Evo što sam napisala za Božić 1980
Ali, najprije ću postaviti bezbroj smajlića. Pogledat ću kroz prozor. Nebo je poluoblačno. Zora je. Lijepo je. Sva su mi djeca i unučad, trenutno, dobro, a ja sam mlada, zdrava i još malo kiča- vrlo sam zadovoljna. I lijepa sam, iako je moj muž davnih godina rekao da takvih kao ja stotine šeta ovim gradom. Ali grad je Split, a poznato je da su njene stanovnice najljepša ženska bića na svijetu, pa sam i ja u nekom prosjeku…posve na dnu istina, ali što se može kad je konkurencija tako posebno dobra.
Lijepi moji, dragi smajlići dođite ovamo dođite ovamo Odmak će ubrzo postati tužna i ružna (ovo je naravno reda radi i ne odgovara istini).
I evo što sam napisala za Božić 1980 godine. Nekakva poezija bez rime ili sa lošom rimom. Nikad je nigdje neću objaviti. Nije važna vrijednost napisanog. Važan je tužan povod napisanom koji je tresao moj neugledni organizam i osamljivao ionako osamljenu dušu. ( joj, joj, joj brzo smajlići)
I evo, konačno napisano za Božić te posebno okrutne godine ( a nije zbog smrti druga Tita ):
'Ljudi uzvišenih osjećaja¬/ pjevaju i pišu odama/ Bogu/ Sretna lica/ jer, eto, živimo./ Jutros smo kupili tuku/ milozvučno i zanosno odjekuju pjesme./ Tebi tuka, naravno, ne treba./ To su tako nebitne, periferne stvari./ Ti u svojim visinama čuješ samo glazbala tihe zvuke./ K tebi dolaze duše bez izraza./ Ti tjelesnih užitaka nisi ni imao./ Tebi nitko nije ubio muža./ I nisi ostajao sam za Božić./ Možda ću ti morati oprostiti zbog tvojih visina i tvojeg neznanja, / jer možda uistinu nisi znao/ da muž je više trebao meni/ a manje tebi/ A možda te nije briga za nečijeg tuđeg muža/ ta ti si žrtvovao vlastitog sina/ zbog općih ideala/ no ipak/ kako sad stvari stoje/ Čuvaj me se Bože.'
Čuvaj me se Bože! Ponavljam zadnju rečenicu. Ne mogu vjerovati vlastitoj smjelosti i samouvjerenosti i gluposti. Ali takvo je bilo moje raspoloženje te 1980 godine. Pisala sam o tome kakva smo mi tvrda hrvatska korenika bili. Moj je pok. muž govorio: da mi je samo vidjeti prvu stranicu novina u crnoj boji. A jasno je što je pod tim mislio. Želio je vidjeti da diktator drug Tito konačno umre. Kao da će sve nevolje ovog svijeta time završiti. I pogleć ti te ironije; umro je prije Tita. Naglo od infarkta, Odmak je imala nepunih 38 godina.
Bila sam užasno ljuta na njega. Ne na Boga, iako i na Boga. Bila sam ljuta na muža. Činilo mi se da me namjerno napustio. Kao da je odustao. Evo još par riječi iz loše poezije toga doba ( ali i inače loše poezije):
…
'zašto toj gospođi nisi rekao/ Ja je ljubim/ Zašto joj nisi / njenom vlastitom spravom/ odrubio glavu/ smrvio kosti/ i poslao je njenom gospodaru/ neobavljena posla.
Ili:
……
Jedan od jahaća apokalipse/ odveo je oca moje djece/ i on me neće više.
Žao mi je, uzalud dozivam smajliće, ni oni me danas neće.
Post je objavljen 09.08.2007. u 06:34 sati.