My spiritual exercises

petak, 27.12.2013.

'FEDERAL RESERVE ACT' ILI VELIKA BOŽIĆNA PREVARA

Monetarna kriza koja je krajem 19. i početkom 20. stoljeća potresala SAD, imala je naznake vješto planiranog 'posla' familije Rothschild. Monetarna kriza očitovala se naročito panikama iz 1893. i 1907. godine. Panika na financijskom tržištu dovela je do bankrota desetke hiljada nedužnih ljudi diljem zemlje, a stvorila ogromne profite bankarskoj eliti. Razlozi za krizu bili su dvostruki: 1) financijsko uništenje insidera, 2) uvjeriti Amerikance da imaju veliku potrebu za centralnom bankom.
Početkom stoljeća Rothschildi su poslali svoja dva agenta, Paula i Felixa Warburga, s namjerom da rade na osnivanju nove američke centralne banke 'Federalnih rezervi'.
Godine 1907. ideju je Paul Warburg prvi put iznio pred Kongresom, odnosno njegovim Odborom za bankarstvo i monetarni sistem. Glavni projekt Rothschielda u SAD početkom stoljeća bila je kompanija Kuhn, Loeb and Company sa sjedištem u New Yorku. Paul i Felix Warburg bili su također rodbinski povezani s ovom kompanijom, jer su oženili kćeri čelnika kompanije.
Godine 1913. (pred sam Božić, 23. decembra) konačno je osnovana američka centralna banka, pod nazivom Federalnih rezervi ('Federal Reserve'), no ova banka u biti niti je bila federalna, niti je sadržavala bilo kakve rezerve. Radilo se o suptilnoj prevari internacionalnog bankarskog biznisa, o zapravo njihovom najvećem pothvatu do danas. Financijski sistem SAD-a stavljen je pod kontrolu privatnih bankara monopolista opsjednutih moći. Prvi predsjednik ovog međunarodnog kartela privatnih banaka (čiji su vlasnici bili, nota bene, pretežno Evropljani) postao je nitko drugi do Paul Warburg! I danas, 100 godina od osnivanja, ova privatna 'firma' odlučuje o kamatnim stopama u SAD, te daje zajmove nepostojećeg, virtualnog novca ('brojke na ekranu') američkoj vladi, a čije kamate otplaćuju uredno poreski obveznici – američki građani, koji o ovom većinom pojma nemaju.

Autor Eustace Mullins ('The Secrets of the Federal Reserve') nabraja u svojem najpoznatijem djelu koja su to sve «čudesna dostignuća bankara 'Federalnih rezervi'. Prvo, izbijanje Prvog svjetskog rata, koji je bio omogućen fondovima iz nove centralne banke SAD. Drugo, Agrikulturalna depresija iz 1920. godine. Treće, 'Crni petak' na Wallstreetu u oktobru 1929. godine i iz njega proizišla Velika depresija. Četvrto, konverzija imovine SAD i njenih građana od stvarnog vlasništva u papirno vlasništvo od 1945. do danas, što je Ameriku od najveće svjetske sile 1945. pretvorilo u najvećeg dužnika 1990.
U svjetskoj politici spominje se nekakva «Osovina zla», no u pravom smislu riječi, i prvenstveno ova fraza trebala bi se odnositi na osovinu (najmoćnije centralne banke) Bank of England – Federal Reserve. Mullins u spomenutom djelu navodi citat iz londonskog časopisa 'The Economist'.
«Odmah nakon Prvog svjetskog rata bliska suradnja je bila uspostavljena između Bank of England i Federal Reserve, a posebno sa Federal Reserve Bank of New York. Ova ko-operacija se odvijala ponajviše zahvaljući srdačnim odnosima između Montagu Norman-a iz Bank of England i Benjamina Stronga iz Federal Reserve Bank of New York do 1928. U nekoliko prilika politika diskontnih stopa Federal Reserve Bank of New York bila je vođena željom da se pomogne Bank of England.«
Lord Montagu Norman bio je guverner Bank of England (banke naravno pod kontrolom Rothschilda) od 1916. do 1944. godine. Za ovo vrijeme, veli Mullins, on je učestvovao u konferencijama centralnih banaka koje su zapravo izazvale krah iz 1929. i svjetsku depresiju.

I samo donošenje zakonskog akta u američkom Kongresu bilo je, naravno, u znaku suptilne prevare, u stilu lukavih bankara svjetske elite. Predsjednička kampanja iz 1912. godine je bila vrlo interesantna. Prethodni predsjednik, William Taft, koji se takmičio za još jedan mandat imao je priličnu popularnost; njegovi republikanci su imali čvrstu kontrolu nad vladom za vrijeme njegovog mandata. Demokratski kandidat, Woodrow Wilson nije bio prepoznatljiv u nacionalnim razmjerima, bio je isuviše krut, strog i ozbiljan čovjek sa malo podrške. Obje su partije bile uključile monetarnu reformu u njihovim platformama. Republikanci su podržavali tzv. Aldrichov plan, popularno znan kao Wall Street Plan, dok su demokrati zastupali Federal Reserve Act. Ustvari, radilo se o dva gotovo identična prijedloga zakona, zakona koji su se razlikovali samo u nekoliko nebitnih sitnica.
Pobjeda Tafta, popularnog predsjednika, već je izgledala sasvim izgledna, kad li se u kampanju umiješao i treći kandidat, bivši predsjednik, Theodore Roosevelt. Njegova je kandidatura mogla izgledati smiješna, da nije imao više nego dobru financijsku podršku. U medijima mu je bila davana čak i veća pažnja nego li ostaloj dvojici kandidata. Pošto je bio republikanac, bilo je sigurno da će odnijeti znatan broj glasova, koji bi inače bili pripali Taftu. Tako se i desilo, i čovjek kojeg su smatrali za autsajdera, Woodrow Wilson je pobijedio. Do danas nije bilo jasno kakav je program imao Roosevelt, i zašto je bio odlučio sabotirati svoju vlastitu partiju.
Pošto su bankari financirali sva tri kandidata, bilo im je zapravo svejedno tko će odnijeti pobjedu. Kasnije se ustanovilo da je Tafta podržavao Felix Warburg, Wilsona Paul Warburg i Jacob Schiff, dok je Otto Kahn podržavao Roosevelta.
Bilo kako bilo, na vlast je došla Demokratska partija, i demokratski predsjednik Wilson. Najvjerovatnije je da je presudna bila identifikacija Aldrichevog plana sa Wall Streetom, što je republikancima donijelo najveći minus u glasovima američkih birača.
Lukavi bankari su smislili još jednu stvar, kako bi doveli u zabludu Amerikance. Moćni ex-senator Aldrich i Frank Vanderlip, čelnik National City Bank, su digli viku protiv predloženog Federal Reserve Act, da je «neprijateljski prema bankarima» i «prema dobroj vladi». Istina je bila sasvim suprotna, da je on bio plan za kojim su moćni bankari žudjeli.
S druge strane istina je, da su protivnici ideje centralne banke, koja štampa svoj novac i uz kamatu ga posuđuje vladi, bili Lincoln i Garfield, i obojica su svoja zalaganja platila životom.
Dug je put, koji je vodio kroz planiranu decepciju, bio potreban, od tajne konferencije održane na otoku Jekyll 1910. godine, pa do prijedloga dva identična zakona, od kojih je bio konačno izglasan, od demokratske većine, onaj pod nazivom Federal Reserve Act.
Dana 19. decembra 1913. Senat je odlučio u korist verzije prijedloga zakona demokrata, glasovima 54-34. Više od 40 važnih razlika u verzijama Doma i Senata moralo se još razriješiti. Oponenti prijedloga zakona u oba doma su mislili da će biti potrebne još sedmice, prije nego što on bude spreman za izglasavanje. Kao što je već bio običaj, kongresmeni su bili pripravni na odlazak kućama, da sa familijama provedu Božić, uvjereni kako će donošenje zakona zacijelo sačekati narednu, 1914. godinu.
No, 'kreatori novca' upravo su računali sa ovakvim opuštenim predbožićnim raspoloženjem, kako bi proveli u djelo svoj đavolski lukav plan. U jednom jedinom danu, bili su izglađeni sporni pasusi u prijedlogu zakona, i on je na brzinu bio podastrt na glasanje. Dana 22. decembra 1913. zakon je bio izglasan, Donji dom (House of Representatives) sa rezultatom 282-60, a Senat 43-23.
New York Times je to propratio komentarom da će «New York biti na čvrstom tlu što se tiče financijskog rasta, te da će on postati novčarski centar svijeta».
U ovoj nečuvenoj brzini donošenja važnog zakonskog akta svakako je glavnu ulogu igrao Paul Warburg i njegova strategija. Neki od najglasnijih kritičara zakona već su bii napustili Washington. Do tada je bilo nepisano pravilo, čak štoviše i tradicija, da se važni zakoni ne donose u sedmici koja prethodi Božiću, no ova je tradicija bila grubo prekinuta, iz razloga da se nametne 'Federal Reserve Act' američkim građanima.
Kongresman Lindbergh [njegov će sin prvi preletiti Atlantik] rekao je tog historijskog dana, predstavnicima Donjeg doma: «Ovaj zakon je ustanovio najdivovskiji trust na planeti. Kada predsjednik potpiše ovaj zakon, nevidljiva vlada Monetarne Moći će biti legalizirana... Wall Streeteri ne bi nas mogli prevariti da senatori i zastupnici nisu napravili prevaru od samog Kongresa... Da smo imali narodni Kongres, imali bi i stabilnost. Najveći zločin Kongresa je njegov novčarski sistem. Najgori legislativni zločin svih vremena je počinjen sa ovim bankarskim zakonom.»
No, New York Times je, za razliku od zastupnika Lindbergha, pozitivno prokomentirao donošenje zakona: «Bankarstvo i valutni zakon postajali su sve bolji i zdraviji svaki puta kada je bio slan od jedne strane Capitola do druge. Kongres je djelovao pod javnim nadzorom u donošenju zakona.»
Pod «javnim nadzorom» The Times je vjerovatno mislio na Paula Warburga, koji je za nekoliko dana imao malu kancelariju u zgradi Capitola, gdje je uspješno rukovodio predbožićnu kampanju donošenja zakona, i gdje su senatori i kongresmeni dolazili svakog sata na njegov poziv, te provodili njegovu strategiju.
Interesantno je, da je predsjednik Wilson isprva odbio 'ratificirati' ovaj akt, no nakon što su ga njegovi financijeri u kampanji uvjerili da će se odredba koja mu nije bila po volji naknadno administrativno riješiti, potpis je ipak bio stavljen, 23. decembra 1913. Toga dana, kako je napisao E. Mullins, ustav je prestao biti zavjetom koji upravlja američkim građanima, te su njihove slobode bile prepuštene maloj grupi internacionalnih bankara.
Dana 24. decembra Jacob Schiff je napisao pukovniku House-u [On je sin Rothschildovog agenta iz Texasa. Uspio je u izboru pet guvernera Texasa zaredom; postao je savjetnik Woodrowa Wilsona 1912. Surađivao je sa P. Warburgom u prolaženju zakona Federal Reserve Act u Kongresu 1913.]:
«Moj dragi puk. House. Želim vam reći koju riječ za tihi, ali plodonosni rad koji ste obavili u interesu valutne legislative i da vam čestitam što su zakonske mjere konačno pretočene u zakon. S vama sam uz najbolje želje, s poštovanjem, Jacob Schiff.»
Časopis The Nation je narednog dana, na sam Božić 1913. istakao da je njujorška burza otpočela svoj stalni rast, nakon vijesti da je Senat bio spreman usvojiti 'Federal Reserve Act'.
Ovo dokazuje da tvrdnja da je Federal Reserve Act bio akt usmjeren na monetarnu reformu. Naime, njujorška burza se općenito smatra preciznim barometrom istinskog značenja svake financijske legislative koja se donosi u Washingtonu. Senator Aldrich također je odlučio da odsada više nema primjedbe na Federal Reserve Act. U magazinu ('Independent'), čiji je bio vlasnik, zapisati će: «Prije donošenja ovog zakona njujorški bankari su mogli dominirati samo rezervama New Yorka. Sada su u stanju dominirati bankarskim rezervama diljem čitave zemlje.»

'Federalne rezerve' lukav je naziv, koji implicira da je banka vlasništvo nekakve federalne vlade. Šipak! Federalna vlada SAD nema niti jednu dionicu u Federalnim rezervama, a američki građani ne mogu ih kupovati. Godišnji profit ove firme iznosi 150 milijardi dolara. Ovaj dohodak je osiguran jednostavno jer financijski krugovi moći drže pod kontrolom vladu, koja i dalje nastavlja pozajmljivati novac od 'Fed'-a, kako se popularno naziva ova institucija.

ŠTO ČLANAK IZ MAGAZINA 'TIME' GOVORI O BALKANSKOM SAVEZU ?

BALKAN: Zatvaranje NATO pukotine
ponedeljak, 23. august, 1954

U jugoslavenskom turističkom mjestu sa razglednica, Bledu, u vili koja je nekoć pripadala jugoslavenskoj kraljevskoj familiji, komunist Tito je prošlog tjedna potpisao je 20-godišnji «ugovor o savezu, političkoj suradnji i uzajamnoj pomoći» sa Grčkom i Turskom. Samo prije šest godina, Titova je Jugoslavija naoružavala Crvene gerile koje su se borile u Grčkoj; prije jedne generacije, Grci i Turci bili su jedni s drugima u krvavom ratu. Nova alijansa združila je skupa tri nacije sa više od milion vojnika pod oružjem: Tursku, 450 000: Jugoslaviju, do 600 000; Grčku, 125 000.
Zapravo, pakt nije onako čvrst, kako je bilo ranije predviđeno. Prema izvornom planu Grčka i Turska su se trebale automatski uključivati u pružanju pomoći Jugoslaviji; jednom involvirane, mogle su tražiti pomoć od njihovih NATO partnera (uključujući SAD). No Tito, koji nije u NATO-u, nije se morao obvezivati da pomogne Grčkoj i Turskoj ukoliko bi se one našle involvirane u NATO akcijama daleko od kuće. I sam je NATO prigovorio. Kao što je jedan oficir rekao, «Maršal Tito pokušava kupiti dolar vrijednosti NATO zaštite za 50 centi.» Poslije mnogo preinaka, pakt sada zahtijeva od sve tri zemlje-članice da se sastaju i raspravljaju o efektivnim sredstvima pružanja pomoći u slučaju da neka od njih bude napadnuta. U praksi, Grčka i Turska će konsultirati NATO prije nego što pomognu Jugoslaviji; a Tito će se konsultirati s njima ukoliko budu involvirane u NATO obavezama daleko od kuće.
Iza prepirke oko detalja, ipak, stoji zajedničko uvjerenje da u slučaju stvarne nevolje, svi su u njoj zajedno. Tako novi Balkanski pakt, u stvari, zatvara zadnju pukotinu u NATO prstenu uokolo Evrope, koji započinje na Islandu i proteže se sve do planine Ararat. Tako se sretnim osjećao Tito u pogledu cijele ove stvari da je htio slaviti sve do sitnih sati; svatko tko se osjećao pospanim trebao je zaboraviti protokol i otići prije njega.
------------------------------------------------------------------------------
Ovaj članak iz 50tih govori ukratko ono bitno o ovome savezu, o kome se nije učilo u jugoslavenskim školama i fakultetima, a nije bilo o njemu govora niti u štampi, radiju i TV. Shodno tome, postoje mnogi nevjerni Tome koji ne prihvaćaju 'Balkanski pakt' iz 1954. kao historijsku činjenicu i misle da je on bio samo plod sovjetske i američke propagande. Za one koji ne vjeruju, ili pak za 'naprednije studente' upućujem na djelo turskog autora L. 0ŞYAR - CONTAINING TITO - U.S. AND SOVIET POLICIES TOWARD YUGOSLAVIA AND BALCAN
-------------------------------------------------------------------------------
Nevezano za politiku, to vrijeme prve polovine 50tih donijelo je jednom pjevaču jugoslavenskog porijekla veliku popularnost u Americi. Guy Mitchell (a.k.a. Albert Černi) bio je na vrhovima top lista sa Singing the Blues i drugim pjesmama

srijeda, 18.12.2013.

ŠTO JE CIA TRAŽILA U BEOGRADU POČETKOM 50-TIH

Novembra 1950. godine, Frank Wisner, šef OPC, odjela CIA-e zaduženog za tajne operacije, započeo je razgovore sa Vladimirom Velebitom, koji je u to vrijeme obavljao funkciju zamjenika ministra vanjske trgovine, u vezi formalnog sporazuma između dvaju tajnih službi, američke i jugoslavenske.
Nakon razlaza sa Staljinom ekonomija FNRJ morala se nužno okrenuti k Zapadu. Jugoslaviji su od vitalnog značaja bili industrijski proizvodi i živežne namirnice kojima se prethodno snabdijevala iz SSSR-a. Bitno smanjena ekonomska saradnja sa Sovjetskim savezom natjerala je jugoslavensku vladu na alternativne 'kanale'. SAD su iskočile u prvi plan, nametnule se kao takav alternativni partner, pokušavajući istovremeno stvoriti i u političkom smislu produbiti već postojeći jaz, koji se pojavio u sveukupnim odnosima sa Sovjetima.
U ovim 'škakljivim' političkim okolnostima Tito je morao vući odlučne, ali i razborite poteze, gledajući da se ne zamjeri isuviše komunistima tvrde linije u vrhu Partije. Svaki pokušaj orijentacije prema Zapadu je izazivao kod članica Staljinovog Inform-biroa žestoku propagandnu kampanju da se Tito diskreditira kao marioneta imperijalista sa 'trulog Zapada'. Tito je stoga bio prisiljen balansirati na finoj liniji između ekonomske suradnje sa Zapadom, te, za domaću uupotrebu, rigidnim anti-zapadnjačkim stavom.
Američke pošiljke imale su poslužiti konkretnoj svrsi: podići moral Jugoslavenske armije. Krajem 1950. informanti CIA-e došli su do podataka o niskom moralu među trpama, razočaranih Titovom režimom i punih nepovjerenja u političko vodstvo zemlje. Sovjetska prijetnja je zajedno sa nestašicom hrane (1950. je bila izuzetno sušna godine) pridonosila jednom deprimirajućem moralu. Američka vojna podrška bila je ključna da bi se ovo stanje nekako ublažilo.
Amerikanci su vidjeli svoj interes u slanju pošiljki oružja Jugoslaviji. Primijećeno je da se nakon toga moral armije znatno podigao, baš kao i nakon slanja ekonomske pomoći u iznosu od 50 miliona dolara, koje je bio odobrio Kongres u decembru, zajedno sa još 30 miliona dolara «koje nisu bile podložne odobrenja Kongresa».
Prvi opipljivi znak poboljšanja odnosa Jugoslavije sa SAD-om bio je party na Bledu, održan 4. jula 1950. , a kojeg je oranizirao američki ambasador Allen, i na kojem je prisustvovao i Tito.
Koncem 1950. kooperacija između dviju zemalja bila je na takvoj razini, da je Frank Wisner predložio Velebitu (za vrijeme rata šefa vojne misije u Londonu) blisku surednju između CIA-e i jugoslavenske tajne službe UDB (Uprava državne bezbjednosti).
Rasprava o potrebi sporazuma sa jugoslavenskim ministarstvom državne bezbjednosti započela je u novembru 1950. godine, u vrijeme kada je CIA bila naročito budna u pogledu mogućnosti Sovjetske agresije na Jugoslaviju. Šef odsjeka OPC Frank Wisner započeo je razgovore sa Vladimirom Velebitom, zamjenikom ministra vanjske trgovine, i to nakon odobrenja za takve pregovore od strane državnih ministarstava i glavnog štaba. Velebita su u Washingtonu smatrali pro-zapadno orijentiranim, i on je slovio za najjači glas u vladi FNRJ za veću kooperaciju sa Sjedinjenim državama. On je naglašavao da je lično za suradnju između CIA-e i jugoslavenske tajne službe, te da će se zauzeti po toj stvari kod Tita.
Nakon povratka u Beograd, Velebit se nanovo vratio u Washington sredinom decembra i izvijestio da Tito u principu prihvaća ideju o združenom radu dvaju obavještajnih službi. Bio je tada sklopljen oficijelni sporazum sa šefom CIA-e, generalom Walterom Bedellom Smithom i jugoslavenskim ambasadorom Vladom Popovićem.
Kooperacija je imala niz pogodnosti za Jugoslaviju. Wisner je uvjeravao Velebita da će to biti vrlo tijesna suradnja. CIA, a posebno njegov odsjek, OPC mogli bi pomoći Jugoslaviji na polju psihološkog ratovanja. K tome, CIA bi mogla postaviti komunikacijski sistem sa Zapadom, koji bi se upotrijebio u slučaju da Jugoslavija bude napadnuta. CIA bi bila u mogućnosti da isporuči jednu određenu količinu vojne opreme za svrhu vojnih vježbi itd. CIA bi također mogla snabdijevati iz svojih vlastitih zaliha određene artikle, s kojima jugoslavenska strana oskudijeva. Sve je ovo, dakle, ponudio Velebitu šef OPC Wisner.
Potvrđujući suradnju CIA-e i UDB već početkom pedesetih, prvi šef ureda CIA-e u Beogradu [neimenovan, želio ostati anoniman] dodao je da sporazum obuhvaća formalnu razmjenu informacija, a prvenstveno one vojne prirode. No, odaje da je njegov nasljednik na ovom položaju bio stanoviti Louis Charles Beck. Za njega veli da je bio jak, prijašnji čovjek FBI, vrlo inteligentan. Imao je 17. stepen, što je vrlo visoko u rangiranju CIA-e. Nije imao znanja jezika, ali se zato vrlo dobro snalazio.
Iamjući u vidu 'gubitak' Kine u oktobru 1949. i domaće raspre sa senatorom McCarthyjem po pitanju komunizma, pomoć jednoj komunističkoj zemlji bila je značajan i hrabar korak. No, on se [za SAD] isplatio: Grčka i Jugoslavija su obje ispoljile spremnost u to vrijeme za 'rapprochment', koji će konačno potom uključiti i vojne pregovore sa Turskom, kako bi se onda stvorio jedan anti-sovjetski blok u regiji [do čega je i došlo 1954. godine].
[prema knjizi «Rathole to be Watched», C. Armstrong Mehta]

*************

«NE» STALJINU I «DA» CHURCHILLU I TRUMANU

Upravo taj položaj «najsnažnije i najuticajnije balkanske države» smetao je Staljinu, u periodu neposredno nakon rata, kada je Jugoslavija svoju vanjsku politiku i saradnju uglavnom orijentirala na SSSR. Staljinu očito nisu bili dovoljni puki ugovori o prijateljstvu s istočno-evropskim državama, pa je u svrhu stavljanja istih pod svoju kontrolu osnovao 1947. Informbiro. Za prve godine rada to tijelo se sastalo svega dva puta. I oba puta – da bi anatemizirao KPJ. U martu 1948. Tito je primio pismo, od CK sovjetske partije. U njemu stoji niz optužbi na račun Tita i KPJ. Na kraju pisma od 8 stranica, Staljin prijeti: «Mi mislimo da je karijera Trockog dovoljno poučna.» Čim je sovjetski ambasador, koji mu je uručio pismo u Zagrebu otišao, Tito je sazvao sastanak svojih najbližih saradnika, sjeo za stol, i nadušak odmah napisao odgovor - na trideset tri stranice. Dana 28. juna 1948. donijeta je glasovita 'Rezolucija', u kojoj su zapravo bile samo prepričane ranije optužbe Staljina i vrha sovjetske partije. Na trećem sastanku Informbiroa 1949. godine za KPJ je bilo rečeno da je dospjela u ruke «neprijatelja naroda, špijuna i ubica». Na adresu jugoslavenske vlade stizale su jedna za drugom uvredljive note. U jednoj od njih se veli da je «jugoslavenska vlada dezertirala iz tabora socijalizma u tabor imperijalizma i fašizma».

Jugoslaviji nije preostalo drugo nego da se od istočnog okrene prema – zapadnim saveznicima za pomoć. SAD su 1951. poslale pomoć u živežnim namirnicama, nakon veoma sušne prethodne godine.
Okretanje Zapadu nije bilo toplo primljeno u SSSR-u. Na XX kongresu CK Sovjetske komunističke partije 1952. generalni sekretar Maljenjkov veli:
- Što se pak tiče takvih «slobodnih» zemalja kao što su Grčka, Turska i Jugoslavija, one su se već pretvorile u američke kolonije, a upravljači Jugoslavije, razni Titi, Kardelji, Rankovići, Đilasi, Pijade i drugi već davno su pošli u američke agente koji izvršavaju špijunsko-podrivačke zadatke svojih šefova protiv SSSR-a i zemalja narodne demokratije [sic!].

Staljin je umro u martu 1953. a neposredno nakon toga događaja, koji je malo 'olabavio' napete odnose na SSSR-om, Tito je prvi put oficijelno posjetio jednu stranu zemlju - Veliku Britaniju. U London je stigao 16. marta. gdje mu je bio priređen veličanstven doček. Na Westminsterskom keju pozdravili su ga premijer Churchill i ministar Eden, s kojima je za vrijeme rata vodio korespondenciju, i kada su «padale teške riječi». Sada je to već bilo stvar prošlosti.
Dok su se vozili u automobilu prema Downing Streetu, Churchill je otvoreno rekao Titu
- Bio sam ljut na Vas zbog Trsta i Vaših oštrih riječi.
- A jeste li sada ljuti?
- Ne, sada Vas volim.

Po povratku u Jugoslaviju, Tito je rekao, između ostalog: «U Londonu su nas smatrali ravnopravnim... Baš to tretiranje Jugoslavije ... još više nam je ulilo povjerenje u same sebe i ukazalo nam da mi u Jugoslaviji treba da produžimo tim putem.»
...

Sa Titom se nikad nisam susreo, no vidio sam ga niz puta, u prolazu. Interesantno je, da sam jednom prilikom razgovarao sa njegovim ličnim ađutantom. Naime, kada sam bio u 6. razredu osnovne (a to je bilo prilično davno), išao sam avionom u Beograd, na utakmicu Hajduka i Zvezde. U avionu kraj mene je sjedio jedan čovjek s brkovima, star oko 50 godina, s kojim sam razgovarao za vrijeme leta. Tek nedavno mi je stari rekao da je taj čovjek, kojeg je tada bio zamolio da me pripazi, bio – Titov ađutant, general-pukovnik Mišković.

utorak, 17.12.2013.

KAKO JE JUGOSLAVIJA BILA PODIJELJENA 50/50

Tito je usporedno sa svojom vojnom ulogom komandanta partizanske vojske, koju je veoma uspješno obavljao (i koju su hvalili čak i njemački generali Löhr i Lüters) isto tako uspješno vodio pregovore oko priznavanja njegove vlade. Kao što je ispoljavao «elastičnost» i «gipkost» na bojnom polju protiv Nijemaca, iste je osobine pokazivao u političkom nadmudrivanju sa Britancima i Rusima, koji su imali svoje nesumnjive interesne sfere na Balkanu (kao i drugdje). Saveznici na vojnom planu, a protivnici na političkom, i jedni i drugi su pokušavali nametati Titu svoju dominaciju, što je on vještom diplomatskom taktikom uporno i strpljivo eskivirao. I tako se Jugoslavija nije pretvorila niti u britanski dominij, niti u sovjetskog satelita (no ipak je bila podijeljena na interesne sfere velikih sila, kao što ćemo vidjeti).

'BALKANSKA FEDERACIJA'
Tokom 1944. godine, kada se već nazrijevalo kojim tokom ide rat na Balkanu, Titu su ambicije porasle, pa se u diplomatskim i državničkim krugovima počela spominjati nekakva 'Balkanska federacija', u koju bi također ušle Bugarska i Albanija, možda i Rumunjska. Zapravo se Churchill bio pobojao čak i za Grčku, pa i Italiju (pošto je u obje zemlje postojao partizanski pokret), da bi mogle potpasti pod rastući uticaj komunizma.
Šef SOE, lord Selborne piše 5. marta 1944. Sir Orme Sargentu, visokom funkcioneru Foreign Office-a o tome da su u ruskoj misiji kod Tita dva ruska pukovnika, ranije poznata austrijska komunista. Također mu prenosi informaciju da «Tito financijski pomaže komuniste u Italiji». On navodi da su to «još dvije male pojedinosti koje pokazuju u kom smjeru puše vjetar». Pod ovime svakako Selborne podrazumijeva Titove teritorijalne pretenzije prema Austriji i Italiji, nakon završetka rata.
Primjer Titove taktike u političkom smislu prema Saveznicima očituje se u zahtjevima za zajam za civilno stanovištvo. On tako (preko Macleana) 7. aprila šalje upit britanskoj vladi za pomoć, uz napomenu, da je isto tako molbu podnio i sovjetskoj vladi. Prvi sekretar Foreign Office-a Phillip Broad primjećuje kako on [Tito] potiče pitanje političkog priznavanja, «ako se zajam ne može opravdati samo vojnim razlozima» te kako se «očito trudi što više može u svakoj prilici da nas natjera na političku odluku». Par dana kasnije, u jednom telegramu, Broad veli da «postoje također dublja politička značenja ...ako se Tito okrene Rusima umjesto nama».
Churchill je pokazao koliko cijeni Tita i njegove napore činjenicom da je poslao svojeg sina, majora Randolpha Churchilla da bude član misije u Jugoslaviji. On je u svojem pismu ocu Winstonu bio priložio legitimaciju nađenu kod jednog zarobljenog pripadnika Mihailovićeve vojske, koji predstavlja fizički dokaz njihove suradnje s Nijemcima – na njoj su bila dva pečata – jedan sa grbom kralja, i drugi, sa orlom i svastikom.
Major Churchill je u aprilu 1944. bio prešao iz Zapadne Bosne u Hrvatsku, u okolicu Slunja. Tamo se upoznao sa predsjednikom hrvatskog Sabora, pjesnikom Vladimirom Nazorom, te njegovim zamjenikom dr Andrijom Hebrangom, koji je ujedno i «šef partije u Hrvatskoj», kako veli major Churchill. Za Hebranga kaže da je «vrlo stroga osoba» i da je bio jedan od organizatora partizanskog pokreta. Ustaše su ga bile zarobili, i već se očekivalo da će ga strijeljati, no onda su ga zamijenili za «nekog ustaškog vođu». Nazora opisuje kao «zaista divnog starca od 72 godine», koji je preživio mnoge surovosti i vremenske nepogode partizanskog ratovanja. Uvečer je major Churchill prisustvovao plesu, koji su organizirali partizani-omladinci, a u njegovu čast je pleh muzika svirala «God Save the King».
Churchil stariji, tj. otac Winston, razmišljao je kako da Tita što više približi britanskim vojnim interesima. U tu svrhu u svojim bilješkama upućenim g. Edenu, koje nose datum 7. maja veli «da se svi jugoslavenski brodovi moraju boriti pod komandom glavnog komandanta Saveznika za Sredozemlje i moraju raditi u Titovu interesu, ali trebaju ploviti pod zastavom jugoslavenske kraljevske mornarice». I također «vrlo je važno da mi stručno osposobljavamo jugoslavensko ratno zrakoplovstvo».
Interesantno je vidjeti također što šef SOE, lord Selborne piše premijeru Churchillu 11. maja, u dokumentu označenom sa «najstroža tajna», o situaciji u Jugoslaviji i Grčkoj.
On navodi, između ostalog: (1) Ne vjerujem da postoji bitna razlika između Titove ideologije i ideologije EAM (Grčki narodnooslobodilački pokret). Tito je mnogo veći čovjek nego bilo koji grčki vođa, ali njegov će režim tražiti uputstva u Moskvi prije nego u Londonu, baš kao što bi to napravio EAM. (2) Skupljaju se dokazi da Moskva već dugo planira da dovede cijeli Balkan u svoju sferu i da su daleko od toga da budu prema nama iskreni. Selborne prilaže memorandum pukovnika Baileya, u kojem, između ostalog stoji: 1) «Tito NE namjerava zauvijek napustiti svoje planove da jednom u budućnosti stvori sovjetsku jugoslavensku državu 2) da su njegovi napori da uspostavi kontakt sa grčkim i bugarskim partizanima dokaz toga i zaista sugeriraju da je njegov konačni cilj možda još ambiciozniji [Balkanska federacija]
Sada je Churchill postao još oprezniji u bavljenju Jugoslavijom. Kralj Petar je nakon mnogo otezanja konačno 17. maja otpustio vladu dr Purića, zajedno sa Mihailovićem kao ministrom vojske. [Kralj inače nije prihvatio spomenuti Titov predlog da bude pilot u partizansoj eskadrili, «jer bi to značilo da će na neodređeno vrijeme ostati izvan Jugoslavije, kako je to zapisao g. Eden. Obuka pilota, naime, vršila se na Srednjem Istoku. Eden i Churchill stoga su zahtijevali od Tita «prihvatljiviju ponudu».6] «On će sada sastaviti vladu ili oformiti državno vijeće pod hrvatskim banom», veli Winston Churchill u svojoj poruci maršalu Titu i napominje da je važno da te promjene se razviju u povoljnom smjeru, koji odgovara glavnom cilju. Također veli da je saveznički komandant, general Wilson, spreman pomoći «do krajnjih granica». Churchill je jasno tražio procjenu i od brigadnog generala Macleana, šefa misije u Jugoslaviji. U dokumentu označenom «najstroža tajna» Maclean piše: «... s Titova osobnog stajališta ima jasno jakih poticaja da teži osnivanju jake nezavisne države, u dobrim odnosima sa zapadnim demokracijama kao i sa Sovjetskim savezom, koja bi k tome mogla izigravati sile jedne protiv drugih na prokušan balkanski način.» Maclean kaže da Tito u javnosti govori kako je Sovjetski savez blizak saveznik, ali ništa više od toga. Što se tiče teritorijalnih ambicija, on kaže da ih Tito nema, osim da vrati one teritorije što su mirovnim ugovorima bile dodijeljene Italiji. S obzirom na Albaniju i Bugarsku, «čuo sam da bi bio pripravan da ih primi u jugoslavensku federaciju». Tako veli Maclean te zaključuje «mi gradimo bedem koji će pridonijeti stabilnosti Balkana i biti od uzajamne koristi i Velikoj Britaniji i Sovjetskom savezu».

DESANT NA DRVAR
Na dan desanta na Drvar, 25. maja 1944. Churchill šalje telegram Titu, u kojem kaže da je «kralj otpustio Purića i društvo, i misli da će hrvatski ban oko sebe «okupiti neke snage». On dodaje da misli da bi vlada trebala malo mirovati i «pustiti da stvari teku svojim tokom». Šalje pozdrave sinu Randolphu, i na kraju veli da bi želio i lično doći, ali je «prestar i pretežak da skače sa padobranom». S obzirom na desant njemačkih padobranaca tog istog dana, ta završna misao je bila malo čudna koincidencija.
Zatim slijedi dokument koji je nedatiran, ali se pretpostavlja da je negdje iz tog perioda, napisan od strane američkog obavještajnog oficira, majora Richarda Weila iz OSS. U njemu on iznosi podatke koje je dobio iz razgovora s Titom, a odnose se na partizanske vojne planove. Tu se spominje planirani porast broja boraca na 500 hiljada, pribavljanje znatnih količina teške opreme, poput artiljerije, tenkova i sl., te poduzimanje ofenziva i preko mađarske i austrijske granice. Tito je Weilu rekao da je u kontaktu sa partizanskim pokretima u Albaniji, Bugarskoj i Grčkoj, te mu je kazao da «ne smatra ni nemogućim ni nepoželjnim da se te zemlje, pa čak i Rumunjska, poslije rata sa Jugoslavijom ujedine u snažnu federativnu cjelinu, sa središnjom federativnom vladom.
Oficir OSS ovako opisuje Tita: «Više je debeo nego krupan, no ipak sposoban za znatne fizičke napore. Poznat je, napr. kao jedan od najbržih u maršu među partizanskim borcima. Nosi naočale sa zlatnim rožnatim okvirom, kosa mu je crna i prosijeda, opaljen je suncem, oblači se odveć pedantno i s primjesom samodopadnosti. Čini se da voli udobnost, pa živi i hrani se začuđujuće luksuzno, uzmemo li u obzir prilike u njegovoj zemlji. Pri susretu ne izaziva strahopoštovanje, pošto mu je ophođenje blago, uzdržano i s notom smirenog humora i ne pokazuje vladarska ili zapovjednička svojstva karakteristična za neke od ljudi koji su na položajima kakav je njegov.
Većini problema pristupa nepristrano, analitički i racionalno. Na me je ostavio dojam čovjeka jasne misli, koji zna što hoće i zašto, i koji je snažan, odvažan i vješt u borbi za te ciljeve. Među svojim sljedbenicima pobuđuje najbolju vrstu odanosti, pa na nj gledaju kao na prijatelja i kao na vođu.»
Potom slijedi nekoliko šturih biografskih podataka, koji su manje-više poznati. O jezicima koje Tito govori – osim hrvatskosrpski, Tito tečno govori ruski i njemački, a slabo francuski. Engleski čita bez problema, ali govorni engleski ne razumije dobro. [Jedan diplomat, Stevenson, rekao je da se Tito samo pravi da ne razumije engleski]. Major Weil zaključuje svoj izvještaj tvrdnjom da Tito «za čitavu glavu nadvisuje sve njegove zemljake s kojima je razgovarao».
Dokument od 26. maja, dana nakon desanta, tj. bilješka funkcionera Foreign Office-a O. Sargenta donosi navode Macleanova zamjenika u Titovom štabu, ppuk Street-a, koji je, kako veli «predvidio mogućnost upravo takvog napada padobranaca na Titov štab, kakav se dogodio». Sargent veli da je moguće da su Nijemci izvršili taj napad jer su se možda nadali da će zarobiti majora Randolpha Churchilla. No, Sovjeti su nakon rata iskoristili ovaj događaj kako bi bacili sumnju na Britance, koji su navodno znali za taj napad.
Na margini teksta Streetova izvještaja stoji bilješka [pretpostavljam urednika zbornika dokumenata, dr Bibera] :
«Činjenica je da je britanska misija neposredno uoči njemačkog desanta na Drvar preselila iz dotadašnjeg sjedišta dala je povod za oživljavanje starih sumnji u lojalnost Saveznika. Pretpostavljalo se da su Britanci unaprijed znali za pripremani napad. Povodom prvog poslijeratnog posjeta Macleana Titu Liternaturnaja Gazeta je čak javno optužila Macleana i Britance za dosluh s Nijemcima u pripremanju i izvođenju napada na Drvar.»
Maršal Tito i njegov štab nalazili su se u pećini iznad Drvara, kada je napad počeo. Bilo je jasno da su Nijemci znali za položaj pećine, jer se odmah nakon početka napada jedna grupa pokušala probiti, ali je bila odbijena. Nijemci su stoga putić koji je vodio ka pećini obasuli vatrom iz puškomitraljeza, tako da je bilo nemoguće ući ili izaći normalnim putem. Ipak, koristeći se užetom, maršal Tito i njegov štab uspjeli su izmaći rano popodne, krenuvši prema
sjeveroistoku k mjestu Potocima...
Ovo je dio teksta izvještaja potpukovnika Streeta. On navodi da je kasnije avion za evakuaciju bio ruski, koji je stigao prije britanskog, te su oni [Rusi], po dolasku u Bari požurili da ga odvedu u rusku vilu, «prije nego što su Britanci imali prilike da dođu s njim u doticaj». Ppuk Street također navodi; «...dok je u Jugoslaviji odnos Rusa prema nama bio krajnje srdačan i prijateljski, po dolsku u Bari tog je velikog prijateljstva nestalo...» Moj komentar: očito je da su Rusi postali sumnjičavi...
Treba također imati na umu da je general-lajtnant Milovan Đilas 5. juna iz Moskve uputio Titu slijedeću poruku: «U vezi sa svim što se kod Vas događa i u vezi s mestom gde se nalazite skrećem Vam pažnju na krajnju opreznost. Obratite pažnju prilikom prelaska u zemlju i držite u najvećoj tajnosti vreme polaska. Ne zaboravite da se avioni kvare u vazduhu. Čuvajte se do krajnjih granica inostranih prijatelja.» Đilas je ovo poručio Titu, nakon dugog razgovora sa Staljinom.

TITOV SPORAZUM SA BANOM ŠUBAŠIĆEM NA VISU
Iz Barija je Tito krenuo 6. juna za Vis razaračem. Tamo je planirao ostati svega dva do tri tjedna, no situacija je bila takva da je svoj boravak morao produžiti na tri mjeseca.
Winstonu Churchillu se nova situacija dopala i mislio je da na Visu mogu Tita nagovoriti da postupa u skladu s britanskim planovima i očekivanjima. Zato svom ministru Edenu piše: «Sada kad se Tito povukao na Vis, koji je pod zaštitom britanskih pomorskih i zračnih snaga i ne može se drukčije braniti, ništa ne bi moglo biti bolje od toga da ban pođe u Bari i razgovara s Titom na Visu.» Churchill je također razmišljao o tome, ne bi li i kralj mogao poći na Vis, da bi «podržao Tita sa svojom prisutnošću».
Britanci su već počeli smatrati kraljev posjet nekakvom 'mesijanskom misijom'; tako npr. Eden piše Churchillu da je za to, da «ban pođe prvi kao Ivan Krstitelj posjetiti Tita», te ako ti razgovori dobro završe, da bi onda mogao doći i kralj.
Churchill je počeo požurivati sa realizacijom svojeg plana o susretu Tita i kralja, pa je tako 8. juna naveo u svojoj bilješci, da bi «najkasnije do subote na večer» i kralj i ban trebali poći na Vis. U zaključku te bilješke veli da «postoji opasnost da se Tito tajno odseli, a da ne plati stanarinu» te pomalo prijetećim tonom upozorava «da se nada da će biti moguće da mu jako otežamo pronalaženje aviona». Churchill je Tita na Visu smatrao maltene kao nekog disidenta u kućnom pritvoru, u području pod njegovom vlašću.
Churchill je nakon diskusije sa članovima Foreign Office-a ipak popustio, pošto se došlo do zaključka da je najmudrije da kralj sačeka na Malti, dok dr Šubašić obavi razgovore sa Titom, od kojeg će se tada pokušati dobiti pristanak za razgovor s kraljem u nekom kasnijem terminu. Churchill je savjetovao da dr Šubašić od kralja dobije ovlaštenje da ponudi Titu položaj Vrhovnog komandanta. Smatrao je da su kraljevi aduti brodovi jugoslavenske kraljevske mornarice na Malti, koje bi mogli ponuditi partizanima. Također su tu i fondovi Narodne banke Jugoslavije.
A Churchillov sin Randolph je sredinom juna bio u privatnoj audijenciji kod pape Pija XII. Papa ga je ispitivao o prilikama u Jugoslaviji, te o snazi komunističkog pokreta. On je papi objsnio da partizanski pokret poštuje vjerske institucije. Također mu je rekao da je rat u Jugoslaviji u velikoj mjeri vjerskog karaktera, u kojem pravoslavni ubijaju muslimane, a katolici pravoslavne. Churchil je papi razjasnio da je Tito jedini fokus koji može ujediniti i izmiriti sve te nesložne elemente.
Tito je na sastanak sa Šubašićem odmah pristao, što se tiče kralja «nije isključio mogućnost» sastanka s njim. Međutim, naglasio je da je s njim samo manji broj savjetnika, te da bi trebao konsultirati i ostale.
Sporazum postignut između Tita i hrvatskog bana dr Ivana Šubašića između 14. i 17. juna 1944. naziva se obično «Sporazum Tito-Šubašić». Nekoliko bitnih odluka mogu se navesti:
1) dva člana partizanskog pokreta postati će članovi jugoslavenske kraljevske vlade
2) jedan oficir će biti imenovan od Tita kao oficir za vezu između NKOJ-a i jugoslavenske kraljevske vlade
3) brodovi jugoslavenske kraljevske mornarice djelovati će na Jadranu pod jugoslavenskom zastavom, bez obzira je li posada partizanska ili ne
4) pripadnici jugoslavenske kraljevske vojske koji se budu borili protiv neprijatelja pod partizanskim vodstvom, moći će nositi jugoslavenski kraljevski grb umjesto petokrake
5) Tito će biti vrhovni komandant obje vojske, i partizanske i kraljevske
6) NKOJ neće postavljati daljnje prigovore na upotrebu fondova NBJ u inozemstvu od strane kraljevske vlade
Tito je izrazio zadovoljstvo sa sklopljenim sporazumom. Dva 'partizana' u Šubašićevoj vladi bila su dr Drago Marušič i Sreten Vukosavljević. Oficir za vezu postao je general-major Vladimir Velebit.
Kralj Petar došao je na Maltu zajedno sa Šubašićem 11. juna. Sa sobom je poveo svoja dva ađutanta. Jedan od njih, ppuk Skrivanić otišao je sa Šubašićem na Vis. Kako navodi ambasador Stevenson, također član te grupe, Skrivanića je kralj prekomandirao da bi «prijateljski pazio na aktivnosti dr Šubašića». Stevenson veli da su potpukovnika partizani dobro primili, te da je na njega ostavila dubok dojam snaga njihova pokreta. Kralj Petar je ostao na Malti u pratnji drugog ađutanta, poručnika bojnog broda de Bone (markiza). S njima je bio i pukovnik Bailey. Dok je bio na Malti, kralj je obavio pregled jugoslavenskih mornaričkih jedinica i tamošnju ustanovu za obuku.
Ambasador Stevenson u svojem je 'Top secret' izvještaju od 30. juna 1944. opisao i otok Vis, odnosno vojne snage na njemu. Britanske trupe obuhvaćale su jedan bataljon pješadije, te mnje jedinice artiljerije i inženjerije, ukupno oko 5 hiljada vojnika. Partizanske trupe brojale su gotovo 10 hiljada ljudi. Dakle, otok Vis imao je u to vrijeme odista vrlo snažnu britansko-jugoslavensku vojsku. Ambasador opisuje jugoslavensku vojsku ovako: «Glavni dojam kada se gleda partizansku vojsku jest dojam krajnje discipline i iznenađujućeg razvoja od gerilske vojske u redovnu armiju. Pozdrav stisnutom šakom je eliminiran, ljudi su čisti i prilično dobro obučeni, a oružje im je u dobrom redu. Prožima ih duh gorljive revnosti.»
Tito je Stevensonu rekao da se situacija promijenila što se tiče žena, kojih je prije bilo više, dok ih sada u partizanskoj vojsci ima svega oko 12 posto. Sada se i njih što je brže moguće povlači i pretvara u bolničarke, kurirke, signaliste, službenice itd.
Dana 21. juna grupa koju su sačinjavali kralj, njegovi ađutanti, dr Šubašić i Stevenson krenula je za Rim, gdje se kralj susreo sa feldmaršalom Alexanderom. Kralj je trebao posjetiti bojno polje i štab generala Kesserlinga, međutim «nije se dobro osjećao». Poslije podne 22. juna imao je kralj Petar II strogo privatnu audijenciju kod pape Pija XII. Kako navodi Stevenson, «nije se dopustilo da to spomene rimska štampa».
Churchill je u svojoj bilješci za ministra Edena od 3. jula po prvi puta izrazio želju sa izravnim kontaktom s Titom. Velebita opisuje kao «izvanrednog čovjeka», te Churchill veli da ima osjećaj da bi se preko njega mogli približiti Titu. I on i Eden se još uvijek nadaju će uspjeti upriličiti sastanak Tita i kralja.
Međutim, Tito je u Jugoslaviji naišao na neodobravanje njegovog sastanka i sporazuma čak i sa Šubašićem, tako da nije bio spreman na njihov novi sastanak, koji je trebao biti upriličen u Italiji, u mjestu Caserta. Ministar Eden je to prokomentirao kao pokušaj da izvuče daljnje ustupke, ne dajući ništa za uzvrat. Predložio je Churchillu zaoštravanje kursa prema Titu, pošto bi mogao biti ohrabren na izbjegavanje sporazuma i počeo pružati jači otpor, računajući sa svoju vojnu vrijednost.

CHURCHILL SE NAJPRIJE LJUTI, ONDA DOLAZI NA SASTANAK SA TITOM
Winston Churchill je bio poznat po svojem padanju u depresiju, koju je 'liječio' viskijem i cigarama. Čini se da je u jednom takvom stanju napisao poruku za gen. Wilsona, u kojoj veli za Tita da je od kralja i bana dobio znatne ustupke, «na koje će sada biti uzvraćeno samo poniženjem». Ako je tako raspoložen, veli Churchill, bilo bi najbolje da se vrati u svoje planine i tamo nastavi borbu. Smatrao je da je Tito nezahvalan saveznicima, s obzirom da njegov boravak na Visu iziskuje angažiranje znatnih snaga, kako zračnih, tako i mornarice, te brojne pješadijske posade na samom otoku.
U međuvemenu, ban se latio sastavljanja nove vlade, u koju je uvrstio, pored dva navedena 'partizana', Marušiča i Vukosavljevića, još i dra Šuteja, dra Kosanovića i dra Cankara.
U razgovoru sa Macleanom ambasador Stevenson je doznao da su partizanski borci uznemireni iznenadnom objavom sporazuma Tita sa jugoslavenskom kraljevskom vladom, koja im je uvijek bila prikazivana kao izdajnička. Britanci su se bili ozbiljno naljutili na Tita. Stevenson piše da mu se čini kako je Titovo nepristojno ponašanje bilo uvelike uzrokovano preuveličanim zamišljanjem njegova vlastita ugleda. K tome, da mu se i zavrtjelo u glavi od sve pažnje koja mu se u posljednje vrijeme posvećuje. Stevenson zaključuje da je najbolje da ga [Tita] ostavimo da se kuha u vlastitom sosu. [Igra riječi sauce=drskost, bezobrazluk]
Churchill i Eden smatrali su da im se ne čini da Tita ostavljaju «da se kuha u vlastitom sosu», već da «trijumfalno vlada pod našom [britanskom] zaštitom nakon što se prezirno ponio prema jugoslavenskom premijeru i vrhovnom savezničkom komandantu. Churchill je bio ljut što je Tito natjerao cijelu grupu poslanu iz Londona u Casertu, da se vrati neobavljena posla. Edenu je napisao «sve je to vrlo glupo i znači samo ponižavanje pred Titom».
No, tada je Tito izgladio stvar pošto je javno objavio tekst svojeg sporazuma sa Šubašićem. Oni koji su sumnjali da je partizanski pokret krenuo pogrešnim tokom bili su razuvjereni, te je splasnuo nemir i neslaganje onih ljudi, koji su posumnjali u zavjeru Britanaca i kraljevske vlade. Do kraja jula '44. ovaj je problem izgleda bio izglađen.
U prošlom postu spomenuti tajni izvještaj Foreign Office-a, od 27. jula 1944. odnosi se na odnose između generala Mihailovića (dva mjeseca ranije smijenjenog) i britanske vlade. Prilično je opširan, a ja ću se osvrnuti samo na dijelove, koji, kao što sam rekao, govore da je Foreign Office znao ranije za surednju Mihailovića sa silama Osovine. Naime, u tome se dokumentu navodi da je Foreign Office već 5. augusta 1942. dobio notu od sovjetskog ambasadora u Londonu Majskog o suradnji Mihailovića i njegovih snaga sa silama Osovine, a protiv partizana. Do decembra bilo je jasno (na osnovu izvještaja od britanskog oficira za vezu) da se Mihailović suzdržava od akcija protiv okupacijskih snaga, te da njegovi potčinjeni održavaju vezu sa vojskama sila Osovine. Dakle, Foreign Office je zauzeo stajalište, u oktobru 1942., da se mora i dalje podupirati Mihailovića – usprkos činjenicama 1) da smo znali da se Mihailović iz političkih i taktičkih razloga suzdržava od svake vojne aktivnosti protiv sila Osovine, jer bi to moglo ugroziti njegove snage 2) da se neće složiti ni sa kakvom gerilskom aktivnošću protiv sila Osovine dok se na Balkanu ne formira fronta Saveznika i 3) da je njegov očitovani cilj da uništi partizanske vođe i pokuša navesti obične vojnike da se pridruže njegovoj organizaciji. Može se lako izračunati da su Britanci slali pomoć generalu Mihailoviću još više od godinu dana nakon što su saznali da surađuje sa silama Osovine, i ratuje (samo) protiv partizana.
Krajem jula Winston Churchill je u boljem raspoloženju. Generalu Wilsonu javlja da dolazi u Italiju, te izražava želju za sastankom sa Titom, sa kojim je spreman raspravljati o svim vrstama političkih problema.
Maclean je poslao telegram Churchillu kojim ga izvještava da je Tito shvatio da je razdoblje nemilost prošlo, te da je postao izvanredno susretljiv. Ministar vanjskih poslova Eden je to prokomentirao riječima: «Tito obično dobiva što god hoće. Nema razloga zašto ne bi bio srdačan.»
Brigadni general Maclean je na zahtjev prvog sekretara Foreign Office-a također razgovarao sa Titom u vezi priča o opsežnom ugovoru između njega i talijanskih «rodoljuba» (tj. partizana) u sjevernoj Italiji. Tito je odgovorio da nema istine u tim pričama. Jedan od Macleanovih oficira koji se vratio iz Slovenije izvijestio ga je da se talijanska brigada 'Garibaldi' i bataljon 'Mazzini' bore pod operativnom kontrolom (jugoslavenskog) partizanskog Devetog korpusa.
Na Churchillov zahtjev, Tito je doputovao u Italiju, dana 6. augusta 1944., dakle nešto ranije. Britanci su se vjerovatno bojali da im Tito ne zbriše. Tako ministar rezident za Sredozemlje Harold Macmillan javlja Foreign Office-u da će napraviti sve što je u njegovoj moći, da se Tito zadrži do 14. augusta, «ali to neće biti lako, s obzirom na dolazak dr Šubašića». Tito je nekako na to pristao, pod uvjetom da mu urede čestu vezu sa štabom na Visu. Dana 10. augusta razgovarao je sa savezničkim komandantom generalom Wilsonom, o stvarima čisto vojne prirode.
Dana 12. augusta došlo je konačno do prvog susreta Tita i Churchilla. Razgovor je trajao sat i četvrt.
Churchill je započeo razgovor postavivši pitanje o odnosima partizana s Bugarima. Na odgovor Tita da sa bugarskim partizanima postoje tijesni odnosi, Churchill je iznio primjedbu da su se odnosi između Bugara i Sovjetske Rusije sada poboljšali i da je Rusija postavila čvrstu frontu oko crnomorskih luka.
Potom je Churchill prešao na problem Istre i upitao da li je maršalu osobno to područje poznato. Tito je rekao da su u Istri prometnice prilično dobre. (Ovo je rekao vjerovatno jer su saveznici bili planirali, tačnije Churchillov prijedlog bio je za iskrcavanje u Istri, poput onog u Normandiji.) U vezi vojnih operacija, Tito je potvrdio, da se Nijemci još uvijek žilavo bore u Jugoslaviji, te da partizani trpe teške gubitke. Govoreći o vojnoj situaciji na Balkanu, Churchill je rekao da od Hitlera nije pametno da sve svoje jedinice drži na isturenim položajima u Grčkoj i Albaniji, «gdje postoji opasnost da budu odsječene».
Potom je bilo riječi i o poslijeratnom uređenju zemlje. Churchill je naglasio kako je važno uvesti stvarno demokratski sistem, te provesti agrarnu reformu. Tito je potvrdio da je spreman dopustiti lične slobode pojedinca nakon rata. Britanski premijer je rekao da je imao nekoliko interesantnih razgovora sa Velebitom o socijalizmu. Rekao je da je Velebit čestiti čovjek i da mu je bilo zadovoljstvo susresti ga. Tito je rekao da ga nerviraju sva ta pitanja o komunizmu i rekao je da nema namjeru uvođenja istog, već demokratskog sistema. Na izravan upit o namjeri stvaranja Balkanske federacije Tito je rekao da ga zanima jedino jugoslavenska federacija. Možda najspornija tačka u njihovim odnosima je bio stav prema kralju. Tito je rekao da shvaća njegove obaveze prema kralju, ali da ne može ništa uraditi dok se ne sprovedu prvi poslijeratni izbori, kada će narod sam odlučiti. Ovu je rečenicu i kasnije ponovio, niz puta, u saobraćanju sa britanskim državnicima.
U Napoliju je Churchill također pitao Tita, da li bi poslao vojsku u sjeveroistočni kut Italije, «kad bismo mi mogli doći do tog područja istočnom talijanskom obalom».
Iako je Churchill u zdravici na službenom ručku rekao da Britanija ne vodi ovaj rat iz sebičnih interesa, već iz čistog idealizma [sic!] naravno da su britansko-jugoslavenske odnose u mnogome određivali britanski interesi i u tom smislu su bile poduzimane sve vrste političkih manevara, pritisaka i gotovo možemo reći ucjena na Tita.
Na sastanku 13. augusta 1944. Winston Churchill je rekao da je stav saveznika prema teritorijalnim promjenama takav, da ne smije nepotrebno obeshrabriti Talijane, od kojih je bio dobijen izvjestan doprinos ratnim naporima. Zato je predložio da tim teritorijem (Istre i Trsta), nakon što bude oslobođen od Nijemaca, upravlja saveznička vojna uprava. (U Istri je između 1945. i 1947. bila odista uprava Saveznika, Britanaca i Amerikanaca.)
Jedan službenik Foreign Office-a, tj. sekretar ministra Edena, prokomentirao je odnos Tita i Šubašića u Italiji, u svom pismu Orme Sargentu, da su se tako izvrsno slagali, da su stvorili ujedinjenu frontu. Pomalo ironično, P. Dixon veli da se ban ponašao gotovo kao stidljiva i vjerna nevjesta na vjenčanju, koja se povlači pred svojim lijepim i samouvjerenim mladoženjom.
Tito je, iako je bio najavio da će na Visu ostati svega nekoliko tjedana, produžio svoj boravak na puna tri mjeseca. Vijesti o nadiranju Rusa iz Rumunjske prema Beogradu su navele Foreign Office na pomisao, da u tim okolnostima Tito neće još dugo ostati na Visu. I tada se desio, pomalo neočekivano, opet jedan prekid u odnosima sa Britanijom. Povod je bio saopćenje Tita od 5. septembra u kojem on navodi da savezničke komande u Italiji još uvijek održavaju odnose sa Dražom Mihailovićem, te spomenuo da je nekoliko aviona doletjelo u Srbiju sa ratnim materijalom i odjećom za četnike. Radilo se o američkoj zrakoplovnoj rezervnoj jedinici, koja je evakuirala američke avijatičare 27. augusta, a sa njima i 3 delegata generala Mihailovića. Ovaj je događaj znatno zahladio odnose Tita sa Britancima.
Sredinom septembra Tito se sastao na Visu sa dr Gavrilovićem, ministrom u Šubašićevoj vladi, s kojime je razgovarao o imenovanju jugoslavenskih diplomata, a također i o nekim vojnim pitanjima. Tako je bilo o riječi o proklamaciji, kojom bi se zapovijedilo personalu kraljevske vojske da se priključi NOVJ. Oficiri bi mogli zadržati svoj čin. Što se tiče oznaka na kapama, Tito nema ništa protiv jugoslavenske kokarde, ali misli da bi se ta oznaka loše primila, te mogla uzrokovati incidente. U vezi s pomorskim jedinicama, Tito se složio da glavnokomandujući za Sredozemlje bude vrhovni komandant, no uz napomenu da dnevne operacije moraju biti pod njegovom kontrolom. Složio se s time da imenuje novog komandanta mornarice na Malti. Umjesto dosadašnjeg komandanta, kapetana bojnog broda Josipa Sakside, on je predložio imenovanje kbb Ivana Kerna.
Ministar Eden je u svojoj poruci Churchillu od 12. septembra pomalo histerično ustvrđuje kako Tito ne nemjerava sa Šubašićem formirati jedinstvenu vladu, te da namjerava nametnuti Jugoslaviji u trenutku oslobođenja svoju vlastitu vladu. Sedam dana kasnije Tito je zbrisao sa Visa, u jednom od svojih aviona, u pratnji jednog partizanskog generala.

'SUMNJIČAVO' SELJAČKO PORIJEKLO TITA
Britanci su ovo prokomentirali kao nagovještaj vjerovatnog bacanja u zagrljaj Rusima.
Brigadni general Maclean, do tada vrlo naklonjen Titu i partizanskoj vojsci, počeo je kritički sagledavati najnovije pogoršanje odnosa. («čini se da je najnovije partizansko loše ponašanje sračunato da pokaže njihovu nezavisnost i nodostatak obzira prema VELIKOJ BRITANIJI I AMERICI.») On misli da partizani negoduju zbog toga što saveznici pokušavaju pomoć iskoristiti kao sredstvo političkog pritiska. Ocijenio je da se odnosi Jugoslavije sa Sovjetskim savezom popravljaju na njihov [britanski] račun. Maclean pesimistički zaključuje da nema pravog sredstva na raspolaganju, pošto ako se bude pribjeglo represalijama ili nametanju političkih rješenja, to bi moglo Jugoslavene još više gurnuti u zagrljaj Rusima.
Onda se u oktobru dogodila Konferencija u Moskvi, gdje su održani razgovori između Churchilla i Edena s jedne strane, i maršala Staljina i Molotova, s druge strane. Na tom razgovoru bilo je, kratko rečeno, riječi o podjeli interesnih sfera u Evropi nakon rata. Britanci su Rusima rekli da nisu zadovoljni sa ponašanjem Tita, koji je bio njihov 'gost' na Visu, sa kojeg je odmaglio bez riječi. Eden je rekao: «Da je bio pristojan i rekao nam da ide u Moskvu, zaželjeli bismo mu sretan put.» Zbog toga što im nije bilo ništa rečeno, Eden je rekao da britanska vlada najoštrije negoduje zbog onoga što se dogodilo. Na to je Molotov, hineći ljutnju na Tita, rekao da je on seljak i da se ne razumije u politiku, da je tajnovit i ne saopćava svoje planove nikome. Eden je Molotova upozorio na sporazum između Tita i Bugara, kojim bi Bugari «ostali u Jugoslaviji». Molotov je hinio iznenađenje zbog te vijesti (a objavila ju je radio stanica «Slobodna Jugoslavija»)
Na sastanku u Kremlju bile su dogovorene interesne sfere u procentima. Tako da je jedna strana predložila svoje maksimalne zahtjeve, koje je kasnije, svojevrsnim cjenkanjem, smanjila, dok nije postignut konačni dogovor. U pogledu Jugoslavije, Staljin i Churchill dogovorili su se da taj procenat bude fifty-fifty. Churchill je doturio list papira, na kojem je napisao konačni prijedlog, sa imenima država i procentima. Staljin je nekoliko trenutaka slušao prevod, potom je uzeo olovku i stavio svoj paraf. Nastala je šutnja. Onda je Churchill rekao: «Da se neće možda smatrati prilično cinično ako bude izgledalo da smo ta pitanja toliko sudbonosna po milione ljudi, tako olako riješili? Hajde da spalimo papir.» Staljin je rekao: «Ne, sačuvajte ga.»
Moj komentar: Kada sam ovo čitao, sjetio sam se jednog predavanja ekonomiste Slavka Kulića, od prije 25 godina, o ekonomskoj situaciji u tadašnjoj Jugoslaviji. On je bio prikazao neku kartu SFRJ, sa obilježenim glavnim ekonomskim subjektima, te je napomenuo da je Jugoslavija u biti oduvijek bila podijeljena na dvije interesne sfere, na rusku i američku (ili američko-britansku, ne sjećam se tačno), i to na pola, fifti-fifti. Ovo je mnoge začudilo, jer nisu to znali, jer su mislili da je Jugoslavija u političkom i ekonomskom smislu potpuno suverena i neovisna.
Iz Moskve je britanski ambasador poslao poruku premijera Churchilla za stanovitog Harryja Hopkinsa, opunomoćenika američkog predsjednika (valjda za Jugoslaviju). Ona glasi:
«Ovdje se sve odvija krajnje prijateljski, no na Balkanu je žalosna zbrka. Tito je, živeći tri ili četiri mjeseca pod našom zaštitom na Visu, odjednom odmaglio, ne ostavivši adresu, već stražare nad svojom pećinom da ispadne da je još uvijek ondje. Potom je produžio za Moskvu, gdje je vodio razgovore, a g. Molotov je tu činjenicu jučer priznao g. Edenu. Taj bestidan postupak Rusi pripisuju njegovu sumnjičavom seljačkom podrijetlu i kažu da nas nisu izvijestili iz poštovanja prema njegovoj želji da sve ostane u tajnosti.»

NATEZANJA OKO MORNARICE, KRALJA I NAMJESNIŠTVA
Glavni komandant partizanske mornarice, kontraadmiral Josip Černi na sastanku sa predstavnikom jugoslavenske kraljevske mornarice zahtijevao da brodovi jugoslavenske kraljevske mornarice budu pod komandom maršala Tita, a ne savezničkog vrhovnog komandanta. Pretvarao se kao da uopće ne zna da je kbb Ivan Kern bio imenovan za glavnog komandanta kraljevske mornarice, te je tvrdio kako je štab, bilo miješani (kraljevsko-partizanski) ili nemiješan posve nepotreban. Černi je rekao da, budući da jedinice jugoslavenske kraljevske mornarice nisu stigle odmah nakon sporazuma, koji je obuhvatio njihov razmještaj, partizane sporazum više ne zanima. Pitanje mornarice bio je jedan od aduta kralja i 'njegovih' ministara u pregovorima. Foreign Office je smatrao da se ta nesretna situacija oko brodova može raščistiti na visokom nivou i da se neće provesti nikakav sporazum ako sam Tito ne intervenira po tom pitanju. Oni su smatrali da je Černi prekoračio svoje ovlasti, te da je zauzeo stav suprotan sporazumu Tita i Šubašića.
Dana 19. oktobra 1944. dr Šubašić je primio hitnu molbu maršala Tita da smjesta dođe u Jugoslaviju. G. Broad iz Foreign Office-a napisao je u tajnom telegramu da je Titovo traženje da se ban koristi ruskim avionom, a bez naznačenog cilja «vjerovatno temelji na Titovoj opsesiji u vezi sa čuvanjem tajnosti s obzirom na njegova kretanja».
Za nekoliko dana Beograd će biti oslobođen, te Tito u njega dolazi 28. oktobra. Generalu Macleanu Tito je rekao da je dra Šubašića ostavio u Vojvodini, te da će se pobrinuti da dobije njegovu poruku. Rekao je da su razgovori sa Šubašićem prošli veoma dobro. Dogovoreno je da će kralj imenovati vijeće namjesnika koji će ga predstavljati u Jugoslaviji do odluke o konačnom obliku vlade. Churchillu se ta ideja nije dopala; smatrao je da bi mogli «pokušati zamjeniti kralja Petra za tri kraljevska namjesnika na takvoj bazi da Tito postane guverner ujedinjene Jugoslavije pod kraljem. Nacrt sporazuma koji su sada upotpunili Šubašić i Tito predviđao je da oblik vlasti, tj. ustavna monarhija ostaje do plebiscita. No, isto tako predviđa da povratak kralja nije moguć prije plebiscita.
General Mihailović je nakon svog otpuštanja sa mjesta ministra vojske i kraljevog podupiranja Tita i Šubašića, vodio dvostruku igru, imajući još uvijek američku podršku. Za nju su krivi OSS (američka vojna obavještajna služba) i general Donovan, koji je poslao svoju misiju u augustu u vezi spašavanja pilota i avionskih posada, iz aviona koji su bili oboreni u Srbiji. Churchill se u jednoj svojoj ranijoj bilješci ne baš povoljno izrazio o Donovanu, kada su mu saopćili da su američki oficiri u Titovu Vrhovnom štabu. («Donovan svuda gura nos. Jedva nam dopušta disati.») U svakom slučaju, Mihailović je mislio da je dobro da ima svoj adut u rukavu, da spašava pilote, pa i po cijenu stradanja srpskih civila od strane Nijemaca, jer je uvidio da Saveznici gotovo sigurno dobivaju rat. Međutim, krivo je procijenio da će doći do iskrcavanja Amerikanaca na Jadranu, pa će se on kao pobjednik uključiti u završne akcije. Britanski Ministar rezident na Sredozemlju, Macmillan, međutim piše 2. novembra Foreign Office-u: «Nedavno mi je Mihailović poslao predstavnike da mi ponudi suradnju na što sam odbio da dam odgovor, jer ga već odavno smatram neozbiljnom osobom koja je samo na teret.»
Novi stav Churchilla prema Titu i Jugoslaviji ilustrira njegov telegram gen. Wilsonu od 20. novembra 1944. U njemu veli da je njegovo povjerenje u Tita oslabilo otkad je odmaglio s Visa. Navodi također da se s Rusima složio da će prema njemu i Jugoslaviji voditi «zajedničku politiku fifty-fifty». Također navodi da Tita ne treba gledati kao na šefa vlade, već isključivo kao vođu gerilaca (Wilson u svojem upitu nije bio siguran kako ga treba uzimati).
No, u vojnom smislu suradnja Britanaca sa Titovom vojskom bila je neophodno potrebna. U to je vrijeme bio aktualan saveznički desant na Istru, međutim, od njega se ipak kasnije odustalo. Gen. Wilson je vjerovao kako se njemačke snage u Istri mogu vezati raznim fingiranim napadima i ratnim varkama, sa svrhom da se Nijemce navede da vjeruju kako Saveznici namjeravaju napasti poluotok.
Između britanskih i partizanskih snaga dolazilo je do raznih konflikata, koji su ponekad prijetili da se pretvore u incidente, posebno na Jadranu. Kontraadmiral Černi je tako bio otkazao aranžmane za smještaj i sidrenje britanske krstarice 'Delhi' u Splitu, a također je bio ometan prihvat krstarica u Šibeniku i Zadru. Churchill je od Wilsona dobio izvještaj koji je sugerirao da Tito želi da se britanske snage na području Dubrovnika povuku. (Problematični su bili također i britanski planovi za zračnu bazu u okolici Zadra, koju bi štitilo 20 hiljada britanskih vojnika.) On je bio neugodno iznenađen sa odbijanjem Černija da sjedini svoju partizansku mornaricu sa kraljevskom. Jasno, da je tu došlo do miješanja vojnih sa političkim pitanjima, a ta su razmimoilaženja išla najviše na ruku Nijemcima.
Početkom decembra Tito je konačno počeo popuštati i davati znake pristajanja na formiranje zajedničke vlade. Šefa britanske misije Macleana je iznenadio maršalov umorni i uznemireni izgled. On piše Churchillu: «Očito ga je savladao posao svih vrsta i mora prenositi odgovornost na podređene koji nisu voljni i nisu sposbni da je preuzmu.»
Tito i dr Šubašić konačno su 7. decembra stavili svoje potpise ispod spiska sa sastavom nove Jugoslavenske vlade. U njoj je bio odnos partizanskih i građanskih političara otprilike fifty-fifty (za razliku od one prve, u koju su ušla samo dva 'partizana'). Od partizana, istaknuta imena bila su Edvard Kardelj, kao potpredsjednik, dr Andrija Hebrang, kao ministar industrije, dr Josip Vilfan kao ministar pravde; od građanskih Stanoje Simić (potpredsjednik), te dr Šubašić kao ministar vanjskih poslova. Osim Šubašića i Simića, jedan od istaknutijih bio je dr Sava Kosanović (nećak Nikole Tesle), kao ministar šuma.
Tito je kao novi predsjednik jugoslavenske vlade još više izluđivao britanskog premijera, jer je smatrao da Britanci pokušavaju nametnuti jedan oblik administrativne kontrole, koja se protivi suverenitetu. U svojoj bilješci od 19.12.1944. Churchill veli da je došao do zaključka da su u Titu uzgojili guju. «Sve do nedavno on je grizao Švabe. Sad kad je počeo gristi nas, mnogo manje suosjećam s njim.» Najnoviji nesporazum je nastao uslijed britanskog otezanja oko slanja pomoći za civilno stanovništvo. Međutim, tu su i problemi čisto vojne prirode, kao npr. planirano slanje nekoliko stotina britanskih oficira – promatrača i savjetnika, koja se jugoslavenskoj strani nije nimalo dopala. Brigadni general Maclean u svom izvještaju Foreign Office-u navodi: «Ovdje se širi glasina da mi namjeravamo izvršiti invaziju na Jugoslaviju i poraziti partizane oružanim snagama. Također se općenito smatra da je pravi cilj UNRRA da preuzme upravu cijele zemlje na liniji AMGOT [Saveznička vojna uprava].» Maclean piše da su neki Titovi bliski suradnici savjetovali maršala da ne proda suverenitet zemlje za «kutiju UNRRA-inih čokolada.»

1945.
Malo po malo rat je ušao u svoju posljednju godinu. Iz poruke Churchilla Staljinu početkom godine možemo doznati da je kralj Petar II definitivno shvatio da je potpis na sporazumu Tito-Šubašić zapravo uvod u njegovu abdikaciju. Stoga, kralj je postao djetinjast i počeo praviti nerazborite poteze, kao što je objava deklaracije, u potpunoj suprotnosti sa preporukom britanske vlade. Churchill je izgleda izgubio strpljenje u dugom natezanju s mladim kraljem, pa tako piše Staljinu: «Sada Vam predlažem da sporazum Tito-Šubašić učinimo punovaljanim i jednostavno zaobiđemo kralja.»
Da je Tito vodio odlučnu politiku u pogledu nezavisnosti Jugoslavije (u okvirima mogućeg) vidi se iz dopisa načelnika Imperijalnog generalštaba od 11. januara 1945. «Ne mogu se oteti dojmu da Maclean nije dovoljno tvrd sa Titom i da je suviše sklon da ugodi njegovim mušicama. Izgleda mi prilično smiješno što smo morali pristati na cijeli niz sporazuma i zakonskih dokumenata, kako bismo regulirali pitanje korištenja naših snaga u Jugoslaviji. Ne pada nam na pamet da prihvatimo takve uvjete Francuske, Belgije ili Nizozemske, pa koga vraga dopuštamo Titu da se miješa u samo vođenje rata.»
Iz britanskih dokumenata vidi se da je kralj izgleda definitivno pao u nemilost, ili barem nije imao onu podršku kao ranije. Ambasador Stevenson navodi tako da se «Kralj Petar ponaša krajnje nerazborito i neučtivo» i kaže da mu nije jasno zašto bi radi njega riskirali «neprilike sa Staljinom». Kralj Petar bio je tako poslao svoju ličnu poruku Titu, na koju ovaj principijelno nije htio odgovoriti. Stevenson piše da on [Tito] uporno ostaje pri zahtjevu da sporazum stupi na snagu onakav kakav jest, a kraljeva nastojanja da se odgodi njegova provedba žigoše kao diktatorska [sic!]. Churchill piše Edenu da bi bilo dobro prije definitivnog raskida sa kraljem, «bilo dobro vidjeti što Amerikanci žele». Na sve kritike koje je dobio, kralj Petar je 22. januara (kao još uvijek oficijelni monarh Jugoslavije) jednostavno – smijenio vladu. No, Foreign Office ne uzima ovaj potez zaozbiljno, te javlja Washingtonu da da «postupak Petra ne utiče na namjeru vlade Njegova Veličanstva da se pobrine da bi sporazum Tito-Šubašić bio proveden», te da su spremni vladu i političare koji to žele prevesti u Beograd.
Tito je s najnovijim tokom situacije oko kralja i vlade bio veoma zadovoljan. Maclean javlja Foreign Office-u da Tito ostavlja dojam da je u izvrsnoj formi, te da je kazao da su posljednji događaji bili «dobri poput predstave». Što se tiče kralja Petra, on nije definitivno bio odustao, i odlučio je svoju ulogu igrati do kraja, iako je znao da plebiscit znači i kraj dinastije Karađorđević kao vladara Jugoslavije. U februaru tako on još uvijek predlaže svoje članove namjesništva. (Devet mjeseci kasnije, bila je proglašena FNRJ i time ukinuto namjesništvo i monarhija.)
Titu je mladi kralj već išao na živce svojim postupcima, te je šefu američke misije rekao da za njih ima ohrabrenje od Amerike. Kralja je opisao kao budalu i kazao je, ako se nastavi ovako ponašati, izgubiti ne samo prijesto, već i ličnu imovinu. Interesantno, da je i Šubašić sada počeo podržavati kraljeve kandidate za namjesništvo, a koji su Titu bili neprihvatljivi (dr Milan Grol i dr Juraj Šutej). Foreign Office u poruci Beogradu pita se nije li sad postao glasnogovornikom kralja Petra.
Otezanje se nastavilo ne samo oko imenovanja namjesništva, već i u pogledu vraćanja brodova kraljevske mornarice, a koji su još bili pod talijanskom zastavom. (Oficiri Jugoslavenske kraljevske mornarice su zapravo većinu svojih brodova prepustili Talijanima, bez borbe, a oni su ih bili zadržali kao ratni plijen. Jedini koji su se herojski ponijeli bili su dva poručnika bojnog broda, Sergej Mašera i Milan Spasić, koji su radije otišli na dno Jadrana zajedno sa svojim razaračem.) U februaru 1945. Tito se bio dogovorio sa članovima savezničke vojne misije, u kojoj su bili feldmaršal Alexander, general-major Lemnitzer, brigadni general Maclean i potpukovnik Thayer, da admirali Černi i Manola, u pratnji kapetana bojnog broda Kerna, iz jugoslavenske kraljevske mornarice, posjete Casertu u svrhu rješavanja ovog dugo odgađanog problema.
Pri kraju rata, naravno, postale su aktualne pretenzije Jugoslavije na teritorije drugih država (na što su kao zemlje pobjednice imale pravo). U dokumentu britanskog diplomate B. Macka navodi se «Maršal Tito je rekao da bi on volio sudjelovati u okupaciji Austrije i pripravan je staviti 200 000 vojnika na raspolaganje feldmaršalu [Alexanderu]» On u istom pismu navodi o susretu Alexandera sa sovjetskim maršalom Tolbuhinom (oslobodilac Beograda). «Njih dvojica su razgovarali bez tumača, jer Tolbuhin govori njemački. Kao bivši carski oficir, on još uvijek govori o Petrogradu, a ne Lenjingradu. Začudio je maršala Alexandera svojim neznanjem o događajima izvan njegova neposrednog operativnog područja ...» Ovaj čudni navod kako se čini pokazuje da Staljin svojim komandantima uopće nije govorio što se dešava na drugim frontovima ili o općoj ratnoj situaciji [?!]
Namjesnici su, nakon dugog otezanja konačno položili zakletvu 5. marta 1945. Brigadir Maclean javlja Foreign Office-u da je od Srđana Budisavljevića zakletvu uzeo mitropolit Josif, a od dra Dušana Serneca i dra Ante Mandića beogradski katolički nadbiskup. Sva trojica su se, veli, ne trepnuvši okom zakleli na odanost kralju Petru.
Winstona Churchilla je čini se u martu 1945. Tito opet počeo izluđivati. On tako Edenu piše: «Smatram da odsad unaprijed moramo biti skloni da podupiremo Italiju protiv Tita. Tita možemo ostaviti da se sam kuha u svojim planinama u balkanskom sosu koji je gorak. Ali činjenica da smo općenito skloni zahtjevima Italije što se tiče vrha Jadrana dat će nam mogućnost uticanja na talijansku unutarnju politiku protiv komunista i divljaka koji bi mogli pomagati raspad talijanske države. Ugasila se moja sklonost prema Jugoslaviji, koja kao država mora počivati na temelju sporazuma Tito-Šubašić itd. S druge strane, nadam se da još možemo spasiti Italiju od boljševičke kuge.» Moj komentar: Bliži se kraj rata, Churchill više reagira kao čelnik britanske konzervativne partije, nego kao šef savezničke države.
I ministar Eden uviđa problem oko spornog područja, te u odgovoru premijeru čak veli da «ne uživa u pomisli da nas uvuku u oružani sukob zbog te stvari».
Datum 18. mart nosi posljednji dokument (u knjizi) potpisan sa 'Anthony Eden', a u kojem se ministar vanjskih poslova suprotstavlja premijeru Churchillu, u pogledu njegove sugestije o postepenom dezangažiranju u Jugoslaviji. On veli da je Britanija sada isuviše upletena u događaje u Jugoslaviji, i da takva angažiranost ne bi dozvolila neko 'neprimjetno' povlačenje iz poslova. «Na stepenu do kojeg smo stigli, ne možemo stubokom preokrenuti našu politiku.» Eden veli da takva promjena britanske poitike ne bi bila mudra. Britanska politika, po Edenu, zasniva se na «fifty-fifty» sporazumu, čije načelo je, da bi Jugoslavija trebala biti neka vrsta neutralnog područja između britanske i ruske sfere uticaja. To implicira stoga potrebu da Britanija ostvari neku vrstu protivteže inače nadmoćnom ruskom uticaju. Anthony Eden, britanski ministar vanjskih poslova smatra da će Jugoslavija vjerovatno postati «najsnažnijom i najuticajnijom balkanskom državom».

petak, 13.12.2013.

TITO JE NUDIO KRALJU PETRU DA BUDE PILOT U PARTIZANSKOJ ESKADRILI!

Najprije sam mislio da ne napišem ništa o dokumentima iz knjige navedene u prošlom postu ('Tito-Churchill, strogo tajno'), no ipak tamo ima obilje interesantnog materijala, kako onog vezanog za tajne službe, tako i uopće. Knjiga obuhvaća dokumente iz arhive Foreign Office-a, u periodu od maja 1943. pa do maja 1945. godine. Ti se dokumenti ne odnose samo na korespondenciju između Tita i Churchilla, već o internim analizama (bilješkama) Churchila i Edena (i drugog personala Foreign Office-a), zapisnicima s raznih sastanaka Tita sa britanskim državnicima, političarima i vojnim zapovjednicima, o povjerljivim izvještajima britanskih oficira za vezu, o razgovorima s Titom itd. Ovi dokumenti, od kojih su mnogi označeni oznakama raznih stepena tajnosti (tajno, strogo tajno, najstroža tajna), zapravo nam nude rekonstrukciju ovih historijskih događaja, ratnih godina, koje nisu bile samo obilježene vojnim uspjesima, već i političkim uspjesima Tita, maršala i predsjednika partizanske vlade (NKOJ).
Ja lično smatram da upravo ovi dokumenti, koji otvoreno iznose i pohvale, ali i kritike (pa i uvrede) na račun Tita govore daju jednu objektivnu sliku zapravo o njegovoj veličini, kao (po meni) vjerovatno najvećeg balkanskog državnika u historiji. To ne znači da odobravam njegovu svaku pojedinu odluku, svaki akt, već cijenim gledajući sveukupno, u cijelosti, njegovo djelo. Zapravo tek proučavajući ovu tajnu dokumentaciju čovjek može objektivno prosuditi njegov značaj. Vjerujem da su njegove kvalitete cijenili ne samo njegovi pristaše, već i protivnici, kako vojni tako i politički, koje je znao vještim manevrima u nizu slučajeva nadmudriti. Komandant njemačkih trupa u Operaciji Schwartz («5. n. ofanziva») u svojem je izvještaju njemačkoj Vrhovnoj komandi naveo: «Tok borbi je pokazao da su komunističke snage pod Titovom komandom odlično organizirane, vješto vođene i da raspolažu borbenim moralom koji izaziva čuđenje. Neprijateljevo komandiranje bilo je izvanredno gipko i – također u obrani – aktivno.»
Knjiga 'Tito-Churchill, strogo tajno' pojašnjava ono što je ostalo skriveno, nejasno, nedovoljno objašnjeno. Npr. odgovor na pitanje zašto je tek nakon više od dvije godine rata u Jugoslaviji, bila poslana britanska misija k partizanima. Također i zašto je bio podupiran pokret generala Mihailovića sve do kraja 1943. godine, kada je već mnogo ranije bilo evidentno da surađuje sa silama Osovine. U knjizi se mogu pronaći odgovori na ova i niz drugih pitanja, te dobiti jedna odista realna slika o Drugom svjetskom ratu na području Jugoslavije.

1943.
U jeku Operacije Schwartz krajem maja 1943. iskočila je padobranom na tlo Crne Gore britanska misija na čelu sa kapetanom Stuartom. Nije imala sreće, jer je prilikom bombardiranja na Sutjesci smrtno stredao šef misije Stuart, a njegov zamjenik kapetan Deakin bio ranjen (istom bombom kojom je bio ranjen i Tito). Tito je Deakinu rekao (a ovaj prenio radio porukom Londonu) da oni četnike smatraju otvorenim saveznicima Osovine od novembra 1941., kada su u Užicu napali partizane neočekivano, s leđa (iako su se dotad predstavljali kao suradnici partizana).
Već u julu 1943. godine pukovnik Fitzroy Maclean dobio je upute od Foreign Office-a kao zamjenik šefa misije pri partizanskom glavnom štabu. U tački 1. ove upute navodi se «biti ćete prekomandirani u SOE». Iako će služiti kao član SOE, taođer će biti član personala britanske ambasade u Kairu, što «ne smije otkriti nijednom Jugoslavenu». On će ubrzo od brigadnog generala Orra preuzeti mjesto šefa misije, i postati ključnim čovjekom u britansko-partizanskim odnosima.
Bez obzira na izdajničko ponašanje generala Mihailovića, i njemu je bila dodijeljena jedna misija, na čelu sa brigadnim generalom Armstrongom. Iz dopisa ministra Edena glavnom savezničkom komandantu Wilsonu saznajemo zašto. «...da bismo ustanovili njegov [Titov] stav, i ako je moguće, potakli suradnju između njega [Tita] i generala Mihailovića protiv zajedničkog neprijatelja...» Ovo Anthony Eden ovo piše u augustu 1943., kada je bilo već mnogo 'suradnji' između Mihailovića i sila Osovine. Eden smatra da su misije SOE kod Mihailovića «dosad uspješno vodili amateri».
Iz jednog dokumenta, označenog sa «najstrože tajno», saznajemo da je pukovnik Maclean naišao na opstrukciju, već prije svog puta u Jugoslaviju. I to – u štabu SOE u Kairu, na čijem je čelu bio lord Glenconner. Šefovi kairskog odjela SOE otvoreno su rekli Macleanu da «im nikako nije drago da je imenovan», te «da rade na tome da se ukinu odluke koje su o toj stvari donijeli Premijer [tj. Churchill], ministar vanjskih poslova [Eden] i glavni komandant [gen. Wilson]». Pitam se, ovako razmišljajući naglas, kakvu su to moć imali ovi momci, da mogu tako arogantno osporavati odluke navedenih autoriteta?! «...moj položaj je krajnje težak. Spadam pod upravu organizacije za koju znam da od početka radi protiv mene i koja očito ne priznaje nikakvu vlast izvana, ni političku ni vojnu [?]». Ovako se žali pukovnik Maclean. No, gen. Wilson ipak ga je unaprijedio u brigadnog generala i sredinom septembra 1943. on je došao u Titov štab. Tito ga je obavijestio da je u početku poduzimao sve, da bi sklopio sporazum sa Mihailovićem, čak mu je davao oružje i novac. Tri puta su se sastajali i tri puta je Tito bio prevaren. Sada je već i Britancima poznato, kako Mihailović već dugo surađuje s Nijemcima.
U jednom od prvih izvještaja o Titu, Maclean navodi: «Tito je čovjek nesumnjive energije i inteligencije, te je ugodna ličnost. Dobro shvaća vojne i političke probleme, te se čini da je uspješan i popularan vođa.»
General Mihailović sigurno nije imao one kvalitete, vojne i ljudske, koje su krasile Tita. No, ono što je imao, bio je formalni legalitet svojeg položaja. Naime, Kraljevina Jugoslavija bila je država priznata od Ujedinjenih nacija, i također njena vlada u izbjeglištvu, dok je gen. Mihailović oficijelno bio ministar vojske te države.
Novembra 1943. Maclean je sačinio prvi duži izvještaj o Titu i partizanskom pokretu. On napominje da se radi o vojsci veličine 26 divizija, sa efikasnim političkim i administrativnim sistemom. «Vojna i politička struktura koju su Tito i njegovi pristaše izgradili ni iz čega u dvije godine bez pomoći izvana na teritoriju koji je neprijatelj okupirao, impresivna je», veli Maclean. Prisilili su Nijemce da se povuku u glavne gradove i ograniče svoje djelovanje na to da čuvaju prohodnost cesta koje vode u gradove koje su zauzeli. Maclean, iako je posvuda vidio znake simpatija prema sovjetskoj Rusiji, piše da «još nema ni jednog sovjetskog predstavnika kod partizana, niti im je sovjetska vlada dala neku materijalnu pomoć.» Maclean također navodi da «partizane zbunjuje naša pomoć Mihailoviću, iako on surađuje sa silama Osovine» i «ne upotrebljava oružje koje mu šaljemo ni protiv koga osim protiv partizana».
Uspoređujući vojnu efikasnost partizana i četnika Maclean veli da su «partizani između 10 i 20 puta brojniji, beskrajno bolje opremljeni i imaju bolju disciplinu.» On šalje slijedeće preporuke: (1) da se prekine podrška Mihailoviću i (2) da se bitno poveća pomoć partizanima.
U svojoj bilješci od 22. novembra 1943. godine Churchill će zabilježiti: «Istovremeno smo propustili pružiti bilo kakvu stvarnu podršku partizanima i rodoljubima u Jugoslaviji i Albaniji. Tamošnje gerilske snage vežu toliko divizija koliko britanska i američka vojska zajedno.»
Dana 7. decembra londonski Foreign Office šalje izvještaj Washingtonu u kojem veli da «Mihailović ne samo da ne predstavlja nikakvu vojnu vrijednost za Saveznike, već je također postao trajna smetnja bilo kakvom jugoslavenskom jedinstvu». Stoga Foreign Office raznatra mogućnost da bismo savjetovali kralju Petru da Mihailovića zamijeni drugim komandantom koji bi bio spreman surađivati sa partizanima». No, sumnjaju da bi ovo bilo izvedivo, jer ih je britanski oficir kod Mihailovića [Armstrong] izvijestio «da postoje mali izgledi da se Mihailović ukloni tako što bi ga se javno osramotilo, budući da on kontrolira djelotvornu propagandnu mašinu u Srbiji, pa bi kraljevu akciju jednostavno predstavio kao da su je smislili komunisti i Britanci.» Armstrong predlaže da se Mihailović pozove u Kairo [gdje je tada bila vlada] na savjetovanje s kraljem i tamo otpusti.
Dokument koji je Foreign Office poslao jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi u Kairo od 24. decembra 1943. pokazuje da je Tito postao odlučniji u svojim političkim stavovima. Foreign office pita: «Mislite li da su vojni razgovori u Aleksandriji s partizanskom delegacijom [koju je vodio pukovnik Velebit] natjerali Tita da shvati da nam je njegova vojna pomoć toliko važna da može postavljati svoje vojne uvjete?»
Winston Churchil je konačno prelomio u pogledu gen. Mihailovića, te u bilješci Edenu veli: «Odlučan sam da ubuduće nemamo posla s Mihailovićem i zamolio sam jugoslavensku kraljevsku vladu da ga ukloni iz svog sastava.» No, radi se samo o molbi, i kasnije će Churchill morati žestoko pritisnuti kralja da bi otpustio Mihailovića. (Stvarno otpuštanje desit će se tek u maju naredne godine.) Da je Churchil bio slab prema kralju vidi se iz nastavka; «Ali kralj Petar II je kao dječak pobjegao iz izdajničkih pandži kneza namjesnika Pavla i došao je k nama kao predstavnik Jugoslavije i kao mladi vladar u nevolji. Ne bi bilo plemenito ni časno da ga Velika Britanija odbaci.» Dakle, Churchill je bio premekan prema 20-godišnjem Petru, a ovaj je bio s druge strane isuviše pod uticajem nekih svojih velikosrpsko nastrojenih savjetnika, prvenstveno dr Božidara Purića, prvog ministra.

1944.
Dakle, što se tiče Jugoslavije, situacija je slijedeća. Postoje dvije vlade, jedna oficijelno priznata u Kairu, druga partizanska u zemlji (NKOJ), još bez bilo kakvog priznanja. Postoje dva gerilska pokreta, od kojih je jedan pasivan, i surađuje sa neprijateljem, a drugi se protiv njega aktivno bori i postiže znatne uspjehe, vezujući veliki broj njemačkih divizija. Pred britanskom vladom, odnosno diplomacijom stoji težak zadatak, kako izmiriti ove dvije strane, i ujediniti ih u zajedničkom otporu silama Osovine.
Prvog januara 1944. Anthony Eden, predlaže premijeru Churchillu da Titu iznese prijedlog da mu se Petar pridruži u Jugoslaviji, i tamo postavi novu vladu (s njim kao novim ministrom vojske). Međutim, što se tiče Mihailovića, on navodi da još uvijek nema dokaza za njegovo izdajstvo [?]. No, iz jednog izvještaja Foreign Office-a, koji nosi datum 27.07.1944. i ima oznaku «tajno» vidljivo je da je britanska vlada te dokaze imala još 1942. godine. Eden nadalje veli da bi mu bilo draže kada bi u toj stvari nastupali zajednički sa Rusima i Amerikancima, zbog toga što bi neki «mogli smatrati da smo ga žrtvovali da bismo ugodili sovjetskoj vladi». Churchill s druge strane, misli kako bi «mnogi od Titovih pristaša mogli prihvatiti kralja kad bi znali da je Petar spreman odbaciti Mihailovića i stvoriti novu vladu u kojoj bi partizani imali predstavnike.»
Već slijedećeg dana Churchill saopćava svom ministru Edenu da je u razgovoru u ambasadi savjetovao kralja Petra da otpusti Mihailovića, «jer bi mu to bila najbolja prilika da ga vratimo u Jugoslaviju.» Prema riječima Churchilla, kralj nije izgledao zabrinut zbog toga, te je rekao da bi više od svega volio vratiti se u zemlju i boriti se. Isto to je saopćio i prvom ministru dr Puriću, koji je na to «razdraženo protestirao». Churchill veli Edenu da ni najmanje ne sumnja da Mihailović surađuje s neprijateljem, te da on predstavlja «mlinski kamen obješen o vrat maloga kralja i on nema šanse dok ga se ne riješi.»
Eden potom piše, nekoliko dana kasnije, kako mu je jasno da «Mihailović mora nestati». Također kaže da je prednost za Tita ako prihvati kralja, da će smjesta osigurati političko priznanje («koje bi nam inače bilo teško dati»), te da će dobiti imovinu koja je ostala jugoslavenskoj vladi u emigraciji, kao npr. brodove i posadu na njima.
Dakle, iz navedenog je jasno da je došlo do jedne «političke igre» u kojoj je svaka strana bila primorana da napravi neke kompromise, kako bi se na kraju iznašlo najbolje rješenje. Svaka strana je morala nešto uložiti, napraviti neke ustupke, i naravno, još uslijed ratnih događanja u punom jeku, nije se moglo napredovati nekim bržim tempom. Jasno je da je dolazilo do taktičkog otezanja, u kojem ni jedna strana nije željela napraviti neke ishitrene poteze, koje bi mogli nanijeti političku štetu.
U slijedećim mjesecima vodila se prepiska na relaciji Tito-Churchill, u kojoj britanski premijer nudi ostavku Mihailovića, ali i zahtijeva da se zauzvrat omogući povratak kralja u Jugoslaviju, te predlaže formiranje nove vlade, koja bi zamijenila Purićevu, te bi imala međunarodno priznanje. U telegramu koji nosi datum 9. mart 1944. Foreign Office predlaže da u novu vladu uđu hrvatski ban dr Šubašić, i general Simović, vođa pro-britanskog puča od 27. marta 1941.
Maclean je predavši poruku Foreign Office-a Titu, dobio od njega obećanje za «brzi odgovor», te saopćio u svojem telegramu za britanskog premijera «da mu se čini da mu [Titu] se sviđa zamisao da pozove kralja Petra da se pridruži novoj Jugoslavenskoj školskoj eskadrili, 'koju se nadamo formirati pod pokroviteljstvom RAF'. Rekao je da će se njegovi oficiri dobro slagati s kraljem».

<	prosinac, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Siječanj 2024 (3)
Studeni 2023 (1)
Listopad 2023 (24)
Rujan 2023 (32)
Kolovoz 2023 (29)
Srpanj 2023 (13)
Lipanj 2023 (24)
Svibanj 2023 (14)
Travanj 2023 (10)
Ožujak 2023 (1)
Studeni 2022 (1)
Listopad 2022 (3)
Rujan 2022 (3)
Kolovoz 2022 (5)
Srpanj 2022 (2)
Lipanj 2022 (6)
Svibanj 2022 (6)
Travanj 2022 (5)
Studeni 2021 (2)
Listopad 2021 (1)
Rujan 2021 (8)
Kolovoz 2021 (4)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Veljača 2021 (2)
Siječanj 2021 (4)
Prosinac 2020 (2)
Studeni 2020 (13)
Listopad 2020 (7)
Rujan 2020 (14)
Kolovoz 2020 (14)
Srpanj 2020 (31)
Lipanj 2020 (3)
Ožujak 2020 (2)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (1)
Rujan 2019 (17)
Kolovoz 2019 (28)
Srpanj 2019 (8)
Lipanj 2019 (6)
Svibanj 2019 (22)
Travanj 2019 (11)
Ožujak 2019 (11)
Veljača 2019 (11)
Siječanj 2019 (2)
Prosinac 2018 (4)
Studeni 2018 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv