Novembra 1950. godine, Frank Wisner, šef OPC, odjela CIA-e zaduženog za tajne operacije, započeo je razgovore sa Vladimirom Velebitom, koji je u to vrijeme obavljao funkciju zamjenika ministra vanjske trgovine, u vezi formalnog sporazuma između dvaju tajnih službi, američke i jugoslavenske.
Nakon razlaza sa Staljinom ekonomija FNRJ morala se nužno okrenuti k Zapadu. Jugoslaviji su od vitalnog značaja bili industrijski proizvodi i živežne namirnice kojima se prethodno snabdijevala iz SSSR-a. Bitno smanjena ekonomska saradnja sa Sovjetskim savezom natjerala je jugoslavensku vladu na alternativne 'kanale'. SAD su iskočile u prvi plan, nametnule se kao takav alternativni partner, pokušavajući istovremeno stvoriti i u političkom smislu produbiti već postojeći jaz, koji se pojavio u sveukupnim odnosima sa Sovjetima.
U ovim 'škakljivim' političkim okolnostima Tito je morao vući odlučne, ali i razborite poteze, gledajući da se ne zamjeri isuviše komunistima tvrde linije u vrhu Partije. Svaki pokušaj orijentacije prema Zapadu je izazivao kod članica Staljinovog Inform-biroa žestoku propagandnu kampanju da se Tito diskreditira kao marioneta imperijalista sa 'trulog Zapada'. Tito je stoga bio prisiljen balansirati na finoj liniji između ekonomske suradnje sa Zapadom, te, za domaću uupotrebu, rigidnim anti-zapadnjačkim stavom.
Američke pošiljke imale su poslužiti konkretnoj svrsi: podići moral Jugoslavenske armije. Krajem 1950. informanti CIA-e došli su do podataka o niskom moralu među trpama, razočaranih Titovom režimom i punih nepovjerenja u političko vodstvo zemlje. Sovjetska prijetnja je zajedno sa nestašicom hrane (1950. je bila izuzetno sušna godine) pridonosila jednom deprimirajućem moralu. Američka vojna podrška bila je ključna da bi se ovo stanje nekako ublažilo.
Amerikanci su vidjeli svoj interes u slanju pošiljki oružja Jugoslaviji. Primijećeno je da se nakon toga moral armije znatno podigao, baš kao i nakon slanja ekonomske pomoći u iznosu od 50 miliona dolara, koje je bio odobrio Kongres u decembru, zajedno sa još 30 miliona dolara «koje nisu bile podložne odobrenja Kongresa».
Prvi opipljivi znak poboljšanja odnosa Jugoslavije sa SAD-om bio je party na Bledu, održan 4. jula 1950. , a kojeg je oranizirao američki ambasador Allen, i na kojem je prisustvovao i Tito.
Koncem 1950. kooperacija između dviju zemalja bila je na takvoj razini, da je Frank Wisner predložio Velebitu (za vrijeme rata šefa vojne misije u Londonu) blisku surednju između CIA-e i jugoslavenske tajne službe UDB (Uprava državne bezbjednosti).
Rasprava o potrebi sporazuma sa jugoslavenskim ministarstvom državne bezbjednosti započela je u novembru 1950. godine, u vrijeme kada je CIA bila naročito budna u pogledu mogućnosti Sovjetske agresije na Jugoslaviju. Šef odsjeka OPC Frank Wisner započeo je razgovore sa Vladimirom Velebitom, zamjenikom ministra vanjske trgovine, i to nakon odobrenja za takve pregovore od strane državnih ministarstava i glavnog štaba. Velebita su u Washingtonu smatrali pro-zapadno orijentiranim, i on je slovio za najjači glas u vladi FNRJ za veću kooperaciju sa Sjedinjenim državama. On je naglašavao da je lično za suradnju između CIA-e i jugoslavenske tajne službe, te da će se zauzeti po toj stvari kod Tita.
Nakon povratka u Beograd, Velebit se nanovo vratio u Washington sredinom decembra i izvijestio da Tito u principu prihvaća ideju o združenom radu dvaju obavještajnih službi. Bio je tada sklopljen oficijelni sporazum sa šefom CIA-e, generalom Walterom Bedellom Smithom i jugoslavenskim ambasadorom Vladom Popovićem.
Kooperacija je imala niz pogodnosti za Jugoslaviju. Wisner je uvjeravao Velebita da će to biti vrlo tijesna suradnja. CIA, a posebno njegov odsjek, OPC mogli bi pomoći Jugoslaviji na polju psihološkog ratovanja. K tome, CIA bi mogla postaviti komunikacijski sistem sa Zapadom, koji bi se upotrijebio u slučaju da Jugoslavija bude napadnuta. CIA bi bila u mogućnosti da isporuči jednu određenu količinu vojne opreme za svrhu vojnih vježbi itd. CIA bi također mogla snabdijevati iz svojih vlastitih zaliha određene artikle, s kojima jugoslavenska strana oskudijeva. Sve je ovo, dakle, ponudio Velebitu šef OPC Wisner.
Potvrđujući suradnju CIA-e i UDB već početkom pedesetih, prvi šef ureda CIA-e u Beogradu [neimenovan, želio ostati anoniman] dodao je da sporazum obuhvaća formalnu razmjenu informacija, a prvenstveno one vojne prirode. No, odaje da je njegov nasljednik na ovom položaju bio stanoviti Louis Charles Beck. Za njega veli da je bio jak, prijašnji čovjek FBI, vrlo inteligentan. Imao je 17. stepen, što je vrlo visoko u rangiranju CIA-e. Nije imao znanja jezika, ali se zato vrlo dobro snalazio.
Iamjući u vidu 'gubitak' Kine u oktobru 1949. i domaće raspre sa senatorom McCarthyjem po pitanju komunizma, pomoć jednoj komunističkoj zemlji bila je značajan i hrabar korak. No, on se [za SAD] isplatio: Grčka i Jugoslavija su obje ispoljile spremnost u to vrijeme za 'rapprochment', koji će konačno potom uključiti i vojne pregovore sa Turskom, kako bi se onda stvorio jedan anti-sovjetski blok u regiji [do čega je i došlo 1954. godine].
[prema knjizi «Rathole to be Watched», C. Armstrong Mehta]
Post je objavljen 18.12.2013. u 18:27 sati.