Dnevnik toka misli

petak, 23.02.2018.

Situacija na terenu

Pada pada snježak,
a na zemlju mraz.
Hladna bijela zima
došla je do nas...


Krijepi me neki suludi optimizam. Bijeli optimizam. Pjevušim dječje pjesmice, predlažem grudanje na parkingu, ispijanje kuhanog vina, ali kolegice mi se smiju. Kolegice kažu, ne bi ti bila tako vesela da moraš autom dva sata putovati do posla kroz ovaj kaos. Da, istina je, živim na deset minuta pješke od posla. Kroz snijeg mi treba petnaest minuta, jer sam usavršila hodanje po jajima pa mi polu očišćene, zaleđeno bljuzgave staze ne predstavljaju problem. Priznajem, nije isto. Ali ipak mi se čini da je tu stanje uma presudnije. Doduše, ne nužno moje stanje uma. Moje stanje uma je raskoljeno. Dijete i starac žive jedno pokraj drugoga, suluda optimistkinja pokraj trezvenog nemilosrdnog razuma. Pretežito ovo prvo, dok me okolnosti ne prisile na ovo drugo.

Vožnju je potrebno prilagoditi uvjetima na cesti.

Dakle, ustati se malo ranije, očistiti auto, prilagoditi se, postaviti ispravne postavke u mozgu, prva brzina, i avantura usporenosti započinje.

Volim kada vremenski uvjeti stisnu ljude, prisile ih na male korake i intimnost. Udruži nas pukom jednostavnošću bijelog okruženja. Stranac postaje suputnik u nevolji. Svi su mi odjednom stranci, jer nikoga ne prepoznajem pod slojevima šalova i kapa nabijenih preko očiju. Pozdravljaju me ljudi koje ne poznajem, pogled im je bistar, a obrazi svježe rumeni. Zavirivanje pod kapuljače skriva iznenađenje prepoznavanja ili zbunjenosti.

Malo smo si bliži, malo prisniji, poznanici po snijegu.

Vožnju je potrebno prilagoditi uvjetima na cesti.

Kušam te riječi i dobro mi leže na jeziku. Dobar savjet za više od obične vožnje do posla. Štoviše, skriva u sebi potencijal za oblikovanje životne filozofije.

Nešto slično tome mi je i otac govorio, Vrhovni zapovjednik je situacija na terenu. Naravno, on je to govorio u kontekstu rata, ali zar ne vodimo svi mi bitke, svakodnevne, tjedne, godišnje, ne bi li pobijedili u ratu života, i neminovno se vodimo situacijom na terenu. Zapovjedni lanac naših života je dugačak, zakoni, svećenici, izvršna vlast, poslodavac, moral, roditelji, stručnjaci, teoretičari, planeri, rokovnici.


Jebeš zapovjedni lanac. Situacija na terenu kaže – uspori, stani, udahni, izdahni.




23.02.2018. u 12:38 • 12 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< veljača, 2018 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        

Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (8)
Siječanj 2020 (6)
Prosinac 2019 (7)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (32)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (16)
Srpanj 2019 (16)
Lipanj 2019 (8)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (6)
Siječanj 2019 (11)
Prosinac 2018 (5)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi


dtokamisli@yahoo.com

Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora