Sestra je najbolja prijateljica koju imaš do kraja života.
Tako kaže izreka na magnetiću za frižider koji sam ti poklonila.
Pitam se na što se točno odnosi. Na kraj čijeg života? Tvojeg ili mojeg?
Pretpostavljam da sam mislila da ćemo umrijeti istovremeno, u dalekoj budućnosti. Nakon što smo popile zadnju zajedničku kavu na nekom lijepom trgu i i ispričale si zadnje novosti o zdravstvenim tegobama koje muče 80 godišnjake i još koji put svalile svu krivnju na naše roditelje.
Zapravo o tome nisam prije razmišljala. To se podrazumijevalo, kao što se nebo podrazumijeva. Ili trava.
A onda si me navela na razmišljanje. Točnije, prvo sam potpuno prestala misliti. Nevjerojatno koliko smo u stanju istjerati iz glave nepoželjne misli, svjesno satrti i sam njihov začetak.
Međutim, to je trajalo kratko, možda desetak dana, najviše dva tjedna, da bi se počele javljati pukotine u brani, tu i tamo, bljeskovi sjećanja, grč u grlu. U nekom trenutku brana je pukla, i od onda bujica pustoši moj um. I tako razvaljen nije u stanju pomoći slomljenom srcu.
Slomljenom je kriva riječ. Kad ti je polovica srca iščupana, i više je nema, teško možeš reći da ti je srce slomljeno. Slomljeno srce može biti popravljeno, zacijeliti, ponovno biti cijelo. Kako popraviti srce kojem polovica nedostaje? Koja je prava riječ za to?
Ne znam.
Imam neku rupu u sebi. Ponekad mi suze krenu, ali većinu vremena ne osjećam ništa. Kao da stojim pred staklenim zidom, sve vidim, sve znam, ali sam zaleđena. Možda još uvijek vjerujem kako ćeš samo uletjeti poput vihora u kuću, protutnjati poput proljetne oluje, i ostaviti svježinu i sunce iza sebe. Baš bi mi sad pasao tvoj zagrljaj.
Ali ti nikako ne dolaziš.
Zašto imam taj hladan zid u sebi? Zašto se ne raspadam na tisuću komadića? Kako se mogu smijati, uživati, čavrljati poput najobičnije bezbrižne djevojke?
Možda zato što si otišla još davno. Davno prije.
Onda kad si počela tražiti sebe i vrijeme za sebe, među nama je počeo rasti jaz. Postepeno si odlazila. A onda taj užas, agonija kaosa, nevjerice, bola i ludosti. Kao da sam znala da je rat izgubljen, i prije nego što smo započeli prvu bitku.
Što se uopće dogodilo?
Sve je išlo previše brzo, previše toga zgusnuto u premalo vremenskih jedinica. Zapravo znam zašto sam sada ok, zašto sam cijela i zašto mogu nastaviti dalje. Isplakala sam dušu i sve unutarnje organe dok je trajalo, raspadala sam se na sve moguće načine na svim mogućim mjestima, skrivala sam to i jedino je Filip bio svjedokom nekih od tih trenutaka. Da, od tugovala sam to dok si umirala, jer znala sam da umireš i da nema povratka.
A sada? Sada ništa. Sada si ti tamo, a ja tu.
I možda s vremenom pronađemo neki novi oblik komunikacije, a možda ću ostatak života slati pisma i poruke u svemir, ne znajući kamo idu, i da li će ikada dospjeti na odredište.
Pita me šefica, da li mi je sestra bila tako mršava kao ja, u smislu da li mogu njenu odjeću nositi. Kad god mi netko spomene sestru, ja prvo ušutim, progutam knedlu, pa odgovorim. Da, ovo na meni su njene hlače. I razgovor odlazi u nekom drugom smjeru.
Kasnije, opet sama, ostanem bez zraka, bol se razlije prsima i suzbijam vatru u očima. Ne spominjite mi sestru!, hajmo glumiti kao da se nije ništa dogodilo! Jer jedino tako mogu proći kroz dan.
Nisam više ista osoba. Oluja je prošla, ali ja više nisam osoba koja je ušla u oluju.
Lažem... Lažem samu sebe da sam ok.
Kako si? Dobro sam.
Laž koja se toliko puta izgovori, toliko ljudi tolikim ljudima. I nikome ništa. Onaj koji pita nije se u stanju nositi s onim što imaš u sebi. Onaj koji odgovara nije u stanju odškrinuti sanduk u koji je zatvorio svoju bol.
Nisam dobro.
NISAM DOBRO!
Imam slike u glavi, slike tvojeg tijela bez tebe. Tijela kojeg više nisam imala potrebu ni pogledati, a kamoli dotaknuti, jer tebe u njemu više nije bilo. To više nisi bila ti.
Sanjam te.
Jedini oblik komunikacije koji sada imamo. I onda mi objasniš kako te moram pustiti. Sanjala sam neku zbrku, ljutnju, i kasnije više nisam znala da li sam sanjala tebe kako uporno držiš život u rukama i ne želiš ga pustiti, ili sebe koja ti ne dam mira i ne dopuštam tvoj odlazak. Drugu noć sam sanjala kako sjediš na mojem kauču i kako te moram pustiti. U idućem trenutku te više nije bilo. Bio je to dobra san, a opet strašan. Oprosti mi ako te zadržavam, oprosti mi, ne znam drugačije. Nemoguće mi je prihvatiti tu prazninu.
Kako? Kako je moguće živjeti bez tebe?
Razmišljam kako sam se lako navikla da nam brata više nema. Ali tada nisam imala izbora, nisam mogla ništa učiniti. Bila sam dijete. Čini mi se da sada moram nešto poduzeti, moram te zadržati. Tih pola godine naših života nije se dogodilo! Odbijanje tugovanja, odbijanje prisjećanja, odbijanje prošlosti kao nečeg što se nije dogodilo. To su moja sredstva. Moja sredstva za preživljavanje.
I znam, griješim. Moram te pustiti. Ali život bez tebe čini se pustim, bez boja. I ja ga ne želim.
Post je objavljen 08.02.2018. u 07:45 sati.