Osvanuo je prekrasan sunčan dan. Plave sjene i lomljenje žutog svjetla o svaku pojedinu pahulju, kao da je grad posut dijamantima. Zrak odiše zdravljem, a snijeg škripi pod nogama. Kad bi barem ta prozračna svjetlost prosijala trulež na mojem poslu. Kao kristalno sito na kojem će se skupiti crna zrnca spletki, žuči, nepoštenja i gluposti.
Nažalost, takvog sita nema, a i nitko mu se ne bi htio podvrgnuti. Vidjeti samog sebe, jasno i sa svim manama je teško podnijeti, nije ugodno, dapače, jako je neugodno pa je i meni samoj češće draže gledati kroz prozor. Vidjeti svoje slabosti i pogreške, značilo bi da moram nešto poduzeti i promijeniti se. Lakše je zažmiriti.
Međutim, stanje na poslu je očajno, ljudi su jadni i nemoćni. I to traje već tjednima. Mijenjaju nam se šefovi, šajbaju ljude s odjela na odjel bez logičkih objašnjenja, osim pritajene svijesti o nekakvoj političko nepotističkoj pozadini. Stanje se mijenja iz sata u sat. Mene za sada ne diraju, ali mi miču kvalitetne suradnike, a dobiti ću one čije ću predmete morati češće vraćati zbog nepotpunosti. Atmosfera je otužna.
Zbog svega toga dolazim doma iziritirana, i u razgovorima s ljudima (npr. nakon treninga), umjesto mudre šutnje kojoj najčešće pribjegavam, jer sam ipak svjesna svojih socijalnih ne vještina, izbacujem iz sebe kratke sažete stavove, koji bez dodatnih objašnjenja samo zbunjuju ljude i pretvaraju me u hladnu kuju. Neki se rode društveni, drugi to moraju učiti, mukotrpno iz dana u dan i nikad im do kraja ne sjedne. Doduše, napredovala sam, i dalje mi je to kao da sam riba na suhom, ali pretežito ispadam normalna na van. Osim kad mi zbog sranja koja se nagomilaju padne gard pa opet upadnem u staro stanje asocijalnog introverta.
Srećom me muž poznaje i unatoč tome voli, iako se on rodio kao najdruštveniji ekstrovert ikad igdje. Bog zna zašto nas je spojio i kako nas je održao skupa. Mladost, zaljubljenost, navika, pa trinaest godina čupanja korova, da bismo na kraju postali poprilično dobar tim, čudan, ali dobar.
Upravo saznajem da ću možda i ja biti premještena, a kako nemam političko nepotističkih veza, afiniteta kao niti sklop mozgovni potreban za te i ine računice, zaključujem kako ću ostatak dana zuriti kroz prozor i sanjariti o blještavilu, možda me prosije, prosvijetli, pa ću i na novom radnom mjestu biti najbolja što mogu biti.
Post je objavljen 28.02.2018. u 10:11 sati.