Evo me natrag s godišnjeg - part two.
E sad, da je ovo vic o Muji i Hasi, prvo bi bilo postavljeno pitanje: Oš prvo dobru ili lošu vijest?
Ali ovo nije vic o Muji i Hasi, ni o Fati, nego o obitelji Morsky.
Ali svejedno ima dobra i loša vijest. Odnosno, dobra i loša varijacija na istu temu. Tema je godišnji - part two.
Varijacija prva - dobra
Nakon dva dana godišnjeg provedena u dovođenju stvari u red, tj. u (uspješnom) sređivanju zapuštenog stana (vrućine su bile, ko je moga radit!) i velikih dogovora i kompromisa oko provođenja ostatka slobodnog tjedna, uslijedio je odlazak na Otok, i provod na fešti Velike Gospe. Obiteljsko druženje, velika misa, fini ručak, ljenčarenje i kupanje, duge kave i kratka pića, jednom rječju - fešta.
Veliko isčekivanje velike plovidbe.
Četvrtak - isplovljavanje u popodnevnim satima.
Žena, Muškarac i Dijete. Komada jedan. Drugo ostalo u civilizaciji. Strah. Da će biti zlostavljana dosadom. Dijete br. 2 sretno i zadovoljno. Jer je još malo.
Tope se mriže, hrani se duša ljepotom kasnoljetnog popodneva u Kornatima, snima se pokoja dobra fotka, motiva ne nedostaje. Oko nas brodova, jedrilica, glisera, jahti... nebrojeno. Ko ih napravi ovoliko, majke ti?!
U blizini utopljenih mriža lipa vala. Suton. Sidrenje.
Mrak. Potpuni. Jedino po zvijezdama znaš što je gori, što doli. Što je more, a što nebo.
Neki brodić dolazi, gasi motor, pali feral i kreće se pomalo uz kraj. Ide "na sviću". Vraća me u neke prošle dane, kad sam ka mala s ćaćom sva uzbuđena netremice gledala u osti koje se poput munje zabijaju u ribu, hobotnicu, sipu... Kad sam sanjala da ću biti veliki ribar i mornar, a sad jedva da znan šparića ulovit udicom, a kad ima malo vitra najdraže mi se držat kraja.
Spavanje u brodu. Nakon dugo, dugo vremena. Nije loše.
Rano jutro. Dizanje mriže.
Ulov - fenomenalan. Škarpine, kovači, trlje, sve skupa pet-šest kila ribe. Možda i više. Nikad bolje.
Ipak ima još ribe u moru. Nisu je uspile rastirati ove silne jahte i jahturine, nisu je svu polovili profi-ribari. Nisu izmislili alate da potpuno počiste more. Nisu još.
Radi tog dobrog ulova ne krećemo dalje na jug kako sam se nadala, jer triba ribu razdilit. Vraćamo se sjevernije nać nekog ko ide cestom u misto. Našli smo ga brzo, poslali ribe i nahranili pola sela.
A nismo ni mi ostali gladni. Ručak je kraljevski.
Nastavka nema. Kasno popodne vratili smo se na polazište.
Zašto? O tome u varijaciji dva.
Varijacija dva - loša.
Jednostavno mi nije suđeno putovati.
Ne mogu dospit dalje od sjeverne punte otoka Kornata.
A di je Žirje. Nedostižni cilj. (A neš mi ti cilja!)
Dakle gornje opisano vrijeme do polaska, uključujući Veliku Gospu, u ovoj varijanti izgledalo bi sasvim drugačije. Da ne kažem suprotno. Ali, neka ostane onako. Da ne pljucam po blagdanu i dobrim namjerama.
Počinjem otiskivanjem u plovidbu. Pogled iz drugog kantuna.
Umjesto ujutro, kako je bilo planirano, krenuli smo predvečer. Jer se ispostavilo da treba još dovršiti neke stvari u brodu. Kao krevet, na primjer. (Dvije i po godine brod je prepravljan, puno posla, pa se nije baš sve stiglo). Dobro, kratim vrime po birtijama.
Dovlačenje stvari koje će nam trebati na putu. Posramili bi i Kolumba pri kretanje u otkrivanje novog svijeta. Ali kad nam toliko toga triba. Nikad ne znaš što te čeka.
Dalje je bilo prema gornjem opisu.
Do povratka za 24 sata od polaska.
Mali čovik dobio virozu. Povraća je ka da je pojeo pokvareni mesni doručak a ne super frišku ribu iz savršeno čistog mora.
Naša ekspedicija vratila se u matičnu luku.
I veliki čovik dobio virozu.
Ko je sljedeća žrtva?
___________________________
P.S. Stavila bi ja i slike, ali ne ide mi od ruke
Viroza.
___________________________
Evo slike.
___________________________
