My spiritual exercises
petak, 27.12.2013.
'FEDERAL RESERVE ACT' ILI VELIKA BOŽIĆNA PREVARA
Monetarna kriza koja je krajem 19. i početkom 20. stoljeća potresala SAD, imala je naznake vješto planiranog 'posla' familije Rothschild. Monetarna kriza očitovala se naročito panikama iz 1893. i 1907. godine. Panika na financijskom tržištu dovela je do bankrota desetke hiljada nedužnih ljudi diljem zemlje, a stvorila ogromne profite bankarskoj eliti. Razlozi za krizu bili su dvostruki: 1) financijsko uništenje insidera, 2) uvjeriti Amerikance da imaju veliku potrebu za centralnom bankom.
Početkom stoljeća Rothschildi su poslali svoja dva agenta, Paula i Felixa Warburga, s namjerom da rade na osnivanju nove američke centralne banke 'Federalnih rezervi'.
Godine 1907. ideju je Paul Warburg prvi put iznio pred Kongresom, odnosno njegovim Odborom za bankarstvo i monetarni sistem. Glavni projekt Rothschielda u SAD početkom stoljeća bila je kompanija Kuhn, Loeb and Company sa sjedištem u New Yorku. Paul i Felix Warburg bili su također rodbinski povezani s ovom kompanijom, jer su oženili kćeri čelnika kompanije.
Godine 1913. (pred sam Božić, 23. decembra) konačno je osnovana američka centralna banka, pod nazivom Federalnih rezervi ('Federal Reserve'), no ova banka u biti niti je bila federalna, niti je sadržavala bilo kakve rezerve. Radilo se o suptilnoj prevari internacionalnog bankarskog biznisa, o zapravo njihovom najvećem pothvatu do danas. Financijski sistem SAD-a stavljen je pod kontrolu privatnih bankara monopolista opsjednutih moći. Prvi predsjednik ovog međunarodnog kartela privatnih banaka (čiji su vlasnici bili, nota bene, pretežno Evropljani) postao je nitko drugi do Paul Warburg! I danas, 100 godina od osnivanja, ova privatna 'firma' odlučuje o kamatnim stopama u SAD, te daje zajmove nepostojećeg, virtualnog novca ('brojke na ekranu') američkoj vladi, a čije kamate otplaćuju uredno poreski obveznici – američki građani, koji o ovom većinom pojma nemaju.
Autor Eustace Mullins ('The Secrets of the Federal Reserve') nabraja u svojem najpoznatijem djelu koja su to sve «čudesna dostignuća bankara 'Federalnih rezervi'. Prvo, izbijanje Prvog svjetskog rata, koji je bio omogućen fondovima iz nove centralne banke SAD. Drugo, Agrikulturalna depresija iz 1920. godine. Treće, 'Crni petak' na Wallstreetu u oktobru 1929. godine i iz njega proizišla Velika depresija. Četvrto, konverzija imovine SAD i njenih građana od stvarnog vlasništva u papirno vlasništvo od 1945. do danas, što je Ameriku od najveće svjetske sile 1945. pretvorilo u najvećeg dužnika 1990.
U svjetskoj politici spominje se nekakva «Osovina zla», no u pravom smislu riječi, i prvenstveno ova fraza trebala bi se odnositi na osovinu (najmoćnije centralne banke) Bank of England – Federal Reserve. Mullins u spomenutom djelu navodi citat iz londonskog časopisa 'The Economist'.
«Odmah nakon Prvog svjetskog rata bliska suradnja je bila uspostavljena između Bank of England i Federal Reserve, a posebno sa Federal Reserve Bank of New York. Ova ko-operacija se odvijala ponajviše zahvaljući srdačnim odnosima između Montagu Norman-a iz Bank of England i Benjamina Stronga iz Federal Reserve Bank of New York do 1928. U nekoliko prilika politika diskontnih stopa Federal Reserve Bank of New York bila je vođena željom da se pomogne Bank of England.«
Lord Montagu Norman bio je guverner Bank of England (banke naravno pod kontrolom Rothschilda) od 1916. do 1944. godine. Za ovo vrijeme, veli Mullins, on je učestvovao u konferencijama centralnih banaka koje su zapravo izazvale krah iz 1929. i svjetsku depresiju.
I samo donošenje zakonskog akta u američkom Kongresu bilo je, naravno, u znaku suptilne prevare, u stilu lukavih bankara svjetske elite. Predsjednička kampanja iz 1912. godine je bila vrlo interesantna. Prethodni predsjednik, William Taft, koji se takmičio za još jedan mandat imao je priličnu popularnost; njegovi republikanci su imali čvrstu kontrolu nad vladom za vrijeme njegovog mandata. Demokratski kandidat, Woodrow Wilson nije bio prepoznatljiv u nacionalnim razmjerima, bio je isuviše krut, strog i ozbiljan čovjek sa malo podrške. Obje su partije bile uključile monetarnu reformu u njihovim platformama. Republikanci su podržavali tzv. Aldrichov plan, popularno znan kao Wall Street Plan, dok su demokrati zastupali Federal Reserve Act. Ustvari, radilo se o dva gotovo identična prijedloga zakona, zakona koji su se razlikovali samo u nekoliko nebitnih sitnica.
Pobjeda Tafta, popularnog predsjednika, već je izgledala sasvim izgledna, kad li se u kampanju umiješao i treći kandidat, bivši predsjednik, Theodore Roosevelt. Njegova je kandidatura mogla izgledati smiješna, da nije imao više nego dobru financijsku podršku. U medijima mu je bila davana čak i veća pažnja nego li ostaloj dvojici kandidata. Pošto je bio republikanac, bilo je sigurno da će odnijeti znatan broj glasova, koji bi inače bili pripali Taftu. Tako se i desilo, i čovjek kojeg su smatrali za autsajdera, Woodrow Wilson je pobijedio. Do danas nije bilo jasno kakav je program imao Roosevelt, i zašto je bio odlučio sabotirati svoju vlastitu partiju.
Pošto su bankari financirali sva tri kandidata, bilo im je zapravo svejedno tko će odnijeti pobjedu. Kasnije se ustanovilo da je Tafta podržavao Felix Warburg, Wilsona Paul Warburg i Jacob Schiff, dok je Otto Kahn podržavao Roosevelta.
Bilo kako bilo, na vlast je došla Demokratska partija, i demokratski predsjednik Wilson. Najvjerovatnije je da je presudna bila identifikacija Aldrichevog plana sa Wall Streetom, što je republikancima donijelo najveći minus u glasovima američkih birača.
Lukavi bankari su smislili još jednu stvar, kako bi doveli u zabludu Amerikance. Moćni ex-senator Aldrich i Frank Vanderlip, čelnik National City Bank, su digli viku protiv predloženog Federal Reserve Act, da je «neprijateljski prema bankarima» i «prema dobroj vladi». Istina je bila sasvim suprotna, da je on bio plan za kojim su moćni bankari žudjeli.
S druge strane istina je, da su protivnici ideje centralne banke, koja štampa svoj novac i uz kamatu ga posuđuje vladi, bili Lincoln i Garfield, i obojica su svoja zalaganja platila životom.
Dug je put, koji je vodio kroz planiranu decepciju, bio potreban, od tajne konferencije održane na otoku Jekyll 1910. godine, pa do prijedloga dva identična zakona, od kojih je bio konačno izglasan, od demokratske većine, onaj pod nazivom Federal Reserve Act.
Dana 19. decembra 1913. Senat je odlučio u korist verzije prijedloga zakona demokrata, glasovima 54-34. Više od 40 važnih razlika u verzijama Doma i Senata moralo se još razriješiti. Oponenti prijedloga zakona u oba doma su mislili da će biti potrebne još sedmice, prije nego što on bude spreman za izglasavanje. Kao što je već bio običaj, kongresmeni su bili pripravni na odlazak kućama, da sa familijama provedu Božić, uvjereni kako će donošenje zakona zacijelo sačekati narednu, 1914. godinu.
No, 'kreatori novca' upravo su računali sa ovakvim opuštenim predbožićnim raspoloženjem, kako bi proveli u djelo svoj đavolski lukav plan. U jednom jedinom danu, bili su izglađeni sporni pasusi u prijedlogu zakona, i on je na brzinu bio podastrt na glasanje. Dana 22. decembra 1913. zakon je bio izglasan, Donji dom (House of Representatives) sa rezultatom 282-60, a Senat 43-23.
New York Times je to propratio komentarom da će «New York biti na čvrstom tlu što se tiče financijskog rasta, te da će on postati novčarski centar svijeta».
U ovoj nečuvenoj brzini donošenja važnog zakonskog akta svakako je glavnu ulogu igrao Paul Warburg i njegova strategija. Neki od najglasnijih kritičara zakona već su bii napustili Washington. Do tada je bilo nepisano pravilo, čak štoviše i tradicija, da se važni zakoni ne donose u sedmici koja prethodi Božiću, no ova je tradicija bila grubo prekinuta, iz razloga da se nametne 'Federal Reserve Act' američkim građanima.
Kongresman Lindbergh [njegov će sin prvi preletiti Atlantik] rekao je tog historijskog dana, predstavnicima Donjeg doma: «Ovaj zakon je ustanovio najdivovskiji trust na planeti. Kada predsjednik potpiše ovaj zakon, nevidljiva vlada Monetarne Moći će biti legalizirana... Wall Streeteri ne bi nas mogli prevariti da senatori i zastupnici nisu napravili prevaru od samog Kongresa... Da smo imali narodni Kongres, imali bi i stabilnost. Najveći zločin Kongresa je njegov novčarski sistem. Najgori legislativni zločin svih vremena je počinjen sa ovim bankarskim zakonom.»
No, New York Times je, za razliku od zastupnika Lindbergha, pozitivno prokomentirao donošenje zakona: «Bankarstvo i valutni zakon postajali su sve bolji i zdraviji svaki puta kada je bio slan od jedne strane Capitola do druge. Kongres je djelovao pod javnim nadzorom u donošenju zakona.»
Pod «javnim nadzorom» The Times je vjerovatno mislio na Paula Warburga, koji je za nekoliko dana imao malu kancelariju u zgradi Capitola, gdje je uspješno rukovodio predbožićnu kampanju donošenja zakona, i gdje su senatori i kongresmeni dolazili svakog sata na njegov poziv, te provodili njegovu strategiju.
Interesantno je, da je predsjednik Wilson isprva odbio 'ratificirati' ovaj akt, no nakon što su ga njegovi financijeri u kampanji uvjerili da će se odredba koja mu nije bila po volji naknadno administrativno riješiti, potpis je ipak bio stavljen, 23. decembra 1913. Toga dana, kako je napisao E. Mullins, ustav je prestao biti zavjetom koji upravlja američkim građanima, te su njihove slobode bile prepuštene maloj grupi internacionalnih bankara.
Dana 24. decembra Jacob Schiff je napisao pukovniku House-u [On je sin Rothschildovog agenta iz Texasa. Uspio je u izboru pet guvernera Texasa zaredom; postao je savjetnik Woodrowa Wilsona 1912. Surađivao je sa P. Warburgom u prolaženju zakona Federal Reserve Act u Kongresu 1913.]:
«Moj dragi puk. House. Želim vam reći koju riječ za tihi, ali plodonosni rad koji ste obavili u interesu valutne legislative i da vam čestitam što su zakonske mjere konačno pretočene u zakon. S vama sam uz najbolje želje, s poštovanjem, Jacob Schiff.»
Časopis The Nation je narednog dana, na sam Božić 1913. istakao da je njujorška burza otpočela svoj stalni rast, nakon vijesti da je Senat bio spreman usvojiti 'Federal Reserve Act'.
Ovo dokazuje da tvrdnja da je Federal Reserve Act bio akt usmjeren na monetarnu reformu. Naime, njujorška burza se općenito smatra preciznim barometrom istinskog značenja svake financijske legislative koja se donosi u Washingtonu. Senator Aldrich također je odlučio da odsada više nema primjedbe na Federal Reserve Act. U magazinu ('Independent'), čiji je bio vlasnik, zapisati će: «Prije donošenja ovog zakona njujorški bankari su mogli dominirati samo rezervama New Yorka. Sada su u stanju dominirati bankarskim rezervama diljem čitave zemlje.»
'Federalne rezerve' lukav je naziv, koji implicira da je banka vlasništvo nekakve federalne vlade. Šipak! Federalna vlada SAD nema niti jednu dionicu u Federalnim rezervama, a američki građani ne mogu ih kupovati. Godišnji profit ove firme iznosi 150 milijardi dolara. Ovaj dohodak je osiguran jednostavno jer financijski krugovi moći drže pod kontrolom vladu, koja i dalje nastavlja pozajmljivati novac od 'Fed'-a, kako se popularno naziva ova institucija.
