Pregled posta

DUGO, TOPLO LJETO

Znala san ja da ovi pusti požari nemaju veze s protudržavnom djelatnošću.
Ne pale nas teroristi.
Pale obični, normalni ljudi. I to ne namjerno. Samo ljudi gladni. Pa odu ispeć roštilj. Ili puše ljudi. Bace čik. Neće ga valjda držati u ruci. Ili im jednostavno neki glas u glavi kaže da zapale šikaru.
Ili nam dođu "uvozni" požari iz susjedstva.
Ili su turisti bili malo nestašni.

Broj požara i drugih dežgracija srazmjeran je količini ljudi koji su se našli u isto vrime na istom mistu. Statistički valjda sasvim normalan broj.
Ništa zabrinjavajuće.
A mi smo ionako spremni na sve. Uvik smo u akciji NNNI - "ništa nas ne smije iznenaditi". Imamo spremne kanadere, specijalne brodove, dovoljno vode za gašenje, imamo uređene šume i prosike, prilazne puteve, potičemo ljude da uređuju svoja imanja, da in ne zarastaju u neprohodne šikare, jednom rječju, za dom smo spremni.

I inače smo spremni za ovu ljetnu najezdu. Imamo malu zemlju za VEEELIKI odmor.
Imamo prekrasne ceste, dovoljno "smještajnih kapaciteta" oće reć postelja, dovoljno kanalizacija, struje, vode, trajekata, katamarana i ostalih plovila, dovoljno marina,vezova i sidrišta, svega da primimo čitav svit u istih 30 dana. Samo dođite, ljudi.
Imamo dovoljno spasitelja, gasitelja, hitne pomoći, policije, pa se vi slobodno razbijajte po cestama, topite u moru i padajte po stinama.
Nama je to baš gušt. Nije dosadno. Jer inače zimi umiremo od dosade.

Imamo tako simpatične male srednjovjekovne i još starije, rimske, gradove i gradiće, tako lijepe stare gradske jezgre u kojima se i sami već guramo. Ali može vas stati neograničen broj, nema brige. Za parkiranje vam treba samo 6 sati. Za proć grad samo 10. Za otić na otok lipo stanite u red za sutradan. A u pothvat seljakanja iz grada u grad ili selo bolje da se ne upuštate. Stanite na mistu koje uvatite. Najbolje na šugamanu na plaži.

Mi smo top-destinacija. I gostiju nam nikad dosta.

I uopće se ne čudimo što se sve to kod nas događa. Znamo mi dobro da je ekonomija jača i korisnija znanost od fizike. Znamo izbrojiti broj gostiju, noćenja, ručkova, ležaljki, ulaznica i silnih milijardi dolara , eura i to. Malo lošije nam ide obična fizika. I zdrav razum. Da po jedinici prostora ne može stati više ljudi nego oni svojom masom zauzmu tog prostora. U jedan krevet 90X190 ne može stati nego jedna osoba. Eventualno dvije, ako su u dobrosusjedskim odnosima.
I ne znamo matematiku. Ne ide nam. Ne znamo izračunati neki broj preko kojega ne možemo.
Ko će nam reći koja je gornja granica? Koji broj?
Jer znamo da i kad bi ga izračunali nema tog frajera koji će stati na neku cestu, dignuti znak stop i reći: Sorry, puni smo.
Ko će stat na more i zaustaviti one Abramoviče, Gatese i druge i reći: Dosta, puni smo jahturina, zagadili ste sve živo, potopili nam sve kaiće tim ogromnim valovima, donili svakojake otrovne alge na konopima, ispustili brdo nafte i smeća, i rastirali ono malo morskih medvjedica i drugih morskih beštija što smo imali.
Kako ćemo im to reći kad nas tako lipo besplatno reklamiraju?
Nema tog čovika koji će reći: E sad mi je dosta novaca.
A bogami nema ni takve države.

Kako će ovo sve završiti? Imamo li mi uopće pojam što je to famozni "održivi razvoj"? Pišu li neke mudre glave u Zagrebu kakve studije, elaborate i kako se sve to ne zove? Ili samo za to primaju plaće?
Ne znam, ali golim okom vidim da je loših vijesti sve više.
I da stvari izmiču kontroli.
Nikad više poginulih na cestama.
Nikad više utopljenih u moru.
Nikad više nasilja. Čak ubijenih turista. Premlaćenih. Pokradenih.
Nikad više nasilnika po moru. Bahatih samoproglašenih moreplovaca koji ne znaju kako se na moru plovi i živi.
Nikad više požara.
Nikad više piromana.

(A možda se to meni samo čini.
Vidit ćemo što će reći statistika.)

Ali što možemo kad nam je tako lipo čut o svim tim pustim ljudima koji nam hrle. Kad volimo slušat kako nas vole, kako je kod nas lipo i ugodno, fenomenalno.
Tako nam je kul biti naj-top-cool-destinacija.
Super nam je kad čujemo o oborenim rekordima ulazaka, prolazaka, noćenja...
Sve je to pjesma našem uhu. O takujinu da i ne govorim.
Pa ko će se onda zamarati sa par tih nesretnika koji su nastradali, takva im je bila sudbina.
Ko će mislit o čistoći mora? O gužvama na plovnim putevima i u tjesnacima?
Što ćemo sad mislit šta je sve izgorilo. Ionako je to sve divlje i neprohodno. Ili su bili vinogradi, maslinici, to ionako triba teško radit, a malo zaradit.
Sad je sve čisto ko na dlanu.
Sad lipo udri gradit na zgarištima. Hotele, apartmane, golf-igrališta, bazene...Pa će nam doći još više i više ljudi. Pa ćemo zaradit još više i više novaca.

I - što ćemo onda?

Imam ideju.
Kad nam sve to dosadi izrežiramo lipo jedan lipi mali rat.
I da vidiš kako će svi uvatit crtu.
A mi ćemo se odmarat. Puni love.
Uživati u plodovima svoga stoljetnog truda.
Kupićemo tunjice, sisti na rivu i lovit ribice.
Ako koja ostane.


____________________________________________________

Update:
Ovako sam tila započeti pa sam posli zaboravila.
Ali može to biti i zaključak.
Stara poslovica kaže: Pazi što želiš jer bi ti se želja mogla ispuniti.
Ja mislim da nam se to već dogodilo.
_________________________________________________

Post je objavljen 07.08.2007. u 10:37 sati.