odmak
srijeda, 29.08.2007.
Nešto lagašno, iz arhiva, iako mi u glavi kuha milion odgovora donu i ateisti
O putnicima i posadi (1988 godina) *
Najvedriji dio putovanja je dogovor.
“Baš zgodno”, kažu manje više svi pozvani. Već se vide kako leže izloženi suncu, vjetar lagano pirka, a more je mirno kao ulje.
“Kad se kreće?” nestrpljivi su.
Naša iskustva s putnicima Jozefine K su vrlo raznolika. Počevši od dogovora. Evo na primjer jednog od naših dogovora.
Marinići, njih pet, mama Neda, tata Ivan i djeca Niko, Luka i djevojčica Iva. Na odluku da se kreće svi su dobre volje.
“Idemo sutra”, kaže Neda.
“Kada? U koliko sati točno?” pitam oprezno.
“Ovako”, kaže Neda, “Ivan bi trebao raditi i u subotu, jer je porinuće jednog broda, ali normalno ne dolazi u obzir da radi. Vječno je na poslu. Mora jedanput sa mnom i djecom negdje. Ovo je prava prilika.”
Ivan je inače brodoinženjer. Radi u brodogradilištu i u subotu ima porinuće velikog feribota.
“Misliš li da se može izvući?” ponovo pitam oprezno.
Moj oprez je sakupljen iz niza dugogodišnjeg druženja i prijateljstva sa Marinićma.
“Ne brini”, uvjerava me Neda. “Ovaj put smo točni. Možemo krenuti u petak u tri sata poslijepodne kad Ivan stigne kući s posla. Što treba ponijeti?”
Djeca su oko nas. Svi smo još puni optimizma, osim vječno zabrinutog Kapetana Ćičituka. No zna se Kapetanova je dužnost da bude zabrinut. On zapovijeda sa svim i svačim na brodu, ako mu to naravno uspije. Kapetani su obično bradati, nervozni, puni odgovornosti i u principu loše volje i moram priznati gledajući posadu da mi nije jasno zašto je to tako.
Što treba ponijeti?
Neda uz pomoć svoje djece sastavlja spisak stvari. Dakle: deke, posteljinu, deset kilograma kruha, nekoliko kilograma šunke, sira, povrća, voća, tri bicikla, Iva svoje baletne Papuče, Luka nogometnu loptu, a Niko skejtbort.
Iz meni još nerazumljivih razloga Kapetanu dlake brade brkova i kose idu u zrak.
“Molim vas”, kaže po prvi put strpljivo i mirno, “neka Iva izostavi svoje baletne cipele.”
Pristali su. Kakvo olakšanje.
“Dobro”, ja još uvijek pokušavam utvrditi točno vrijeme polaska. “Mi dakle krećemo u petak poslije podne u petnaest nula nula.”
“Nazovite prije nego krenete i mi dolazimo za vama”, odgovor je.
Nazvali smo ih po dogovoru.
“Za pet minuta smo na brodu.”
Kapetan Ćičituk, moj najmlađi sin signor Conte, koji je to ime dobio zahvaljujući određenim osobinama, za koje mislim da se podrazumijevaju pa ih nije potrebno objašnjavati i ja pripremili smo brod. Ulili vodu, odvezali konope i tako s upaljenim motorom stajali dva sata.
Zatim smo ponovo zavezali brod.
U 18 sati kapetan Ćičituk kaže:
“Nešto je trulo. Što ti misliš?”
Ja, kakav takav stručnjak za Mariniće, kažem:
“Stići ćemo Jozefinu K još izvaditi izvan, sastrugati dno, dati donji premaz.”
Bili smo gotovi do jutra. Porinuli smo Jozefinu K - a natrag u more. Kapetan misli da smo dovoljno čekali i da bi sad trebali krenuti sami. Ja predlažem da ih se još jednom nazove.
Kapetan i signor Conte odlaze telefonirati.
Naravno, Ivan se nije mogao izvući s posla. Upravo doručkuju. Skoknut će još jednom do brodogradilišta tek toliko da vidi je li sve u redu i eto ga za pet minuta natrag.
Čekali smo do sedamnaest sati tog dana. Krenuli smo po mrklom mraku jer kad su konačno stigli njihove stvari nisu mogle stati na Jozefinu K - a pa smo morali iznajmiti veći brod.
Ubuduće smo se pokušavali dogovarati da ćemo krenuti u srijedu, kako bi bili sigurni da će stići do petka. Međutim pročitali su nas pa ponovo kasne.
Postoje putnici za kojima se žali. Kao Željko, sad već debelo Kanađanin, koji je u svojoj kanadskoj košulji, s trakicom na glavi, rupcem oko vrata i torbom od sedam milja otišao u Kanadu.
Postoje i putnici o kojima zbog Urođene Finoće svoje Duše neću reći ni riječi.
Putnika koje se teško više mogu i sjetiti.
Bio je jedan mali dječak sa svojim tatom. Ostali su dva dana. Dječak je oba dana preležao bez pokreta i bez riječi. Niti je jeo niti je pio. Ja sam mu pokušala pričati razne morske zanimljivosti, ali on uopće nije reagirao. Je li bio prepadnut ili autist to nismo mogli doznati niti od njegovog tate koji je također šutke sjedio u svom kutu. Iskrcali su se nakon ta dva mučna i puna šutnje dana. Izišli su na kopno i naglo se promijenili. Skakutali su držeći se za ruke. Dječak je zapjevao visokim glasom, kao da pripada zboru bečkih dječaka. Otac mu se pridružio. Brali su cvijeće. Mahali nam.
Odlazili su nasmiješeni. Otac nam je dovikivao: “Bilo nam je krasno.” Dječak se smiješio i dovikivao za njim:
“I meni. I meni.”
Postoje i nevidljivi putnici. Oni su obično ženskog roda i tada ja nisam prisutna, pa ne bih mogla ništa detaljnije reći. Mogla bi ih nazvati nepostojećim putnicima ili putnicima sumnjivog identiteta, ali sad opet nastupa Urođena Finoća moje Duše pa o toj temi neću reći ni riječi.
U pravilu čim se stupi na prostor Jozefine K - a nastupa promjena karaktera. Nešto je magično u ozračju broda. Ili možda mali kućni ili u ovom slučaju mali brodski duh čini svoje.
Moja prijateljica Lada B. na jednom putovanju izvrijeđala nas je na pasja kola. To što puše bura, što su valovi ogromni i što se brod naginje ovamo i onamo, sve je to, rekla je naša krivica.
“Naručili ste vjetar i ostalo da me impresionirate. Nikad vam to neću oprostiti”, rekla je bijesno.
Optužila je vino da je bilo kiselo i svih nas koji smo razgovarali i smijali se dok je njoj bilo zlo. Upravo je navlačila boksačke rukavice, kad smo ugledali kopno. Uvukli smo se u uvalu.
Sutradan je bura prestala. Vračali smo se po laganom vjetru. Muškarci su se kupali, iako je bio kraj studenog. B. B., njen muž, je nakon četrdeset i osam satnog pecanja ulovio dvije ribe, što je dodatno razgalilo posadu.
Svi smo bili u onom vedrom raspoloženju laganog blaženstva koje ponekad zahvaća putnike broda, dok su jedra napunjena i Jozefina K - a lagano nagnuta klizi kroz plavetnilo mora i neba.
Lada je opet postala ona stara poznata Lada koju volim.
Tu mi pada na pamet jedna slična zgoda koja se zbila na brodu naših prijatelja. Jedan od putnika također naglo mijenja raspoloženje i hoće na sred pučine napustiti brod i vožnju. Optužuje kapetana da namjerno naginje brod kako bi se upravo on osjećao nesigurnim.
“Ja te mrzim”, kaže. “Doveo si me ovdje da bi pokazao svoju nadmoć.”
I hop iskoračio je i odšetao preko mora do prilično udaljenog kopna.
“Odšetao?” pitala sam. “Valjda otplivao?”
“Ne, ne!” uvjeravali su me. “Doslovno odšetao. Bio je posve iznad površine. Hodao je ljutito i brzo. Vratili smo se natrag. Našli smo ga kasnije u luci.”
Moram upozoriti da je onaj koji mi je to pričao uvjereni ateist., te da cijeli događaj nema veze s poznatim događajem od prije dvije tisuće godina niti je izazvao slične posljedice.
Na brodu je sve moguće. Tu vlada neka druga logika i zakonitosti, koji nemaju nikakve veze sa čvrstom površinom.
Inače postoje dvije vrste morskih odnosno vodenih putnika. Oni kojima brod služi da s jednog mjesta brzo stignu na drugo mjesto i oni koji jedreći posve gube pojam o vremenu i nemaju nikakvih planova kad i gdje stići.
Ako se na brodu nađu zajedno putovanje je propalo. Oni prvi uvijek iznova pitaju kad ćemo stići i gdje ćemo stići, što ove druge izbezumljuje jer ih dolazak negdje, bilo gdje u tom trenutku ne zanima. Oni su se, ovi drugi, naime već ugurali u svoju i brodsku logiku bez sata i vremena koje protječe kako ga je god volja i slijede samo taj ritam.
Kapetan Ćičituk one koji se žure pušta patiti.
“Tko im je kriv”, kaže, “kad ne znaju što rade.”
Nekad mi ih bude žao gledati s kojom čežnjom upiru pogled ka prvom kopnu, a zatim s upitnikom u oba oka u glavi, a neki i sa trećim okom, pogledaju Riđobradog. Da ga poznaju onoliko koliko ga ja poznajem znali bi da im je sve uzalud i da ga baš ti zamolbeni i žalbeni pogledi tjeraju na još veći stupanj neumoljivosti.
Njegove su poznate izreke:
“Ja ne želim patiti, jer netko drugi pati.”
Ili, “Sam si je kriv”, kaže ili, “To je njegova stvar, zašto da se i ja još nerviram.”
Ako ga bilo što smeta on to odmah i kaže, jer on nema Urođenu Finoću Duše. Evo na primjer kako on to radi:
Imali smo kod jednog putovanja putnika koji bi pri svakom uplovljavanju u uvali, veću ili manju luku stao na pramac broda i počeo pišati. Mi, preostali putnici počeli bi naglo gledati naokolo po obzorju. Zviždali bi nezainteresirano gledajući u nebo ili bilo gdje drugdje kao da ništa ne primjećujemo. Oni koji su bili prvi put s nama možda su mislili da se to tako mora raditi. Možda je Kapetan samo htio spriječiti epidemiju, jer je u jednom trenutku pri ulasku u treću luku doviknuo preko cijele dužine broda sa svog komandnog mjesta:
“Čuj, ja to na tvom mjestu ne bih više radio.”
Slijedio je začuđeni pogled putnika. Činilo se da je pocrvenio i to se više nije ponovilo.
Da sam ja trebala odlučivati o tom događaju sve bi se odvijalo ovako: Ja bih se grizla, zviždukala i promatrala mjesecima obzorje. Od nerviranja prestala bih jesti i spavati. Nestalo bi me, a dotični putnik bi se još i sad pri svakom uplovljavanju važno prošetao prema pramcu s, naravno, određenim namjerama.
No dakle kapetan voli jedra i jedrenje i naša Jozefina K - a nagnuta na jednu ili drugu stranu plovi k nekom cilju, koji će kad tad biti dosegnut. Ako i nema vjetra stojimo satima na pučini i čekamo dok ne zapuše. Motor kao da i ne postoji.
“On je nužno zlo”, kaže ponosno kapetan jedrilice i nerado ga spominje. Jednako tako ne voli ni tendu.
“Tenda i motor”, kaže ponosno i tvrdokorno, ” to ne spada na Jozefinu K - a”
“Pogledajte samo. Imamo rezervoar u kojeg može stati dvjesto litara nafte. Već pet godina mi nismo dodali ni litru. Pisano i nepisano pravilo s Jozefine K - a je: Mi se koristimo samo jedrima.”
Kakvu daljnju zamolbu mogu u kapetanovu pravcu uputiti oni nesretni putnici kojima je vruće i koji se ovako na suncu prže čekajući da se vjetar umilostivi. Pravilo je pravilo. Nema tog putnika... no, no oprezno s pravilima.
Nije li netko rekao: Iznimke postoje radi pravila ili je bilo rečeno pravila postoje da se krše.
A postoje putnici i putnici.
Postoje male oh i ah sirenice kojima se strašno, strašno žuri da stignu na određeni cilj i kojima je oh uistinu vruće, a ne bi se baš okupale na otvorenom moru jer se, oh tako boje morskog psa i ostalih morskih čudovišta.
U tom slučaju, samo u tom jednom jedinom slučaju kapetan spremno pali motor i namješta motor na najveći broj okretaja što je inače na Jozefini K. strogo zabranjeno. Jozefina K - a se propinje. Da nema visoki jarbol više bi sličila na gliser nego na jedrilicu. Nije li bio neki film o brodu koji umire od stida?
No, nećemo kažem joj ja. Nećemo upasti u samosažaljenje. Otkazat ćemo mu poslušnost. Ja znam kako, a i ti ćeš znati kako šapćem Jozefini K. - a.
Na povratku, nakon što je mala sirenica dobila što je htjela vraćamo se kući. Vjetra ni od korova. Ponovo palimo motor jer kapetan dalje nastavlja putovanje autobusom, pa mu se sad silno žuri. Kapetan i ja ne razgovaramo. I čemu? Sve je jasno. Milju dvije pred matičnom lukom tr... tr... tr ... i posljednji izdisaj motora. Panika! Kapetan rastavlja motor i čini sve one radnje koje samo muškarci rade kad se s motorom nešto događa.
“Ostali smo bez nafte”, progovori odjednom.
“Kako je to moguće?” kažem ja.
Bijesan pogled, ali moje je lice mirno, a ni u glasu mi se nije moglo naslutiti zlobno zadovoljstvo.
Duboko žalim što nema publike, onih istih jadnih i nevoljnih putnika koji su na pučini morali čekati da zapuše maestral ili tako što i nikako ga nisu mogli umilostiviti da se ide motorom.
“Možemo na jedra”, kažem ja.
Gleda me podozrivo, ali u mom se glasu i dalje ne osjeća zloba. Gledam dobru i pouzdanu Jozefinu K - a. Stoji kao ukopana. Ona u dogovoru s motorom, ja u dogovoru s vjetrom.
Možda je kapetan pogriješio kad je insistirao da brod dobije žensko ime. Nomen ist omen.
Možda bi u ovom slučaju kapetan rado odšetao do kopna, ali hodanje po vodi je privilegija, a ne pravilo.
No, izostavimo li posebno i s pažnjom tretirane putnike, ostaju oni drugi oko čijeg se izbora Kapetan i ja često razilazimo. On voli poslušne što u skučenim uvjetima života na brodu nije za podcijeniti. Važno je slušati kapetana. Kad samo jedan zapovijeda nema nepotrebnih pitanja, suvišnih pokreta brodske vojske što bi bilo ravno katastrofi. Poslušnost je posebno važna u slučaju kad treba brzo reagirati, a što se zbog riskantnih putovanja, jakih vjetrova, noćnih putovanja, nepoznatih Luka s Jozefinom K - a vrlo često i događa.
Ja moram priznati volim one druge neposlušne, a nažalost spadam i sama u njih. Na zapovijed desno ja obično krenem lijevo. U pravilu svaka vrst zapovjedi izaziva me da napravim suprotno. Već smo nekoliko puta radi te moje osobine skoro ostali bez broda. Nasukavanja, udarci u obalu i slično.
Na sreću kapetan Ćičituk u tim situacijama ponesen krilima bijesa učetverostruči svoju osobu nađe se na svim mjestima za kormilom, na pramcu , na desnoj i lijevoj strani broda i s oba konopa na obali. Ja se činim kao da to nije moja krivica. Obično se pravim kao da sam napravila sve kako treba.
“Na koncu”, kažem, “vidiš da se ništa nije dogodilo. Sve sam napravila u redu.”
Pri tom ne primjećujem paru iz njegovih ušiju, iz oba oka i još dva, tri otvora na glavi.
Ponekad, istina rijetko otpužem u potpalublje i čekam da se iz troglavog zmaja pretvori u normalno ljudsko biće. No nikad ne priznajem da sam pogriješila. Ostajem čvrsto u uvjerenju, u što naravno pokušavam uvjeriti i njega da sam u pravu.
“Moraš znati”, pokušava on ponekad smireno, “da si pogriješila. Zbog slijedeće situacije.”
Ja međutim ne priznajem ni slijedeći put. Ne priznajem nikada.
Svi neposlušni sliče više manje meni. Oni su šetači po vodi. U skupinu šetača po vodi spadaju kao podskupina mjesečevi šetači po vodi. Mjesečevi šetači po vodi zaslužili su zbog svoje važnosti cijelo jedno poglavlje, koje će jednom i dobiti. Na primjer Kapetanov prijatelj B. koji pri izlasku iz broda stane na sidro pa bučne u more i vedro nam se smiješi stiješnjen između broda i obale kao da je upravo to mjesto na koje je naumio doći.
Poslali smo ga jednom iz Šibenske Rogoznice po auto u Split. Izračunali smo da bi se najdalje kroz tri sata trebao vratiti natrag, ali on je došao nakon sedam sati. Već smo htjeli zvati policiju, hitnu pomoć i slične dobrotvorne ustanove, kad se on konačno pojavio.
Priča koju je ispričao izgledala je po prilici ovako: Na informacijama su mu rekli gdje i kad polazi autobus, ali naravno bila je to pogrešna informacija. Nakon podužeg čekanja odlučio je autostopirati do prve autobusne postaje. No automobil čijeg je vlasnika zamolio da ga poveze se pokvario pa mu ga je pomagao popraviti, ustvari on je samo tumačio vlasniku što treba učiniti. Po njegovim uputama vlasnik je na kraju montirao volan na haubu i onda je počeo mrko mjeriti B., pa je on dao petama vjetra itd, itd.
Ali, jedrenje ga raduje. Rado pomaže. Skuplja jedra na primjer, a što mi pri tom trčimo zatvoriti otvor u potpalublje i to napravimo tren prije nego on stavi nogu u prazno, manje je važno. Ta on je mjesečev šetač po vodi koji navečer za uspavanku djeci priča visoko stručne priče a svi fizičari i njima slične profesije slušaju napeti s džepnim računalima i raznim drugim priručnicima i pomagalima u ruci.
Svi mjesečevi šetači po vodi imaju slične karakteristike. Već ih čvrsto tlo čini nesigurnima. Obično plaćaju carinu. U principu su posvađeni s vremenom ili ga posve ignoriraju. Pri ukrcavanju im treba pomoć nekolicine i sa svim tim obično završe u moru s kapom na glavi i cipelama na nogama.
Jedan od njih je i Ivan Marinić. On je od onih mjesečevih šetača po vodi koji s ispruženim rukama naprijed zaneseni nekim radnim ciljem, skrene li ih se, skreću naglim trzajem i ponovo ispruženim rukama kreću za nekim maglovitim ciljem. Kapetan ga je jednom prigodom zadnji trenutak izvukao na palubu. Visio je na konopcima, na sreću smočivši samo cipele u kojima je sav sretan nastavio hodati nekoliko dana posve zaboravivši da su mokre.
Ali dosta te priče o šetačima po vodi koja me vodi u neke druge načine razmišljanja.
Postoje putnici i putovanja koja se pamte. Jedan od njih je i nezaobilazni Željko sad stanovnik Kanade s gitarom i torbom dugom sedam milja. Gitaru je na svako putovanje uporno vukao sa sobom iako smo društvo nepjevaća na lošom glasu i sluhu.
Čini mi se da smo s njim u društvu doživljivali vrhunce sklada Jozefine K - a vjetra, mora, punih jedara i prirode oko nas.
Citiram: O2 O5 1988 Brodski dnevnik
Na brodu Kapetan Ćičituk, Željko i ja. Zapisano izgleda konačno. Ima svoju glavu trup i rep, ali to je varka. Ako spomenem luke, uvale, i mora koja smo prošli neće se naslutiti ništa od nedorečenosti i stanja zanosa. Puna jedra. Križanja. Tišine. Reći lijepo je ne govori ništa. Duša zarobljena tijelom pokušava u komadiću puta između valova i vjetra na granici mogućeg doseći uzlete. Šutimo. Što treba uopće reći? Žalit ćemo za Željkom. Oboje i to je definitivno.
kraj citata
O Željku će još sigurno biti riječi. Ali, baš ti njega briga za to. On negdje po Kanadi siječe šume i smuca se po brdima, snijegu i ledu.
Putnik kojeg više nema, ali koji boraveći u mom srcu putuje sa mnom je moj otac. On bi jednom je rekao kad dođe do nevremena podigao brod na konopčiće i držao ga u zraku dok nevrijeme ne prođe. Tako bi on zaštitio brod i njegove mile i drage. Duboko se nadam da nam iz svojih nebeskih visina tako nešto i radi.
On je inače mjesečev šetač par exellance. Na primjer jedna zgoda iz njegova života koja se nije odigrala na brodu, a mogla je. Šetao je tako Splitom u tek kupljenom odjelu. Ne treba zanemariti činjenicu da je jako pazio na marku odjela šešira i slično i ta činjenica ne govori o nekom njegovom površnom svjetonazoru nego o unutarnjoj perfekciji koja proističe iz neprekidne potrebe da se bude bliže idealima. Šetao je dakle Splitom i odjednom vidi gomilu ljudi koja okupljena oko djevojčice ispružene na podu nešto raspravlja. Djevojčica je u nevolji zaključi i približi se. Djevojčica je ležala u lokvi ulja i stakla, jer je u padu razbila flašu s uljem. Moj otac, ne razmišljajući, za razliku od ostalih, požurio je da joj pomogne. Naravno pokliznuo se i pao.
Posljedice: istegnuća, frakture itd, itd i naravno novo odijelo posve isflekano. Vratio se kući u zavojima, ali je posve vedro i zadovoljno rekao da je svratio u kemijsku čistionicu i da su mu tamo rekli: Imali ste sreću što je ulje pa će se dati očistiti, jer da je bila mast loše biste prošli.
Kozmopolit, ali ne od onih bezličnih, nego s dubokim korijenima hrvatske - austro -ugarske - talijanske prošlosti i povijesti prenosio je na sestru, mene, našu djecu i ostale neko ozračje finoće, poštenja i međusobnog poštivanja, nešto što se na ovim područjima na kojim živimo bilo izgubilo.
Njegov život je uostalom bila pustolovina u koju je upao možda nenamjerno, ali uvijek s najboljim namjerama.
Darivao mi je prvu ozbiljnu knjigu u mom životu: prvi tom …jedne encklopedije. Imala sam svega tri godine. Napisao je, istina, ’ U nemogućnosti drugog dara ’. Puno kasnije darovao mi je i ” Tri čovjeka u jednom čamcu, a da se o psu i ne govori” od Jerome K. Jerome.
Kako lako čovjek krene u samosažaljenje, sentimentalnost, patetiku i Nikolu Zrinskog, a da o onom nesretnom banu konjaniku sa Jelačić placa i ne govorimo. Sve je to primjereno zbivanjima u ovoj nam “napaćenoj domovini”.
Nažalost tu domovinu oplakuje ljubljeno more i putnici koji joj hrle ponekad se pitaju hoće li na brzinu mijenjati zastavu. Vladaju li oni uvijek isti ili su tu neki drugi isti, uvijek isti - isti.
No putnici po običaju očekuju suviše. I vrlo su zahtjevni. Obično hoće mirno more, malo povjetarca, sunčane dane. Ja se iz petnih žila trudim da im to sve priredim, ali Kapetan Ćičituk pleše neki drugi indijanski ples koji priziva zle vjetrove i velike valove.
A oni bi još i na kopnu htjeli vesele promjene? Ali nećeš majci. Zastava istina ima rupu točno po sredini, ali to još nikoga nije zavaralo.
