(Za Paix, Anastaziju koja leži bolesna i ostale koji vole jutarnje boje)
Male skrivene uvale. Večernje luke spasa koje obično pipamo po mrklom mraku. Čičituk za kormilom i ja trčeći k pramcu u promatranje kopna, pa brzo natrag u potpalublje za kapetanski stol i provjeravanje dubine na dubinomjeru, gdje na brzinu moram prelaziti sa stometarskog na deset metarski režim rada, kada mi bezbroj malih svjetlećih crtica i točkica obično pravi zabunu i ništa ne razumijem, a Čičituk po običaju bjesni.
“Tebi je uistinu mjesto samo u kuhinji “, kaže, ali na žalost ni tamo mi nije mjesto, jer mi zagore tvrdo kuhana jaja zajedno s cijelom posudom, o čemu će još možda biti riječi.
Padnu mi krilca. Obuzme me samosažaljenje. Za što sam uopće dobra? Na rubu sam plača.
No sidro je ubrzo bačeno. Motor je ugašen. Umorni putnici se uvlače na zasluženi odmor. Sutra je novi dan, a ponekad je još i dobra noć pred nama.
Budim se ranije nego Čičituk. Jutro počinje svijetlom, laganim smorcem i tuckanjem nekog konopa ili sajle. Poznati brodski zvukovi u tišini osamljene uvale, osim možda glasanja neke ovce, koje po našim otocima obično slobodno šetaju.
Poluobučena, lagano omamljena snom, tišinom, zrakom, ljepotom smještam se u kokpit. Brod je još mokar od jutarnje rose. Izvlačim suhi podmetač. Pokušavam biti tiha, ali i moja šuškanja su, nadam se, poznati domaći zvuci na koje se uho spavača, već naviklo. Ugodno je prohladno. Jutarnje sunce još nema razarajuću dnevnu snagu i dobro je došlo. U daljini se čuje šum motora prolazećih ribarskih barki. Stapam se s okolinom. Nema me. Dio sam zraka, šume, broda, neba, plavetnila na kojem “Jozefina K” lebdi, jer more, mirno, ne gura brod nikuda. Sidreni konop pluta. Mi smo lebdeći brod Petra Pana i njegove družine. Spavajte spavači. Sanjajte sanjaći.
Osjećaji i stanje blaženstva traje. Toplina sunca čini me spustiti stepenice. Letimičan pogled na obalu, ali tko bi tu tako rano bio. Skidam se i uranjam. Hladnoća jutarnjeg mora me na tren budi, no ubrzo smo ponovo jedno. Priroda i ja. Nema granice. Uranjam i izranjam. Zašto i mi nemamo škrge, često se pitam?
Sretni trenuci, puni zadovoljstva i ugode duhu i tijelu. Izgleda li tako nirvana? Jesmo li već odabrani?
Zanesena, zaboravljam se i plivam prema pučini. Veliko plavetnilo. A onda strah. Zapadnjak u meni očekuje opasnosti. Zar tamo ne vrebaju morski psi. Vraćam se k brodu.
U sigurnost.
Tikovina je suha. Namještam ručnik i ležim. Nebo i šuma. Čiste boje. Boje jutra. Jutarnje boje!
Gdje li je bilo riječi o jutarnjim bojama?
Razgovori?!
Moj dragi prijatelj T. Sjedimo u njegovoj pomalo austrougarskoj radnoj prostoriji i slušam ga kako govori njegovim jednostavnim, netko bi rekao samozatajnim, zapravo nekako usputnim tonom, glasom i mislima dubrovačkim. Jako dubrovačkim iako ga odavno tamo nema.
- Jako volim ljeto, kaže.
Zastao je zamišljen.
Prije bismo djeca i ja otišli na odmor nešto malo prije žene, govori.
Isključio me je na neki način. Odgovarao je na moje pitanje, ali kao da je objašnjavao sam sebi.
Nekako bi se organizirali. Uvijek su tu bake i tetke… No da… Sad me prati samo kćer. Sinovi… oni već imaju svoj put…
Potom se zamislio.
Zbog mora, nastavio je. Volim ljeto zbog mora. Zapravo volim more. Ne bi vjerovala, ali volim se kupati. Ostanem u moru nekoliko sati. To mi je uistinu pravi odmor. Ljudi me zapravo jako umaraju. Razgovaraš s nekim i onda ti je ono što govori sve već jako poznato. I što sad? Petnaestak minuta zadržiš pažnju i onda… Jednostavno ti on, taj čovjek s kojim razgovaraš mora kao osoba biti zanimljiv da na neki način ostaneš prisutan.. Ali to se jako rijetko događa.
Ponovo je zastao zamišljen.
To mi se događa i s knjigama. Počnem čitati. Čitam tako nekih tridesetak strana . Može biti i zanimljivo. Zanimljivo je vrlo često… Čak ako se radi o stručnoj literaturi, pa… ako su nove stvari. Iz kojih možeš naučiti. I zanimaju me, nije da me ne zanimaju, ali odjednom čini mi se sve već znam. Znam što će se na idućih dvijestotine strana događati i više ne mogu čitati.
Ali ljeto… no da i tu postoji određenih teškoća. Ta kuća u Dubrovniku. Roditeljska kuća… Vidiš tu se tolike godine dolaženja preko ljeta nisam uspio organizirati da nešto radim. Dođem s plaže. Nešto pojedem, malo se odmorim i onda cijelo poslijepodne ne znam što ću sa sobom.
-Možda ti je vruće
-Ne nije mi vruće. To je kamena kuća. U donjoj prostoriji je čak prohladno. Imam i pisaći stol i stolicu. Svoj kutak i mir, ali ne ide. Nema vrta. Ne mogu šetati. Osjećam se zatvoren. Klaustrofobično. Guši me. Sve me guši... Uspomene… Kuća je starinska. Penje se stepenicama. Nemam gdje šetati. Istina ima neki vrt preko puta… Neko zelenilo, ali sve je to malo. Sve je nekako usko. Cijeli Dubrovnik je takav. Nemaš gdje šetati. Premalo je prostora.
- Nisi razmišljao da prodaš tu kuću i kupiš neku drugu s vrtom.
- A to ne! Nikako ne! To je kuća mojih roditelja. Moga djeda. Toliko je uspomena…
- Zašutio je.
- Toliko uspomena, rekao je nakon kratkog vremena. Nemogućnost razgovora s ocem. Nije da nisam htio. I on… On je želio razgovarati. Nije išlo… Pa uspomena na majku… Kuća me guši uspomenama… Sjećanja… Ne mogu raditi. Vrijeme mi tako prođe.
- Imaš i prijatelje.
- Imam, ali oni se ne kupaju. Stoje doma. Njih more više ne zanima. Iziđu ujutro po Stradunu. Sjede u kavani, a popodne…
- Promjeni naviku. Kupaj se popodne kad nema nikoga, a ujutro se nađi s prijateljima ili pođi u Arhiv. Tamo, rekao si, uvijek imaš što raditi.
- Zastao je zamišljen.
- Ne mogu. Jutro… to je posve nešto drugo. Volim jutarnje boje, rekao je. Jako volim jutarnje boje. Jutra su posebna…
- Ponovo se zamislio.
- Ne, ne mogu se kupati popodne. Što ja znam… Onda je to nešto posve drugo… U arhiv ne mogu ići u kratkim hlačama.
Nasmijao se.
Ne, ne mogu u kratkim hlačama, a meni je ljeto.
-Zašto ne? Navikni ih na to.
-A ne, ne! Ne mogu.
Opet se nasmijao.
-Što onda imaš od odmora?
-Imam more.
I ja imam more. Istina sve rjeđe, ali je tu. Imam i jutarnje boje. I sjećanja. Čovjeka ponekad prepadnu tolika sjećanja i vremenski period u kojima ih skuplja. No razgovori s T - om su mi posebno dragi. Ljudi koji ga poznaju mahom kažu isto. Spominju ga u nekim razgovorima, na neki način ga svojataju, kao da je upravo njima nešto vrlo bitno pružio i dao. Tako se svi izgleda osjećamo. Meni dođe da kažem ja ga ipak poznajem više nego svi vi, ali to u ni kojem slučaju nije istina. I drugi vade njegova pisma ili poruke u raznim zgodama, pa i on sam kad govori o nekom drugom daje mu toliku važnost da ti je naprosto žao što to ne govori o tebi.
-Ne idem na tu proslavu, rekao je, jednom prigodom. Rado bih išao, ali ne idem. Radi puta. Nemoguć put. Bio sam na proslavi godišnjice gimnazije. Sve je bilo dobro… iako i tamo ima nekih trzavica. Uvijek je netko s nekim posvađan. Njima je to životno pitanje, a ja ne razumijem u čemu je teškoća. Tumačili su mi, ali meni se činilo nevažnim. Čak sam i ljude zaboravio i čemu se svađati. Eto, to sam ti htio reći u svezi puta. Netko je došao po mene.
Ne brini, rekli su mi. Mislit ćemo na te za povratak.
Ali… na kraju svi su se izgubili. Odjedanput svatko je otišao za svojim poslom. Nitko se nije ni sjetio obećanja. Ostao je samo K., jedan meni osobno vrlo dragi čovjek. Ispričat ću ti jednu zgodu s njim. 1971. su moju knjigu spalili ili tako nešto, da ja sad ne ispadnem poseban i važan, svakako je nestala. No K. je sačuvao rukopis. Pomisli ti, sačuvao je rukopis iako ga je Udba maltretirala. Ispitivala i pretresala mu kuću i onda nedavno poslije dvadeset godina donio mi je taj rukopis.
Učinio me sretnim. Takvo zadovoljstvo. Nisam se uopće nadao. Jedan tako običan čovjek, ne da ne misliš… ima vrlo velikih vrijednosti, no tih i neprimjetan. Strahovito puno radi. Vjeruj mi pravo je zadovoljstvo sjediti s njim i razgovarati.
- Ne brini, kaže, za Dubrovnik ti svaki tren ide autobus. Ja ću te odvesti na autobusnu stanicu. Pričekat ću s tobom.
Sjedili smo na autobusnoj stanici dvije ure. Mogao si me baciti do Dubrovnika, rekao sam mu i vratit se kući. Manje bi ti vremena odnijelo.
Kako bilo da bilo, nama je bilo dobro. Lijepi razgovor, ali to ti je tako svi kažu dođi, moraš doći. Ne brini za prijevoz, ali kad te trebaju vratiti natrag, nigdje nikoga.
Ljubomorna sam na K - a, iako on možda uopće ne zna s koliko topline i poštovanja T. govori o njemu.
I nije došao na proslavu, iako smo ga svi očekivali. V. M., moj gimnazijski kolega, pročitao je njegovo vrlo lijepo, jednostavno i toplo pismo. Činilo se kao da je pismo uputio baš svima. Kao da je upravo svih spomenuo, osim mene i bila sam ljubomorna. Zašto na kraju pismo nije dao meni, pomislila sam tada. Ta razgovarali smo o toj proslavi i već tada je bio siguran da neće doći.
Jutarnje boje i sjećanja. Pao mi je na pamet Canetti i njegov dr. Sonne. Zar i on nije imao tako nekako sličan osjećaj prema svom prijatelju kojeg je obožavao do te mjere da je opis dr. Sonne - a u njegovoj knjizi sjećanja potpuno nestvaran, nekako papirnat. Neuspio lik u moru toliko plastičnih likova, da mi se činilo da se šetaju oko mene. Mogla sam ih dodirnuti, toliko su bili stvarni. Svih osim dr Sonne - a, od čijeg je suda strepio i kojem je možda jedinom vjerovao.
No, sve je u našim glavama. Jutarnje boje su možda sasvim neke druge boje iako bi mi bilo beskrajno krivo da se varam.
Post je objavljen 23.08.2007. u 20:45 sati.