Sjećam se zapravo tog proljeća.
Nemanjina ulica je bila raskopana i samo su pješaci mogli da prolaze. Put od autobuske do cilja gdje se održavalo to neko predavanje preprečeni sa gomilom pijeska, rupa, oznaka i muškaraca u radnom odijelu.
Već onda je taj grad stvarao grč u želucu. Onaj veliki, zapetljani.

(Možda si tada spavao u svom potkrovlju i volio tu neku svoju Anu.)

Sjećam se velikog parka i malog igrališta i mnoštva sivih zgrada.
Nikad više nisam pronašla taj park iako sam ga jednom tražila skupa sa tobom. Ti doduše to nisi znao, ali meni je svaki park ličio na taj.

(Pali cigaretu svako malo i ne sluša sugovornika. Možda eventualno razmišlja koliko mu je stara ta brada i da li korisiti neki izbjeljivač za zube i da li pere ruke temeljito ili samo odvrne malo hladne vode i preleti ispod mlaza prljajući svijetlo ružičaste ručnike u kupaoni.
Bilo bi lijepo nestati. Zatvori oči i već vidi neke predjele gdje nikada nije bila.)