Dnevnik toka misli

srijeda, 28.02.2018.

Zurim kroz prozor

Osvanuo je prekrasan sunčan dan. Plave sjene i lomljenje žutog svjetla o svaku pojedinu pahulju, kao da je grad posut dijamantima. Zrak odiše zdravljem, a snijeg škripi pod nogama. Kad bi barem ta prozračna svjetlost prosijala trulež na mojem poslu. Kao kristalno sito na kojem će se skupiti crna zrnca spletki, žuči, nepoštenja i gluposti.

Nažalost, takvog sita nema, a i nitko mu se ne bi htio podvrgnuti. Vidjeti samog sebe, jasno i sa svim manama je teško podnijeti, nije ugodno, dapače, jako je neugodno pa je i meni samoj češće draže gledati kroz prozor. Vidjeti svoje slabosti i pogreške, značilo bi da moram nešto poduzeti i promijeniti se. Lakše je zažmiriti.

Međutim, stanje na poslu je očajno, ljudi su jadni i nemoćni. I to traje već tjednima. Mijenjaju nam se šefovi, šajbaju ljude s odjela na odjel bez logičkih objašnjenja, osim pritajene svijesti o nekakvoj političko nepotističkoj pozadini. Stanje se mijenja iz sata u sat. Mene za sada ne diraju, ali mi miču kvalitetne suradnike, a dobiti ću one čije ću predmete morati češće vraćati zbog nepotpunosti. Atmosfera je otužna.

Zbog svega toga dolazim doma iziritirana, i u razgovorima s ljudima (npr. nakon treninga), umjesto mudre šutnje kojoj najčešće pribjegavam, jer sam ipak svjesna svojih socijalnih ne vještina, izbacujem iz sebe kratke sažete stavove, koji bez dodatnih objašnjenja samo zbunjuju ljude i pretvaraju me u hladnu kuju. Neki se rode društveni, drugi to moraju učiti, mukotrpno iz dana u dan i nikad im do kraja ne sjedne. Doduše, napredovala sam, i dalje mi je to kao da sam riba na suhom, ali pretežito ispadam normalna na van. Osim kad mi zbog sranja koja se nagomilaju padne gard pa opet upadnem u staro stanje asocijalnog introverta.

Srećom me muž poznaje i unatoč tome voli, iako se on rodio kao najdruštveniji ekstrovert ikad igdje. Bog zna zašto nas je spojio i kako nas je održao skupa. Mladost, zaljubljenost, navika, pa trinaest godina čupanja korova, da bismo na kraju postali poprilično dobar tim, čudan, ali dobar.

Upravo saznajem da ću možda i ja biti premještena, a kako nemam političko nepotističkih veza, afiniteta kao niti sklop mozgovni potreban za te i ine računice, zaključujem kako ću ostatak dana zuriti kroz prozor i sanjariti o blještavilu, možda me prosije, prosvijetli, pa ću i na novom radnom mjestu biti najbolja što mogu biti.

28.02.2018. u 10:11 • 6 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< veljača, 2018 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        

Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (8)
Siječanj 2020 (6)
Prosinac 2019 (7)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (32)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (16)
Srpanj 2019 (16)
Lipanj 2019 (8)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (6)
Siječanj 2019 (11)
Prosinac 2018 (5)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi


dtokamisli@yahoo.com

Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora