Kako je teško biti slab,
Kako je teško biti sam,
I biti star, a biti mlad!
…..
No mučno je, najmučnije
Biti već star, a tako mlad!
Ove kitice, početak i kraj, napisao je Tin Ujević kad je imao 28 godina. U Svakidašnjoj jadikovki- poemi koju preporučam pročitati.
Upravo toliko godina imala je Odmak 1970'.
Osjećala sam se vrlo, vrlo stara. Mi obični smrtnici koji nismo obdareni genijalnošću jednog Ujevića ne možemo, dok uistinu ne postanemo stari prastari, shvatiti taj osjećaj: 'Biti već star, a tako mlad'! Sad u ovim godinama shvaćam što je mislio. A 1970 činilo mi se da su sve teškoće ovog svijeta sjele na moja krhka leđa i da ništa osim teškog rada do kraja života ne mogu očekivati. Život je prolazio pokraj mene galopom.
Brzo, brzo i vrlo hitro potražimo smajliće.
Stara-mlada Odmak pitala je tada ljubljenog muža (uistinu je to bio, ne rugam se) reci mi koliko sam ja lijepa ili nelijepa, dodala sam to nelijepa tek toliko da ne misli kako se pravim važna, a bila sam bezobrazno samouvjerena i uvjerena kako sam najljepša i najpametnija na cijelom svijetu. On mi je iskren kao slon u porculanskoj, a uistinu je to i bio, odgovorio: „O takvih kao ti stotine šeta gradom“
Odmak se dobro pogledala u ogledalo.
Smajlić, do smajlića, cijeli redovi.
A sve je to bilo u vrijeme maspoka, Hrvatskog proljeća, buđenja nacionalnih i drugih osjećaja i Odmak su ukućani, nakon što je shvatila da nije lijepa, a imala je stanovitih ambicija, rukama i nogama zadržavali da se ne umiješa u događaje i politiku.
„Ne“, vikala je kraljica majka.“Dosta je bilo nevolja s tvojim ocem. Nećeš, nećeš!“
Svi su bili protiv. Imala sam već dvoje djece. Čekao me težak rad, ali i Hrvatsko me proljeće privlačilo. Ne treba zaboraviti da sam u to doba bila vrlo zatucana. Veliki, veliki vjernik, vrlo klasična. Redovito sam odlazila na mise, čak i na vjeronaučne poduke za gimnazijalce i studente koje je u katedrali sv. Duje držao pok. don Ivan Cvitanović otkrivajući mladosti, ali i meni jednu posve novu vjeru. Vjeru dobrog Boga. Boga koji se konačno odučio voliti ovu jadnu, staru, umornu, punu grijeha i još usto nelijepu Odmak.
A osim što sam bila veliki vjernik, bila sam i velika domoljubna Hrvatica. Išla sam po tko zna koji put slušati Nikolu Šubića Zrinskoga i plakala, plakala na čuvene stihove: U boj u boj, mač iz toka braćo, nek' dušman zna kako mremo mi..„ Plakala sam u crkvi. Na: Rajska djevo kraljice Hrvata i na: Sa nebesa nek' se ori…, a vidite, tada to nisam znala te je krasne pjesmice napisao Padre Perica, divan mali brat kojeg su partizani zajedno sa još puno (44 žrtve, mislim) dubrovačkih intelektualca u tijeku ( na samom kraju) 'oslobođenja' strijeljali bez suda jedne mračne noći na otočiću Daksi pokraj Dubrovnika. Posve nepotrebno. Nije bio ništa kriv. Dapače sa propovjedaonice je grmio protiv ustaša (zabilježeno) i malo je falilo da ga, zbog toga, već prije, ustaše nisu ubile. Netko je zabilježio da je jedan od krvnika zavikao: Ovo vas ne ubijam ja, ovo vas ubija narod.'
A u svemu je imao prste i jedan naš splićanin koji je u izvještaju, nakon što su ti nesretni ljudi, bez ikakvog suđenja poubijani, napisao:
„Što se tiče narodnih neprijatelja do sada ih je otpremljeno što ovamo što onamo oko 60 među njima i 8 popova odnosno fratara (…) mi smo nakon streljanja objavili plakatom ali dosad ne sve samo tek sutra izlazi jedan dio u javnost a potpisali smo sud komande područja jer drugog nismo imali o ovome svemu dajte vaše mišljenje bilo kako bilo ubit ih se mora a za ove koji se skriju treba učiniti sve da ih se uhvati jer to su kaporjuni (…)“ Ja zaboravljam zareze, ali ovo je previše.
Ubit ih se mora!
Smajlići, smajlići, smajlići. Ali plačem Uvijek plačem kad o tome mislim ili pišem pa bi se to ovog trena moglo nazvati :' Smijeh i suze staroga Splita', iako sam iz određenih razloga vrlo vezana za Dubrovnik.
O, kakva su to (te-godine-koju-neću-imenovati, kao i 71') vesela vremena bila. Puna uzbuđenja. Ulice su brujile i vrile. Vikalo se i pjevalo. Nosile su zastave ovamo i onamo. Razne težnje i parole pisale su na transparentima. Vrijeme 'velikih očekivanja', ali vrlo brzo i 'propalih iluzija'.
A bilo nas je tu svakojakih. S lijeve, desne, vrlo crne i vrlo crvene opcije. Što je prema tome francuska revolucija osim što je tamo radila giljotina, ali i ovdje su ponovo padale glave i puno njih je završilo po zatvorima i ostajalo bez posla, a tek koliko ih je otišlo u emigraciju. E, ta politička emigracija- nadam se da gospodina Cerovca čitaju i nadam se da će više govoriti o njihovim međusobnim razmimoilaženjima u emigraciji, jer ih je bilo. Neka se ne plaši pisati o sukobima. Razjedinjeni smo. To smo mi Hrvati. Dva Hrvata tri stranke, nadam se da dobro citiram. A to je demokracija. Da se o svemu može govoriti. Nije više diktatura. I što bi nam uopće još moglo naškoditi. Secirali su nas (mislim hrvatsku naciju) polegli na psihijatrijsku kauč. Odredili nam terapiju i to je to.
E, sad se stvarno moram odlučiti hoću li plakati ili se smijati. Ali evo smajlići još uvijek.
Moj prijatelj (nešto mlađi, još je studirao) iz onog doba, a i danas mi je prijatelj, jer smo oboje ostali isti, otac mu je bio u partizanima, ali i na golom otoku provalio je u jedno ljetno kino ( u vrijeme maspoka) i s prijateljima pjevao sve inkriminirane pjesmice koje su se u to vrijeme pjevale. Čak i one uistinu grozne o Juri i Bobanu, a da pojma nije imao tko su uopće taj Jure i Boban zajedno. RijetkI su to i znali. Možda kakav agent provokator. Tako se to radilo. Uhapsili su ih. Njega su izvukli iz zatvora, preko nekih starih očevih veza, ostalima se sudilo i završili su u zatvoru u rasponu od 1 do 5 lijepih godinica. Sad mi je nešto palo na pamet pitam se pitam jesu li za vrijeme čiče zime grijali po tim zatvorima.
Ali daj za miloga Boga nelijepa Odmak? Gdje su ti danas smajlići?
Kako sam došla na ovakve teške teme? Zar samo zato jer mi je, onda kad sam imala 28 godina i osjećala se vrlo stara, ljubljeni muž rekao da nisam lijepa?
Neka mi oproste anastazija, krijesnica, borgman' s cube i još poneko tko me čita. Obećavam da će slijedeći nastavak biti puno vedriji.
A ZA UTJEHU DANAS SAM MLADA, LIJEPA I PUNO SE SMIJEM.
Post je objavljen 07.08.2007. u 20:04 sati.