Bilježila sam sve nevolje ljetos po našim otocima. Počelo je s potresom. Pa požari. Suša. I neki dan poplave, dizanje mora i čudni veliki valovi.
Naravno da nisam ni slutila da će moj nevoljni niz ovako tragično završiti.
Završilo je opet s požarom. Krug se zatvorio.
Ali ovaj je bio poseban.
Da ovo sad pričam, ne znam bih li mogla govoriti. Gutam suze.
Poginulo je šest ljudi!!!!
I još ih je pet u kritičnom stanju. Ne vjerujem da će se svi izvući.
Ne mogu prestati o tome misliti.
Stalno mi je u glavi taj otok, mjesto na kojem je izgubljeno toliko života.
To je preužasno.
Tamo nema ničega. Samo suha trava! TRAVA! Ima i nešto malo vinograda, uglavnom zapuštenih.
Ni jedan trs, ni jedna maslina ni smokva, a kamoli suha travuljina nije vrijedna jedne vlasi tih jadnih, nesretnih vatrogasaca.
Znam da otok nije ništa kriv. On je samo nijemi svjedok ljudske tragedije i ljudske gluposti.
Ipak, za mnoge, Kornat će postati i ostati PROKLETI OTOK.
Htjela sam jutros završiti započetu priču. Ali sada mi se baš ne piše...
Post je objavljen 31.08.2007. u 09:53 sati.