morsky blog

Bilježila sam sve nevolje ljetos po našim otocima. Počelo je s potresom. Pa požari. Suša. I neki dan poplave, dizanje mora i čudni veliki valovi.
Naravno da nisam ni slutila da će moj nevoljni niz ovako tragično završiti.
Završilo je opet s požarom. Krug se zatvorio.
Ali ovaj je bio poseban.
Da ovo sad pričam, ne znam bih li mogla govoriti. Gutam suze.

Poginulo je šest ljudi!!!!
I još ih je pet u kritičnom stanju. Ne vjerujem da će se svi izvući.

Ne mogu prestati o tome misliti.

Stalno mi je u glavi taj otok, mjesto na kojem je izgubljeno toliko života.
To je preužasno.
Tamo nema ničega. Samo suha trava! TRAVA! Ima i nešto malo vinograda, uglavnom zapuštenih.
Ni jedan trs, ni jedna maslina ni smokva, a kamoli suha travuljina nije vrijedna jedne vlasi tih jadnih, nesretnih vatrogasaca.

Znam da otok nije ništa kriv. On je samo nijemi svjedok ljudske tragedije i ljudske gluposti.
Ipak, za mnoge, Kornat će postati i ostati PROKLETI OTOK.

Htjela sam jutros završiti započetu priču. Ali sada mi se baš ne piše...

Frane se rodija na škoju kad je počeja oni rat. Drugi.
Bija je drugi sin. Iza njega još dva brata i sestra.
Ditinjstvo je proša u sirotinji ka i svi. Više gladan nego sit, više bos i gol nego obuven i obučen. Ali isto, da mu je vratit vrime, ne bi ništa minja. Bilo je lipo. Nije u šoldima sve, kaže pisma. I tako je, zna Frane.
Misto je bilo puno dičurlije. Jesu i umirali, ali više ih je ostajalo. A ne ka danas, svi ostaju živi, ali ih nima. Nima čuti onog vikanja i kričanja, nima ko radit dišpete. Sve je pusto. Grubo. Nima dice.
Sama starčad ostala.
Zavladala neka zloba, zavist. Grintanje. Nima više onog smiha, zajebancije.
Nima mladosti.
Njegova kuća zjapi prazninom i tišinom.
Oni misec dana priko lita kad dođu sestrina dica i unučad više mu vridi nego cila godina.
Samo da čuje dičje glasove...
Fale mu dica...

Triba samo zatvorit oči i svega se siti. Sebe i braće i sestre kad su bili mali.
Bija je uvik gladan. Po cile dane je smišlja kako će materi štogod ukrast za pojist, komad sira, malo kruva, i priteći one huncute od braće.
Ali bija je tako sritan. Bezbrižan.
Volija je s ćaćon ić na ribe. Volija je more. Uvik mu se činilo da ga zove da se otisne i vidi di vode ti plavi putevi. Da vidi kakve su te daljine koje samo sluti. Čuja je sirene da ga dozivaju: Ajde, Frane, zaplovi!
Zna je da je to veliko modro njegova sudbina.
Nije volija polje. Ali iša je pomagat. Priko volje. Ljut. Bra je smokve, masline, mendule, pomaga u vinogradu za učinit ćaći ono malo vina. A zemlje malo. I uvik suša. "Škrta zemja čuva svoje blago". Bogami ga dobro čuva, mislija je Frane.
Svega je uvik bilo malo. Sirotinja.
Volija je školu. Veliku, lipu školu koja sada zjapi skoro prazna. Onda je bila puna. Puna bose dičurlije, puna smiha, pisme i kuntrešta. Veselja.
Učiteljica je bila zakon. Koliko je samo puta dobija "srdele" po rukama i mora ić po mater doma, pa bi posli dobija od nje po guzici da bi mu bridila danima.
A ne sad ove mlade učiteljice, ne smiju zaviknit na ono malo dice. Bože sačuvaj in reć da su huncuti i niškoristi.
Sve se okrenilo.

Onda je Frane izresa u mulčića. U mladića. Završija je školu i tija je ić dalje. U grad. Za pomorca učit.
Odveli ga mater i ćaća i dali nikoj teti gospoji da kod nje živi.
Nije bilo lako naučit se na grad. Nikih stvari ne želi se ni sićat. Patija je za svojin škojem. Ali, naučija se. I grad je zavolija.

Jedan dan, mater ga došla vidit. Sva uplakana donila vijesti iz doma. Stariji brat jedne noći nije se vratija kući. Pobiga je u svit. On i još puno mladih. Ukrali braceru i uputili se u Italiju. Nisu više tili živit u sirotinji. Dosta in bilo socijalizma i Tita. Ustvari, dosta in je bilo teškog života. Krenuli su u bolji. Barem su tako mislili.
Misto je ostalo bez po jedne generacije. Matere su naricale. Ostale bez dice svoje.
Frane je bija malo ljut. Kako je to Šime otiša, nije mu ni riči reka. Muča je ka kamen. Ni ćaći ni materi. Zna je on da je to bila tajna akcija, da ne bi udba što dočula, ali moga ih je bar pozdraviti. Pa ne bi ga oni izdali. Nije mu mora takvu mater ostaviti.
Dugo nisu za njega čuli. A onda su doznali da je bija u prihvatnom logoru u Italiji i da je poša u Australiju. Na kraj svita. Kako je mater zavijala! Neće ga više vidit, nikada, mislila je bidna.
A vidila ga je jednom prije nego je umrla. I njegovu dicu s kojon nije znala govorit. Ali razumili su sve iz njenih očiju.

Frane je završija školu. Otiša na brod. Navigivat po Atlantiku i Pacifiku.
Tući more. Sad je skužija zašto kažu da je to kruv sa sedan kora. Bogami, je, možda i sa osan.
Ali volija je on bit na moru. Ka ono kad je bija mali. Gledati prostranstvo, ćutit mu forcu ispod tolikih tona željeza. Bilo mu koji put i slabo, kad su ono vozili oko Rta Dobre nade, bofora čudo, sve se vaja, tanker se oće raspast, ali nije se da. To si tija Frane, sad trpi!
Vidija je cili svit. Sva čuda. Bogatstvo i siromaštvo kakve nije ni sanja da postoje.
I nikako je uvik zna da će ga isto to more jednoga dana vratit doma. Kad mu dosade ti valovi ispod nogu, jedan će ga bacit na njegov školj. Kad se umori od svita tako velikog. Školj čeka, stoji čvrsto na svon mistu.

Dva brata ostala su mu doma. Nisu se ženili. Jedino onaj u Australiji se oženija i dobija mušku dicu. Sestra se kasnije udala i otišla živit u treći grad. Ima i ona dva sina. Sada već i oni imaju dicu. Isto sve muškiće. Ta dica bila su radost svoj trojici braće. One iz Australije skoro i ne poznaju. Samo slike stižu redovito. A počeli i oni dolazit u zadnje vrime. Furešti.

Frane je jednim vijađom dospija u Sydney. Iša vidit brata i njegovu familju. Zajubija se u dicu. Odlučija malo ostat.
A brat Šime vidija priliku da u toj dalekoj zemlji koja mu nikad nije postala dom dobije nešto svoje. Svoga brata. Da mu ostane tu, kod njega, baren on. Upra je sve snage da ga upozna s nekon koju bi moga oženit i ostat.
I tako se i dogodilo. Naša njegov Frane lipu curu, Elisabeth, Engleskinju po roditeljima, pravu Australku. Milu i dobru, nježnu i lipu. Drukčiju od cura iz njegovog kraja. Nikako... finiju. A i on je njoj bija drukčiji, tako egzotičan.
Zajubija se Frane, izgubija glavu i po cile dane balija joj gluposti. Mile njenom uhu. Da će uvik ostat s njom, tu na kraju svita, da će joj kupit veliku kuću, nać posal na kraju, dicu izrodit... Neće je silit da ide tamo odakle je on, možda samo jednom u posjetu, ona se tako grozi nepoznate, daleke male, zaostale zemlje. Boji se.
Sve je Frane onako zamantan, obeća svojoj Beth. Odreka se svoga škoja. Prekrižija ga. Odreka se svog mora, sudbine svoje. Mislija da je napokon doluta doma.
Oženija se. Dobija dite. Curicu. Gleda ju je u čudu. Gleda je to malo biće i nije moga virovati da je stvarna, da nije priviđenje od duge plovidbe. Da je to njegovo dite. Njegova krv.
Njegovoj materi i ćaći jedina unuka. Koju oni nikad neće vidit.
Nekako u isto vrime kako se rađala njegova ljubav prema maloj ćeri, počela je u njemu rasti i neka nerazumljiva čežnja za odlaskom. Povratkom. Morem. Nije baš bija načistu što ga to grize. Ali posta je nemiran.
Opet je čuja sirene. Zovu svoga Franu.
Elisabeth je osjetila njegov nemir. Malo se borila. Ali brzo je popustila. Znala je duboko u sebi da taj čovik nikad nije bija njezin. Da ga nikad neće razumiti, da ih dile oceani. Da ga mora pustiti. Prije nego postane ružno. I ostane samo grubost.
On je stranac. Alien.
_____________________

Nastavak slijedi.

Evo doša i tsu-nami. A šta nije njima nego nami?

Ja, kao vridni kroničar nevolja po našim školjima, nakon potresa, suše i požara, bilježim još jednu. Plimni val.

Potopilo Ist. Diglo se more i - kuće u more, brodovi na kraj.

I sad ovi naši "kontinentalci" iz Ravnih kotara čekaju da im se kuće pretvore u vikendice - prvi red do mora.
A otoci - pod more.

Ma tako je najbolje. Ionako samo smetaju.
Služe samo da njihovi malobrojni žitelji imaju što grintati.

Te im je daleko, te im je skupo, te bi brodove, trajekte, pa bi škole, nastavnike, doktore, te bi radna mista, oni bi i vodovode i kanalizacije, pristaništa...
Nema kraja njihovim željama.
Još bi i mostove. I helikoptere.
Mislim, stvarno...

Grintaju i grintaju.
Nisu nego za smetnju.

Pa onda najbolje da se školji lipo potope.
Da ostanu samo vrhovi. Da imaju ovi odozgora di stavit ovce. Tamo je dobra paša.

Jer oni će se bavit turizmom. Pa da im ovce ne smetaju.

Samo se pitam, kad se požele okrenut ražanj, što će biti prilično često, ko će im otić po janje?
Najbolje da prilagode neki autobus za plovidbu.
I da se bar jedan bodul škapula da ga ima ko vozat po moru.
_____________________strong>

Ovo su posljedice požara:



I ovo:



Ova je kuća jedva obranjena:



Ali od ovih nema obrane:



Bacili su nas na koljena:



Sve će nam izist
Izvadili su im i dva živa jastoga iz kaveza, ali to nisam mogla uslikati. Od suza.
Došli, pojeli, otišli.
Ostavili samo eure.

A Prljavci pjevaju:
"Sve je lijepo ko sa razglednice!"

<strong>Nestao mi blog!
Čitavo jutro pokušavam do svog bloga ali nema šanse.

Da će oni poboljšati uslugu!
A ti filipinko-sorry. Isparilo.

Pa sam ga onda svugdi tražila.
Nema. Pa sam zvala stručnjaka.
Pa sam ubijala one cookyje.
Jedva sam ih potamanila.

Pa sam prominila dizajn.
Pa sam objavila post.
Piše da je objavljen, a nigdi ga nema.
Ne znam di da ga tražim.

Koji su pičvajz napravili!
što je falilo onom prije?

Sad još jednom idem probati ovo objaviti.

I tako su popravljali Blog.hr.
Isprintala ja reklamu što će sve biti bolje, brže, jednostavnije.
Strpite se. Strpljen - spašen. Al ne možeš u svoj blog.
Čekamo.
Kad ono-šipak.
Ništa. Nothing. Niente.
Pokušat će sutra.
I sad ja moram nešto pisati jer sutra neću moći.
Sile me na trabunjanje.

O čemu da pišem sada?
Mogla bi ja ponovno o čarima života u turističkom mjestu, ali dosadila sam i samoj sebi.
A prateći turističke tokove, potpuno sam zapustila praćenje dnevno-političkih zbivanja.
Nemam pojma što HDZ, SDP, i ine stranke poduzimaju u predizborne svhe.
Kolika količina pluvačke je već potrošena.
Ko koga i zašto.
Čujem sad na televiziji dok ovo pišem da se onaj Polančec nešto pravda što je zasro tamo u Karlovcu. I bez da ga slušam znam da on apsolutno ništa nije kriv. Ostavka? To je opcija koja ne postoji.

To je naša nacionalna posebnost.
To treba opjevati u narodnim pjesmama.
U ovoj maloj lipoj i smišnoj državici nitko za ništa nije kriv.
I nije da mi to samo tako pričamo. Postoje dokazi. Ako postoje dokazi u suprotno mi ih uklonimo.
Kao npr, razne tahografe. Pištolje koji nestaju iz sudskih dokaza. Filmove i snimke. Lovu.
Tu nitko nije kriv za opljačkane banke, firme, državu, nije kriv baš nitko za otmice, silovanja, ubojstva. O raznim sranjima u politici i privredi da se ne govori.
Čak ni onaj Jakov nije kriv za požar koji je upalio. Kako je kriv kad mu je sam Bog rekao: Jakove, zapali. Možda je Bog mislio na cigaretu, ali jJakov je krivo shvatio, pa nije zato kriv.
I kad nitko nije kriv, nema ko davati ostavke, nema ko ići u zatvor, nema ko biti osuđen.
Samo treba doć na tv, ko Polančec sada, ili pred suca, malo pričati nebuloze i stvar je rješena.
Kakve ostavke, kakvo snošenje posljedica!
To je za lude Japance. Oni odmah, bez razmišljanja: Kriv sam i hop - harakiri.
Ako im ponestane vlastitih krivnji, pa počnu preuzimati naše, neće ostati ni jedan.

Samo onaj siroti vozač autobusa, neobavješten kako stvari s krivicama stoje, bez razmišljanja kaže: JA sam kriv!
Jedan nesretni čovjek, ubojica iz nehata, vozačke nepažnje, svima nam je održao lekciju o moralu.
Ali što vrijedi kad je nisu čuli oni koji bi mogli iz toga nešto naučiti.


Još jednu zanimljivu stvar sam čula na tv otkad sam vratila mozak s ljetne paše.
Počela je distribucija besplatnih udžbenika po školama.
A sindikat prosvjetnih radnika se pobunio da oni nisu plaćeni da nosaju te udžbenike. Da ih raznose od kamiona do škole. !!!! Pa su im poslali dečke da nose knjige do razreda! I sad ih oni trebaju samo razdijeliti djeci.

E, ljudi moji, ne mogu vjerovati!
Do sada sam, samo s jednim djetetom do 2. razeda srednje škole, dala sigurno 12-ak tisuća kuna samo za školske knjige (smeće-kvalitete), nikad ni olovku nisam dobila mukte za "besplatno" školovanje". Nisam to ni tražila, dite je moje a ne državno.
Ali naravno da se radujem besplatnim knjigama za mog prvašića sada.
To je sigurno jedna od stvari koju svi pozdravljamo, bila ona "predizborni trik" ili što već.
Briga me što je, 700 kuna u žep.

I ko se sada pobunio? Učitelji i nastavnici, koji bi trebali najbolje biti upućeni u financijske napore naroda koji hoće školovati svoju djecu.
Ljuti su što više nema provizija od nakladnika za odabrane udžbenike.
Ljuti su što moraju nositi knjige pola sata.
Ljuti su što su potplaćeni.
Ljuti su što im je stresan, naporan i opasan posao.
Jer na njih tako divne i dobre poneki ljuti učenik zna i nož potegnuti!
Ljuti su što su im male plaće. Samo su oni potplaćeni u ovoj državi.

A nisu bili ljuti što su knjige bile skupe i nekvalitetne. Nisu bili ljuti što su se djeci kičme iskrivile nosajući 100 kila tih knjiga. Nisu bili ljuti na preopširne programe i preopterećenost djece.
To ne.
Oni su ljuti što su se stvari počele mijenjati.

I sad će vjerojatno u štrajk.
Ko prošli put, kad ih je Sanader nasanjkao ko pučkoškolce.
I htjeti će da javnost bude uz njih i da razumije njihove jade.

Sve će oni, ali knjige nositi - e to im je ispod nivoa!

A ja ću sada stati.
Jer bih mogla odlutati na još pokoju temu.
_________________________________

Evo me natrag s godišnjeg - part two.
E sad, da je ovo vic o Muji i Hasi, prvo bi bilo postavljeno pitanje: Oš prvo dobru ili lošu vijest?
Ali ovo nije vic o Muji i Hasi, ni o Fati, nego o obitelji Morsky.
Ali svejedno ima dobra i loša vijest. Odnosno, dobra i loša varijacija na istu temu. Tema je godišnji - part two.

Varijacija prva - dobra

Nakon dva dana godišnjeg provedena u dovođenju stvari u red, tj. u (uspješnom) sređivanju zapuštenog stana (vrućine su bile, ko je moga radit!) i velikih dogovora i kompromisa oko provođenja ostatka slobodnog tjedna, uslijedio je odlazak na Otok, i provod na fešti Velike Gospe. Obiteljsko druženje, velika misa, fini ručak, ljenčarenje i kupanje, duge kave i kratka pića, jednom rječju - fešta.
Veliko isčekivanje velike plovidbe.
Četvrtak - isplovljavanje u popodnevnim satima.



Žena, Muškarac i Dijete. Komada jedan. Drugo ostalo u civilizaciji. Strah. Da će biti zlostavljana dosadom. Dijete br. 2 sretno i zadovoljno. Jer je još malo.
Tope se mriže, hrani se duša ljepotom kasnoljetnog popodneva u Kornatima, snima se pokoja dobra fotka, motiva ne nedostaje. Oko nas brodova, jedrilica, glisera, jahti... nebrojeno. Ko ih napravi ovoliko, majke ti?!



U blizini utopljenih mriža lipa vala. Suton. Sidrenje.



Mrak. Potpuni. Jedino po zvijezdama znaš što je gori, što doli. Što je more, a što nebo.
Neki brodić dolazi, gasi motor, pali feral i kreće se pomalo uz kraj. Ide "na sviću". Vraća me u neke prošle dane, kad sam ka mala s ćaćom sva uzbuđena netremice gledala u osti koje se poput munje zabijaju u ribu, hobotnicu, sipu... Kad sam sanjala da ću biti veliki ribar i mornar, a sad jedva da znan šparića ulovit udicom, a kad ima malo vitra najdraže mi se držat kraja.
Spavanje u brodu. Nakon dugo, dugo vremena. Nije loše.
Rano jutro. Dizanje mriže.
Ulov - fenomenalan. Škarpine, kovači, trlje, sve skupa pet-šest kila ribe. Možda i više. Nikad bolje.
Ipak ima još ribe u moru. Nisu je uspile rastirati ove silne jahte i jahturine, nisu je svu polovili profi-ribari. Nisu izmislili alate da potpuno počiste more. Nisu još.
Radi tog dobrog ulova ne krećemo dalje na jug kako sam se nadala, jer triba ribu razdilit. Vraćamo se sjevernije nać nekog ko ide cestom u misto. Našli smo ga brzo, poslali ribe i nahranili pola sela.
A nismo ni mi ostali gladni. Ručak je kraljevski.



Nastavka nema. Kasno popodne vratili smo se na polazište.
Zašto? O tome u varijaciji dva.



Varijacija dva - loša.

Jednostavno mi nije suđeno putovati.
Ne mogu dospit dalje od sjeverne punte otoka Kornata.
A di je Žirje. Nedostižni cilj. (A neš mi ti cilja!)

Dakle gornje opisano vrijeme do polaska, uključujući Veliku Gospu, u ovoj varijanti izgledalo bi sasvim drugačije. Da ne kažem suprotno. Ali, neka ostane onako. Da ne pljucam po blagdanu i dobrim namjerama.
Počinjem otiskivanjem u plovidbu. Pogled iz drugog kantuna.
Umjesto ujutro, kako je bilo planirano, krenuli smo predvečer. Jer se ispostavilo da treba još dovršiti neke stvari u brodu. Kao krevet, na primjer. (Dvije i po godine brod je prepravljan, puno posla, pa se nije baš sve stiglo). Dobro, kratim vrime po birtijama.
Dovlačenje stvari koje će nam trebati na putu. Posramili bi i Kolumba pri kretanje u otkrivanje novog svijeta. Ali kad nam toliko toga triba. Nikad ne znaš što te čeka.



Dalje je bilo prema gornjem opisu.
Do povratka za 24 sata od polaska.
Mali čovik dobio virozu. Povraća je ka da je pojeo pokvareni mesni doručak a ne super frišku ribu iz savršeno čistog mora.
Naša ekspedicija vratila se u matičnu luku.
I veliki čovik dobio virozu.
Ko je sljedeća žrtva?



___________________________

P.S. Stavila bi ja i slike, ali ne ide mi od ruke
Viroza.
___________________________
Evo slike.
___________________________

Što da radi čovjek (žena) koji se bori za pravo korištenja svog godišnjeg odmora kako želi, a razni neprijatelji, jači i opremljeniji, i brojniji, mu to pravo osporavaju? Vode nepravedan rat protiv prava na samoodređenje? Što da radi slabija strana?
Jasna stvar, povlači se u ilegalu.
Počinje voditi partizanski rat.
Iz zasjede napada. Radi diverzije.
To je jedino što mu preostaje.

Dok ne ojača. Financijski. Pa onda bira oružje. Diktira uvjete. Postaje gospodar rata i mira.

Dok se ne steknu uvjeti, najbolje je povući se u ilegalu.

* * * * * * * *

Naime, nenadano uletio tjedan godišnjeg odmora.
Već u petak počeli se kovati planovi.
Strategija i taktika.
Odmjeravanje snaga s protivnicima.

Vikendica otpada. Jer ona zarađuje eure za dugu hladnu zimu. Za izvlačenje iz neprijateljskog obruča dugova i minusa na tekućim, deviznim i svim mogućim računima.
Predana je u ruke neprijatelja, Ovaj put iz prijateljske Slovenije. Žrtvovana za više ciljeve.
Dakle, taj put je odsječen.
Traži se drugi izlaz.

Druga opcija još gora. Selo moje malo. Veseli obiteljski skupovi. Addams family.
Gledala tisuću puta taj film. Dosadio.
Dosta je bila i vikend-varijanta.
Druga odstupnica odsječena.

Izabirem politiku trećeg puta.
Vis. Komiža. Biševo.
Bilo što. Rab.
Ma - Lika. Gorski kotar.
Sinj. Gospa. Međugorje. Široki?
Tu je već stvarno nastupio očaj.
Pristala bih na sve.

Ne može.
Na sastanku generalštaba ta varijanta je odbačena. Hametice potučena.

E pa kad su mi svi putevi zatvoreni, idem unazad.
Svojoj kući.
Prati, peglati, brisati prašinu sa školskih knjiga...Čitati krimiće, surfati po netu...
Ma, divota.
Ukućani su također na godišnjem, ali na drugoj adresi. Onoj opisanoj kao druga opcija.
Dakle, osama.
Uvijek sam tako zamišljala idealni odmor.

I tako sam već dva dana na tajnom godišnjem odmoru.
U ilegali stana na šestom katu.
Kupanje u lavoru.

Ali, neprijatelj je pojačao obavještajne napore i otkrio partizansko leglo.
Mislim da mi slijedi zarobljavanje.
Mučenje.
Ali ništa neću priznati.
Neću reći da baš uživam u toplom obiteljskom okružju.
Jer će oni htjeti da to priznam. Baš neću!
I dalje ću hrabro grintati.

Izdržaću još jedno zarobljavanje.
Još jednu divnu obiteljsku feštu.
Šire-obiteljsku.
Odlazak na misu.
Veliku Gospu, Kraljicu svih Hrvata. Velikih.
Fini ručak.
Domoljubne pjesme.
Busanje u hrvatska prsa.
Iseljeničke priče.
Ortodoksna predavanja o teškoj i krvavoj hrvatskoj povijesti. I zbiljnosti.
Govore koje znam napamet.

Sve ću to izdržati jer me moj princ obećao osloboditi.
Odvesti me na kraj svijeta.
Ne vremenski nego prostorni.
Ne na bijelom konju. U bijelom brodu.

Pitate se di je kraj svijeta?
I ja se dvoumim po tom pitanju
Je li na Žutu, rtu Opat, ili čak u Murteru? Šibeniku?
Za dalje destinacije nema nafte.
Naftna kriza.

Idem se spakirati i krećem.
Slijedećih 5 dana korisnik je privremeno isključen. Nedostupan.

Živjeti se ne mora, ploviti se mora.

U pravilu sam nekonfliktna osoba (barem tako mislim).
Osim po doma. Tu sam uvijek u nekom konfliktu. S nekim.
Iako možda ne djelujem nekonfliktno. (Dvostruka negacija.)
Ali jesam.
Ne da ja ne želim ulaziti u verbalne sukobe, svađe.
Nego ih se bojim. Nesigurna sam. Bojim se poraza.
Kukavica.
Ne znam unaprijed rezultat i to me zakoči.
I onda progutam.
I onda danima pizdin na sebe.
Vjerojatno i ukućani dobiju porciju pizđenja.

Ali onaj koga spada dobije maksimalno značajan pogled.

Neki put bi se posvađala, ali imam neke razloge protiv, tipa: ma sad ću se posvađati s njim/njom, pa će se naljuititi njegova žena/muž/cura koja mi je draga, i sl. Ti razlozi uglavnom su vezani uz širu rodbinu, prijatelje i kolege.
S nekima se ne svađaš, jer bi to moglo imati posljedice po tebe i tebi bliske. Tu spadaju liječnici i nastavnici. Dobro, ako pretjeraju...
Sa bliskima nemam tih problema. Svađam se u terapijske svrhe.

Ali muče me ljudi koji mi nisu ništa, naprave nešto što nije u redu, i ja se povučem. Ušutim.
Ko da nemam što reći. Ko da nemam ništa protiv.
A imam.

U prvom redu mislim na nesposobne i bezobrazne trgovce.
Frizeri bi isto mogli spadati u ovu kategoriju.
Babe na pijaci.
Trgovački putnici. Razni napasnici.
Slučajni površni poznanici. Neki.

Naravno, mislim samo na neke od svih njih.

A naletila sam na njih poprilično u životu. Pogotovo iz prve skupine. Trgovačke.

Uglavnom sve što sam kupila, a što se treba čekati, tipa namještaj, građevinski materijal, ne znam, pločice i sl., ništa nije išlo glatko. Ama ništa. Čak ni zavjese (3 mjeseca čekanja).
U pravilu to izgleda ovako. Ja dođem, izaberem, platim i dogovorim se za rok i način isporuke. Sve ide ko pjesma. Glatko. Od trenutka kad moj novac sjedne na njihov račun, sve krene nizbrdo.
Brodski pod, pločice, kauč, kuhinja... sve.
Ima raznih scenarija. Zavrzlama.
Znate, dekor koji ste izabrali za kauč više se ne proizvodi, morate izabrati novi (a onaj sam birala 60 sati s pauzama za ručak jer sam neodlučna), a i proizvođač je na godišnjem od Božića do Božića (plaćeno 1.10.), a transport iz Italije kasni 30 dana, a jastuci su se izgubili u transportu, sorry. Kuhinja je došla s malo drugačijom radnom plohom (nije smeđa nego bijela), i fale neke police, doći će naknadno (čitaj-nikad), brodski pod nije došao onaj koji ste naručili i čekali 3 mjeseca, nije širok 20 centimetara nego 10, to vam je slično, pločice imaju borduru koji ni jedan keramičar ne zna složiti, žena u dućanu je bila sve nacrtala, njoj se slagalo, ali proizvođač je nešto smuljao. A zavjese...ima toga još...
Isuse, mogla bi nabrajati do sutra.
I ništa nisam izmislila ni nadodala.
Bilo je još i gore.
I sve je to bilo unaprijed plaćeno!

A ja ko mutava.
Jer kome da se žalim.
Svaka kupovina mi prisjedne.
Svakodnevnu neljubaznost po dućanima neću niti spominjati. Ona je već toliko uobičajena da se niti ne trudim reagirati.

I slutite li da sam ipak jednom pukla?
Naravno, nisam ni ja baš tako cool faca.
Događaj čak nije najdrastičniji od svih.
Ali mi je naletilo.
Došlo mi je da malo puknem.

Kupila sam madrac, neki slovenski, navodno dobar, skup.
Sve je bilo dobro do dostave.
Naime, treba ga dostaviti na otok.
E, to je veliki problem.
Pošto sam se samoproglasila glasnogovornikom otočana iako tamo ne živim, ovi su mi baš naletili. Još slovenci gazde. Mili moji Slovenci.

Zvala sam maloprije "centralu" firme u Zagrebu.
Razgovor je izgledao otprilike ovako:
- Halo, dobra večer (predstavljanje). Imam reklamaciju.
- Izvolite.
- Znate li vi tamo u metropoli da u Hrvatskoj osim Pušće Bistre u koju vjerojatno vršite dostavu, postoje i otoci. Znate, naša država ima i more i po njemu otoke na kojima žive ljud,i koji spavaju na madracima! A ne po stinama.
- Čekajte gospođo...
- Je li znate da postoje brodovi u koje se može ukrcati teret?
- Ali taj vaš brod ide samo u 10 sati, a mi...
- Jesam ja kriva što Jadrolinija zna o otocima i skrbi o njihovim potrebama otprilike koliko i vi? Da, brod je u 10. U 10 ujutro, ne navečer. U čemu je tu problem?
- Znate, naš dostavljač...
- Je na godišnjem odmoru, znam. A jeste znali da možete zaposliti još jednog radnika? Samo mu treba i plaću dati. Ali eto, ja sam vam već uplatila dobrih pola plaće za njega pa odite na burzu. I po mogućnosti da bude odavde a ne da dolazi iz Zagreba vršiti dostavu po gradu Zadru, kao taj što je na godišnjem.
- Ali naša radnica se obećala pobrinuti za to.
- Ali joj niste dali nikakav prijevoz, nego ga ja trebam naći i platiti. Odlično ste to organizirali!
- Pa gdje vam je taj brod? To će ona odnijeti.
- Madrac i podnicu, brat-bratu 100 kila, veličine 100 x 190, će ženska nositi 500-600 metara? Bem vam firmu!
- Ma znate što...
- Ma znam ja što! To sam čula sto puta od vas trgovaca. Znam sve vaše priče napamet. Znate li vi da se posao treba obaviti od početka do kraja? A ne samo pokupit lovu.

Eto tako je to zvučalo.
Srećom da je razgovor obavljen telefonom.
Jer uživo bi sigurno omutavila.

A možda i ne bi.
Stvarnio sam pozvizdila.
__________________________

Počelo je uobičajeno. Svira RHCP na mobitelu u šest i po. A ne da mi se dignut. Onaj moj već budan, ali nije skuva kavu, presta je pušiti, pa ne pije ni kavu, pa šta ću se dizat. Dizanje, kupatilo, nes-kafe s mlikom, sve to kilavo... (A ne kad ona moja pubertetlija ide ujutro u školu pa triba zarana u borbu za opstanak - ko će prvi uletit u kupatilo, nema onda kilavljenja, ili pojedi il ćeš bit pojeden.)
Jučer smo bili, moj Onaj i ja, u kupovini školskih potrepština. Torbe, pernice, tuto kompleto oprema za prvašića, a nešto i za srednjoškoljku. Vratili smo se malo pokisli od spoznaje kolika su nam dica već. A iz toga slijedi... druga spoznaja.
Da se malo utješimo, izašli smo u grad. Ipak smo mi još mladi. Vanka-ludilo. Puno svita, stranaca, naših, na svakom kantunu neko svira, izložbe, svašta. Šta nije vako bilo kad sam bila mlađa i vapila za "događanjima" i šušurom.
Kiša nas je omela u "izlasku", ali svejedno smo se kasno vratili doma. Pa malo blog, televizija, i tako, nikad leći.
I tako, zakasnila na posal. Ali nema veze, ionako i oni koji bi to eventualno mogli primjetiti kasne.
Do te točke sve je bilo uobičajeno.
A onda me krenulo.
Izašla san u hodnik zapaliti. Skuhala kavu iz automata, listan novine i dolazim pomalo sebi. Kraj mene sidi nepoznat tip i čeka. Kako se ispostavilo, čekao je mog direktora koji je ubrzo doša i ovaj je poša za njim u ured. Ja pijcukam kavu i odjednom - ova kava je slađa od moje! U momentu skužin da je to kava nepoznatog lika! Koju je on odložio pored moje. Ispljucala sam sve živo. Bljak.
Krenem raditi. Nisam mogla naći onog vraga s kojim se vade one spojnice na papirima, pođem skidati noktima i nabodem se do kosti. Krvi ko u priči.
Sida i tetanus.
Ništa - idemo dalje.
Oko podne, umori me glad.
Iden po sendvič.
Dok čekam da ga hitra cura ugrije, zajedno s još 50 turista, počinje nevera.
Dobijen sendvič i trčin nazad. Zvoni telefon u torbi. U jednoj ruci sendvič, telefon na dnu torbe. Sklonim se u portun, zajedno s onih 50 turista.
Halo, ko je sad, jebemti?
Naravno, moj dragi Onaj. Bi li se zaletila doma, sve je otvoreno, a jučer sam lakirao onaj pod u lođi, pa će mi se smočiti...Btw, pod je lakirao nakon nekoliko godina mog grintanja. Pa baš sad kiša!
A ja radim bliže kući, ali sam bez auta, a on je s autom ali daleko i, osim toga baš se ne može maknuti s posla. Ne bi da je neurokirurg usred operacije tumora na malon mozgu. Ma, da ne bi po ovome trčala. Lije ko iz kabla. Ma jebi se ti i drveni pod i lak, razgovor ugodni nastavlja se u tom tonu. Usput se sudarim sa Švabom na putu. Kako znam da je Švabo? Pa ne znam kako, znam.
Osim glasa u telefonu, čujem još nekoliko glasova...negdje. Curo, ženo, gospođo, frau!!! Ne mogu zanemarivati toliku buku, okrenem se.
Desetak metara iza mene, na pločniku novčanik. Rastvoren. Naravno da je moj! Ispa iz torbe kad san vadila mobitel. Hvala, hvala ljudi.
Posramljena i ljuta, kupin takujin s puta i u isto vrime poklapam telefon u po riči.
Trebalo je pokupiti one silne kune, eure, jene. O karticama da ne govorin.
Vraćan se u ured. Radin. Da ne bi mislili da samo šetan.
Na mobitel me zove žena iz dućana di san materi kupila štramac da je štramac iz Zagreba doša, ali kako će ona sad to na brod, to bi ja tribala sad organizirat prevoz, napraviti teretnicu, uvatit brod koji ga oće uzet...A lipo san joj rekla na početku da je to za otok. Ne brinite ništa, mi se brinemo za transport, bla, bla. Samo vi platite i ne brinite ništa. Znate, to vam je super-anatomski, garancija 10 godina, neuništiv, valjda ga ni atomska bomba ne bi sorila...
Dok s njom dogovaram detalje kompliciranog posla transporta tereta na otok, zvoni drugi telefon.
Mala (ma nije mala, to je stilska figura), koja je na otoku. Na Drugiću. Sva u panici. Znaš, tu je bila velika nevera, strašna grmljavina i grom je užgao brdo na našen Trećiću. Ali, kiša ga je odmah ugasila!
Još mi samo to triba!
Dobro, sad je sve to prošlo.
Ostala sam sama u firmi. Ja i čistačica. Spider-woman. Gleda ona mene sva u čudu kako san vridna i još tipkan po tastaturi. Ne zna da pišem post. Misli da radin nešto od nacionalne važnosti, što bi inače luda žena radila u uredu sama u četiri popodne.
Gledan ja nju sva u čudu kako čisti ko zmaj. Da mi ju je doma odvesti.
Opet zvoni. Ovaj put je moja day. Zove na kavu.
Spasonosnu kavu. Relaks-kavu.
Još jednom zvoni. Onaj moj. Again. Ide dan prije na godišnji. Puka je i otiša. Ide dici na otok. Žuri na trajekt.
Misli da je meni ža.
Bićeš sama. Cilih 24 sata.
Sve suze ronin.
__________________________________________

Među jučerašnjim novostima složenih po principu red dobrog (oboreni turistički, čitaj financijski rekordi), red lošeg (strašni požari, izgorene kuće u Župi, netom obnovljene od rata), možda je široj javnosti promakla jedna (loša): pomor ovaca na Kornatima. Meni, kao ljubitelju janjetine (kornatska je bolja od paške) i susjedi spomenutog područja, naravno, nije.
Zato za neobavještene i nezainteresirane evo: najmanje 1000 ovaca po kornatskim otocima je pokrepalo od žeđi!
Di su sad zaštnici životinja, bolje reći di su bili kad je tribalo ovce jadne napojiti? Smrt od žeđi jedna je od nastrašnijih smrti, čini mi se. Oće li sad razne udruge za spas zamoraca i pilića doći pomoći uklanjati strvine tih jadnih beštija, da se po ovoj vrućini ne dogodi kakva zaraza? Oće li preostalima odnit vodu?
Jedna stvar mi nije baš bistra u ciloj priči. Budući da ponešto znam o problematici vode na tom području, znam i da je vodu moguće nabaviti. Doduše, vrlo skupu vodu, ali nije li ovo sad najskuplji rasplet?
Subvencionirana voda veliki je problem. Država je dala pravo i mogućnost lokalnom stanovništvu da kupuje vodu po cijenama na kopnu. Ali naravno slovo zakona nema zadnju rič. Raznosači vode jednostavno izbjegavaju tu svoju obvezu koja im se vjerojatno ne isplati. Jer ne zarade milijun kuna po vagonu prodane vode.
Ja imam konkretan primjer. Mjesec dana čekali smo brod Zrmanju (gosp. C.) koja s našom općinom ima ugovor o isporuci vode (2 vagona po obitelji mjesečno po 120 kn). Budući da smo dislocirani od mista, gosp. C. bio je jako ljut i nervozan što ga zivkamo i ometamo i zovemo u pripizdinu. Isti taj nam je uredno dolazio dok nismo bili u sustavu "povlaštene" vode. Da bi nas skinuo s one stvari onako dosadne, uredno je obećavao doći. I mi smo strpljivo čekali i gledali kako nam se približava dno od gušterni.
"Zrmanju" vidili nismo. A ni vodu iz Zrmanje.
Gledali smo je doduše kako prolazi.



Kupili smo vodu od privatnika po 600,00 kn po vagonu.
I - je li se što dogodilo? Ništa. To što je neko platio 5.000,00 kn umisto 1000,00 kn ne povlači u našoj zemlji nikakve posljedice po aktere.
Zvuči poznato?



I sad, sve ovo, po meni ne opravdava žeđ jadnih beštija po Kornatima.
Kako su mogli dopustiti, i vlasnici (Murterini-Kurnatari) i država (uprava Nacionalnog parka) da se to dogodi? Pa ja bi kupila najskuplju vodu na svitu da mi se jadne beke ne muče. Naručila bi je iz Saudijske Arabije. Ta bi došla prije "Zrmanje".
Kako su ih mogli gledati?

(Ovo je bio usputni brzinski post.)
_____________________________________

Znala san ja da ovi pusti požari nemaju veze s protudržavnom djelatnošću.
Ne pale nas teroristi.
Pale obični, normalni ljudi. I to ne namjerno. Samo ljudi gladni. Pa odu ispeć roštilj. Ili puše ljudi. Bace čik. Neće ga valjda držati u ruci. Ili im jednostavno neki glas u glavi kaže da zapale šikaru.
Ili nam dođu "uvozni" požari iz susjedstva.
Ili su turisti bili malo nestašni.

Broj požara i drugih dežgracija srazmjeran je količini ljudi koji su se našli u isto vrime na istom mistu. Statistički valjda sasvim normalan broj.
Ništa zabrinjavajuće.
A mi smo ionako spremni na sve. Uvik smo u akciji NNNI - "ništa nas ne smije iznenaditi". Imamo spremne kanadere, specijalne brodove, dovoljno vode za gašenje, imamo uređene šume i prosike, prilazne puteve, potičemo ljude da uređuju svoja imanja, da in ne zarastaju u neprohodne šikare, jednom rječju, za dom smo spremni.

I inače smo spremni za ovu ljetnu najezdu. Imamo malu zemlju za VEEELIKI odmor.
Imamo prekrasne ceste, dovoljno "smještajnih kapaciteta" oće reć postelja, dovoljno kanalizacija, struje, vode, trajekata, katamarana i ostalih plovila, dovoljno marina,vezova i sidrišta, svega da primimo čitav svit u istih 30 dana. Samo dođite, ljudi.
Imamo dovoljno spasitelja, gasitelja, hitne pomoći, policije, pa se vi slobodno razbijajte po cestama, topite u moru i padajte po stinama.
Nama je to baš gušt. Nije dosadno. Jer inače zimi umiremo od dosade.

Imamo tako simpatične male srednjovjekovne i još starije, rimske, gradove i gradiće, tako lijepe stare gradske jezgre u kojima se i sami već guramo. Ali može vas stati neograničen broj, nema brige. Za parkiranje vam treba samo 6 sati. Za proć grad samo 10. Za otić na otok lipo stanite u red za sutradan. A u pothvat seljakanja iz grada u grad ili selo bolje da se ne upuštate. Stanite na mistu koje uvatite. Najbolje na šugamanu na plaži.

Mi smo top-destinacija. I gostiju nam nikad dosta.

I uopće se ne čudimo što se sve to kod nas događa. Znamo mi dobro da je ekonomija jača i korisnija znanost od fizike. Znamo izbrojiti broj gostiju, noćenja, ručkova, ležaljki, ulaznica i silnih milijardi dolara , eura i to. Malo lošije nam ide obična fizika. I zdrav razum. Da po jedinici prostora ne može stati više ljudi nego oni svojom masom zauzmu tog prostora. U jedan krevet 90X190 ne može stati nego jedna osoba. Eventualno dvije, ako su u dobrosusjedskim odnosima.
I ne znamo matematiku. Ne ide nam. Ne znamo izračunati neki broj preko kojega ne možemo.
Ko će nam reći koja je gornja granica? Koji broj?
Jer znamo da i kad bi ga izračunali nema tog frajera koji će stati na neku cestu, dignuti znak stop i reći: Sorry, puni smo.
Ko će stat na more i zaustaviti one Abramoviče, Gatese i druge i reći: Dosta, puni smo jahturina, zagadili ste sve živo, potopili nam sve kaiće tim ogromnim valovima, donili svakojake otrovne alge na konopima, ispustili brdo nafte i smeća, i rastirali ono malo morskih medvjedica i drugih morskih beštija što smo imali.
Kako ćemo im to reći kad nas tako lipo besplatno reklamiraju?
Nema tog čovika koji će reći: E sad mi je dosta novaca.
A bogami nema ni takve države.

Kako će ovo sve završiti? Imamo li mi uopće pojam što je to famozni "održivi razvoj"? Pišu li neke mudre glave u Zagrebu kakve studije, elaborate i kako se sve to ne zove? Ili samo za to primaju plaće?
Ne znam, ali golim okom vidim da je loših vijesti sve više.
I da stvari izmiču kontroli.
Nikad više poginulih na cestama.
Nikad više utopljenih u moru.
Nikad više nasilja. Čak ubijenih turista. Premlaćenih. Pokradenih.
Nikad više nasilnika po moru. Bahatih samoproglašenih moreplovaca koji ne znaju kako se na moru plovi i živi.
Nikad više požara.
Nikad više piromana.

(A možda se to meni samo čini.
Vidit ćemo što će reći statistika.)

Ali što možemo kad nam je tako lipo čut o svim tim pustim ljudima koji nam hrle. Kad volimo slušat kako nas vole, kako je kod nas lipo i ugodno, fenomenalno.
Tako nam je kul biti naj-top-cool-destinacija.
Super nam je kad čujemo o oborenim rekordima ulazaka, prolazaka, noćenja...
Sve je to pjesma našem uhu. O takujinu da i ne govorim.
Pa ko će se onda zamarati sa par tih nesretnika koji su nastradali, takva im je bila sudbina.
Ko će mislit o čistoći mora? O gužvama na plovnim putevima i u tjesnacima?
Što ćemo sad mislit šta je sve izgorilo. Ionako je to sve divlje i neprohodno. Ili su bili vinogradi, maslinici, to ionako triba teško radit, a malo zaradit.
Sad je sve čisto ko na dlanu.
Sad lipo udri gradit na zgarištima. Hotele, apartmane, golf-igrališta, bazene...Pa će nam doći još više i više ljudi. Pa ćemo zaradit još više i više novaca.

I - što ćemo onda?

Imam ideju.
Kad nam sve to dosadi izrežiramo lipo jedan lipi mali rat.
I da vidiš kako će svi uvatit crtu.
A mi ćemo se odmarat. Puni love.
Uživati u plodovima svoga stoljetnog truda.
Kupićemo tunjice, sisti na rivu i lovit ribice.
Ako koja ostane.


____________________________________________________

Update:
Ovako sam tila započeti pa sam posli zaboravila.
Ali može to biti i zaključak.
Stara poslovica kaže: Pazi što želiš jer bi ti se želja mogla ispuniti.
Ja mislim da nam se to već dogodilo.
_________________________________________________

"Već je vrime da se pomirin sa svitom
Tiho, ko da zaronim na dah ...
U svemu sad mogu naći nešto lipo,
lipo,
i reći:
Živote, dobar ti dan!"
Gibonni

Kad me iznerviraju, počne mi se vrtiti ova pisma u glavi.
I tražim nešto "lipo".
Nema ništa lipo na vidiku. Čak ni pogled kroz prozor.
Iden prolistat novine. Možda nađem nešto lipo. Ili barem ne nađem nešto ružno.
Kao katastrofe po cestama. Požari. Ubojstva. Manijaci raznih vrsta. Utopljenici.
Nema šanse, neću ni gledati.

* * * * * * * * * *

Ovo sam pisala neki dan, u petak, zadnji radni dan u tjednu.
Više ni ne znam što me bilo iznerviralo.

Danas je nedilja 5. kolovoza. Praznik. Dan domovinske zahvalnosti.
Dan pobjede.
Pa bi mi ista pisma mogla poslužit ka uvod.
Već je vrime da se pomirin sa svitom. I ne grintam vječito.
Vrime da ne pizdin na one što danas drže ruku na srcu i iz sveg glasa pivaju: "Uzmi život od mene pa ga podaj njoj!", ali onda se nisu baš razbacivali takvim ričima. A bogami ni djelima.
Vrime da ne govorin da je to sve tribalo ispast drugačije. Bolje.
Ma ko san ja da o tome sudim?
Stvarno je vrime da se pomirin sa svitom. I ne gledam više kroz oćale kojima više ne vridi dioptrija. Nije aktualna.

Ali ne mogu da se ne sitin onoga dana.
Onoga Dana.

Dana kad sam zadnji put čula zlokobni zvuk sirene, Zvuk od kojeg dan danas, kad začujem sličan, neki kamen mi se pomakne u želucu.

Dana kad san guštala gledat vijesti na televiziji. Kad san vidila onu zastavu.

Dana kad mi je vratilo muža. I domovinu. Onda mi je to bilo isto. On je bio moja Hrvatska. Hrvatska mi se vratila. Čvrsto me zagrlila. Mene i svoje dite.
Puno takvih Hrvatska se nije vratilo. Moja se vratila. Bila sam sretna.

Dana kad sam ponovo počela živiti. Tiho, ko da zaronim na dah.

Dana kad se, negdi u dubini mozga rodila misao, koje tada nisam bila svjesna, ali znam da je nastala tada: da bi mogla imati još jedno dite. Da su došla bolja vrimena. Crnilo i sivilo je počelo dobivati boje.

Dana kad nisam razmišljala što će biti dalje.

Želim pamtiti taj dan onakav kakav je bio. Ne onakav kakav je postao kasnije. Onakav je bio savršen. Dragulj.
Zato volim ovaj blagdan.
Zato je ovo dan "za pomirit se sa svitom".

* * * * * * * * * *

"Ja bih ugledao sunce kad bi ugledao nju
Ja bi imao ljepotu da je pored mene tu
Ja sam znao da ću svoju ljubav pokloniti njoj,
svojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj."
Daleka obala
________________________________________________

Ma post o spizi mi je ispa čudovišno širok, triba otić iz tinela gledat ekran, pa da isproban oće li ovaj bit u redu.

Nemam Bog zna što za reć, iako sam u međuvremenu pročitala dvoje novina i pogledala dnevnik. Ja sam dokona žena, koja je razaslala dicu po arhipelagu i sad živim u blaženom neradu (i neredu).

Dakle, osim niza crnih vijesti o silnim žrtvama po cestama za koje se od muke pravim da sam slijepa i gluha, doznala sam da će nam naš Predsjednik sutra u Jutarnjem listu napokon razjasniti misteriju s DVD-om. Znate već kojim. Ko kome, kako i zašto. Ko s kim i radi čega.
Ajde, napokon.

Ali ne da mi se o tome. Jedna jedina rečenica u današnjim novinama (također punih crnih vijesti) osvježila mi je dan. Meni je tako malo dovoljno. To je jedna od minijaturnih formi Ćiće Senjanovića.
Kaže: "Da će Dalmacija dobiti plin. A šta fali krematoriju?"
Duhoviti ljudi su moji idoli.

* * *
A zaboravila sam ispričati di sam danas bila.
Otišla na pregled u očnu kliniku.
I doznala što znam od svoje petnaeste.
Da sam poprilično ćorava.
I da mi tribaju oćale.
I da imam urođenu manu oka i dioptriju kakvu ima jedan na tisuću.
I blago povišeni očni tlak.
I sve sam te lipe vijesti tribala još i platiti.

Tako, molim blogere da osnuju fond za prikupljanje sredstava za prilagođenu tipkovnicu i ekran kad se stanje pogorša. Što je neminovno od ovolikog čitanja.

I sve sam to ispričala za testiranje izgleda posta.
Nakon jučerašnje šutnje nije ni čudo.
_________________________________________________

Jučer sam bila strahovito vridna i učinkovita. Na poslu, mislim. Na ručku s Day - poslovično dobra ćakula. Doma, rezultat nula:nula.
I sad, vrimena ka u priči. Za pisati.
Ali nema inspiracije.

* * * * (ovo sad razmišljam) * * * *

Razmišljam o hrani. Valjda sam gladna.
Pa pokušavam u glavi oživiti dobra sjećanja iz želuca.

Ishrana na godišnjem odmoru:
TOP-TEN

Ovo je samo jedna



Drugih dviju nema.
To je to.

Danas sam se zarekla na šutnju.
Ko časna sestra. Ona što šuti.
Ali ne idem u samostan.
Idem vani s Day.
Štedim riječi.