odmak
subota, 04.08.2007.
NA OVAJ NAČIN O BIROKRACIJI, ADMINISTRACIJI I PROŠLIM VREMENIMA
Čvrsto sam sama sebi obećala da više, niti slučajno, neću ništa ozbiljno napisati jer život to ne zaslužuje. Samo ću se šaliti i smijati. (smajlić)
Kad sam se 1970 ( obratiti pažnju na godinu. Sva sam ponosna jer nisam počela sa 41') na ljeto vratila izvana, a izabrala sam sudeći po događajima koji su 71' slijedili pravo vrijeme za povratak, za mene kao ni za mog muža tu nije bilo posla.
Zvuči li ova rečenica šaljivo? Moj je njemački šef htio ostati u kontaktu, pitao je : adresu, telefon. Mi smo upravo mijenjali (bili u potrazi) stančić, na kojeg smo imali stanarsko pravo, nije bio naš, od 44 metra kvadratna za veći. Imali smo nešto novaca, ne previše, živjeli smo i radili svega 4 godine u Njemačkoj. Mislili smo čak kupiti neku kučicu sa vrtom, ali to je bilo nedostižno. Rekla sam mom šefu: nemamo trenutno stana, a nemamo ni telefon. Ne znam jel' se netko sjeća vremena kad se na telefon čekalo više od godinu, dvije i usto se debelo plaćao priključak. Onda kaže on meni dajte mi bar adresu radnog mjesta i njihov telefon. Spustila sam uši i rekla: Nemam ni posla, na što mi je on rekao: Vi niste normalni. U kakvu se vi to zemlju vraćate?
Podmukla strana propaganda. Odmah sam ga pročitala. On će meni protiv…
Ali, ništa vam oni, ti zapadnjaci nisu kužili. Mi smo u Jugoslaviji izgrađivali socijalizam. Svi smo zdušno radili na tome, ali neki baš i nisu imali šansu raditi. Iz raznoraznih razloga, ali najviše zato jer je vlast mislila kako ćemo mi našim radom potkopati državu i komunizam.
Mom je ocu, pak, isticao, nakon zatvorske kazne, po drugi put nakon 'oslobođenja' 45' ( sve sam bliže 41') petogodišnji gubitak građanskih prava. A to je značilo za one koji to ne znaju, kroz to vrijeme nije smio raditi ( biti zaposlen)- kao da ga i nije bilo.
I nije ga bilo dugo vremena. Iza 45' dva puta osuđen na smrt, čekanje u ćelijama smrti ( jedanput i 8 mjeseci) pa dugogodišnja zatvorska kazna i na kraju gubitak građanskih prava. Naravno ni on ni moja mama nisu radili, tko bi im se uopće usudio dati posao. Da ga vidim!? Vjerojatno bi i on, taj imaginarni poslodavac, bio optužen za subverzivnu djelatnost potkopavanja mile nam S.F.R. Jugoslavije.
A tu je i sestra koja između dvije zatvorske kazne došla na svijet, ali nitko od njih nije bio osiguran zdravstveno. Ako netko sumnja pokazat ću mu knjižice od sestrične preko koje je moja sestra dobivala naočale za vid i još neke druge zdravstvene usluge.
Nadam se da ovo još zvuči šaljivo. Ponovo zamislite smajlić, ne znam ga postaviti.
Ali mi smo smjerna kršćanska obitelj koja neprekidno okreće drugi obraz. Volimo se smijati i šaliti neprilikama usprkos, osim gospođe kraljice majke, koja je uvijek bila smrtno ozbiljna i činila nas puno učiti i raditi kako se i pristoji.
I tako smo 1970 na ljeto našli stan od 150 kvadrata relativno blizu centra sa dvije sobe s posebnim ulazom, već mi je bilo u primisli: ne mogu dobiti državni posao, a tražila sam ga, da otvorim nešto privatno. Stan, kojeg smo našli, također nije bio u vlasništvu, tu je bilo ono poznato stanarsko pravo. U zamjenu smo dali naš stančić, platili razliku ljudima od kojih smo otkupljivali stanarsko pravo, (zbog veće kvadrature njihovog stana). Cijena nije bila mala, tako se tada radilo. Naravno sve na crno, jer druge mogućnosti nije bilo, pa smo se cijele transakcije vrlo plašili. Starim roditeljima 'vlasnika' našli smo i platili dom (to je bila njihova odluka, zapravo su na mjesto u domu već duže čekali) i to nas je dobro koštalo i onda preuredili stari-novi stan jer su tu uz vlasnike stanovali i raznorazni podstanari koji su vukli električne žice svugdje po stanu, kako je kome trebalo, a i raznih drugih cijevi za vodu mrtvih i živih virilo je vani.
A zvali smo i 'Cian' čini mi se da se tako zvalo poduzeće koje je uništavalo raznu veliku i malu gamad vrlo sitnog zuba; štakore kako mi u Splitu kažemo pantagane i žohare. I to su njihovi ljudi, zamaskirani, sa svim veselim špricalicama radili tri dana. Naravno da smo to mi platili. Kao i razne molbe i žalbe tamo i ovamo, neću spominjati potkupljivanja, da ta cijela transakcije ide brže. U preuređenje osim naših preinaka, intervencija u prostor, išla je promjena električnih instalacija, dvofazna u trofaznu struju, mislim da se tako kaže, struganje starih boja sa zidova, uopće uređenje zidova.
Spomenut ću između ostalog i promjenu parketa, jer su na parketu neki od podstanara iza rata ložili vatru. Rat je inače bio drugi svjetski da ne bi bilo zabune.
Znam, znam sve se to događalo u prošlom stoljeću. Internetska djeca mi se rugaju i smiju, ali meni i jest cilj smijeh. (A evo me konačno i do 41' koju sam pokušala izbjeći, – tu ide onaj vic o đaku koji je znao sve o miševima, a profesor ga je pitao što mu zna reći o slonovima pa je on započeo: slon je vrlo velika životinja, ali se užasno boji miševa i nastavio odgovarati o miševima- tako i ja dođem do one nesretne godine koju više, čvrsto obećavam, neću spominjati)
I tako su ti 'naši' podstanari gorili vatru. Mala vatrica na parketu našeg budućeg stana uz dozivanje kiše uključuje valjda i indijanski šator, Ali, neću se rugati u Sarajevu su za posljednjeg rata, kojeg se još neki i sjećaju, gorili knjige da bi preživjeli, što nikako nije za usporedbu i vrlo sam u slučaju Sarajeva tužna i ozbiljna..
A ja sam poznavala te 'naše' podstanare, nisu oni to radili iz nevolje. Drvo se našlo u samoj kući, kud ćeš veće sreće, mislili su. Kasnije su se S.F.R.J. vrlo dobro snašli i takvi gafovi im se ubrzo više nisu događali. Potomci su danas vrlo nobl. Rugaju se nouveau riche, ali te se stvari iz generacije u generaciju ponavljaju. Stanuju, kao i današnji novi, u prestižnom predjelu Splita, gdje je stanovala crvena buržoazija, a prije toga ustaše koje su oduzeli onima koji su prije ustaša opet nekome oduzeli. Stvarno da pukneš od smijeha. Zapamtili smo najnoviju čuvenu: tko je jamio, jamio je, pa je uzalud trošiti riječi.
Malo sam skrenula s teme, ali asocijacije su mi oduvijek dobro išle. Ali još se uvijek smijem. Tri, ali može i više, smajlića.
Uglavnom tada smo skoro potrošili svu ušteđevinu. Grozničavo smo pokušavali doći do posla. Spominjem da smo se sa zanimanjem mog supruga mogli skrasiti u Americi. Imao je ponudu za posao, a mogli smo se vratiti u Njemačku ali.., ja sam, i sama sebi na čuđenje, osjećala strašnu, neizdrživu nostalgiju za kućom i jednostavno sam se morala vratiti. Najstariji sin je već išao u školu u Splitu. I sad se još uvijek čudim i pitam gdje mi je bila pamet i što me to toliko vuklo natrag. Mogla sam sada izvana, kao svi oni koji su mudro ostali uvani soliti pamet novoj garnituri političara i vladaoca ovog našeg mikrosvijeta. Ali bila sam premlada i nisam bila mudrinić ni šarinić kao ni many, many drugi pametni naši ljudi.
Ne znam, ne znam poslije sam često kajala a i sad se, ajmo to tako reći, malko kajem jer sam se našla u nebranom grožđu, ali o tom potom.
U svakom slučaju u tom stanu nas je bio popriličan broj. Roditelji bez posla, mi bez posla. Meni su doslovno rekli, ako netko takvog zanimanja umre, ja mogu uskočiti na njegovo mjesto. Eto ti vraga. Skok na skok, dobro da nisam odlučila ubiti kojeg kolegu ili kolegicu.
A mog supruga koji je u svojoj struci još mogao nešto dati nisu primali natrag jer se usudio oženiti iz obitelji koja je vlastima bila nepoćudna i koja je podrivala socijalizam, komunizam, Fidela Castra i Rusiju, da ne spominjem pola Europe- istočne koja se nalazila iza željezne zavjese. A bome valjda planirala i atentat na Tita, jer su mog oca svaki put zatvarali kad bi se naš veliki, neponovljivi, sa brendom ( u svim mogućim odijelima:bijelim, maskirnim, Tito u lovu u kožuhu s nogom na jadnom mrtvom srndaću itd itd) Maršal pojavio u našem velom mistu.
Smijem se, smijem se. Bacila sam se na pod. Rukice i nogice su mi u zraku. Previjam se od smijeha. Mali milion smajlića veselo skakuće na kraju ove rečenice.
Ali ja sam, i u ono doba izgradnje socijalizma, bila pragmatičan stvor. Moj je moto: Treba imati paralelan program sa državom. Država drumom, a ja šumom. ( da je bar moj otac one nesretne godine-koju-više-neću-spominjati, znate-već-koje, odlučio poći u šumu i od tamoka se boriti za Hrvatsku uštedio bi nam 45 i više – i sada i sada, vedrih godina smijeha)
I tako sam odlučila otvoriti privatni biznis ( mali, malecki).
Dio stana koji je imao poseban ulaz pretvoren je u moj radni prostor i krenulo je…recimo to tako.
Al o tome kako je krenulo, te 1970-1971 slijedeći put.
