My spiritual exercises
srijeda, 18.12.2013.
*************
«NE» STALJINU I «DA» CHURCHILLU I TRUMANU
Upravo taj položaj «najsnažnije i najuticajnije balkanske države» smetao je Staljinu, u periodu neposredno nakon rata, kada je Jugoslavija svoju vanjsku politiku i saradnju uglavnom orijentirala na SSSR. Staljinu očito nisu bili dovoljni puki ugovori o prijateljstvu s istočno-evropskim državama, pa je u svrhu stavljanja istih pod svoju kontrolu osnovao 1947. Informbiro. Za prve godine rada to tijelo se sastalo svega dva puta. I oba puta – da bi anatemizirao KPJ. U martu 1948. Tito je primio pismo, od CK sovjetske partije. U njemu stoji niz optužbi na račun Tita i KPJ. Na kraju pisma od 8 stranica, Staljin prijeti: «Mi mislimo da je karijera Trockog dovoljno poučna.» Čim je sovjetski ambasador, koji mu je uručio pismo u Zagrebu otišao, Tito je sazvao sastanak svojih najbližih saradnika, sjeo za stol, i nadušak odmah napisao odgovor - na trideset tri stranice. Dana 28. juna 1948. donijeta je glasovita 'Rezolucija', u kojoj su zapravo bile samo prepričane ranije optužbe Staljina i vrha sovjetske partije. Na trećem sastanku Informbiroa 1949. godine za KPJ je bilo rečeno da je dospjela u ruke «neprijatelja naroda, špijuna i ubica». Na adresu jugoslavenske vlade stizale su jedna za drugom uvredljive note. U jednoj od njih se veli da je «jugoslavenska vlada dezertirala iz tabora socijalizma u tabor imperijalizma i fašizma».
Jugoslaviji nije preostalo drugo nego da se od istočnog okrene prema – zapadnim saveznicima za pomoć. SAD su 1951. poslale pomoć u živežnim namirnicama, nakon veoma sušne prethodne godine.
Okretanje Zapadu nije bilo toplo primljeno u SSSR-u. Na XX kongresu CK Sovjetske komunističke partije 1952. generalni sekretar Maljenjkov veli:
- Što se pak tiče takvih «slobodnih» zemalja kao što su Grčka, Turska i Jugoslavija, one su se već pretvorile u američke kolonije, a upravljači Jugoslavije, razni Titi, Kardelji, Rankovići, Đilasi, Pijade i drugi već davno su pošli u američke agente koji izvršavaju špijunsko-podrivačke zadatke svojih šefova protiv SSSR-a i zemalja narodne demokratije [sic!].
Staljin je umro u martu 1953. a neposredno nakon toga događaja, koji je malo 'olabavio' napete odnose na SSSR-om, Tito je prvi put oficijelno posjetio jednu stranu zemlju - Veliku Britaniju. U London je stigao 16. marta. gdje mu je bio priređen veličanstven doček. Na Westminsterskom keju pozdravili su ga premijer Churchill i ministar Eden, s kojima je za vrijeme rata vodio korespondenciju, i kada su «padale teške riječi». Sada je to već bilo stvar prošlosti.
Dok su se vozili u automobilu prema Downing Streetu, Churchill je otvoreno rekao Titu
- Bio sam ljut na Vas zbog Trsta i Vaših oštrih riječi.
- A jeste li sada ljuti?
- Ne, sada Vas volim.
Po povratku u Jugoslaviju, Tito je rekao, između ostalog: «U Londonu su nas smatrali ravnopravnim... Baš to tretiranje Jugoslavije ... još više nam je ulilo povjerenje u same sebe i ukazalo nam da mi u Jugoslaviji treba da produžimo tim putem.»
...
Sa Titom se nikad nisam susreo, no vidio sam ga niz puta, u prolazu. Interesantno je, da sam jednom prilikom razgovarao sa njegovim ličnim ađutantom. Naime, kada sam bio u 6. razredu osnovne (a to je bilo prilično davno), išao sam avionom u Beograd, na utakmicu Hajduka i Zvezde. U avionu kraj mene je sjedio jedan čovjek s brkovima, star oko 50 godina, s kojim sam razgovarao za vrijeme leta. Tek nedavno mi je stari rekao da je taj čovjek, kojeg je tada bio zamolio da me pripazi, bio – Titov ađutant, general-pukovnik Mišković.
