srijeda, 28.02.2018.
Zurim kroz prozor
Osvanuo je prekrasan sunčan dan. Plave sjene i lomljenje žutog svjetla o svaku pojedinu pahulju, kao da je grad posut dijamantima. Zrak odiše zdravljem, a snijeg škripi pod nogama. Kad bi barem ta prozračna svjetlost prosijala trulež na mojem poslu. Kao kristalno sito na kojem će se skupiti crna zrnca spletki, žuči, nepoštenja i gluposti.
Nažalost, takvog sita nema, a i nitko mu se ne bi htio podvrgnuti. Vidjeti samog sebe, jasno i sa svim manama je teško podnijeti, nije ugodno, dapače, jako je neugodno pa je i meni samoj češće draže gledati kroz prozor. Vidjeti svoje slabosti i pogreške, značilo bi da moram nešto poduzeti i promijeniti se. Lakše je zažmiriti.
Međutim, stanje na poslu je očajno, ljudi su jadni i nemoćni. I to traje već tjednima. Mijenjaju nam se šefovi, šajbaju ljude s odjela na odjel bez logičkih objašnjenja, osim pritajene svijesti o nekakvoj političko nepotističkoj pozadini. Stanje se mijenja iz sata u sat. Mene za sada ne diraju, ali mi miču kvalitetne suradnike, a dobiti ću one čije ću predmete morati češće vraćati zbog nepotpunosti. Atmosfera je otužna.
Zbog svega toga dolazim doma iziritirana, i u razgovorima s ljudima (npr. nakon treninga), umjesto mudre šutnje kojoj najčešće pribjegavam, jer sam ipak svjesna svojih socijalnih ne vještina, izbacujem iz sebe kratke sažete stavove, koji bez dodatnih objašnjenja samo zbunjuju ljude i pretvaraju me u hladnu kuju. Neki se rode društveni, drugi to moraju učiti, mukotrpno iz dana u dan i nikad im do kraja ne sjedne. Doduše, napredovala sam, i dalje mi je to kao da sam riba na suhom, ali pretežito ispadam normalna na van. Osim kad mi zbog sranja koja se nagomilaju padne gard pa opet upadnem u staro stanje asocijalnog introverta.
Srećom me muž poznaje i unatoč tome voli, iako se on rodio kao najdruštveniji ekstrovert ikad igdje. Bog zna zašto nas je spojio i kako nas je održao skupa. Mladost, zaljubljenost, navika, pa trinaest godina čupanja korova, da bismo na kraju postali poprilično dobar tim, čudan, ali dobar.
Upravo saznajem da ću možda i ja biti premještena, a kako nemam političko nepotističkih veza, afiniteta kao niti sklop mozgovni potreban za te i ine računice, zaključujem kako ću ostatak dana zuriti kroz prozor i sanjariti o blještavilu, možda me prosije, prosvijetli, pa ću i na novom radnom mjestu biti najbolja što mogu biti.
28.02.2018. u 10:11 •
6 Komentara •
Print •
#
utorak, 27.02.2018.
Ubojstvo misli
Dan je bijel. Preko prstiju mi piri nevidljivi uljez. Drveni prozori ne dihtaju, a stropovi su visoki u ovim starim zgradama pa sav topli zrak plovi nad našim glavama, dok kolegice i ja sjedimo u hladnom bazenu. Veljača sa svim svojim čarima.
Mišići me lagano stežu i bole od jučerašnjeg treninga. Uživam u praznini misli nakon crossfita. Kad se vjetrenjače u mojoj glavi smire, kotačići se zaustave, nastupi tišina. Znoj se suši, mišići titraju od napora, a moj um je na par minuta slobodan. Potreban mi je taj odmor. Nekad davno kopala bih krumpir i moj um bi bio slobodan. Danas moram platiti nekom da me ubije kako bi na par minuta rijeka misli stala.
Te dane kad idem na trening vidim dijete jedva na dva - tri sata u danu. Borim se sama sa sobom da si to dopustim, dokle god je dijete na sigurnom kod jedne ili druge bake, i dočekuje me s osmijehom. Ponavljam si da nisam loša majka jer radim, i onda još odem na trening tri puta tjedno. Dokle god ono vrijeme koje provodim s djetetom zaista provodim s njim. Usporim, stanem, sjednem na pod i samo sam njena. Promatram ju, čekam na znak što joj sada treba. Zagrljaj i tišina?, pozorno slušanje?, ili idemo u kuhinju nešto pojesti? Moram se samo na vrijeme zaustaviti, zaustaviti planove o pospremanju, vješanju veša, provjeravanju mobitela, pa čak i plan odlaska na wc ili na tuširanje. Zapravo se kupamo zajedno u kadi. Jedina druga opcija je biti smrdljiv u sportskoj odjeći dok ona ne zaspe. A ovako je i to nešto što radimo zajedno, što pretvaramo u igru.
Cijelo moje dosadašnje iskustvo odgoja djeteta (godina i pol) je takvo. Nisam pročitala nikakve knjige o tome (za razliku od toga o muško ženskim odnosima sam pročitala sve što mi je došlo pod ruku, ali tu sam ipak morala naučiti kompletni novi jezik, muški jezik, dok ovdje moje srce razgovara s njenim i nema nesporazuma), samo usporim i slušam ju. Očima, ne nužno ušima. Znam da uči prema mojem ponašanju, ako želim da nešto jede, moram i ja to jesti, ako želim da ide spavati moram i ja ići spavati, ako želim da govori hvala, moram i ja govoriti hvala, ako želim da čita knjige, moram i ja čitati knjige. Ako joj je u nekom trenutku bakin zagrljaj draži od mojeg, to je u redu, glavno da prima ljubav. Sve učimo kroz igru, pranje suđa ili oblačenje, i dopuštam joj da sama radi, makar radi krivo, makar traje sto godina, makar poslije imam još više posla da to sve počistim ili pospremim.
Stan mi je neuredan i prljav, zbilja prljav. Fleke od čokolade, flomastera, arhivirani komadići keksa među igračkama, arheološka nalazišta u prašini. Ne peglam, zauzela sam životnu filozofiju da se peglaju samo košulje, a niti to nije svetinja. Proljetno čišćenje ostavljam za jesen svog života, ako i tada. Jednog dana želim pamtiti njezin izraz posvemašnjeg uživljenja dok mi priča kako je s tatom bila na bazenu, njezine neuspjele pokušaje da odlijepi noge od poda kako bi skočila, njezinu ozbiljnu koncentriranost dok nastoji spojiti ciferšlus. Neću se sjećati nereda.
Dan je bijel, a ja se osjećam dobro. Ima dana kad se čovjek probudi i iako nema nikakve promjene glede svakodnevnih problema, pa čak niti glede vremenskih uvjeta, ipak osjetiš u sebi neki pomak. Kao da si stopalo pomaknuo malo u stranu gdje površina nije toliko grbava. Um može biti najbolji prijatelj, ako ga imaš pod kontrolom, ali i najgori neprijatelj ako je prepušten sam sebi, kaže Buddha. Stoga se družim sa svojim umom često, čistim ga kroz pisanje, njegujem kroz čitanje, a povremeno ga šaljem na prisilni odmor putem ubojstva misli.
27.02.2018. u 08:16 •
3 Komentara •
Print •
#
petak, 23.02.2018.
Situacija na terenu
Pada pada snježak,
a na zemlju mraz.
Hladna bijela zima
došla je do nas...
Krijepi me neki suludi optimizam. Bijeli optimizam. Pjevušim dječje pjesmice, predlažem grudanje na parkingu, ispijanje kuhanog vina, ali kolegice mi se smiju. Kolegice kažu, ne bi ti bila tako vesela da moraš autom dva sata putovati do posla kroz ovaj kaos. Da, istina je, živim na deset minuta pješke od posla. Kroz snijeg mi treba petnaest minuta, jer sam usavršila hodanje po jajima pa mi polu očišćene, zaleđeno bljuzgave staze ne predstavljaju problem. Priznajem, nije isto. Ali ipak mi se čini da je tu stanje uma presudnije. Doduše, ne nužno moje stanje uma. Moje stanje uma je raskoljeno. Dijete i starac žive jedno pokraj drugoga, suluda optimistkinja pokraj trezvenog nemilosrdnog razuma. Pretežito ovo prvo, dok me okolnosti ne prisile na ovo drugo.
Vožnju je potrebno prilagoditi uvjetima na cesti.
Dakle, ustati se malo ranije, očistiti auto, prilagoditi se, postaviti ispravne postavke u mozgu, prva brzina, i avantura usporenosti započinje.
Volim kada vremenski uvjeti stisnu ljude, prisile ih na male korake i intimnost. Udruži nas pukom jednostavnošću bijelog okruženja. Stranac postaje suputnik u nevolji. Svi su mi odjednom stranci, jer nikoga ne prepoznajem pod slojevima šalova i kapa nabijenih preko očiju. Pozdravljaju me ljudi koje ne poznajem, pogled im je bistar, a obrazi svježe rumeni. Zavirivanje pod kapuljače skriva iznenađenje prepoznavanja ili zbunjenosti.
Malo smo si bliži, malo prisniji, poznanici po snijegu.
Vožnju je potrebno prilagoditi uvjetima na cesti.
Kušam te riječi i dobro mi leže na jeziku. Dobar savjet za više od obične vožnje do posla. Štoviše, skriva u sebi potencijal za oblikovanje životne filozofije.
Nešto slično tome mi je i otac govorio, Vrhovni zapovjednik je situacija na terenu. Naravno, on je to govorio u kontekstu rata, ali zar ne vodimo svi mi bitke, svakodnevne, tjedne, godišnje, ne bi li pobijedili u ratu života, i neminovno se vodimo situacijom na terenu. Zapovjedni lanac naših života je dugačak, zakoni, svećenici, izvršna vlast, poslodavac, moral, roditelji, stručnjaci, teoretičari, planeri, rokovnici.
Jebeš zapovjedni lanac. Situacija na terenu kaže – uspori, stani, udahni, izdahni.
23.02.2018. u 12:38 •
12 Komentara •
Print •
#
srijeda, 21.02.2018.
Sibirska hladnoća
Puše sjever. Hladnoća se uvlači pod suknju, prodire kroz očice gustog pletiva. Uživam u njezinim ugrizima.
Najavljuju sibirsku zimu. Ali ja im ne vjerujem. Mi nismo u Sibiru. Mi smo tu. Ako i dođe hladnoća, to će biti samo naša, čisto intimna privatna hladnoća.
Vijesti su postale senzacionalistički bućkuriš, zabava pod krinkom ozbiljnosti i već duže vrijeme ne pratim njihov sadržaj. Međutim, kolegice mi prenose informacije, samo one bitne naravno. A dolazak zime je sada najvažnija vijest. Kao da nikad kod nas nije bilo minus dvadeset, nikad nismo nosili tri debela rukava i zimsku jaknu, na nogama gojze da bismo došli na posao, kao da naši stari ne pamte i gore stvari.
Ponekad više nisam sigurna da li sam ja glupa ili je ipak sadržaj našeg televizijskog programa glup. Voljela bih vjerovati da nisam glupa, ponekad sam malo naivna i lakovjerna, ali sve u svemu mozak me dosta dobro služi. Doduše katkad mi uskraćuje pojedine riječi, kao naziv za „plavi alat“, muž kaže pajser, ali znam da je moj otac koristio drugu riječ. Znam, jer je to naziv kojim je mene krstio po potrebi, ali ga se nikako ne mogu sjetiti. Možda me moj mozak podsvjesno štiti, ne bih znala.
Sjetila sam se! Ćuskija. Pa tako je, divna riječ! Naša zajednička karakteristika tvrdoće i nemilosrdnosti uvijek mi je bila kompliment. Ali čini mi se da otac na to nije gledao kao ja. I to je jedna od mojih karakteristika. Darove primam rado, ali ih koristim po svojem nahođenju i viziji, ako mi daš čašu vode, ne znači da ću utažiti žeđ, ako mi daš čašu otrova, ne znači da ću ti ga ljutito izliti u lice.
Nedostaju mi kvalitetne vijesti, provjerene informacije, ne samo provjerene, nego i relevantne. Međutim takvih nema. Kruha i igara, pa tako su još Rimljani rješavali stvari, ništa novo na zapadu. Otac mi je znao govoriti - „Moraš pratiti tijek novca“, tko je vlasnik, tko mu daje plaću pa ću znati i koje stavove zastupa, koje interese gura. Kad se iznimno rijetko odlučim malo informirati pročitam i Večernji i Jutarnji, dva aspekta istog događaja. Međutim, niti to mi ne daje pravu sliku, prava slika je negdje duboko zakopana i premazana slojevima nestručnosti.
Kako sam samo uspjela preko sjevernog vjetra doći do politike? I to ti je mozak, najzabavnija igračka.
21.02.2018. u 13:28 •
12 Komentara •
Print •
#
utorak, 20.02.2018.
Krivi tonovi
Počinje mi parati uši. Ozbiljno. Više mi nije fora. Grebe, smeta, kao pokvarena ploča, koja svako malo zašteka i više ne prepoznajem melodiju svojeg jezika.
Prije nekog vremena sam pročitala knjigu, a nedavno i članak o jeziku. Od onda su mi se upalile neke lampice, ugrađeni senzori su proradili i više ne mogu ne čuti.
Čujem, čujem krivo odsvirane tonove, i više ne mogu slijepo prelaziti preko toga.
Tunajt, bat ic ok, hepi sam, lajkam... I mnogi drugi potpuno nepotrebni engleski izrazi šire se i počinju me žuljati.
Što je najgore, i sama ih koristim. Zarazno je. Ali od nedavno, čim nepotrebno izgovorim stranu riječ umjesto hrvatske, taj parajući zvuk odzvanja u meni puno glasnije, lupa iznutra o stjenke mojeg postojanja kao da sam prazna mješina. Na trenutak zapanjeno zastajem pa nastavljam razgovor u društvu kao da se ništa nije dogodilo. Ali to nije ništa, nešto se ipak događa, započelo je moje čišćenje.
Osobe stručnije od mene rekle su ovo:
"Mi hrvatski jezik poznajemo, svaki govori njime kako već govori, a piše kako je naučio pisati, i mi ga prepoznajemo kada tko drugi govori ili piše njime. Prepoznajemo ga kao svoj hrvatski jezik i kada se govori njime na kajkavsku, i kada se govori na čakavsku, a prepoznajemo ga i kad se govori na štokavsku, jednim od narječja kojima govore Hrvati. Prepoznajemo hrvatski jezik i u razgovornoj porabi karakterističnoj za regije oko pojedinih naših najznatnijih gradova. Prepoznajemo ga u književnoj umjetnosti, ako za nju imamo bar malo afiniteta, u svoj raznolikosti njegovih izražajnih registara. Prepoznajemo ga napokon i u standardnoj porabi na različitim stupnjevima naobrazbe i u svoj raznolikosti njegovih funkcionalnih stilova. Prepoznajemo tako hrvatski jezik, a prepoznajemo isto tako kada netko ne govori hrvatski, prepoznajemo to i onda kada je jezik kojim se izražava vrlo sličan i srodan hrvatskomu, i kada ga bez većih teškoća razumijemo. Hrvatski nam je jezik time nešto posebno , nešto naše, nešto izdvojeno od svega drugoga, izdvojeno od onoga što naše nije, što prepoznajemo da nije hrvatski jezik. "
Radolslav Katičić , knjiga Hrvatski jezik
„Jezik nije sredstvo komunikacije jer kada bi tome bilo tako i komunikacija bila "ono bitno" onda ne bismo imali toliko različitih jezika u svijetu i svi bismo govorili istim jezikom, na primjer esperantom. Esperanto, međutim, nije osiguravao sigurnost niti jednoj zajednici pa je tako i sama ideja pomalo zamrla.
Temeljna funkcija svakog jezika je nerazumijevanje, odnosno, da nas drugi, oni koji ne pripadaju našoj zajednici, ne razumiju ili barem da ga nisu u stanju govoriti tako dobro da ne bi bili prepoznati kao stranci. Na taj način je svakom članu zajednice, sve do male djece, omogućeno odmah prepoznati onoga tko ne pripada zajednici i postupati sa njim sa stanovitom dozom opreza.
Tako vlastiti jezik predstavlja vrlo jednostavan i efikasan način osiguranja sigurnosti zajednice kao cjeline ali i njenih pojedinih članova.“
I...
„Jezik je, dakle, suprotno tvrdnjama već pomenutih profesora, upravo pitanje identiteta a ne slobode i samovolje, morala itd. jer je identitet minimalni uvjet sigurnosti. Međutim, funkcija jezika u izgradnji nacionalne sigurnosti je daleko veća od pukog stvaranja identitetskih razlika.
U interesu vlastite sigurnosti svaka zajednica razvija vlastitu kulturu a uloga jezika u izgradnji te kulture je nezamjenjiva.
No, tek onda kada jezične razlike u odnosu na druge jezike postanu tolike da samo etimolozi uspijevaju prepoznati sličnosti sa srodnim jezicima, tek onda je zaista moguće razvijati vlastitu kulturu. Tek tada nikakvi vanjski uticaji nisu više mogući i tek tada jedna kultura ima istinsku slobodu razvijati se samostalno.“
Berislav Štajdohar, brg. i.s., članak je izašao u Hrvatskom tjedniku
Nedavno sam gledala film Tko pjeva zlo ne misli, u njemu su germanizmi puno jače izraženi. Međutim, danas se čuje utjecaj engleskog. Sluga oponaša gospodara, navodno.
Meni je moj jezik mio, dobro me služi i nikad me nije iznevjerio. Sve što sam ikad pokušala izraziti on je mogao. Ima melodiju koja odgovara mojem duhu, melodiju koju bih rado slušala i u budućnosti, bez krivih tonova.
20.02.2018. u 09:05 •
6 Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 19.02.2018.
Sada traje vječno
Mijenjam se. Sve rjeđe pišem dnevnik nalivperom po bijelom papiru. Koristim tipkovnicu i kradem vrijeme. Sviđa mi se ideja o krađi vremena. Još razvijam tehniku, proučavam načine i gdje sve postoji mogućnost efektivne krađe. Misao vodilja mi je kao u knjizi Projekt sreća – Godine su kratke, dani su dugi. Zato živim samo u jednom danu, drugih nema.
Radim planove, čisto kao okvirne zadatosti, ali njihova realizacija je ne važna, sve do trenutka kad dođe baš taj dan, jer onda sam u tom danu i živim ga. Nema drugih, samo ovaj sada, i pokušavam ga maksimalno iskoristiti, podariti mu maksimalni smisao, zahvalna za svaku sitnicu. Sada traje vječno.
Ponekad me ulovi tuga, ona bolna parajuća mreža od užarene žice što steže prsni koš. Onda se prepustim dok ne prođe. Ali ostatak vremena, kad razmišljam o svojoj sestri, nisam žalosna, nego ispunjena divljenjem i zahvalnošću. Zahvalna sam što sam ju imala, što sam ju upoznala, što mi je dano toliko lijepih trenutaka s njom, što mi je srce puno sjećanja - divnih, veselih sjećanja. Zahvalna sam na svemu čemu me ona naučila, na savjetima koji se sada sami pojavljuju na površini mojih dana. Činjenica da sam tada dok je trajalo iskoristila svaku priliku, gutala njenu prisutnost, čini me spokojnom.
I ne ljutim se na Boga. Niti pokušavam zdravom prehranom spriječiti da i sama ne dobijem rak. Imam neodređeni osjećaj da su nam svima karte već podijeljene, i da grčevita borba ili pokušaji da si dodamo dane neće polučiti svrhu. Gledam fotografije s majkom, Maja, Josip i ja koja držim Karla u naručju. Mama kaže – Tad je imala još osam godina života. A ja si mislim, možda su i moji dani odbrojani, možda je sutra moj red – prometna nesreća, ugrušak krvi za koji niti ne znam...
Kao da je uopće važno. Sada traje vječno. Zato promatram svoje dijete, gutam njenu prisutnost, zahvalna što to mogu činiti. Odlažem mobitel, i samo ju gledam.
Svaki trenutak proveden sa dragom osobom traje vječno ako ga primaš sa zahvalnošću. Svaki trenutak želim prožeti dobrim mislima. Misli postaju riječi, riječi postaju djela, a djela postaju karakter, stoga njeguj svoje misli brižno kaže Buddha. Svijesno zaustavljam rijeku svojeg duha kad primijetim krivi smjer kojim teče. Ne želim takva biti, nema svrhe. Zato razmišljam dobro o drugima, pronalazim isprike za njih i vjerujem u dobro. Sve ostalo užasni je gubitak energije i vremena. Eto, i to je jedan od načina krađe vremena, kradem vrijeme od negativnosti. Kao što ga kradem od posla, ili od sna. San je ionako precijenjen.
Volim pravu zimu sa dva metra snijega, ali vrijeme se promijenilo, i ja sam se promijenila. Pravih zima više nema. Prije kad bih se zbog toga žalila, moj bi otac rekao – Što je prošlo u dobru, nije prošlo u zlu. Sada to razumijem i više ne žalim ni za čim. Ni za snijegom, ni za romantikom bijelih pahulja, niti za izletima i lakoćom koju pruža bogatstvo, jer moji dani prolaze u dobru, bez bolesti, bez gladi, bez zime.
A moje sada traje vječno.
19.02.2018. u 09:07 •
6 Komentara •
Print •
#
petak, 16.02.2018.
Postoji bonton
Pisana riječ želi biti čitana, to joj je u srži, vapi za time dok ju ne pustiš na slobodu. Potom živi svoj život i pisac više nema puno pravo glasa. Ovdje svojoj pisanoj riječi dajem krila i ne propitujem njen život nakon toga.
Zahvalna sam svakom posjetitelju mojih misli, osobito onima koji ostave pokoju svoju zauzvrat. Postoji bonton kojeg se trenutno ne pridržavam, dopuštam si tu slobodu, jer mi je potrebna. Ne odgovaram na komentare. Ovdje liječim svoje misli, i stoga ne očekujte od mene previše.
S vremenom, s vremenom ću opet pokazati svoj dobar odgoj.
16.02.2018. u 08:35 •
7 Komentara •
Print •
#
četvrtak, 15.02.2018.
Dani su duži
Dani su duži. Jutros nebo nije bilo crno kad sam se ustala. Muž i dijete spavaju u polumraku, promatarm ih sa zahvalnošću. Duge zimske noći gube snagu i ja se protežem u ruhu novih planova. Doručkujem sama u tišini, odjevam se potiho, pripremam ruksak za dijete i kavu sebi za posao, a onda ih budim.
Ježić se diže, njuškicu briše
ja moram kući, dosta je više...
A naše dijete zatvorenih očiju ponavlja - ...njuskicu bjiše...
Moje srce u tom trenu veliko kao kuća.
15.02.2018. u 11:27 •
3 Komentara •
Print •
#
srijeda, 14.02.2018.
Pismo
21.08.2017.g.
Dragi Karlo i Pavao!
Ovo je pismo davno napisano, a vama ću ga dati kad budete već odrasli. Trenutno si ne mogu zamisliti kako ćete izgledati, koje škole ćete završiti, kakve planove ćete imati. Sada dok ovo pišem, Karlo, ti si završio prvi razred osnovne škole, a ti, Pavao, još uvijek ne pričaš.
Vaša majka nije se pripremala za smrt, zato i nije predvidjela napisati vam poneku riječ za budućnost. Ona je do zadnjeg trena bila uvjerena da će ozdraviti i da će plesati na vašim svadbama. Ja ju ne mogu zamijeniti, niti ću to pokušati. Bile smo toliko različite, da bi svaki takav pokušaj već u začetku bio potpuni promašaj.
Ipak, pišem vam. Pišem vam, jer ćete možda zaboraviti. Život je dug, a sjećanja blijede i možda se kad odrastete više nećete sjećati kako vas je majka odgajala, koje vrijednosti vam je ona pokušala prenijeti, i koliko ljubavi vam je darovala, koliko vremena posvetila.
Vi ste bili njen centar svijeta. Oboje vas je željela još prije nego što ste začeti.
Psiholozi i stručnjaci za odgoj, a i bilo tko drugačijeg stava, rekao bi da vas nije dobro odgajala. Možda su u pravu, možda nisu, ne znam. Ni sama nisam dobila dozvolu za roditeljstvo, tečajevi za to ne postoje, a majke ljube, i trude se, i daju sve od sebe diljem svijeta. To je radila i Maja. Ljubila vas je, igrala se s vama, posvetila vam svo svoje vrijeme, tješila, kupovala vam igračke, vodila na vrtuljke, igraonice, igrališta. Bila je prisutna. Organizirala je za vas lude rođendane, dala vam slobodu kakvu rijetko kada djeca imaju, hodali ste bez gaća do mile volje, bili goli, pošarani, odjeveni u kostime Spiderman-a i Ironman-a. Bili ste sretna djeca pod njenim okriljem.
Vjerovala je da je cijepljenje loše, da treba biti vegetarijanac, da treba živjeti u skladu sa prirodom. Ne slažem se u svemu s njom, ali kao što sam već na početku rekla, ona i ja smo potpuno različite, nebo i zemlja. Ali nebo i zemlja čine cjelinu, i nikad neću zanemariti važnost neba i lekcije kojima me ona naučila. Jer da, u ovoj priči, vaša majka je nebo, ptica u letu, duga, vatromet, ona je bila sve boje ovog svijeta, sloboda, sprint, luda noć, bila je toliko puna života, toliko spremna davati, toliko predana.
Vaša majka nije znala reći „ne“ i dugo se borila protiv napadaja želje za slatkim. Pokušavala je uvijek iznova u svojem borbama i nije odustajala. Bila je ustrajna u tome da svoje slabosti pobijedi. Bila je snažna žena.
Zvala sam ju Ljepotica, jer nitko drugi nije imao taj veliki sjajni osmjeh koji je obasjavao sve oko sebe poput sunca.
Vaša majka vas je ljubila, i nije vas planirala ostaviti, nije vas htjela povrijediti. Prelazak na idući „level“, kako si ti Karlo, to sebi objasnio, nije joj bio u planu. Ona je planirala živjeti, biti i dalje uz vas, voziti vas u škole, doktorima, na rođendane, planirala se zaposliti, otvoriti joga centar sa alternativnim načinima liječenja i zdravom prehranom, planirala je naučiti svirati gitaru i šivati pomoću šivaće mašine, planirala je iskoristiti svaki dan najbolje što je mogla.
Osjećam se sakato bez nje, i potajno vjerujem da će mi se javiti kad bude mogla. Ako to ikada napravi, prenijeti ću vam što je rekla, do tada ako vas bilo što zanima pitajte. Priče su skrivene u sjećanjima vašeg oca, vaših baka, vaše tetke i ujaka. Možda ćemo dodati koji detalj, možda ćemo imati različite verzije istih događaja, možda kroz njih otkrijete razloge zbog kojih ste postali takvi kakvi ste sada. Život je gusto tkanje i ne znamo gdje završavaju pojedine niti, ali u vama kola njena krv, u vama sjaji njen živi plam, vi ste sinovi svoje majke.
Ljubi vas tetka!!!!!
14.02.2018. u 13:43 •
2 Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 12.02.2018.
Život bez šećera
Rastežem samu sebe u sve pravce kao da sam od gume. Kasno je navečer, kasno po mojim novim mjerilima, mjerilima - dijete spava, a ja spadam s nogu. Gledam se u ogledalo i ponavljam samoj sebi – ne moraš uspjeti, ne moraš sve moći, ne moraš sve stići. Ne očekuj od sebe čuda. Premalo je vremena prošlo. Dopusti si oporavak, dopusti si lagani povratak, dopusti si padove. Dobiti dijete i izgubiti sestru u godini dana su velike promjene, šokovi, za tvoje tijelo, za tvoj duh. Dopusti samoj sebi gubitak vremena, žalovanje, raspad sistema.
Ali mantra ne pomaže. Pritisak ne popušta. A i nije baš da neke stvari mogu odložiti, zanemariti. Kao što je posao, ili dijete.
Dijete traži svoje, mora biti sito, čiste pelene, suho i toplo, i ima pravo na mamu, na njeno vrijeme, na njenu pažnju i pogled pun ljubavi. I zaslužuje to, jer me spasilo. Baš te njegove potrebe zbog kojih se često žalim i koje me iscrpljuju, zbog kojih tvrdim da je biti majka naporno u pm!, baš to konstantno vraćanje u sadašnjost, u ovaj trenutak, to me spasilo. Djeca žive u sadašnjosti i njihove potrebe su realne, važne i hitne.
Grlim ju, stišćem, gnječim, dok se ona otima ili ne cikne od bola pa popustim. Ljubim joj oči, ljubim joj stopala. Slušam njene riječi pozorno i ozbiljno, čak ni profesore na fakultetu nisam slušala tako pažljivo, ali njihove riječi niti nisu bile tako važne.
To dijete mi ne pripada. To si ponavljam kako ne bih zaboravila. Ne pripadaju mi njeni snovi, njena budućnost. Ne pripadaju mi ni njeni padovi i neuspjesi. Ne pripadaju mi njeni talenti niti odluke i izbori. Sve to morati će sama proći. Ja sam tu samo da joj pokažem neke osnove s kojima može započeti, kako držati žlicu, kako razmijeniti informacije sa drugim ljudima, što je tramvaj. Takve stvari. I usaditi joj spoznaju da je savršena takva kakva je, ljubljena takva kakva je.
Dala sam joj ime Vanja, jer je to i muško i žensko ime. Zato jer želim da zna kako što god odluči ostvariti ili postići u životu, spol nije važan. O da znam, postoje ograničenja, društvena, fiziološka, stvarna i izmišljena, ali to nije važno. Sve što odluči postati može postati. Ne što želi, što odluči. Jer iza želje ne stoji ništa, iza odluke stoji rad, disciplina, plan, ustajanje nakon pada.
Iako joj često govorim da je cijeli moj svemir. Ona to nije. Ona nije moja budućnost, ona nije moj smisao života. Nikome ne bih htjela staviti takav teret na leđa. Ona je svoja, i pripada samo sama sebi. Kao što sam i ja svoja.
Još uvijek koristim rukavice u odnosima s ljudima. Ne mogu se svi nositi sa istinom pa to niti ne očekujem od njih. Drago mi je što mi ne mogu čitati misli i osjetiti u kojoj mjeri sam ravnodušna. Glumim svoju ulogu jako dobro, a paralelno živim miljama daleko na obalama do kojih oni nikada neće doploviti.
Crna slova na bijeloj pozadini oduvijek su bila moj svijet, tu sam mogla biti što jesam. Misao. Bez težine, bez budućnosti, bez važnosti.
Gorčina kave rastapa mi se na jeziku. Pijem ju bez šećera. Nema zavaravanja, nema uljepšavanja, želim ju čistu. Onakvu kakva jest. Baš kao i život.
Život bez šećera.
12.02.2018. u 13:29 •
10 Komentara •
Print •
#
petak, 09.02.2018.
Čuda nije bilo
Povremeno te još uvijek sanjam, ali ujutro više ne znam što si radila ili gdje si bila u snu. Ponekad kasniš za nama ostalima, ili ne dođeš za nama, ostaješ na putu, u pozadini, mutna.
Na javi te opet stvaram, dio po dio oblikujem te u svojim mislima.
Oblik tvojih noktiju, mali i duguljasti, neki malo nepravilni, jedan nožni, koji urasta, glavni kojem se poklanja puno pažnje. Prisjećam se opipa tvojih prstiju oko mojih, tvoji prsti dugački i koščati, malo kraći od mojih, meki i glatki, tvoj stisak poznat i drag, čvrst. Vidim tvoj hod, ženstven, žustar i nemaran istovremeno, kao da si nesvjesna seksipila kojim zračiš dok barataš svojom djecom. Znam tvoje madeže na tijelu od prije nego što si ih skinula, onaj kod grudiju i onaj iznad obrve. Znam bijele tragove ožiljka na tvojoj podlaktici od ispisivanja Ivanovog imena žiletom, i kasnije prekriveni tetovažom imena tvoje djece.
Još uvijek mi pod prstima tinja osjet tvrde grudičaste strukture tkiva zahvaćenog rakom. Pasalo ti je da prstima prolazim preko njega, tog prokletog stranog tkiva koje te napalo. I ja sam ga milovala, jer je i dalje bilo dio tebe. Češljala sam tvoju kosu, dugu gustu smeđu kosu sa prirodnim pramenovima, prolazila sam beskrajan broj puta kroz nju. Ali više nismo razgovarale, više nisam znala što se zbiva u tvojoj glavi, kao da si se začahurila. Tvoja tišina me najviše plašila. Uvijek si se ili smijala i pričala, ili plakala i pričala. A sada si ušutjela, i ja više nisam mogla do tebe. S tvojom šutnjom se nisam mogla nositi. Više te nisam mogla ni zagrliti, jer bi bilo koji tome iole slični pokret bio bolan za tebe. I velike smeđe oči, s vremenom su postajale samo još veće, a izraz im se mijenjao od sigurnosti i uvjerenja, do straha, do duboke prestravljenosti. Gledala si me kao da ćeš me pojesti, kao da očekuješ čudo od mene. Čudo koje ti ja nisam mogla dati. Koje ti nitko nije mogao dati.
Čuda nije bilo. Samo najobičnija, gruba ljudska tragedija jedne obitelji. Ništa posebno.
Nosim tvoju odjeću poput oklopa, poput zagrljaja. Ljudi mi pohvaljuju izgled, sviđa im se ova ili ona haljina, ova ili ona majica, kombinacija. A ja se samo smješkam, kažem hvala i ne objašnjavam da nosim odjeću svoje pokojne sestre. Samo Filipu, kad mi kaže da imam super majicu, odgovorim da mi je to od moje super sestre, dok udišem tvoj miris koji se zadržao u tkanju. Što ću kada zadnji komad operem?
Bili smo ovog vikenda na klizanju. Karlo je sve vještiji, a Pavao je jeo led. Utrkivala sam se s njima i dala sve od sebe da budem poletna i puna energije. Ali nisam ti, nemam toliko života u sebi. Ne uživam u tome kao što bi ti uživala. Dala sam sve od sebe, a opet Karlu nije bilo dosta dugo nakon što je meni bilo dosta. Tamo je bila i curica Sara iz njegovog razreda, i on je izvodio vratolomije pred njom ne bi li joj privukao pažnju. Sara je zgodna, ali rekao mi je da mu je Marica zgodnija.
Kad gledaju navečer neki crtić ili dječji film, pa sjednem do njih, znaju mi primiti ruku bez da me pogledaju, ili se ugnijezditi do mene. Tada nisam sigurna da li su svjesni da to nisi ti kraj njih. Možda na trenutak zaborave da te nema.
Ljudi na poslu pričaju oko mene o oboljelima od raka. Ja šutim. Nakon par minuta prijeđu na neku veseliju temu i smiju se. Ja šutim. Vraćam se u sobu, gledam kroz prozor i susprežem suze. Jer nije gotovo, ta priča nikad neće biti gotova. Ostavljeni sa emotivnom rak ranom na srcu. Za koju ne postoji lijek.
Smijem se, veselim, šalim, izlazim van, radim.
O moj Bože, ali ja sam obrijana i zblajhana, imam irokezicu, oblačim se šarenije i odvažnije, glasnija sam, hrabrija, nemarnija. Hvatam tvoju narav i prigrljujem ju kao svoju. Majo ja više nisam ja. Ja više ne znam tko sam ja. Izgubila sam tebe, a čini mi se i sebe. Tražim tebe, tražim te...
Trideset godina sam imala sestru. Hoću li trideset godina imati kćer? Hoće li moja kćer osam godina imati majku?
09.02.2018. u 10:09 •
5 Komentara •
Print •
#
četvrtak, 08.02.2018.
Imam rupu u sebi
Sestra je najbolja prijateljica koju imaš do kraja života.
Tako kaže izreka na magnetiću za frižider koji sam ti poklonila.
Pitam se na što se točno odnosi. Na kraj čijeg života? Tvojeg ili mojeg?
Pretpostavljam da sam mislila da ćemo umrijeti istovremeno, u dalekoj budućnosti. Nakon što smo popile zadnju zajedničku kavu na nekom lijepom trgu i i ispričale si zadnje novosti o zdravstvenim tegobama koje muče 80 godišnjake i još koji put svalile svu krivnju na naše roditelje.
Zapravo o tome nisam prije razmišljala. To se podrazumijevalo, kao što se nebo podrazumijeva. Ili trava.
A onda si me navela na razmišljanje. Točnije, prvo sam potpuno prestala misliti. Nevjerojatno koliko smo u stanju istjerati iz glave nepoželjne misli, svjesno satrti i sam njihov začetak.
Međutim, to je trajalo kratko, možda desetak dana, najviše dva tjedna, da bi se počele javljati pukotine u brani, tu i tamo, bljeskovi sjećanja, grč u grlu. U nekom trenutku brana je pukla, i od onda bujica pustoši moj um. I tako razvaljen nije u stanju pomoći slomljenom srcu.
Slomljenom je kriva riječ. Kad ti je polovica srca iščupana, i više je nema, teško možeš reći da ti je srce slomljeno. Slomljeno srce može biti popravljeno, zacijeliti, ponovno biti cijelo. Kako popraviti srce kojem polovica nedostaje? Koja je prava riječ za to?
Ne znam.
Imam neku rupu u sebi. Ponekad mi suze krenu, ali većinu vremena ne osjećam ništa. Kao da stojim pred staklenim zidom, sve vidim, sve znam, ali sam zaleđena. Možda još uvijek vjerujem kako ćeš samo uletjeti poput vihora u kuću, protutnjati poput proljetne oluje, i ostaviti svježinu i sunce iza sebe. Baš bi mi sad pasao tvoj zagrljaj.
Ali ti nikako ne dolaziš.
Zašto imam taj hladan zid u sebi? Zašto se ne raspadam na tisuću komadića? Kako se mogu smijati, uživati, čavrljati poput najobičnije bezbrižne djevojke?
Možda zato što si otišla još davno. Davno prije.
Onda kad si počela tražiti sebe i vrijeme za sebe, među nama je počeo rasti jaz. Postepeno si odlazila. A onda taj užas, agonija kaosa, nevjerice, bola i ludosti. Kao da sam znala da je rat izgubljen, i prije nego što smo započeli prvu bitku.
Što se uopće dogodilo?
Sve je išlo previše brzo, previše toga zgusnuto u premalo vremenskih jedinica. Zapravo znam zašto sam sada ok, zašto sam cijela i zašto mogu nastaviti dalje. Isplakala sam dušu i sve unutarnje organe dok je trajalo, raspadala sam se na sve moguće načine na svim mogućim mjestima, skrivala sam to i jedino je Filip bio svjedokom nekih od tih trenutaka. Da, od tugovala sam to dok si umirala, jer znala sam da umireš i da nema povratka.
A sada? Sada ništa. Sada si ti tamo, a ja tu.
I možda s vremenom pronađemo neki novi oblik komunikacije, a možda ću ostatak života slati pisma i poruke u svemir, ne znajući kamo idu, i da li će ikada dospjeti na odredište.
Pita me šefica, da li mi je sestra bila tako mršava kao ja, u smislu da li mogu njenu odjeću nositi. Kad god mi netko spomene sestru, ja prvo ušutim, progutam knedlu, pa odgovorim. Da, ovo na meni su njene hlače. I razgovor odlazi u nekom drugom smjeru.
Kasnije, opet sama, ostanem bez zraka, bol se razlije prsima i suzbijam vatru u očima. Ne spominjite mi sestru!, hajmo glumiti kao da se nije ništa dogodilo! Jer jedino tako mogu proći kroz dan.
Nisam više ista osoba. Oluja je prošla, ali ja više nisam osoba koja je ušla u oluju.
Lažem... Lažem samu sebe da sam ok.
Kako si? Dobro sam.
Laž koja se toliko puta izgovori, toliko ljudi tolikim ljudima. I nikome ništa. Onaj koji pita nije se u stanju nositi s onim što imaš u sebi. Onaj koji odgovara nije u stanju odškrinuti sanduk u koji je zatvorio svoju bol.
Nisam dobro.
NISAM DOBRO!
Imam slike u glavi, slike tvojeg tijela bez tebe. Tijela kojeg više nisam imala potrebu ni pogledati, a kamoli dotaknuti, jer tebe u njemu više nije bilo. To više nisi bila ti.
Sanjam te.
Jedini oblik komunikacije koji sada imamo. I onda mi objasniš kako te moram pustiti. Sanjala sam neku zbrku, ljutnju, i kasnije više nisam znala da li sam sanjala tebe kako uporno držiš život u rukama i ne želiš ga pustiti, ili sebe koja ti ne dam mira i ne dopuštam tvoj odlazak. Drugu noć sam sanjala kako sjediš na mojem kauču i kako te moram pustiti. U idućem trenutku te više nije bilo. Bio je to dobra san, a opet strašan. Oprosti mi ako te zadržavam, oprosti mi, ne znam drugačije. Nemoguće mi je prihvatiti tu prazninu.
Kako? Kako je moguće živjeti bez tebe?
Razmišljam kako sam se lako navikla da nam brata više nema. Ali tada nisam imala izbora, nisam mogla ništa učiniti. Bila sam dijete. Čini mi se da sada moram nešto poduzeti, moram te zadržati. Tih pola godine naših života nije se dogodilo! Odbijanje tugovanja, odbijanje prisjećanja, odbijanje prošlosti kao nečeg što se nije dogodilo. To su moja sredstva. Moja sredstva za preživljavanje.
I znam, griješim. Moram te pustiti. Ali život bez tebe čini se pustim, bez boja. I ja ga ne želim.
08.02.2018. u 07:45 •
3 Komentara •
Print •
#
srijeda, 07.02.2018.
Sanjam
Stojim u dvorištu i gledam u vrhove svojih crnih čizmi. Moje dijete naganja mačku, a muž brusi komad drveta. Moja majka u crnini, starica preko noći.
Kad se to dogodilo? Koja noć 2017. je bila presudna? Odjednom su se sve uloge izmijenile. Moji roditelji su postali djed i baka već davno, prije dobrih 8 ili 9 godina, ali starci su postali prošle godine, vjerojatno tijekom jedne lipanjske noći, kad su im se srca slomila. Promatram sada svoju majku, kao što sam nekada gledala svoju baku. Crna bezlična odjeća, stare natikače za vrt, bore, i neki umor u očima. Nemoć. Nemoć natjerati nas u red, nemoć promijeni sve ono što ju smeta po kući, po dvorištu, u našem ponašanju, nemoć boriti se za svoj odnos s mužem, nemoć vratiti vrijeme. Nemoć, a možda i gubitak volje.
A ja? Ja sam postala odrasla žena. Majka. Vodim brigu o odraslim stvarima. Kad se to dogodilo? Kad sam počela misliti o porezima, legalizacijama, računima, plaći, ulaganjima, kupnji stana... ? Kad sam prestala gledati crtiće? To se dogodilo postepeno, neprimjetno, iz zasjede.
A Filip? Filip je postao čovjek. Muž. Otac. Čovjek. U potpunoj punini kvalitete tih riječ.
Vani pada kiša. Najavili su snijeg, ali više ne vjerujemo u snijeg. Sada već vjerujemo u proljeće. Možda baš zato ipak padne snijeg. Zato da nas razuvjeri, napadne, uništi nam navike, oduzme utjehu jednoličnosti.
Čini mi se kao da sam istovremeno i svoja kći i svoja majka. Kao da gledajući njih živim sve živote istovremeno, jer nemam zabludu koju često mladi imaju da nikad neće ostarjeti, da nikad neće imati bore i križobolje, da ih nikada neće snaći nesreća života, kojem je potrebno samo dovoljno vremena da ti ju natovari na leđa. Kroz svoje dijete živim svoje djetinjstvo, kroz majku svoju starost. Kao da istovremeno živim po cijeloj dužini životnog vijeka.
Kršćansko vjerovanje o životu nakon smrti me uopće ne privlači. Pogotovo, da mi netko nakon svega ovog, kaže da još moram u čistilište (ili ne daj Bože u pakao), pa ovaj život je već čistilište i pakao svoje vrste, zar sada još i poslije moram trpjeti sranja?! Ne hvala. Radije bih da ničega nema. Općenito vjerujem u kategorički imperativ, i da neovisno o nagradama i kaznama, moram biti najbolja što mogu, moram dati sve od sebe i nastojati rasti, razvijati se i ispuniti svoju bit. Oh, kako više ne podnosim plitkost i licemjerje. Kako mi smeta površnost, i glupo gubljenje vremena. A opet, često mi se čini da sam i sama licemjerna, jer nekog tko mi ide na živce neću poslati u tri pm, ili da gubim vrijeme na internetu, svezana za svoj radni stol na poslu.
Sanjam šalicu kave, jutarnji mir, dobru knjigu i krajolik prekriven snijegom. Sanjam miris kolača, valjanje tijesta i čistu kuhinju. Sanjam duge šetnje, miris proljeća i skiciranje ljudi na kavama. Sanjam vrijeme za sebe, a njega nema. Nema mene.
Sanjam o rezbarenju drva, o bojama što kaplja na sve strane, o svibnju na mojoj terasi, o tome da gurnem prste u sipku zemlju, sanjam o drvenoj kolibi u šumi, bez stuje i bez tekuće vode. Sanjam jednostavnost pokreta, jednostavnost misli, jednostavnost odnosa.
Sanjam primitivnu, iskonsku sporost života.
07.02.2018. u 09:32 •
8 Komentara •
Print •
#
