U pravilu sam nekonfliktna osoba (barem tako mislim).
Osim po doma. Tu sam uvijek u nekom konfliktu. S nekim.
Iako možda ne djelujem nekonfliktno. (Dvostruka negacija.)
Ali jesam.
Ne da ja ne želim ulaziti u verbalne sukobe, svađe.
Nego ih se bojim. Nesigurna sam. Bojim se poraza.
Kukavica.
Ne znam unaprijed rezultat i to me zakoči.
I onda progutam.
I onda danima pizdin na sebe.
Vjerojatno i ukućani dobiju porciju pizđenja.
Ali onaj koga spada dobije maksimalno značajan pogled.
Neki put bi se posvađala, ali imam neke razloge protiv, tipa: ma sad ću se posvađati s njim/njom, pa će se naljuititi njegova žena/muž/cura koja mi je draga, i sl. Ti razlozi uglavnom su vezani uz širu rodbinu, prijatelje i kolege.
S nekima se ne svađaš, jer bi to moglo imati posljedice po tebe i tebi bliske. Tu spadaju liječnici i nastavnici. Dobro, ako pretjeraju...
Sa bliskima nemam tih problema. Svađam se u terapijske svrhe.
Ali muče me ljudi koji mi nisu ništa, naprave nešto što nije u redu, i ja se povučem. Ušutim.
Ko da nemam što reći. Ko da nemam ništa protiv.
A imam.
U prvom redu mislim na nesposobne i bezobrazne trgovce.
Frizeri bi isto mogli spadati u ovu kategoriju.
Babe na pijaci.
Trgovački putnici. Razni napasnici.
Slučajni površni poznanici. Neki.
Naravno, mislim samo na neke od svih njih.
A naletila sam na njih poprilično u životu. Pogotovo iz prve skupine. Trgovačke.
Uglavnom sve što sam kupila, a što se treba čekati, tipa namještaj, građevinski materijal, ne znam, pločice i sl., ništa nije išlo glatko. Ama ništa. Čak ni zavjese (3 mjeseca čekanja).
U pravilu to izgleda ovako. Ja dođem, izaberem, platim i dogovorim se za rok i način isporuke. Sve ide ko pjesma. Glatko. Od trenutka kad moj novac sjedne na njihov račun, sve krene nizbrdo.
Brodski pod, pločice, kauč, kuhinja... sve.
Ima raznih scenarija. Zavrzlama.
Znate, dekor koji ste izabrali za kauč više se ne proizvodi, morate izabrati novi (a onaj sam birala 60 sati s pauzama za ručak jer sam neodlučna), a i proizvođač je na godišnjem od Božića do Božića (plaćeno 1.10.), a transport iz Italije kasni 30 dana, a jastuci su se izgubili u transportu, sorry. Kuhinja je došla s malo drugačijom radnom plohom (nije smeđa nego bijela), i fale neke police, doći će naknadno (čitaj-nikad), brodski pod nije došao onaj koji ste naručili i čekali 3 mjeseca, nije širok 20 centimetara nego 10, to vam je slično, pločice imaju borduru koji ni jedan keramičar ne zna složiti, žena u dućanu je bila sve nacrtala, njoj se slagalo, ali proizvođač je nešto smuljao. A zavjese...ima toga još...
Isuse, mogla bi nabrajati do sutra.
I ništa nisam izmislila ni nadodala.
Bilo je još i gore.
I sve je to bilo unaprijed plaćeno!
A ja ko mutava.
Jer kome da se žalim.
Svaka kupovina mi prisjedne.
Svakodnevnu neljubaznost po dućanima neću niti spominjati. Ona je već toliko uobičajena da se niti ne trudim reagirati.
I slutite li da sam ipak jednom pukla?
Naravno, nisam ni ja baš tako cool faca.
Događaj čak nije najdrastičniji od svih.
Ali mi je naletilo.
Došlo mi je da malo puknem.
Kupila sam madrac, neki slovenski, navodno dobar, skup.
Sve je bilo dobro do dostave.
Naime, treba ga dostaviti na otok.
E, to je veliki problem.
Pošto sam se samoproglasila glasnogovornikom otočana iako tamo ne živim, ovi su mi baš naletili. Još slovenci gazde. Mili moji Slovenci.
Zvala sam maloprije "centralu" firme u Zagrebu.
Razgovor je izgledao otprilike ovako:
- Halo, dobra večer (predstavljanje). Imam reklamaciju.
- Izvolite.
- Znate li vi tamo u metropoli da u Hrvatskoj osim Pušće Bistre u koju vjerojatno vršite dostavu, postoje i otoci. Znate, naša država ima i more i po njemu otoke na kojima žive ljud,i koji spavaju na madracima! A ne po stinama.
- Čekajte gospođo...
- Je li znate da postoje brodovi u koje se može ukrcati teret?
- Ali taj vaš brod ide samo u 10 sati, a mi...
- Jesam ja kriva što Jadrolinija zna o otocima i skrbi o njihovim potrebama otprilike koliko i vi? Da, brod je u 10. U 10 ujutro, ne navečer. U čemu je tu problem?
- Znate, naš dostavljač...
- Je na godišnjem odmoru, znam. A jeste znali da možete zaposliti još jednog radnika? Samo mu treba i plaću dati. Ali eto, ja sam vam već uplatila dobrih pola plaće za njega pa odite na burzu. I po mogućnosti da bude odavde a ne da dolazi iz Zagreba vršiti dostavu po gradu Zadru, kao taj što je na godišnjem.
- Ali naša radnica se obećala pobrinuti za to.
- Ali joj niste dali nikakav prijevoz, nego ga ja trebam naći i platiti. Odlično ste to organizirali!
- Pa gdje vam je taj brod? To će ona odnijeti.
- Madrac i podnicu, brat-bratu 100 kila, veličine 100 x 190, će ženska nositi 500-600 metara? Bem vam firmu!
- Ma znate što...
- Ma znam ja što! To sam čula sto puta od vas trgovaca. Znam sve vaše priče napamet. Znate li vi da se posao treba obaviti od početka do kraja? A ne samo pokupit lovu.
Eto tako je to zvučalo.
Srećom da je razgovor obavljen telefonom.
Jer uživo bi sigurno omutavila.
A možda i ne bi.
Stvarnio sam pozvizdila.
__________________________
Post je objavljen 10.08.2007. u 08:00 sati.