utorak, 27.02.2018.
Ubojstvo misli
Dan je bijel. Preko prstiju mi piri nevidljivi uljez. Drveni prozori ne dihtaju, a stropovi su visoki u ovim starim zgradama pa sav topli zrak plovi nad našim glavama, dok kolegice i ja sjedimo u hladnom bazenu. Veljača sa svim svojim čarima.
Mišići me lagano stežu i bole od jučerašnjeg treninga. Uživam u praznini misli nakon crossfita. Kad se vjetrenjače u mojoj glavi smire, kotačići se zaustave, nastupi tišina. Znoj se suši, mišići titraju od napora, a moj um je na par minuta slobodan. Potreban mi je taj odmor. Nekad davno kopala bih krumpir i moj um bi bio slobodan. Danas moram platiti nekom da me ubije kako bi na par minuta rijeka misli stala.
Te dane kad idem na trening vidim dijete jedva na dva - tri sata u danu. Borim se sama sa sobom da si to dopustim, dokle god je dijete na sigurnom kod jedne ili druge bake, i dočekuje me s osmijehom. Ponavljam si da nisam loša majka jer radim, i onda još odem na trening tri puta tjedno. Dokle god ono vrijeme koje provodim s djetetom zaista provodim s njim. Usporim, stanem, sjednem na pod i samo sam njena. Promatram ju, čekam na znak što joj sada treba. Zagrljaj i tišina?, pozorno slušanje?, ili idemo u kuhinju nešto pojesti? Moram se samo na vrijeme zaustaviti, zaustaviti planove o pospremanju, vješanju veša, provjeravanju mobitela, pa čak i plan odlaska na wc ili na tuširanje. Zapravo se kupamo zajedno u kadi. Jedina druga opcija je biti smrdljiv u sportskoj odjeći dok ona ne zaspe. A ovako je i to nešto što radimo zajedno, što pretvaramo u igru.
Cijelo moje dosadašnje iskustvo odgoja djeteta (godina i pol) je takvo. Nisam pročitala nikakve knjige o tome (za razliku od toga o muško ženskim odnosima sam pročitala sve što mi je došlo pod ruku, ali tu sam ipak morala naučiti kompletni novi jezik, muški jezik, dok ovdje moje srce razgovara s njenim i nema nesporazuma), samo usporim i slušam ju. Očima, ne nužno ušima. Znam da uči prema mojem ponašanju, ako želim da nešto jede, moram i ja to jesti, ako želim da ide spavati moram i ja ići spavati, ako želim da govori hvala, moram i ja govoriti hvala, ako želim da čita knjige, moram i ja čitati knjige. Ako joj je u nekom trenutku bakin zagrljaj draži od mojeg, to je u redu, glavno da prima ljubav. Sve učimo kroz igru, pranje suđa ili oblačenje, i dopuštam joj da sama radi, makar radi krivo, makar traje sto godina, makar poslije imam još više posla da to sve počistim ili pospremim.
Stan mi je neuredan i prljav, zbilja prljav. Fleke od čokolade, flomastera, arhivirani komadići keksa među igračkama, arheološka nalazišta u prašini. Ne peglam, zauzela sam životnu filozofiju da se peglaju samo košulje, a niti to nije svetinja. Proljetno čišćenje ostavljam za jesen svog života, ako i tada. Jednog dana želim pamtiti njezin izraz posvemašnjeg uživljenja dok mi priča kako je s tatom bila na bazenu, njezine neuspjele pokušaje da odlijepi noge od poda kako bi skočila, njezinu ozbiljnu koncentriranost dok nastoji spojiti ciferšlus. Neću se sjećati nereda.
Dan je bijel, a ja se osjećam dobro. Ima dana kad se čovjek probudi i iako nema nikakve promjene glede svakodnevnih problema, pa čak niti glede vremenskih uvjeta, ipak osjetiš u sebi neki pomak. Kao da si stopalo pomaknuo malo u stranu gdje površina nije toliko grbava. Um može biti najbolji prijatelj, ako ga imaš pod kontrolom, ali i najgori neprijatelj ako je prepušten sam sebi, kaže Buddha. Stoga se družim sa svojim umom često, čistim ga kroz pisanje, njegujem kroz čitanje, a povremeno ga šaljem na prisilni odmor putem ubojstva misli.
27.02.2018. u 08:16 •
3 Komentara •
Print •
#
