My spiritual exercises
petak, 13.12.2013.
TITO JE NUDIO KRALJU PETRU DA BUDE PILOT U PARTIZANSKOJ ESKADRILI!
Najprije sam mislio da ne napišem ništa o dokumentima iz knjige navedene u prošlom postu ('Tito-Churchill, strogo tajno'), no ipak tamo ima obilje interesantnog materijala, kako onog vezanog za tajne službe, tako i uopće. Knjiga obuhvaća dokumente iz arhive Foreign Office-a, u periodu od maja 1943. pa do maja 1945. godine. Ti se dokumenti ne odnose samo na korespondenciju između Tita i Churchilla, već o internim analizama (bilješkama) Churchila i Edena (i drugog personala Foreign Office-a), zapisnicima s raznih sastanaka Tita sa britanskim državnicima, političarima i vojnim zapovjednicima, o povjerljivim izvještajima britanskih oficira za vezu, o razgovorima s Titom itd. Ovi dokumenti, od kojih su mnogi označeni oznakama raznih stepena tajnosti (tajno, strogo tajno, najstroža tajna), zapravo nam nude rekonstrukciju ovih historijskih događaja, ratnih godina, koje nisu bile samo obilježene vojnim uspjesima, već i političkim uspjesima Tita, maršala i predsjednika partizanske vlade (NKOJ).
Ja lično smatram da upravo ovi dokumenti, koji otvoreno iznose i pohvale, ali i kritike (pa i uvrede) na račun Tita govore daju jednu objektivnu sliku zapravo o njegovoj veličini, kao (po meni) vjerovatno najvećeg balkanskog državnika u historiji. To ne znači da odobravam njegovu svaku pojedinu odluku, svaki akt, već cijenim gledajući sveukupno, u cijelosti, njegovo djelo. Zapravo tek proučavajući ovu tajnu dokumentaciju čovjek može objektivno prosuditi njegov značaj. Vjerujem da su njegove kvalitete cijenili ne samo njegovi pristaše, već i protivnici, kako vojni tako i politički, koje je znao vještim manevrima u nizu slučajeva nadmudriti. Komandant njemačkih trupa u Operaciji Schwartz («5. n. ofanziva») u svojem je izvještaju njemačkoj Vrhovnoj komandi naveo: «Tok borbi je pokazao da su komunističke snage pod Titovom komandom odlično organizirane, vješto vođene i da raspolažu borbenim moralom koji izaziva čuđenje. Neprijateljevo komandiranje bilo je izvanredno gipko i – također u obrani – aktivno.»
Knjiga 'Tito-Churchill, strogo tajno' pojašnjava ono što je ostalo skriveno, nejasno, nedovoljno objašnjeno. Npr. odgovor na pitanje zašto je tek nakon više od dvije godine rata u Jugoslaviji, bila poslana britanska misija k partizanima. Također i zašto je bio podupiran pokret generala Mihailovića sve do kraja 1943. godine, kada je već mnogo ranije bilo evidentno da surađuje sa silama Osovine. U knjizi se mogu pronaći odgovori na ova i niz drugih pitanja, te dobiti jedna odista realna slika o Drugom svjetskom ratu na području Jugoslavije.
1943.
U jeku Operacije Schwartz krajem maja 1943. iskočila je padobranom na tlo Crne Gore britanska misija na čelu sa kapetanom Stuartom. Nije imala sreće, jer je prilikom bombardiranja na Sutjesci smrtno stredao šef misije Stuart, a njegov zamjenik kapetan Deakin bio ranjen (istom bombom kojom je bio ranjen i Tito). Tito je Deakinu rekao (a ovaj prenio radio porukom Londonu) da oni četnike smatraju otvorenim saveznicima Osovine od novembra 1941., kada su u Užicu napali partizane neočekivano, s leđa (iako su se dotad predstavljali kao suradnici partizana).
Već u julu 1943. godine pukovnik Fitzroy Maclean dobio je upute od Foreign Office-a kao zamjenik šefa misije pri partizanskom glavnom štabu. U tački 1. ove upute navodi se «biti ćete prekomandirani u SOE». Iako će služiti kao član SOE, taođer će biti član personala britanske ambasade u Kairu, što «ne smije otkriti nijednom Jugoslavenu». On će ubrzo od brigadnog generala Orra preuzeti mjesto šefa misije, i postati ključnim čovjekom u britansko-partizanskim odnosima.
Bez obzira na izdajničko ponašanje generala Mihailovića, i njemu je bila dodijeljena jedna misija, na čelu sa brigadnim generalom Armstrongom. Iz dopisa ministra Edena glavnom savezničkom komandantu Wilsonu saznajemo zašto. «...da bismo ustanovili njegov [Titov] stav, i ako je moguće, potakli suradnju između njega [Tita] i generala Mihailovića protiv zajedničkog neprijatelja...» Ovo Anthony Eden ovo piše u augustu 1943., kada je bilo već mnogo 'suradnji' između Mihailovića i sila Osovine. Eden smatra da su misije SOE kod Mihailovića «dosad uspješno vodili amateri».
Iz jednog dokumenta, označenog sa «najstrože tajno», saznajemo da je pukovnik Maclean naišao na opstrukciju, već prije svog puta u Jugoslaviju. I to – u štabu SOE u Kairu, na čijem je čelu bio lord Glenconner. Šefovi kairskog odjela SOE otvoreno su rekli Macleanu da «im nikako nije drago da je imenovan», te «da rade na tome da se ukinu odluke koje su o toj stvari donijeli Premijer [tj. Churchill], ministar vanjskih poslova [Eden] i glavni komandant [gen. Wilson]». Pitam se, ovako razmišljajući naglas, kakvu su to moć imali ovi momci, da mogu tako arogantno osporavati odluke navedenih autoriteta?! «...moj položaj je krajnje težak. Spadam pod upravu organizacije za koju znam da od početka radi protiv mene i koja očito ne priznaje nikakvu vlast izvana, ni političku ni vojnu [?]». Ovako se žali pukovnik Maclean. No, gen. Wilson ipak ga je unaprijedio u brigadnog generala i sredinom septembra 1943. on je došao u Titov štab. Tito ga je obavijestio da je u početku poduzimao sve, da bi sklopio sporazum sa Mihailovićem, čak mu je davao oružje i novac. Tri puta su se sastajali i tri puta je Tito bio prevaren. Sada je već i Britancima poznato, kako Mihailović već dugo surađuje s Nijemcima.
U jednom od prvih izvještaja o Titu, Maclean navodi: «Tito je čovjek nesumnjive energije i inteligencije, te je ugodna ličnost. Dobro shvaća vojne i političke probleme, te se čini da je uspješan i popularan vođa.»
General Mihailović sigurno nije imao one kvalitete, vojne i ljudske, koje su krasile Tita. No, ono što je imao, bio je formalni legalitet svojeg položaja. Naime, Kraljevina Jugoslavija bila je država priznata od Ujedinjenih nacija, i također njena vlada u izbjeglištvu, dok je gen. Mihailović oficijelno bio ministar vojske te države.
Novembra 1943. Maclean je sačinio prvi duži izvještaj o Titu i partizanskom pokretu. On napominje da se radi o vojsci veličine 26 divizija, sa efikasnim političkim i administrativnim sistemom. «Vojna i politička struktura koju su Tito i njegovi pristaše izgradili ni iz čega u dvije godine bez pomoći izvana na teritoriju koji je neprijatelj okupirao, impresivna je», veli Maclean. Prisilili su Nijemce da se povuku u glavne gradove i ograniče svoje djelovanje na to da čuvaju prohodnost cesta koje vode u gradove koje su zauzeli. Maclean, iako je posvuda vidio znake simpatija prema sovjetskoj Rusiji, piše da «još nema ni jednog sovjetskog predstavnika kod partizana, niti im je sovjetska vlada dala neku materijalnu pomoć.» Maclean također navodi da «partizane zbunjuje naša pomoć Mihailoviću, iako on surađuje sa silama Osovine» i «ne upotrebljava oružje koje mu šaljemo ni protiv koga osim protiv partizana».
Uspoređujući vojnu efikasnost partizana i četnika Maclean veli da su «partizani između 10 i 20 puta brojniji, beskrajno bolje opremljeni i imaju bolju disciplinu.» On šalje slijedeće preporuke: (1) da se prekine podrška Mihailoviću i (2) da se bitno poveća pomoć partizanima.
U svojoj bilješci od 22. novembra 1943. godine Churchill će zabilježiti: «Istovremeno smo propustili pružiti bilo kakvu stvarnu podršku partizanima i rodoljubima u Jugoslaviji i Albaniji. Tamošnje gerilske snage vežu toliko divizija koliko britanska i američka vojska zajedno.»
Dana 7. decembra londonski Foreign Office šalje izvještaj Washingtonu u kojem veli da «Mihailović ne samo da ne predstavlja nikakvu vojnu vrijednost za Saveznike, već je također postao trajna smetnja bilo kakvom jugoslavenskom jedinstvu». Stoga Foreign Office raznatra mogućnost da bismo savjetovali kralju Petru da Mihailovića zamijeni drugim komandantom koji bi bio spreman surađivati sa partizanima». No, sumnjaju da bi ovo bilo izvedivo, jer ih je britanski oficir kod Mihailovića [Armstrong] izvijestio «da postoje mali izgledi da se Mihailović ukloni tako što bi ga se javno osramotilo, budući da on kontrolira djelotvornu propagandnu mašinu u Srbiji, pa bi kraljevu akciju jednostavno predstavio kao da su je smislili komunisti i Britanci.» Armstrong predlaže da se Mihailović pozove u Kairo [gdje je tada bila vlada] na savjetovanje s kraljem i tamo otpusti.
Dokument koji je Foreign Office poslao jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi u Kairo od 24. decembra 1943. pokazuje da je Tito postao odlučniji u svojim političkim stavovima. Foreign office pita: «Mislite li da su vojni razgovori u Aleksandriji s partizanskom delegacijom [koju je vodio pukovnik Velebit] natjerali Tita da shvati da nam je njegova vojna pomoć toliko važna da može postavljati svoje vojne uvjete?»
Winston Churchil je konačno prelomio u pogledu gen. Mihailovića, te u bilješci Edenu veli: «Odlučan sam da ubuduće nemamo posla s Mihailovićem i zamolio sam jugoslavensku kraljevsku vladu da ga ukloni iz svog sastava.» No, radi se samo o molbi, i kasnije će Churchill morati žestoko pritisnuti kralja da bi otpustio Mihailovića. (Stvarno otpuštanje desit će se tek u maju naredne godine.) Da je Churchil bio slab prema kralju vidi se iz nastavka; «Ali kralj Petar II je kao dječak pobjegao iz izdajničkih pandži kneza namjesnika Pavla i došao je k nama kao predstavnik Jugoslavije i kao mladi vladar u nevolji. Ne bi bilo plemenito ni časno da ga Velika Britanija odbaci.» Dakle, Churchill je bio premekan prema 20-godišnjem Petru, a ovaj je bio s druge strane isuviše pod uticajem nekih svojih velikosrpsko nastrojenih savjetnika, prvenstveno dr Božidara Purića, prvog ministra.
1944.
Dakle, što se tiče Jugoslavije, situacija je slijedeća. Postoje dvije vlade, jedna oficijelno priznata u Kairu, druga partizanska u zemlji (NKOJ), još bez bilo kakvog priznanja. Postoje dva gerilska pokreta, od kojih je jedan pasivan, i surađuje sa neprijateljem, a drugi se protiv njega aktivno bori i postiže znatne uspjehe, vezujući veliki broj njemačkih divizija. Pred britanskom vladom, odnosno diplomacijom stoji težak zadatak, kako izmiriti ove dvije strane, i ujediniti ih u zajedničkom otporu silama Osovine.
Prvog januara 1944. Anthony Eden, predlaže premijeru Churchillu da Titu iznese prijedlog da mu se Petar pridruži u Jugoslaviji, i tamo postavi novu vladu (s njim kao novim ministrom vojske). Međutim, što se tiče Mihailovića, on navodi da još uvijek nema dokaza za njegovo izdajstvo [?]. No, iz jednog izvještaja Foreign Office-a, koji nosi datum 27.07.1944. i ima oznaku «tajno» vidljivo je da je britanska vlada te dokaze imala još 1942. godine. Eden nadalje veli da bi mu bilo draže kada bi u toj stvari nastupali zajednički sa Rusima i Amerikancima, zbog toga što bi neki «mogli smatrati da smo ga žrtvovali da bismo ugodili sovjetskoj vladi». Churchill s druge strane, misli kako bi «mnogi od Titovih pristaša mogli prihvatiti kralja kad bi znali da je Petar spreman odbaciti Mihailovića i stvoriti novu vladu u kojoj bi partizani imali predstavnike.»
Već slijedećeg dana Churchill saopćava svom ministru Edenu da je u razgovoru u ambasadi savjetovao kralja Petra da otpusti Mihailovića, «jer bi mu to bila najbolja prilika da ga vratimo u Jugoslaviju.» Prema riječima Churchilla, kralj nije izgledao zabrinut zbog toga, te je rekao da bi više od svega volio vratiti se u zemlju i boriti se. Isto to je saopćio i prvom ministru dr Puriću, koji je na to «razdraženo protestirao». Churchill veli Edenu da ni najmanje ne sumnja da Mihailović surađuje s neprijateljem, te da on predstavlja «mlinski kamen obješen o vrat maloga kralja i on nema šanse dok ga se ne riješi.»
Eden potom piše, nekoliko dana kasnije, kako mu je jasno da «Mihailović mora nestati». Također kaže da je prednost za Tita ako prihvati kralja, da će smjesta osigurati političko priznanje («koje bi nam inače bilo teško dati»), te da će dobiti imovinu koja je ostala jugoslavenskoj vladi u emigraciji, kao npr. brodove i posadu na njima.
Dakle, iz navedenog je jasno da je došlo do jedne «političke igre» u kojoj je svaka strana bila primorana da napravi neke kompromise, kako bi se na kraju iznašlo najbolje rješenje. Svaka strana je morala nešto uložiti, napraviti neke ustupke, i naravno, još uslijed ratnih događanja u punom jeku, nije se moglo napredovati nekim bržim tempom. Jasno je da je dolazilo do taktičkog otezanja, u kojem ni jedna strana nije željela napraviti neke ishitrene poteze, koje bi mogli nanijeti političku štetu.
U slijedećim mjesecima vodila se prepiska na relaciji Tito-Churchill, u kojoj britanski premijer nudi ostavku Mihailovića, ali i zahtijeva da se zauzvrat omogući povratak kralja u Jugoslaviju, te predlaže formiranje nove vlade, koja bi zamijenila Purićevu, te bi imala međunarodno priznanje. U telegramu koji nosi datum 9. mart 1944. Foreign Office predlaže da u novu vladu uđu hrvatski ban dr Šubašić, i general Simović, vođa pro-britanskog puča od 27. marta 1941.
Maclean je predavši poruku Foreign Office-a Titu, dobio od njega obećanje za «brzi odgovor», te saopćio u svojem telegramu za britanskog premijera «da mu se čini da mu [Titu] se sviđa zamisao da pozove kralja Petra da se pridruži novoj Jugoslavenskoj školskoj eskadrili, 'koju se nadamo formirati pod pokroviteljstvom RAF'. Rekao je da će se njegovi oficiri dobro slagati s kraljem».
