Rastežem samu sebe u sve pravce kao da sam od gume. Kasno je navečer, kasno po mojim novim mjerilima, mjerilima - dijete spava, a ja spadam s nogu. Gledam se u ogledalo i ponavljam samoj sebi – ne moraš uspjeti, ne moraš sve moći, ne moraš sve stići. Ne očekuj od sebe čuda. Premalo je vremena prošlo. Dopusti si oporavak, dopusti si lagani povratak, dopusti si padove. Dobiti dijete i izgubiti sestru u godini dana su velike promjene, šokovi, za tvoje tijelo, za tvoj duh. Dopusti samoj sebi gubitak vremena, žalovanje, raspad sistema.
Ali mantra ne pomaže. Pritisak ne popušta. A i nije baš da neke stvari mogu odložiti, zanemariti. Kao što je posao, ili dijete.
Dijete traži svoje, mora biti sito, čiste pelene, suho i toplo, i ima pravo na mamu, na njeno vrijeme, na njenu pažnju i pogled pun ljubavi. I zaslužuje to, jer me spasilo. Baš te njegove potrebe zbog kojih se često žalim i koje me iscrpljuju, zbog kojih tvrdim da je biti majka naporno u pm!, baš to konstantno vraćanje u sadašnjost, u ovaj trenutak, to me spasilo. Djeca žive u sadašnjosti i njihove potrebe su realne, važne i hitne.
Grlim ju, stišćem, gnječim, dok se ona otima ili ne cikne od bola pa popustim. Ljubim joj oči, ljubim joj stopala. Slušam njene riječi pozorno i ozbiljno, čak ni profesore na fakultetu nisam slušala tako pažljivo, ali njihove riječi niti nisu bile tako važne.
To dijete mi ne pripada. To si ponavljam kako ne bih zaboravila. Ne pripadaju mi njeni snovi, njena budućnost. Ne pripadaju mi ni njeni padovi i neuspjesi. Ne pripadaju mi njeni talenti niti odluke i izbori. Sve to morati će sama proći. Ja sam tu samo da joj pokažem neke osnove s kojima može započeti, kako držati žlicu, kako razmijeniti informacije sa drugim ljudima, što je tramvaj. Takve stvari. I usaditi joj spoznaju da je savršena takva kakva je, ljubljena takva kakva je.
Dala sam joj ime Vanja, jer je to i muško i žensko ime. Zato jer želim da zna kako što god odluči ostvariti ili postići u životu, spol nije važan. O da znam, postoje ograničenja, društvena, fiziološka, stvarna i izmišljena, ali to nije važno. Sve što odluči postati može postati. Ne što želi, što odluči. Jer iza želje ne stoji ništa, iza odluke stoji rad, disciplina, plan, ustajanje nakon pada.
Iako joj često govorim da je cijeli moj svemir. Ona to nije. Ona nije moja budućnost, ona nije moj smisao života. Nikome ne bih htjela staviti takav teret na leđa. Ona je svoja, i pripada samo sama sebi. Kao što sam i ja svoja.
Još uvijek koristim rukavice u odnosima s ljudima. Ne mogu se svi nositi sa istinom pa to niti ne očekujem od njih. Drago mi je što mi ne mogu čitati misli i osjetiti u kojoj mjeri sam ravnodušna. Glumim svoju ulogu jako dobro, a paralelno živim miljama daleko na obalama do kojih oni nikada neće doploviti.
Crna slova na bijeloj pozadini oduvijek su bila moj svijet, tu sam mogla biti što jesam. Misao. Bez težine, bez budućnosti, bez važnosti.
Gorčina kave rastapa mi se na jeziku. Pijem ju bez šećera. Nema zavaravanja, nema uljepšavanja, želim ju čistu. Onakvu kakva jest. Baš kao i život.
Život bez šećera.
Post je objavljen 12.02.2018. u 13:29 sati.