Najlakše je tako. Okriviš, socijalizam u izgradnji s težnjom prema komunizmu i Srbe, naravno, i mirna nemirna Bosna i Hercegovina. Kako god da bih uopće mogla raditi trebalo je nabaviti određene sprave koje baš nisu bile tako jeftine, a novac je uistinu bio pri kraju. A sprave su se mogle kupiti samo u jednom gradu na lijepom plavom Dunavu. U danas susjednoj državi s kojom smo vodili žestoki rat koji nikad, iz meni tajanstvenih razloga, nije proglašen ratom.
K toj smo državi, neću joj spominjati ime da zlo ne čuje, davne 1918 ( sad sam stvarno pretjerala, a sve iz razloga da ne spomenem onu godinu znate-već- koju) poslali guske u magli prerušene u male Hrvate koji su od velikog oslobodilačkog brata očekivali umirujući zagrljaj i slobodu od one grozne austrougarske države koja nam je bila maćeha i držala nas u siromaštvu i neznanju.
Glavni nam grad Agram još je nekako i napredovao s kus hand, kinder stube i te stvari. Ali zemljici Hrvatskoj se ime spominjalo samo po bijedi i siromaštvu- kazivalo se što južnije to tužnije a tu su bili Zrinski i Frankopani koje su u Bečkom novom mjestu skratili za glavu jer su kovali zavjeru protiv dičnog cara, a i Mađarima smo se zamjerili s našim premilim banom Jelačićem koji sliči na Leticu kao slika na priliku (a lako je moguće i da je njegova reinkarnacija ne daj Bože jer ne gine nam onda ponovo sukob sa Mađarima). Ugušio im je tim Mađarima borbu za slobodu (guš-guš do posljednjeg daha) a mi smo ga za nagradu iskovali u brončani spomenik i postavili ga na glavni trg da bi se mogli sastajati pod njegovim repom.
Po grdom po lepom
rendes pod repom
Ali Bože mili kud sam zašla – da ne spominjem goli kamen-pustinju i bose noge, a sve samo zbog toga jer je taj grad u kojeg smo moj muž i ja osobno doputovali da bi kupili alat, zanat sam već imala, za moj mali privatni biznis, nekad bio dijelom velike Austrougarske monarhije. Lijepi grad s mostovima koje su u posljednjim sukobima na Balkanu ( na kojem se niti slučajno zemljica Hrvatska ne nalazi – ona plovi, lebdi kao ukleti Holandez svemirskim prostorom i pokušava se ukotviti u srcu Europe ) bombardirali i srušili oni grozni Amerikanci - kud ih vrag nosa i što traže ti Amerikanci u ovim vodama.
Ali brzo natrag na alat. Zašto smo morali putovati u dotični grad? Zar nisu postojali dopisi, telegrami, telefoni i … ne nisu postojala računala, emajlirane poruke, a čini mi se ni faks.
E, pa morali smo. Posao kojim sam se namjeravala baviti nije bio dozvoljen do baš te sudbonosne godine u cijeloj S.F.R.J osim u Hrvatskoj. A ni u Hrvatskoj se nisu otvarali takovi privatni biznisi baš do te godine. Ne znam zašto je to tako bilo, ali je bilo. Možda su to one sudbonosne 1918 godine one guske u magli kako je vikao Radić, ipak nešto dogovorile.: Idete kao guske u maglu, vikao je za njima Radić, sa posljednjih ostataka hrvatske državnosti i kakve takve samostalnosti- njene sabornice, a predvodnik im je bio jedan Pavelić, ali ne oni po zlu spominjani iz one godine znate-već-koje, nego Pavelić zubar- ali palo mi je na pamet kako se povijest u nekim trenucima ponavlja. Sabornicu i sabornike su vrlo brzo brača ukinula, ta ajte molim vas šta će vam, da su bar zadržali i one guske.
U svakom slučaju evo nas u gradu na lijepom plavom Dunavu. Povuci potegni, zvali su nas i na Udbu, ja sam dobila sračkavicu i nisam mogla iz hotela i daleko od zahoda…
Povodom toga ide:
Oda zahodu
Zahode, pjevat o tebi hoću,
slavnija rupo od svake rupe,
usluge tvoje danju i noću,
čekaju golo rumeno dupe,
muhe što oko tebe se kupe
kolo su drevnih, usranih Muza;
počast ti daje i moja guza!
…….
…. Spjevao Luko Paljetak, a ukrala sam ovu kiticu sa Nemanjinog bloga, ostatak možete pročitati kod njega. Isplati se.
Na Udbu je išao samo moj muž. Njegov je otac bio u partizanima, iako je vezavši se za mene ispaštao i on. Tu vam ide ona poznata anegdota o dvojici brače. Jedan je bio u ustašama, a drugi u partizanima, pa je kad su se pisale molbe za posao ustaša je uvijek bolje prolazio od brata, jer bi napisao: imam brata koji je bio u partizanima, a brat partizan bi pisao imam brata koji je bio … i tako nikad nije dobio posao.
Zašto su nas na Udbu zvali ne bih znala reći. Nikad mi nije to ispričao, ali on je tamo naletio na nekog tipa s kojim je bio u vojsci i odjednom su nam sva vrata bila otvorena. Tako je to onda išlo. Ali mislim da se ta stvar i danas ponavlja. Mislim sa poznanstvima, po babi i stričevima, a i novci igraju ulogu
Što je smajlićima Bože moj? Sasvim sam ih zaboravila, ali postavite ih gdje god hoćete i koliko god hoćete. Ja sam se već ukočila od smijeha.
A sad ću ipak skratiti ovu priču.
Firma od koje smo kupovali alat jedina je u Jugoslaviji imala pravo uvoza i jedina je imala tehničare koji su izučili zanate u zapadnoj Njemačkoj. (mislite li da se slučajno nalazila u sad hvala Bogu drugoj državi, ali vjerojatno sam samo starački paranoična).
S čovjekom iz Udbe šetali smo ( uprla sam sve svoje snage, ionako je sračkavica bila stvar psihe) od jednog do drugog šefa i uglavili posao. Ali čekali smo ravno devet mjeseci da sve te sprave stignu. Do tada smo sredili prostoriju. Pisali razne molbe. Dolazile su razne komisije, jedna na sam dan Boga Božića njih petero pozvonili su na vratima, a stan je mirisao na pečenku i kolače, a oni su pisali i pisali i pisali, a mi se smo nismo usudili ničim ponuditi jer se Božić nije slavio, bor se u mnogim kućama kupovao za Novu godinu da ne bi ne daj bože netko pomislio da je zbog rođenja Isuseka, ne znam zašto su se uzrujavali, on će ionako vrlo brzo završiti na križu.
Početkom 72' otvorila sam posao koji mi je spasio život, i još mi spašava, ali o tom potom, jer kasnije je i sam gospodin Bog, iz samo njemu poznatih razloga, iz temelja promijenio moj život
Ali stalna na tom svijetu samo mijenja jest, može i ne zna dan što nosi noć ili danas jesi sutra nisi, a sad ću završiti sa velikim osmjehom..
Post je objavljen 06.08.2007. u 02:19 sati.