Sjeća li se još tko priče o autu, maloj bubi, Herbiju?
Morala je biti Walt Dizni produkcija u kojima se neživim i o čovjeku i prirodi ovisnim stvarima udahnjuju ljudske osobine. To je ono što nas je kao djecu veselilo i još, neke od nas, iako smo odrasli, razgaljuje.
No dakle, 5 siječnja 1996 godine, spremali smo se za Zagreb, Čičituk je još skoknuo van nešto obaviti, ali u trenu je bio natrag.
“Nemoj se uznemiriti, nemoj gledati kroz prozor, ali našeg automobila nema.”
“Kako nema?”
“Tamo gdje sam ga sinoć parkirao jutros ga nema.”
Ukraden! Oboje izbjegavamo to reći, kao da će izgovorena riječ potvrditi naše crne slutnje i više neće biti povratka.
Čičituk se malo vrtio po susjednim ulicama u nadi da je zaboravio gdje ga je parkirao, a možda je naš mali džip sam odšetao. Imao je ponekad svoje mušice.
Onda je otišao, mislim Čičituk, na policiju.
Ne znam što je s njim, jer djeluje mirno, ali ja se osjećam pogođena. Kao da je lopov imao nešto osobno protiv mene. Upadam u depresiju.
Jedna od pokojnih teta uvijek je govorila:
“Mi ženske iz familije patimo od melankolije.”
Ne znam je li to razlog mom depresivnom stanju, ali ono je tu.
“Svedi garderobu na razumnu mjeru. Idemo za Zagreb autobusom”, kaže Čičituk.
Naši odlasci za Zagreb ili bilo gdje drugdje su uvijek sudbinsko pitanje: biti ili ne biti.
Jednoć, (događaj se odvijao noću pa mi se izraz jednoć čini prikladniji od jednom), još prije odlaska otrčali smo do naših prijatelja. Onda smo od njih, opet zadnji tren trčali na autobus za Zagreb. Čičituk, po običaju, zna neke sporedne pute, po planinah gor i dol, a ja uvijek malo u otporu, često i malo više u otporu kod tih njegovih brzinskih aranžmana, skočim sa jednog zidića, prepreke na putu i doskočim ravno na glavu u dvometarsku rupu na gradilištu.
Dvoje mladih ljudi, koji su se tren prije na ulici svađali na pasja kola i upravo krenuli svaki na suprotnu stranu svijeta, vrate se udruženi, zaprepašteni mojim padom stave se na raspolaganje Čičituku pri mom spašavanju.
Tresle su mi se ruke i noge. Krv mi se cijedila s glave, ostala sam bez dugmeta na kaputu, naočale sam skupila u padu, nisam se osuđivala niti pogledati jesu li se razbile. Blatnjava. Stiskala sam zube da ne počnem plakati od silnog samosažaljenja koje me kao plimni val počelo obuzimati. No to je već poznata obiteljska melankolična crta.
Ono dvoje mladih ljudi nas je nakon određenog krzmanja napustilo. Otišli su zagrljeni i zaljubljeni. Sretni!
Dok jednom ne omrkne drugom ne osvane.
“Ja ću se vratiti kući, a ti nastavi za Zagreb”, kažem drhtavim glasom, velikodušno.
“Ne idemo oboje. Toliko toga moraš obaviti.”
U Zagrebu me, po običaju čeka puna satnica.
No evo kako se branim od nedaće.
Podijelila sam se na dušu i tijelo. Priznajem vrlo ‘originalna’ podjela.
Tijelo mi se istina nikako ne sviđa. Čini mi se da bi bilo bolje s dugim nogama, tanjim strukom i td…da ne sve ne nabrajam, a bogme i dvadesetak godina manje.
Ni duša mi se nikako ne sviđa. Rado bih da sam…itd, itd.
Uporno radim na poboljšavanju jednog i drugog dijela, ali su rezultati vrlo slabi.
Kako bilo da bilo kad me napadnu nedaće moja duša skupi sve svoje dijelove i hitro bježi u najudaljenije dijelove tijela. Skrivena, lijeći se, virka i čeka trenutak da tijelo bilo kako zacijeli i onda po potrebi kako joj pipci istražitelji jave, polako šuljajući se ili u jurišu ide natrag na svoje mjesto. Metoda je vrlo zgodna i toplo je preporučam svim nesretnim, nezadovoljnim nesnalazećim ljudima u ovom sretnom i lijepom svijetu i okružju.
Recept sam primijenila i kod krađe auta.
Ali… Auto je bio po mojoj mjeri. Oduvijek sam željela imati jedrilicu, đip, svoj pusti otok i pisati. Moja je teorija da čovjek kad nešto silno želi to i ostvari. Dakle meni je preostao još vlastiti otok, ali nikad se ne zna.
A onda sam ostala bez džip koji mi je prirastao srcu Osjećala sam se vrlo ugodno u njemu.
Ja + Nissan patrol = robocop. Vrlo nepobjediva na cesti, a i šire. S autom su mi ukrali i vozačko samopouzdanje.
“Nikad više neću voziti”, rekla sam Čičituku.
Ali, vratimo se na Herbija s početka ove priče.
Peti veljače 1997 godine spremamo se za Zagreb. Čičituk se vraća izvana i kaže:
“Pogledaj kroz prozor. Naš auto stoji parkiran pred kućom.”
Odmah sam znala što mi hoće reći. Naš Herbi! Lijepo parkiran skoro na istom mjestu odakle je pred točno trinaest mjeseci na isti dan nestao.
Istina, promijenio je djelomice boju, a i neke druge dijelove, ali limeno srce koje kuca i voli je ostalo. Vrlo dobro je znao odakle je krenuo i kuda mu se vratiti.
Novi vlasnik s vrlo urednim, sada odgovarajućim papirima, iz jedne nama bliske države, ali, koja je država imuna na takve događaje, doveo ga je tamo gdje je i trebao doći.
I to je to. Ostalo su detalji.
Ljeto 2007, deset godina kasnije
Tako sam pisala godine 1997. Još sam bila puna iluzija. Krasnog li i nevinog vremena što se moje ljubljene domovine tiče. Bez obzira što su trajala razna nevremena ja sam vjerovala da je sve drugo ružičasto ili da će bar biti.
Ali naš ljubljeni Herbi nikad više nije vraćen u naše ruke. Trebalo je dokazivati da je naš. Iako sam odmah htjela sjesti u njega, imala sam ključ, mogla sam to napraviti, ali policija koju smo pozvali i koja je vrlo brzo stigla nam je savjetovala da to ne napravimo. Htjeli su zapravo dokaze za krađu automobila, kasnije je izišlo i na vidjelo tko je krao i gdje su automobili odlazili, koja se odvijala za vrijeme domovinskog rata. Ne otkrivam nikakve tajne o tome se pisalo i pisalo, ali mislim da taj čovjek, organizator i glavni kradljivac ili kako se to već kaže još šeće na slobodi. Bio je optužen, policija je podastrla dokaze. U novinama su čak izišli brojevi automobila koji su nestali i… ne znam što se dogodilo dalje…
U svakom slučaju te 1997 god. policija je postavila zamku ispred našeg stana. Uhvatili su novog vlasnika kad je ulazio u automobil. Zvali su nas da opišemo kako je izgledao automobil, kad je bio naš, jer su bile izvedene neke preinake, ali neznatne, čak je i ključ odgovarao. I onda izio vuk tovara kako bi mi rekli. Neko smo vrijeme viđali Herbija na policijskom parkiralištu a onda se izgubio.
Zašto nismo reagirali?
Prvo trebalo je, preko suda, dokazivati da se radi baš o našem automobilu. Ne mogu se sjetiti, ali ti su troškovi bili poprlični, a čuli smo da je đip imao i havariju, a potom nitko nam nije mogao garantirati da će biti vraćen.
Ljudi si tih godina doživjeli toliko nevolja da se čovjeku činilo deplasirano kukati nad izgubljenim autom. Bilo pa prošlo zaključili smo. Sve zlo u tom. Možda ovo nisam trebala niti nadopisati, ali uklapa se u neka druga moja nezadovoljstva stanjem u Domovini, a za krađu automobila nisu bili krivi ni komunisti ni četnici, pa sam ipak napisala.
Post je objavljen 31.08.2007. u 07:15 sati.