ponedjeljak, 06.08.2007.
Na ovaj način ...2
Najlakše je tako. Okriviš, socijalizam u izgradnji s težnjom prema komunizmu i Srbe, naravno, i mirna nemirna Bosna i Hercegovina. Kako god da bih uopće mogla raditi trebalo je nabaviti određene sprave koje baš nisu bile tako jeftine, a novac je uistinu bio pri kraju. A sprave su se mogle kupiti samo u jednom gradu na lijepom plavom Dunavu. U danas susjednoj državi s kojom smo vodili žestoki rat koji nikad, iz meni tajanstvenih razloga, nije proglašen ratom.
K toj smo državi, neću joj spominjati ime da zlo ne čuje, davne 1918 ( sad sam stvarno pretjerala, a sve iz razloga da ne spomenem onu godinu znate-već- koju) poslali guske u magli prerušene u male Hrvate koji su od velikog oslobodilačkog brata očekivali umirujući zagrljaj i slobodu od one grozne austrougarske države koja nam je bila maćeha i držala nas u siromaštvu i neznanju.
Glavni nam grad Agram još je nekako i napredovao s kus hand, kinder stube i te stvari. Ali zemljici Hrvatskoj se ime spominjalo samo po bijedi i siromaštvu- kazivalo se što južnije to tužnije a tu su bili Zrinski i Frankopani koje su u Bečkom novom mjestu skratili za glavu jer su kovali zavjeru protiv dičnog cara, a i Mađarima smo se zamjerili s našim premilim banom Jelačićem koji sliči na Leticu kao slika na priliku (a lako je moguće i da je njegova reinkarnacija ne daj Bože jer ne gine nam onda ponovo sukob sa Mađarima). Ugušio im je tim Mađarima borbu za slobodu (guš-guš do posljednjeg daha) a mi smo ga za nagradu iskovali u brončani spomenik i postavili ga na glavni trg da bi se mogli sastajati pod njegovim repom.
Po grdom po lepom
rendes pod repom
Ali Bože mili kud sam zašla – da ne spominjem goli kamen-pustinju i bose noge, a sve samo zbog toga jer je taj grad u kojeg smo moj muž i ja osobno doputovali da bi kupili alat, zanat sam već imala, za moj mali privatni biznis, nekad bio dijelom velike Austrougarske monarhije. Lijepi grad s mostovima koje su u posljednjim sukobima na Balkanu ( na kojem se niti slučajno zemljica Hrvatska ne nalazi – ona plovi, lebdi kao ukleti Holandez svemirskim prostorom i pokušava se ukotviti u srcu Europe ) bombardirali i srušili oni grozni Amerikanci - kud ih vrag nosa i što traže ti Amerikanci u ovim vodama.
Ali brzo natrag na alat. Zašto smo morali putovati u dotični grad? Zar nisu postojali dopisi, telegrami, telefoni i … ne nisu postojala računala, emajlirane poruke, a čini mi se ni faks.
E, pa morali smo. Posao kojim sam se namjeravala baviti nije bio dozvoljen do baš te sudbonosne godine u cijeloj S.F.R.J osim u Hrvatskoj. A ni u Hrvatskoj se nisu otvarali takovi privatni biznisi baš do te godine. Ne znam zašto je to tako bilo, ali je bilo. Možda su to one sudbonosne 1918 godine one guske u magli kako je vikao Radić, ipak nešto dogovorile.: Idete kao guske u maglu, vikao je za njima Radić, sa posljednjih ostataka hrvatske državnosti i kakve takve samostalnosti- njene sabornice, a predvodnik im je bio jedan Pavelić, ali ne oni po zlu spominjani iz one godine znate-već-koje, nego Pavelić zubar- ali palo mi je na pamet kako se povijest u nekim trenucima ponavlja. Sabornicu i sabornike su vrlo brzo brača ukinula, ta ajte molim vas šta će vam, da su bar zadržali i one guske.
U svakom slučaju evo nas u gradu na lijepom plavom Dunavu. Povuci potegni, zvali su nas i na Udbu, ja sam dobila sračkavicu i nisam mogla iz hotela i daleko od zahoda…
Povodom toga ide:
Oda zahodu
Zahode, pjevat o tebi hoću,
slavnija rupo od svake rupe,
usluge tvoje danju i noću,
čekaju golo rumeno dupe,
muhe što oko tebe se kupe
kolo su drevnih, usranih Muza;
počast ti daje i moja guza!
…….
…. Spjevao Luko Paljetak, a ukrala sam ovu kiticu sa Nemanjinog bloga, ostatak možete pročitati kod njega. Isplati se.
Na Udbu je išao samo moj muž. Njegov je otac bio u partizanima, iako je vezavši se za mene ispaštao i on. Tu vam ide ona poznata anegdota o dvojici brače. Jedan je bio u ustašama, a drugi u partizanima, pa je kad su se pisale molbe za posao ustaša je uvijek bolje prolazio od brata, jer bi napisao: imam brata koji je bio u partizanima, a brat partizan bi pisao imam brata koji je bio … i tako nikad nije dobio posao.
Zašto su nas na Udbu zvali ne bih znala reći. Nikad mi nije to ispričao, ali on je tamo naletio na nekog tipa s kojim je bio u vojsci i odjednom su nam sva vrata bila otvorena. Tako je to onda išlo. Ali mislim da se ta stvar i danas ponavlja. Mislim sa poznanstvima, po babi i stričevima, a i novci igraju ulogu
Što je smajlićima Bože moj? Sasvim sam ih zaboravila, ali postavite ih gdje god hoćete i koliko god hoćete. Ja sam se već ukočila od smijeha.
A sad ću ipak skratiti ovu priču.
Firma od koje smo kupovali alat jedina je u Jugoslaviji imala pravo uvoza i jedina je imala tehničare koji su izučili zanate u zapadnoj Njemačkoj. (mislite li da se slučajno nalazila u sad hvala Bogu drugoj državi, ali vjerojatno sam samo starački paranoična).
S čovjekom iz Udbe šetali smo ( uprla sam sve svoje snage, ionako je sračkavica bila stvar psihe) od jednog do drugog šefa i uglavili posao. Ali čekali smo ravno devet mjeseci da sve te sprave stignu. Do tada smo sredili prostoriju. Pisali razne molbe. Dolazile su razne komisije, jedna na sam dan Boga Božića njih petero pozvonili su na vratima, a stan je mirisao na pečenku i kolače, a oni su pisali i pisali i pisali, a mi se smo nismo usudili ničim ponuditi jer se Božić nije slavio, bor se u mnogim kućama kupovao za Novu godinu da ne bi ne daj bože netko pomislio da je zbog rođenja Isuseka, ne znam zašto su se uzrujavali, on će ionako vrlo brzo završiti na križu.
Početkom 72' otvorila sam posao koji mi je spasio život, i još mi spašava, ali o tom potom, jer kasnije je i sam gospodin Bog, iz samo njemu poznatih razloga, iz temelja promijenio moj život
Ali stalna na tom svijetu samo mijenja jest, može i ne zna dan što nosi noć ili danas jesi sutra nisi, a sad ću završiti sa velikim osmjehom..
06.08.2007. u 02:19 •
4 Komentara •
Print •
#
| < |
kolovoz, 2007 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
| 6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
| 13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
| 20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
| 27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
VEDRINA
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.
razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.
skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra
