Jutros sam osjetila snažnu potrebu za klupom. Cijelo ljeto nisam tamo odlazila. Inače je, već ujutro rano, prepuno kupaća s bijelim kapicama koji po klupi rašire svoje ručnike. Starački promišljeno zauzmu poziciju i polagano, baš kao stare kornjače otpužu more. Puno je more, ujutro rano, kapica na glavama kupača koji polagano plivuckaju. Tu i tamo pokoji muškarac otpliva dionicu kraula. Zadnjim snagama, kao feniks, ali kasnije puše umorno i ne ustaje iz pepela. I sama im sličim. Nasmijavaju me ali uglavnom me rastužuju. Prava je nepravda stariti. Zato ne dolazim. Ali jutros… nema nikoga, izmaglica je, a cvjetovi se smiješe. Osmjeh do osmjeha upućen baš meni. I ja se smiješim. Netko je ispraznio more i plažu, očistio klupu, rascvjetao cvjetove, očistio žalo. Smorac lagano puše, zrak je čist. Zatvaram oči.
-Lidija, Lidija, (Recimo da se zovem Lidija. Ime je posve zgodno. Sviđa mi se, iako nisam Lidija, pravim se da jesam.), pokušavam pogledati tko me zove. Sunce mi tuče u oči. Gospodin s psom stoji pokraj mene. Aureola obasjava glavu njemu ali, trljam oči ne vjerujući, i njegovom psu.
-Tako vam je to- kaže gospodin smijući se, -jučer ste mom pastiru pokušali održali čudnu lekciju, nisam to očekivao od vas pa sam vas došao pitati: Zašto ste to napravili?
-Vašem pastiru?
Pokušala? Ono što sam rekla… upravo tako i mislim. Znam ja dobro o kome se radi i što sam napisala, ali njegov me pas zbunio pa pokušavam, kao pravi đak, dobiti na vremenu.
-Zašto pas, pitam?
-A zašto ne pas, kaže nasmijan.
Sve sam više uvjerena da znam o kome se radi. Ne osjećam neko posebno strahopoštovanje ili strah. Mirna sam, čak lagano ushićena ( Bože izraza), baš kao da sam popila apaurin, antidepresiv i čašu dobrog šampanjca.
Uistinu zašto ne pas, mislim. Na onom stanovitom blogu javljaju se … neobični likovi, blago rečeno. Časne koje to nisu, bigoti, flagelanti, oni koji se bičuju, samoljubivci, oni koji misle da ih je Bog odabrao za neke jako bitne svrhe, prepadnuti, prepametni, plačljivci, tugujući sa razlogom i bez razloga, teisti, ateisti i halo dobar ti je blog svrati do mene.
Gospodin B… ne usuđujem izgovoriti do kraja, me promatra i smije se.
-I oni koji se pitaju i oni koji provociraju, komunisti, partizani, jugoslaveni, ustaše, četnici čak i pjevači lake glazbe, nastavlja gospodin i dalje se smijući. – bezazleni i oni koji to nisu, nastavlja.
Malo se uozbiljio. Bore zabrinutosti dolaze do izražaja. Pogledavam ga, krišom, pažljivije.
-Pitate se gdje skrivam bradu, kaže ponovo razveseljen.
Sve zna, mangup. Ne možeš mu baš ništa skriti.
-Opasan ste vi .., malo oklijevam, pa ipak kažem, -stvor.
Obukla sam se u široke hlače. Uhvatila sam trat naprijed, kao da se ne radi onom, o kojem pretpostavljam da se radi. Oholim se. Gledaj ti, mislim pa ovo je već najveća moguća, direktna veza.
-Hoću li… pokušavam upitati…
-Sjediti s desne, nastavlja… širi ruke. Šeretski se smije, reklo bi se.
-Ako se ispričate mom nesretnom angelu, mom dragom bojovniku donu… još se smije… i odjednom odlazi ne obazirući se više na moju malenkost. Može mu biti. On je On, a ja sam ja.
I tako odlaze. Hodaju po moru prema Šolti. Gospodin i njegov pas… -možda, možda … kao da ga čujem. Govori li mi to da ima neke šanse.
-Čekajte, vičem za njim, imala sam toliko pitanja. -Ne možete me ovako naprasno ostaviti. Recite mi odakle smo, zašto smo, i kuda idemo. Ili bar mi recite- vičem na sav glas: -Tko je od nas u pravu?
Okreće se prema meni. Daleko je, na pola kanala, ali jasno ga vidim. Jednu ruku stavlja preko očiju, kao ona božica pravde ispred splitskog suda, a njegov pas.., je li moguće, zatvara uši i kesi mi se. Kerber jedan.
Post je objavljen 17.08.2007. u 19:57 sati.