne bude površan i lažan. Kad bih mogla voljela bih mu reći da smo možda naizgled sami i ostavljeni i da se naše boli, ljubavi i događanja na neki način prožimaju kroz prošlost i budućnost i da bez obzira vjerovali mi ili ne vjerovali u neko više biće, ništa ne nestaje. Možda postoje svjetovi bolji od ovog. I možda one koje izgubimo nisu izgubljeni.
Obećano mi je kad umrem
da će moj pepeo prosuti u more. Živim, možda, u iluziji da će to i napraviti.
No umrijet ću sretna vjerujući. Zar treba tražiti nešto više?

četvrtak, 23.08.2007.

Jutarnje boje

(Za Paix, Anastaziju koja leži bolesna i ostale koji vole jutarnje boje)

Male skrivene uvale. Večernje luke spasa koje obično pipamo po mrklom mraku. Čičituk za kormilom i ja trčeći k pramcu u promatranje kopna, pa brzo natrag u potpalublje za kapetanski stol i provjeravanje dubine na dubinomjeru, gdje na brzinu moram prelaziti sa stometarskog na deset metarski režim rada, kada mi bezbroj malih svjetlećih crtica i točkica obično pravi zabunu i ništa ne razumijem, a Čičituk po običaju bjesni.
“Tebi je uistinu mjesto samo u kuhinji “, kaže, ali na žalost ni tamo mi nije mjesto, jer mi zagore tvrdo kuhana jaja zajedno s cijelom posudom, o čemu će još možda biti riječi.
Padnu mi krilca. Obuzme me samosažaljenje. Za što sam uopće dobra? Na rubu sam plača.
No sidro je ubrzo bačeno. Motor je ugašen. Umorni putnici se uvlače na zasluženi odmor. Sutra je novi dan, a ponekad je još i dobra noć pred nama.
Budim se ranije nego Čičituk. Jutro počinje svijetlom, laganim smorcem i tuckanjem nekog konopa ili sajle. Poznati brodski zvukovi u tišini osamljene uvale, osim možda glasanja neke ovce, koje po našim otocima obično slobodno šetaju.
Poluobučena, lagano omamljena snom, tišinom, zrakom, ljepotom smještam se u kokpit. Brod je još mokar od jutarnje rose. Izvlačim suhi podmetač. Pokušavam biti tiha, ali i moja šuškanja su, nadam se, poznati domaći zvuci na koje se uho spavača, već naviklo. Ugodno je prohladno. Jutarnje sunce još nema razarajuću dnevnu snagu i dobro je došlo. U daljini se čuje šum motora prolazećih ribarskih barki. Stapam se s okolinom. Nema me. Dio sam zraka, šume, broda, neba, plavetnila na kojem “Jozefina K” lebdi, jer more, mirno, ne gura brod nikuda. Sidreni konop pluta. Mi smo lebdeći brod Petra Pana i njegove družine. Spavajte spavači. Sanjajte sanjaći.
Osjećaji i stanje blaženstva traje. Toplina sunca čini me spustiti stepenice. Letimičan pogled na obalu, ali tko bi tu tako rano bio. Skidam se i uranjam. Hladnoća jutarnjeg mora me na tren budi, no ubrzo smo ponovo jedno. Priroda i ja. Nema granice. Uranjam i izranjam. Zašto i mi nemamo škrge, često se pitam?
Sretni trenuci, puni zadovoljstva i ugode duhu i tijelu. Izgleda li tako nirvana? Jesmo li već odabrani?
Zanesena, zaboravljam se i plivam prema pučini. Veliko plavetnilo. A onda strah. Zapadnjak u meni očekuje opasnosti. Zar tamo ne vrebaju morski psi. Vraćam se k brodu.
U sigurnost.
Tikovina je suha. Namještam ručnik i ležim. Nebo i šuma. Čiste boje. Boje jutra. Jutarnje boje!
Gdje li je bilo riječi o jutarnjim bojama?
Razgovori?!
Moj dragi prijatelj T. Sjedimo u njegovoj pomalo austrougarskoj radnoj prostoriji i slušam ga kako govori njegovim jednostavnim, netko bi rekao samozatajnim, zapravo nekako usputnim tonom, glasom i mislima dubrovačkim. Jako dubrovačkim iako ga odavno tamo nema.
- Jako volim ljeto, kaže.
Zastao je zamišljen.
Prije bismo djeca i ja otišli na odmor nešto malo prije žene, govori.
Isključio me je na neki način. Odgovarao je na moje pitanje, ali kao da je objašnjavao sam sebi.
Nekako bi se organizirali. Uvijek su tu bake i tetke… No da… Sad me prati samo kćer. Sinovi… oni već imaju svoj put…
Potom se zamislio.
Zbog mora, nastavio je. Volim ljeto zbog mora. Zapravo volim more. Ne bi vjerovala, ali volim se kupati. Ostanem u moru nekoliko sati. To mi je uistinu pravi odmor. Ljudi me zapravo jako umaraju. Razgovaraš s nekim i onda ti je ono što govori sve već jako poznato. I što sad? Petnaestak minuta zadržiš pažnju i onda… Jednostavno ti on, taj čovjek s kojim razgovaraš mora kao osoba biti zanimljiv da na neki način ostaneš prisutan.. Ali to se jako rijetko događa.
Ponovo je zastao zamišljen.
To mi se događa i s knjigama. Počnem čitati. Čitam tako nekih tridesetak strana . Može biti i zanimljivo. Zanimljivo je vrlo često… Čak ako se radi o stručnoj literaturi, pa… ako su nove stvari. Iz kojih možeš naučiti. I zanimaju me, nije da me ne zanimaju, ali odjednom čini mi se sve već znam. Znam što će se na idućih dvijestotine strana događati i više ne mogu čitati.
Ali ljeto… no da i tu postoji određenih teškoća. Ta kuća u Dubrovniku. Roditeljska kuća… Vidiš tu se tolike godine dolaženja preko ljeta nisam uspio organizirati da nešto radim. Dođem s plaže. Nešto pojedem, malo se odmorim i onda cijelo poslijepodne ne znam što ću sa sobom.
-Možda ti je vruće
-Ne nije mi vruće. To je kamena kuća. U donjoj prostoriji je čak prohladno. Imam i pisaći stol i stolicu. Svoj kutak i mir, ali ne ide. Nema vrta. Ne mogu šetati. Osjećam se zatvoren. Klaustrofobično. Guši me. Sve me guši... Uspomene… Kuća je starinska. Penje se stepenicama. Nemam gdje šetati. Istina ima neki vrt preko puta… Neko zelenilo, ali sve je to malo. Sve je nekako usko. Cijeli Dubrovnik je takav. Nemaš gdje šetati. Premalo je prostora.
- Nisi razmišljao da prodaš tu kuću i kupiš neku drugu s vrtom.
- A to ne! Nikako ne! To je kuća mojih roditelja. Moga djeda. Toliko je uspomena…
- Zašutio je.
- Toliko uspomena, rekao je nakon kratkog vremena. Nemogućnost razgovora s ocem. Nije da nisam htio. I on… On je želio razgovarati. Nije išlo… Pa uspomena na majku… Kuća me guši uspomenama… Sjećanja… Ne mogu raditi. Vrijeme mi tako prođe.
- Imaš i prijatelje.
- Imam, ali oni se ne kupaju. Stoje doma. Njih more više ne zanima. Iziđu ujutro po Stradunu. Sjede u kavani, a popodne…
- Promjeni naviku. Kupaj se popodne kad nema nikoga, a ujutro se nađi s prijateljima ili pođi u Arhiv. Tamo, rekao si, uvijek imaš što raditi.
- Zastao je zamišljen.
- Ne mogu. Jutro… to je posve nešto drugo. Volim jutarnje boje, rekao je. Jako volim jutarnje boje. Jutra su posebna…
- Ponovo se zamislio.
- Ne, ne mogu se kupati popodne. Što ja znam… Onda je to nešto posve drugo… U arhiv ne mogu ići u kratkim hlačama.
Nasmijao se.
Ne, ne mogu u kratkim hlačama, a meni je ljeto.
-Zašto ne? Navikni ih na to.
-A ne, ne! Ne mogu.
Opet se nasmijao.
-Što onda imaš od odmora?
-Imam more.
I ja imam more. Istina sve rjeđe, ali je tu. Imam i jutarnje boje. I sjećanja. Čovjeka ponekad prepadnu tolika sjećanja i vremenski period u kojima ih skuplja. No razgovori s T - om su mi posebno dragi. Ljudi koji ga poznaju mahom kažu isto. Spominju ga u nekim razgovorima, na neki način ga svojataju, kao da je upravo njima nešto vrlo bitno pružio i dao. Tako se svi izgleda osjećamo. Meni dođe da kažem ja ga ipak poznajem više nego svi vi, ali to u ni kojem slučaju nije istina. I drugi vade njegova pisma ili poruke u raznim zgodama, pa i on sam kad govori o nekom drugom daje mu toliku važnost da ti je naprosto žao što to ne govori o tebi.
-Ne idem na tu proslavu, rekao je, jednom prigodom. Rado bih išao, ali ne idem. Radi puta. Nemoguć put. Bio sam na proslavi godišnjice gimnazije. Sve je bilo dobro… iako i tamo ima nekih trzavica. Uvijek je netko s nekim posvađan. Njima je to životno pitanje, a ja ne razumijem u čemu je teškoća. Tumačili su mi, ali meni se činilo nevažnim. Čak sam i ljude zaboravio i čemu se svađati. Eto, to sam ti htio reći u svezi puta. Netko je došao po mene.
Ne brini, rekli su mi. Mislit ćemo na te za povratak.
Ali… na kraju svi su se izgubili. Odjedanput svatko je otišao za svojim poslom. Nitko se nije ni sjetio obećanja. Ostao je samo K., jedan meni osobno vrlo dragi čovjek. Ispričat ću ti jednu zgodu s njim. 1971. su moju knjigu spalili ili tako nešto, da ja sad ne ispadnem poseban i važan, svakako je nestala. No K. je sačuvao rukopis. Pomisli ti, sačuvao je rukopis iako ga je Udba maltretirala. Ispitivala i pretresala mu kuću i onda nedavno poslije dvadeset godina donio mi je taj rukopis.
Učinio me sretnim. Takvo zadovoljstvo. Nisam se uopće nadao. Jedan tako običan čovjek, ne da ne misliš… ima vrlo velikih vrijednosti, no tih i neprimjetan. Strahovito puno radi. Vjeruj mi pravo je zadovoljstvo sjediti s njim i razgovarati.
- Ne brini, kaže, za Dubrovnik ti svaki tren ide autobus. Ja ću te odvesti na autobusnu stanicu. Pričekat ću s tobom.
Sjedili smo na autobusnoj stanici dvije ure. Mogao si me baciti do Dubrovnika, rekao sam mu i vratit se kući. Manje bi ti vremena odnijelo.
Kako bilo da bilo, nama je bilo dobro. Lijepi razgovor, ali to ti je tako svi kažu dođi, moraš doći. Ne brini za prijevoz, ali kad te trebaju vratiti natrag, nigdje nikoga.
Ljubomorna sam na K - a, iako on možda uopće ne zna s koliko topline i poštovanja T. govori o njemu.
I nije došao na proslavu, iako smo ga svi očekivali. V. M., moj gimnazijski kolega, pročitao je njegovo vrlo lijepo, jednostavno i toplo pismo. Činilo se kao da je pismo uputio baš svima. Kao da je upravo svih spomenuo, osim mene i bila sam ljubomorna. Zašto na kraju pismo nije dao meni, pomislila sam tada. Ta razgovarali smo o toj proslavi i već tada je bio siguran da neće doći.
Jutarnje boje i sjećanja. Pao mi je na pamet Canetti i njegov dr. Sonne. Zar i on nije imao tako nekako sličan osjećaj prema svom prijatelju kojeg je obožavao do te mjere da je opis dr. Sonne - a u njegovoj knjizi sjećanja potpuno nestvaran, nekako papirnat. Neuspio lik u moru toliko plastičnih likova, da mi se činilo da se šetaju oko mene. Mogla sam ih dodirnuti, toliko su bili stvarni. Svih osim dr Sonne - a, od čijeg je suda strepio i kojem je možda jedinom vjerovao.
No, sve je u našim glavama. Jutarnje boje su možda sasvim neke druge boje iako bi mi bilo beskrajno krivo da se varam.

srijeda, 22.08.2007.

Drugi je jer sam ja. I jedino što bih sad rado napravila skoćila bih u more i plivala, plivala.
To je sve narode!

petak, 17.08.2007.

Klupa

Jutros sam osjetila snažnu potrebu za klupom. Cijelo ljeto nisam tamo odlazila. Inače je, već ujutro rano, prepuno kupaća s bijelim kapicama koji po klupi rašire svoje ručnike. Starački promišljeno zauzmu poziciju i polagano, baš kao stare kornjače otpužu more. Puno je more, ujutro rano, kapica na glavama kupača koji polagano plivuckaju. Tu i tamo pokoji muškarac otpliva dionicu kraula. Zadnjim snagama, kao feniks, ali kasnije puše umorno i ne ustaje iz pepela. I sama im sličim. Nasmijavaju me ali uglavnom me rastužuju. Prava je nepravda stariti. Zato ne dolazim. Ali jutros… nema nikoga, izmaglica je, a cvjetovi se smiješe. Osmjeh do osmjeha upućen baš meni. I ja se smiješim. Netko je ispraznio more i plažu, očistio klupu, rascvjetao cvjetove, očistio žalo. Smorac lagano puše, zrak je čist. Zatvaram oči.

-Lidija, Lidija, (Recimo da se zovem Lidija. Ime je posve zgodno. Sviđa mi se, iako nisam Lidija, pravim se da jesam.), pokušavam pogledati tko me zove. Sunce mi tuče u oči. Gospodin s psom stoji pokraj mene. Aureola obasjava glavu njemu ali, trljam oči ne vjerujući, i njegovom psu.
-Tako vam je to- kaže gospodin smijući se, -jučer ste mom pastiru pokušali održali čudnu lekciju, nisam to očekivao od vas pa sam vas došao pitati: Zašto ste to napravili?
-Vašem pastiru?
Pokušala? Ono što sam rekla… upravo tako i mislim. Znam ja dobro o kome se radi i što sam napisala, ali njegov me pas zbunio pa pokušavam, kao pravi đak, dobiti na vremenu.
-Zašto pas, pitam?
-A zašto ne pas, kaže nasmijan.
Sve sam više uvjerena da znam o kome se radi. Ne osjećam neko posebno strahopoštovanje ili strah. Mirna sam, čak lagano ushićena ( Bože izraza), baš kao da sam popila apaurin, antidepresiv i čašu dobrog šampanjca.
Uistinu zašto ne pas, mislim. Na onom stanovitom blogu javljaju se … neobični likovi, blago rečeno. Časne koje to nisu, bigoti, flagelanti, oni koji se bičuju, samoljubivci, oni koji misle da ih je Bog odabrao za neke jako bitne svrhe, prepadnuti, prepametni, plačljivci, tugujući sa razlogom i bez razloga, teisti, ateisti i halo dobar ti je blog svrati do mene.
Gospodin B… ne usuđujem izgovoriti do kraja, me promatra i smije se.
-I oni koji se pitaju i oni koji provociraju, komunisti, partizani, jugoslaveni, ustaše, četnici čak i pjevači lake glazbe, nastavlja gospodin i dalje se smijući. – bezazleni i oni koji to nisu, nastavlja.
Malo se uozbiljio. Bore zabrinutosti dolaze do izražaja. Pogledavam ga, krišom, pažljivije.
-Pitate se gdje skrivam bradu, kaže ponovo razveseljen.
Sve zna, mangup. Ne možeš mu baš ništa skriti.
-Opasan ste vi .., malo oklijevam, pa ipak kažem, -stvor.
Obukla sam se u široke hlače. Uhvatila sam trat naprijed, kao da se ne radi onom, o kojem pretpostavljam da se radi. Oholim se. Gledaj ti, mislim pa ovo je već najveća moguća, direktna veza.
-Hoću li… pokušavam upitati…
-Sjediti s desne, nastavlja… širi ruke. Šeretski se smije, reklo bi se.
-Ako se ispričate mom nesretnom angelu, mom dragom bojovniku donu… još se smije… i odjednom odlazi ne obazirući se više na moju malenkost. Može mu biti. On je On, a ja sam ja.
I tako odlaze. Hodaju po moru prema Šolti. Gospodin i njegov pas… -možda, možda … kao da ga čujem. Govori li mi to da ima neke šanse.
-Čekajte, vičem za njim, imala sam toliko pitanja. -Ne možete me ovako naprasno ostaviti. Recite mi odakle smo, zašto smo, i kuda idemo. Ili bar mi recite- vičem na sav glas: -Tko je od nas u pravu?
Okreće se prema meni. Daleko je, na pola kanala, ali jasno ga vidim. Jednu ruku stavlja preko očiju, kao ona božica pravde ispred splitskog suda, a njegov pas.., je li moguće, zatvara uši i kesi mi se. Kerber jedan.

srijeda, 15.08.2007.

Oprosti za kung fu

Sinoć sam, nakon razgovora sa mladim prijateljem, otišla kući nezadovoljna. Držalo me nekakvo stanje koje bih mogla opisati: pa čekaj, uzalud vam trud svirači, a evo i pjesmuljak. Poezija koja to nije.

Neodlučno stojim između
Okrećući se oko sebe
Uvijek na istom mjestu

Onaj koji upravlja svima
Bezdušan u svom nemiješanju
Očekuje rješenje
U mom trajanju
A nada bi se mogla zvati
Beznađe
Riječ bi kazana
Na početku
Mogla biti muk
Praznina
Izvučena iz praznine
Poslana u prazno
I ja ako jesam
Šećem njenim rubom
Očajni
Kruha gladni
Plesač na žici
Gledajući u ponor arene
Strepnja gledaoca
bumerang je bačen
da se vrati
ulaznicu su platili
pravo na zebnju
pripada prisutnima
plesaču
i smrti
i onima koji su već bili
i onima koji će tek doći

S jarbola cirkuske šatre
ugibajući se vjetrovima
smijući se iz otvorenih usta klauna
izlazeći s krotiteljima divljih zvijeri
odjekuju riječi

Tu ste na vlastitu odgovornost


Izvukla sam jutros, iz kutije sa dna uspomena, još su mi prsti prašnjavi, ovu vrlo staru svoju kvazi poeziju jer me je sinoćnji razgovor s mladim prijateljem podsjetio na moje davnašnje beznađe.

Moj mladi prijatelj, nadam se da se neće ljutiti na mene što o tome pišem, nalazi se u vrlo teškoj psihičkoj i financijskoj situaciji.
Vrlo kratko, ono što o njemu znam, borac je domovinskog rata. Ne znam ima li sređen status, ali čini mi se da nema. Puno je njih izgubilo prava jer se nisu znali snaći. Kako god pokušao se snalaziti sam. Ne želim ići posve u detalje jer će možda biti prepoznat i vjerojatno se neugodno osjećati, pa neću previše o njegovim obiteljskim neprilikama. U svakom slučaju taj pokušaj samostalnosti nije uspio. Propustio je jedan koliko toliko siguran posao. Mogućnost napredovanja slijedeći neku svoju poduzetničku sanjariju, koju uostalom, još uvijek slijedi. Ne bih čak rekla da je san. Imala bi i neke mogućnosti kad bi mogao ostvariti određena poboljšanja, na toj ajde recimo 'spravi'. Ali poboljšanja ne može napraviti bez određene financijske injekcije. Međutim to ne uspijeva ostvariti. Obratio se raznim bankama, ali ne ide. Pisao je i nekakav 'elaborat za projekt', nisam sigurna da se baš tako kaže, ali… Ali, upravo te godine nema para za takve projekte, pa onda je li on baš mladi ili stari poduzetnik, i onda to se radilo pred dvije godine, pa će se raditi dogodine itako dalje itd. Vrlo dobro mi je to poznato jer sam i sama pokušavala nešto napraviti preko tih službi za novčanu podršku poduzetnicima pa nisam uspjela jer je ta podrška već davana ili će tek biti davana.
Mislim da je ta priča šarena laža- ta pomoć poduzetnicima. Nekakav propagandni trik.
U svakom slučaju, ako netko pročita, ovo što pišem neka mu prova dati neku ideju kako taj san, iako bih sad već rekla da se radi o pravoj borbi za psihički i fizički opstanak, realizirati. A njemu preporučam, može i na mom blogu, da piše o svom stanju. I neka mi oprosti na ovom.

nedjelja, 12.08.2007.

A sad u ritmu muzike za ples

Cijeli red smajlića
Odmak je volila plesati. Plesala je u baletu dok primarne i sekundarne ženske osobine nisu postale malo prenaglašene, pa se više nije uklapala u tako suptilnu priču. Onda je prešla na folklor. Komunisti, a tko o čemu- ja o Njima, su forsirali folklor, kolo, kolo naokolo i naivce. Hlebinci su im bili pri srcu.
Komuniste su, davnih godina, izmislili ljudi. Ali pobunili su se. Evoluirali su. Sve je više bilo kopija, neki su bili uvjereni da su ljudi. I imali su cilj.
Smajlići za kockastog.
Tako je odmak plesala folklor uzduž i poprijeko od Triglava pa do …. Vidi vraga zaboravila sam kako se zvala ona točka na krajnjem jugu Jugoslavije.
O kakva su to plesačka vremena bila. Smajlić do smajlića.
Pa onda su tu bili Beatlsi , radio Luxemburg, Rai Uno, sestre Kessler ( možda se piše dva ele Kesller ili ipak dva s)
Pa 4M. I kazalište, pa Dubrovačke ljetne igre. I Trubaduri. A jako sam volila Bucu i Srđana. Do njihovih se stvari teško dođe. Netko mi je sa radija nešto presnimio ali malo.
Plesalo se plesalo, još mi nožice pocupkuju i tijelo mi se njiše na pjesmuljak: zamisli život u ritmu muzike za ples.
Vardar se zove ona točka na dnu bivše države. Bravo sjetila sam se. Kakva me danas nostalgija uhvatila još će netko, ne daj Bože, pomisliti da žalim za Jugoslavijom.
Ali, vani je oblačno, ljeto kao da odlazi. Miriše jesen… a u jesen su dunje žute i te nostalgične sentimentalnosti.
A što danas sluša odmak? Evo njenih omiljenih: Gilberto Gil, Astor Piazzolla, Bebel Gilberto, Sergio Mendes, volim fado – Madre Deus, ali i Norah Jones…., Evoru, Gortan project, a prepisala bih sve ono što savjetuje Veni, vidi, domini na svom blogu. Volim i neke talijanske kantautore.
I još puno toga. I klasiku, ali to se podrazumijeva. Ne volim napr cijeli niz američkih pjevača iz doba Sinatre. Previše su mi mačo. Iz istih razloga ne volim onog latin lavera Iglesiasa (sina mislim nisam ni slušala). Kad onako u svojoj glumačkoj samoljubivosti rukom zaustavi prepun stadion, arenu ili što već jest, sredovječnih žena, pa to je tako jasno da me obožavate- ništa drugo nisam ni očekivao i nastavi sam sebi pjevati o ženi (glupoj, nego kako, koja ga obožava)
Smajlići koliko god ih hoćete.

četvrtak, 09.08.2007.

Nastavak 4

Evo što sam napisala za Božić 1980

Ali, najprije ću postaviti bezbroj smajlića. Pogledat ću kroz prozor. Nebo je poluoblačno. Zora je. Lijepo je. Sva su mi djeca i unučad, trenutno, dobro, a ja sam mlada, zdrava i još malo kiča- vrlo sam zadovoljna. I lijepa sam, iako je moj muž davnih godina rekao da takvih kao ja stotine šeta ovim gradom. Ali grad je Split, a poznato je da su njene stanovnice najljepša ženska bića na svijetu, pa sam i ja u nekom prosjeku…posve na dnu istina, ali što se može kad je konkurencija tako posebno dobra.
Lijepi moji, dragi smajlići dođite ovamo dođite ovamo Odmak će ubrzo postati tužna i ružna (ovo je naravno reda radi i ne odgovara istini).

I evo što sam napisala za Božić 1980 godine. Nekakva poezija bez rime ili sa lošom rimom. Nikad je nigdje neću objaviti. Nije važna vrijednost napisanog. Važan je tužan povod napisanom koji je tresao moj neugledni organizam i osamljivao ionako osamljenu dušu. ( joj, joj, joj brzo smajlići)

I evo, konačno napisano za Božić te posebno okrutne godine ( a nije zbog smrti druga Tita ):

'Ljudi uzvišenih osjećaja¬/ pjevaju i pišu odama/ Bogu/ Sretna lica/ jer, eto, živimo./ Jutros smo kupili tuku/ milozvučno i zanosno odjekuju pjesme./ Tebi tuka, naravno, ne treba./ To su tako nebitne, periferne stvari./ Ti u svojim visinama čuješ samo glazbala tihe zvuke./ K tebi dolaze duše bez izraza./ Ti tjelesnih užitaka nisi ni imao./ Tebi nitko nije ubio muža./ I nisi ostajao sam za Božić./ Možda ću ti morati oprostiti zbog tvojih visina i tvojeg neznanja, / jer možda uistinu nisi znao/ da muž je više trebao meni/ a manje tebi/ A možda te nije briga za nečijeg tuđeg muža/ ta ti si žrtvovao vlastitog sina/ zbog općih ideala/ no ipak/ kako sad stvari stoje/ Čuvaj me se Bože.'
Čuvaj me se Bože! Ponavljam zadnju rečenicu. Ne mogu vjerovati vlastitoj smjelosti i samouvjerenosti i gluposti. Ali takvo je bilo moje raspoloženje te 1980 godine. Pisala sam o tome kakva smo mi tvrda hrvatska korenika bili. Moj je pok. muž govorio: da mi je samo vidjeti prvu stranicu novina u crnoj boji. A jasno je što je pod tim mislio. Želio je vidjeti da diktator drug Tito konačno umre. Kao da će sve nevolje ovog svijeta time završiti. I pogleć ti te ironije; umro je prije Tita. Naglo od infarkta, Odmak je imala nepunih 38 godina.
Bila sam užasno ljuta na njega. Ne na Boga, iako i na Boga. Bila sam ljuta na muža. Činilo mi se da me namjerno napustio. Kao da je odustao. Evo još par riječi iz loše poezije toga doba ( ali i inače loše poezije):
…
'zašto toj gospođi nisi rekao/ Ja je ljubim/ Zašto joj nisi / njenom vlastitom spravom/ odrubio glavu/ smrvio kosti/ i poslao je njenom gospodaru/ neobavljena posla.
Ili:
……
Jedan od jahaća apokalipse/ odveo je oca moje djece/ i on me neće više.
Žao mi je, uzalud dozivam smajliće, ni oni me danas neće.

utorak, 07.08.2007.

Na ovaj način o birokraciji i administraciji i prošlim vremenima. 3

Kako je teško biti slab,
Kako je teško biti sam,
I biti star, a biti mlad!
…..
No mučno je, najmučnije
Biti već star, a tako mlad!

Ove kitice, početak i kraj, napisao je Tin Ujević kad je imao 28 godina. U Svakidašnjoj jadikovki- poemi koju preporučam pročitati.

Upravo toliko godina imala je Odmak 1970'.
Osjećala sam se vrlo, vrlo stara. Mi obični smrtnici koji nismo obdareni genijalnošću jednog Ujevića ne možemo, dok uistinu ne postanemo stari prastari, shvatiti taj osjećaj: 'Biti već star, a tako mlad'! Sad u ovim godinama shvaćam što je mislio. A 1970 činilo mi se da su sve teškoće ovog svijeta sjele na moja krhka leđa i da ništa osim teškog rada do kraja života ne mogu očekivati. Život je prolazio pokraj mene galopom.
Brzo, brzo i vrlo hitro potražimo smajliće.
Stara-mlada Odmak pitala je tada ljubljenog muža (uistinu je to bio, ne rugam se) reci mi koliko sam ja lijepa ili nelijepa, dodala sam to nelijepa tek toliko da ne misli kako se pravim važna, a bila sam bezobrazno samouvjerena i uvjerena kako sam najljepša i najpametnija na cijelom svijetu. On mi je iskren kao slon u porculanskoj, a uistinu je to i bio, odgovorio: „O takvih kao ti stotine šeta gradom“
Odmak se dobro pogledala u ogledalo.
Smajlić, do smajlića, cijeli redovi.
A sve je to bilo u vrijeme maspoka, Hrvatskog proljeća, buđenja nacionalnih i drugih osjećaja i Odmak su ukućani, nakon što je shvatila da nije lijepa, a imala je stanovitih ambicija, rukama i nogama zadržavali da se ne umiješa u događaje i politiku.
„Ne“, vikala je kraljica majka.“Dosta je bilo nevolja s tvojim ocem. Nećeš, nećeš!“
Svi su bili protiv. Imala sam već dvoje djece. Čekao me težak rad, ali i Hrvatsko me proljeće privlačilo. Ne treba zaboraviti da sam u to doba bila vrlo zatucana. Veliki, veliki vjernik, vrlo klasična. Redovito sam odlazila na mise, čak i na vjeronaučne poduke za gimnazijalce i studente koje je u katedrali sv. Duje držao pok. don Ivan Cvitanović otkrivajući mladosti, ali i meni jednu posve novu vjeru. Vjeru dobrog Boga. Boga koji se konačno odučio voliti ovu jadnu, staru, umornu, punu grijeha i još usto nelijepu Odmak.
A osim što sam bila veliki vjernik, bila sam i velika domoljubna Hrvatica. Išla sam po tko zna koji put slušati Nikolu Šubića Zrinskoga i plakala, plakala na čuvene stihove: U boj u boj, mač iz toka braćo, nek' dušman zna kako mremo mi..„ Plakala sam u crkvi. Na: Rajska djevo kraljice Hrvata i na: Sa nebesa nek' se ori…, a vidite, tada to nisam znala te je krasne pjesmice napisao Padre Perica, divan mali brat kojeg su partizani zajedno sa još puno (44 žrtve, mislim) dubrovačkih intelektualca u tijeku ( na samom kraju) 'oslobođenja' strijeljali bez suda jedne mračne noći na otočiću Daksi pokraj Dubrovnika. Posve nepotrebno. Nije bio ništa kriv. Dapače sa propovjedaonice je grmio protiv ustaša (zabilježeno) i malo je falilo da ga, zbog toga, već prije, ustaše nisu ubile. Netko je zabilježio da je jedan od krvnika zavikao: Ovo vas ne ubijam ja, ovo vas ubija narod.'
A u svemu je imao prste i jedan naš splićanin koji je u izvještaju, nakon što su ti nesretni ljudi, bez ikakvog suđenja poubijani, napisao:
„Što se tiče narodnih neprijatelja do sada ih je otpremljeno što ovamo što onamo oko 60 među njima i 8 popova odnosno fratara (…) mi smo nakon streljanja objavili plakatom ali dosad ne sve samo tek sutra izlazi jedan dio u javnost a potpisali smo sud komande područja jer drugog nismo imali o ovome svemu dajte vaše mišljenje bilo kako bilo ubit ih se mora a za ove koji se skriju treba učiniti sve da ih se uhvati jer to su kaporjuni (…)“ Ja zaboravljam zareze, ali ovo je previše.
Ubit ih se mora!
Smajlići, smajlići, smajlići. Ali plačem Uvijek plačem kad o tome mislim ili pišem pa bi se to ovog trena moglo nazvati :' Smijeh i suze staroga Splita', iako sam iz određenih razloga vrlo vezana za Dubrovnik.
O, kakva su to (te-godine-koju-neću-imenovati, kao i 71') vesela vremena bila. Puna uzbuđenja. Ulice su brujile i vrile. Vikalo se i pjevalo. Nosile su zastave ovamo i onamo. Razne težnje i parole pisale su na transparentima. Vrijeme 'velikih očekivanja', ali vrlo brzo i 'propalih iluzija'.
A bilo nas je tu svakojakih. S lijeve, desne, vrlo crne i vrlo crvene opcije. Što je prema tome francuska revolucija osim što je tamo radila giljotina, ali i ovdje su ponovo padale glave i puno njih je završilo po zatvorima i ostajalo bez posla, a tek koliko ih je otišlo u emigraciju. E, ta politička emigracija- nadam se da gospodina Cerovca čitaju i nadam se da će više govoriti o njihovim međusobnim razmimoilaženjima u emigraciji, jer ih je bilo. Neka se ne plaši pisati o sukobima. Razjedinjeni smo. To smo mi Hrvati. Dva Hrvata tri stranke, nadam se da dobro citiram. A to je demokracija. Da se o svemu može govoriti. Nije više diktatura. I što bi nam uopće još moglo naškoditi. Secirali su nas (mislim hrvatsku naciju) polegli na psihijatrijsku kauč. Odredili nam terapiju i to je to.
E, sad se stvarno moram odlučiti hoću li plakati ili se smijati. Ali evo smajlići još uvijek.
Moj prijatelj (nešto mlađi, još je studirao) iz onog doba, a i danas mi je prijatelj, jer smo oboje ostali isti, otac mu je bio u partizanima, ali i na golom otoku provalio je u jedno ljetno kino ( u vrijeme maspoka) i s prijateljima pjevao sve inkriminirane pjesmice koje su se u to vrijeme pjevale. Čak i one uistinu grozne o Juri i Bobanu, a da pojma nije imao tko su uopće taj Jure i Boban zajedno. RijetkI su to i znali. Možda kakav agent provokator. Tako se to radilo. Uhapsili su ih. Njega su izvukli iz zatvora, preko nekih starih očevih veza, ostalima se sudilo i završili su u zatvoru u rasponu od 1 do 5 lijepih godinica. Sad mi je nešto palo na pamet pitam se pitam jesu li za vrijeme čiče zime grijali po tim zatvorima.
Ali daj za miloga Boga nelijepa Odmak? Gdje su ti danas smajlići?
Kako sam došla na ovakve teške teme? Zar samo zato jer mi je, onda kad sam imala 28 godina i osjećala se vrlo stara, ljubljeni muž rekao da nisam lijepa?
Neka mi oproste anastazija, krijesnica, borgman' s cube i još poneko tko me čita. Obećavam da će slijedeći nastavak biti puno vedriji.
A ZA UTJEHU DANAS SAM MLADA, LIJEPA I PUNO SE SMIJEM.

ponedjeljak, 06.08.2007.

Na ovaj način ...2

Najlakše je tako. Okriviš, socijalizam u izgradnji s težnjom prema komunizmu i Srbe, naravno, i mirna nemirna Bosna i Hercegovina. Kako god da bih uopće mogla raditi trebalo je nabaviti određene sprave koje baš nisu bile tako jeftine, a novac je uistinu bio pri kraju. A sprave su se mogle kupiti samo u jednom gradu na lijepom plavom Dunavu. U danas susjednoj državi s kojom smo vodili žestoki rat koji nikad, iz meni tajanstvenih razloga, nije proglašen ratom.
K toj smo državi, neću joj spominjati ime da zlo ne čuje, davne 1918 ( sad sam stvarno pretjerala, a sve iz razloga da ne spomenem onu godinu znate-već- koju) poslali guske u magli prerušene u male Hrvate koji su od velikog oslobodilačkog brata očekivali umirujući zagrljaj i slobodu od one grozne austrougarske države koja nam je bila maćeha i držala nas u siromaštvu i neznanju.
Glavni nam grad Agram još je nekako i napredovao s kus hand, kinder stube i te stvari. Ali zemljici Hrvatskoj se ime spominjalo samo po bijedi i siromaštvu- kazivalo se što južnije to tužnije a tu su bili Zrinski i Frankopani koje su u Bečkom novom mjestu skratili za glavu jer su kovali zavjeru protiv dičnog cara, a i Mađarima smo se zamjerili s našim premilim banom Jelačićem koji sliči na Leticu kao slika na priliku (a lako je moguće i da je njegova reinkarnacija ne daj Bože jer ne gine nam onda ponovo sukob sa Mađarima). Ugušio im je tim Mađarima borbu za slobodu (guš-guš do posljednjeg daha) a mi smo ga za nagradu iskovali u brončani spomenik i postavili ga na glavni trg da bi se mogli sastajati pod njegovim repom.

Po grdom po lepom
rendes pod repom

Ali Bože mili kud sam zašla – da ne spominjem goli kamen-pustinju i bose noge, a sve samo zbog toga jer je taj grad u kojeg smo moj muž i ja osobno doputovali da bi kupili alat, zanat sam već imala, za moj mali privatni biznis, nekad bio dijelom velike Austrougarske monarhije. Lijepi grad s mostovima koje su u posljednjim sukobima na Balkanu ( na kojem se niti slučajno zemljica Hrvatska ne nalazi – ona plovi, lebdi kao ukleti Holandez svemirskim prostorom i pokušava se ukotviti u srcu Europe ) bombardirali i srušili oni grozni Amerikanci - kud ih vrag nosa i što traže ti Amerikanci u ovim vodama.

Ali brzo natrag na alat. Zašto smo morali putovati u dotični grad? Zar nisu postojali dopisi, telegrami, telefoni i … ne nisu postojala računala, emajlirane poruke, a čini mi se ni faks.
E, pa morali smo. Posao kojim sam se namjeravala baviti nije bio dozvoljen do baš te sudbonosne godine u cijeloj S.F.R.J osim u Hrvatskoj. A ni u Hrvatskoj se nisu otvarali takovi privatni biznisi baš do te godine. Ne znam zašto je to tako bilo, ali je bilo. Možda su to one sudbonosne 1918 godine one guske u magli kako je vikao Radić, ipak nešto dogovorile.: Idete kao guske u maglu, vikao je za njima Radić, sa posljednjih ostataka hrvatske državnosti i kakve takve samostalnosti- njene sabornice, a predvodnik im je bio jedan Pavelić, ali ne oni po zlu spominjani iz one godine znate-već-koje, nego Pavelić zubar- ali palo mi je na pamet kako se povijest u nekim trenucima ponavlja. Sabornicu i sabornike su vrlo brzo brača ukinula, ta ajte molim vas šta će vam, da su bar zadržali i one guske.
U svakom slučaju evo nas u gradu na lijepom plavom Dunavu. Povuci potegni, zvali su nas i na Udbu, ja sam dobila sračkavicu i nisam mogla iz hotela i daleko od zahoda…

Povodom toga ide:

Oda zahodu

Zahode, pjevat o tebi hoću,
slavnija rupo od svake rupe,
usluge tvoje danju i noću,
čekaju golo rumeno dupe,
muhe što oko tebe se kupe
kolo su drevnih, usranih Muza;
počast ti daje i moja guza!
…….
…. Spjevao Luko Paljetak, a ukrala sam ovu kiticu sa Nemanjinog bloga, ostatak možete pročitati kod njega. Isplati se.

Na Udbu je išao samo moj muž. Njegov je otac bio u partizanima, iako je vezavši se za mene ispaštao i on. Tu vam ide ona poznata anegdota o dvojici brače. Jedan je bio u ustašama, a drugi u partizanima, pa je kad su se pisale molbe za posao ustaša je uvijek bolje prolazio od brata, jer bi napisao: imam brata koji je bio u partizanima, a brat partizan bi pisao imam brata koji je bio … i tako nikad nije dobio posao.
Zašto su nas na Udbu zvali ne bih znala reći. Nikad mi nije to ispričao, ali on je tamo naletio na nekog tipa s kojim je bio u vojsci i odjednom su nam sva vrata bila otvorena. Tako je to onda išlo. Ali mislim da se ta stvar i danas ponavlja. Mislim sa poznanstvima, po babi i stričevima, a i novci igraju ulogu

Što je smajlićima Bože moj? Sasvim sam ih zaboravila, ali postavite ih gdje god hoćete i koliko god hoćete. Ja sam se već ukočila od smijeha.

A sad ću ipak skratiti ovu priču.
Firma od koje smo kupovali alat jedina je u Jugoslaviji imala pravo uvoza i jedina je imala tehničare koji su izučili zanate u zapadnoj Njemačkoj. (mislite li da se slučajno nalazila u sad hvala Bogu drugoj državi, ali vjerojatno sam samo starački paranoična).
S čovjekom iz Udbe šetali smo ( uprla sam sve svoje snage, ionako je sračkavica bila stvar psihe) od jednog do drugog šefa i uglavili posao. Ali čekali smo ravno devet mjeseci da sve te sprave stignu. Do tada smo sredili prostoriju. Pisali razne molbe. Dolazile su razne komisije, jedna na sam dan Boga Božića njih petero pozvonili su na vratima, a stan je mirisao na pečenku i kolače, a oni su pisali i pisali i pisali, a mi se smo nismo usudili ničim ponuditi jer se Božić nije slavio, bor se u mnogim kućama kupovao za Novu godinu da ne bi ne daj bože netko pomislio da je zbog rođenja Isuseka, ne znam zašto su se uzrujavali, on će ionako vrlo brzo završiti na križu.

Početkom 72' otvorila sam posao koji mi je spasio život, i još mi spašava, ali o tom potom, jer kasnije je i sam gospodin Bog, iz samo njemu poznatih razloga, iz temelja promijenio moj život

Ali stalna na tom svijetu samo mijenja jest, može i ne zna dan što nosi noć ili danas jesi sutra nisi, a sad ću završiti sa velikim osmjehom..

subota, 04.08.2007.

NA OVAJ NAČIN O BIROKRACIJI, ADMINISTRACIJI I PROŠLIM VREMENIMA

Čvrsto sam sama sebi obećala da više, niti slučajno, neću ništa ozbiljno napisati jer život to ne zaslužuje. Samo ću se šaliti i smijati. (smajlić)
Kad sam se 1970 ( obratiti pažnju na godinu. Sva sam ponosna jer nisam počela sa 41') na ljeto vratila izvana, a izabrala sam sudeći po događajima koji su 71' slijedili pravo vrijeme za povratak, za mene kao ni za mog muža tu nije bilo posla.
Zvuči li ova rečenica šaljivo? Moj je njemački šef htio ostati u kontaktu, pitao je : adresu, telefon. Mi smo upravo mijenjali (bili u potrazi) stančić, na kojeg smo imali stanarsko pravo, nije bio naš, od 44 metra kvadratna za veći. Imali smo nešto novaca, ne previše, živjeli smo i radili svega 4 godine u Njemačkoj. Mislili smo čak kupiti neku kučicu sa vrtom, ali to je bilo nedostižno. Rekla sam mom šefu: nemamo trenutno stana, a nemamo ni telefon. Ne znam jel' se netko sjeća vremena kad se na telefon čekalo više od godinu, dvije i usto se debelo plaćao priključak. Onda kaže on meni dajte mi bar adresu radnog mjesta i njihov telefon. Spustila sam uši i rekla: Nemam ni posla, na što mi je on rekao: Vi niste normalni. U kakvu se vi to zemlju vraćate?
Podmukla strana propaganda. Odmah sam ga pročitala. On će meni protiv…
Ali, ništa vam oni, ti zapadnjaci nisu kužili. Mi smo u Jugoslaviji izgrađivali socijalizam. Svi smo zdušno radili na tome, ali neki baš i nisu imali šansu raditi. Iz raznoraznih razloga, ali najviše zato jer je vlast mislila kako ćemo mi našim radom potkopati državu i komunizam.
Mom je ocu, pak, isticao, nakon zatvorske kazne, po drugi put nakon 'oslobođenja' 45' ( sve sam bliže 41') petogodišnji gubitak građanskih prava. A to je značilo za one koji to ne znaju, kroz to vrijeme nije smio raditi ( biti zaposlen)- kao da ga i nije bilo.
I nije ga bilo dugo vremena. Iza 45' dva puta osuđen na smrt, čekanje u ćelijama smrti ( jedanput i 8 mjeseci) pa dugogodišnja zatvorska kazna i na kraju gubitak građanskih prava. Naravno ni on ni moja mama nisu radili, tko bi im se uopće usudio dati posao. Da ga vidim!? Vjerojatno bi i on, taj imaginarni poslodavac, bio optužen za subverzivnu djelatnost potkopavanja mile nam S.F.R. Jugoslavije.
A tu je i sestra koja između dvije zatvorske kazne došla na svijet, ali nitko od njih nije bio osiguran zdravstveno. Ako netko sumnja pokazat ću mu knjižice od sestrične preko koje je moja sestra dobivala naočale za vid i još neke druge zdravstvene usluge.
Nadam se da ovo još zvuči šaljivo. Ponovo zamislite smajlić, ne znam ga postaviti.

Ali mi smo smjerna kršćanska obitelj koja neprekidno okreće drugi obraz. Volimo se smijati i šaliti neprilikama usprkos, osim gospođe kraljice majke, koja je uvijek bila smrtno ozbiljna i činila nas puno učiti i raditi kako se i pristoji.
I tako smo 1970 na ljeto našli stan od 150 kvadrata relativno blizu centra sa dvije sobe s posebnim ulazom, već mi je bilo u primisli: ne mogu dobiti državni posao, a tražila sam ga, da otvorim nešto privatno. Stan, kojeg smo našli, također nije bio u vlasništvu, tu je bilo ono poznato stanarsko pravo. U zamjenu smo dali naš stančić, platili razliku ljudima od kojih smo otkupljivali stanarsko pravo, (zbog veće kvadrature njihovog stana). Cijena nije bila mala, tako se tada radilo. Naravno sve na crno, jer druge mogućnosti nije bilo, pa smo se cijele transakcije vrlo plašili. Starim roditeljima 'vlasnika' našli smo i platili dom (to je bila njihova odluka, zapravo su na mjesto u domu već duže čekali) i to nas je dobro koštalo i onda preuredili stari-novi stan jer su tu uz vlasnike stanovali i raznorazni podstanari koji su vukli električne žice svugdje po stanu, kako je kome trebalo, a i raznih drugih cijevi za vodu mrtvih i živih virilo je vani.
A zvali smo i 'Cian' čini mi se da se tako zvalo poduzeće koje je uništavalo raznu veliku i malu gamad vrlo sitnog zuba; štakore kako mi u Splitu kažemo pantagane i žohare. I to su njihovi ljudi, zamaskirani, sa svim veselim špricalicama radili tri dana. Naravno da smo to mi platili. Kao i razne molbe i žalbe tamo i ovamo, neću spominjati potkupljivanja, da ta cijela transakcije ide brže. U preuređenje osim naših preinaka, intervencija u prostor, išla je promjena električnih instalacija, dvofazna u trofaznu struju, mislim da se tako kaže, struganje starih boja sa zidova, uopće uređenje zidova.
Spomenut ću između ostalog i promjenu parketa, jer su na parketu neki od podstanara iza rata ložili vatru. Rat je inače bio drugi svjetski da ne bi bilo zabune.
Znam, znam sve se to događalo u prošlom stoljeću. Internetska djeca mi se rugaju i smiju, ali meni i jest cilj smijeh. (A evo me konačno i do 41' koju sam pokušala izbjeći, – tu ide onaj vic o đaku koji je znao sve o miševima, a profesor ga je pitao što mu zna reći o slonovima pa je on započeo: slon je vrlo velika životinja, ali se užasno boji miševa i nastavio odgovarati o miševima- tako i ja dođem do one nesretne godine koju više, čvrsto obećavam, neću spominjati)
I tako su ti 'naši' podstanari gorili vatru. Mala vatrica na parketu našeg budućeg stana uz dozivanje kiše uključuje valjda i indijanski šator, Ali, neću se rugati u Sarajevu su za posljednjeg rata, kojeg se još neki i sjećaju, gorili knjige da bi preživjeli, što nikako nije za usporedbu i vrlo sam u slučaju Sarajeva tužna i ozbiljna..
A ja sam poznavala te 'naše' podstanare, nisu oni to radili iz nevolje. Drvo se našlo u samoj kući, kud ćeš veće sreće, mislili su. Kasnije su se S.F.R.J. vrlo dobro snašli i takvi gafovi im se ubrzo više nisu događali. Potomci su danas vrlo nobl. Rugaju se nouveau riche, ali te se stvari iz generacije u generaciju ponavljaju. Stanuju, kao i današnji novi, u prestižnom predjelu Splita, gdje je stanovala crvena buržoazija, a prije toga ustaše koje su oduzeli onima koji su prije ustaša opet nekome oduzeli. Stvarno da pukneš od smijeha. Zapamtili smo najnoviju čuvenu: tko je jamio, jamio je, pa je uzalud trošiti riječi.
Malo sam skrenula s teme, ali asocijacije su mi oduvijek dobro išle. Ali još se uvijek smijem. Tri, ali može i više, smajlića.
Uglavnom tada smo skoro potrošili svu ušteđevinu. Grozničavo smo pokušavali doći do posla. Spominjem da smo se sa zanimanjem mog supruga mogli skrasiti u Americi. Imao je ponudu za posao, a mogli smo se vratiti u Njemačku ali.., ja sam, i sama sebi na čuđenje, osjećala strašnu, neizdrživu nostalgiju za kućom i jednostavno sam se morala vratiti. Najstariji sin je već išao u školu u Splitu. I sad se još uvijek čudim i pitam gdje mi je bila pamet i što me to toliko vuklo natrag. Mogla sam sada izvana, kao svi oni koji su mudro ostali uvani soliti pamet novoj garnituri političara i vladaoca ovog našeg mikrosvijeta. Ali bila sam premlada i nisam bila mudrinić ni šarinić kao ni many, many drugi pametni naši ljudi.
Ne znam, ne znam poslije sam često kajala a i sad se, ajmo to tako reći, malko kajem jer sam se našla u nebranom grožđu, ali o tom potom.
U svakom slučaju u tom stanu nas je bio popriličan broj. Roditelji bez posla, mi bez posla. Meni su doslovno rekli, ako netko takvog zanimanja umre, ja mogu uskočiti na njegovo mjesto. Eto ti vraga. Skok na skok, dobro da nisam odlučila ubiti kojeg kolegu ili kolegicu.
A mog supruga koji je u svojoj struci još mogao nešto dati nisu primali natrag jer se usudio oženiti iz obitelji koja je vlastima bila nepoćudna i koja je podrivala socijalizam, komunizam, Fidela Castra i Rusiju, da ne spominjem pola Europe- istočne koja se nalazila iza željezne zavjese. A bome valjda planirala i atentat na Tita, jer su mog oca svaki put zatvarali kad bi se naš veliki, neponovljivi, sa brendom ( u svim mogućim odijelima:bijelim, maskirnim, Tito u lovu u kožuhu s nogom na jadnom mrtvom srndaću itd itd) Maršal pojavio u našem velom mistu.

Smijem se, smijem se. Bacila sam se na pod. Rukice i nogice su mi u zraku. Previjam se od smijeha. Mali milion smajlića veselo skakuće na kraju ove rečenice.

Ali ja sam, i u ono doba izgradnje socijalizma, bila pragmatičan stvor. Moj je moto: Treba imati paralelan program sa državom. Država drumom, a ja šumom. ( da je bar moj otac one nesretne godine-koju-više-neću-spominjati, znate-već-koje, odlučio poći u šumu i od tamoka se boriti za Hrvatsku uštedio bi nam 45 i više – i sada i sada, vedrih godina smijeha)

I tako sam odlučila otvoriti privatni biznis ( mali, malecki).
Dio stana koji je imao poseban ulaz pretvoren je u moj radni prostor i krenulo je…recimo to tako.
Al o tome kako je krenulo, te 1970-1971 slijedeći put.

<	kolovoz, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv