Zoran Oštrić

<	veljača, 2014					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28

Listopad 2022 (2)
Listopad 2021 (1)
Travanj 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (1)
Rujan 2019 (1)
Kolovoz 2019 (1)
Srpanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Travanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (2)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (6)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (4)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (7)
Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (5)
Siječanj 2017 (5)
Prosinac 2016 (8)
Studeni 2016 (7)
Listopad 2016 (6)
Rujan 2016 (11)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (5)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (8)
Veljača 2016 (5)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (8)
Studeni 2015 (14)
Listopad 2015 (7)
Rujan 2015 (7)
Kolovoz 2015 (5)
Srpanj 2015 (10)
Lipanj 2015 (7)
Svibanj 2015 (15)
Travanj 2015 (10)
Ožujak 2015 (9)
Veljača 2015 (8)
Siječanj 2015 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Ovo je blog kojeg vodi Zoran Oštrić. Razne teme. Politika, društvo, priroda, znanost, povijest, filozofija...
Provilna slika s facebooka

Vodim također tematske blogove Ekološka ekonomija, Mudroljublje i Zelena politika na wordpress.com.

Ako me želite kontaktirati, pošaljite poruku na emajl:
zoranostric (at) gmail.com
ili ostavite poruku na facebooku.

OŠIKU!

Ošiku je kratka pjesnička forma slična kod nas poznatom japanskom "haikuu", samo sa širom tematikom i nešto slabijim formalnim pravilima. Kolekciju mojih ošikua s ilustracijama (što je također varijacija na japansku tradiciju crteža uz haiku) možete pogledati na facebooku.

ŠAH

Igram šah na razini jakog amatera (majstorski kandidat). Neke moje on-line s komentarima možete pogledati na mrežnom sjedištu sah.hr.

KRATICE

ASNV
Ako me sjećanje ne vara
BUNS
Bez Uvrede Nadam Se
JUOSP
Jednostavni Univerzalni Odgovor na Sve Probleme
KJMP
Koliko je meni poznato
KJMV
Koliko ja mogu vidjeti
PMNN
Po mišljenju nekih od nas
PMSM
Po mom skromnom mišljenju
PNDZ
Padoh na dupe od zaprepaštenja
ŠBBDJB
Što Bi Bilo Da Je Bilo
ŠBBKBB
Što Bi Bilo Kad Bi Bilo
UBR
Usput budi rečeno

Moji znanstveni radovi, predavanja i bilješke

Radovi objavljeni na mrežnom sjedištu Academia.edu.

Ekološki pokret u Hrvatskoj 1990-ih (s pogledom iz 2013.), objavljeno u časopisu "Ekonomska i ekohistorija", br. 10, 2014..

Ekološki pokret u Jugoslaviji: Građa za proučavanje razdoblja 1971.-1991., objavljeno u časopisu "Socijalna ekologija", god. 1 (1992), br. 1, str. 83-104.

Izborni i stranački sustav u Hrvatskoj, prezentacija uz predavanje, 2008.

Heideggerova autopsihoterapija pisanjem 1936.-1938. : Bilješke i razmišljanja uz Martin Heidegger: "Prilozi filozofijii (iz dogođaja)"

Moje stvari objavljene na scribd.com

Neki moji tekstovi i zapisi u formatima word, powerpoint ili pdf, koje sam stavio na svemrežje.

Elektronsko glasilo za privredu, društvo i ekologiju "Zelena politika" (nulti broj)
Pljačka vrijedna 140 milijuna kuna
(Reportaža o krađi šljunka, objavljena 6. prosinca 1997.. Aktualno i danas!)
Zadnji dani Labinskih rudnika, 19. rujna 1998.
(Reportaža objavljena u časopisu "Hrvatski obzor", 2 str., pdf)
Pavo Zubak bespravno izgradio postrojenja u Sesvetskom Kraljevcu
(Siječanj 2010.. Gore je link na pdf-dokument, isto u wordu jeovdje.)
Copenhagen Diagnosis: prevod sažetka na hrvatski
(tekst, 2 str., 16. prosinca 2009.)
"Kumovi" u Hrvatskoj: fenomen kapitalizma ("Crony capitalism")
(prezentacija, 17 str., prosinac 2009.)
Pacifist protiv svoje volje. Bilješke ostarjelog aktivista
(tekst, 21 str., ožujak 2003.)
Sunce će nas grijati i u 22. stoljeću (prezentacija ,17 str., prosinac 2008.)
Takozvani "Climategate": izmišljena afera
(Letak, jedna stranica A4 formata, prosinac 2009.) greedy

Moji tekstovi objavljeni na raznim portalima

Alertonline.org, 10. listopada 2011.
Zelenoidi nastupaju...
Monitor.hr, 27. veljače 2011.
"Jelačić plac i Radićeva: Mi smo odgojili te huligane"
Index.hr, 25. veljače 2011.
Bitna borba za vlast ipak se vodi unutar HDZ-a
alertonline, 30. siječnja 2011.
Zelena (g)lista i dalje ruje
tinolovka-news, 25. kolovoza 2010.
Svi naši Treći blokovi (1): Hrvatski izborni sustav
pollitika.com, 23. kolovoza 2010.
Treći blog... Treći put... ljevica i zeleni
Feljton "Povijest i budućnost ekologije" na alertonline.org
- Povijest i budućnost ekologije (1)
- Bioraznolikost i filozofske pouke teorije kaosa (2)
- O ekološkoj znanosti i ekologističkom mudroljublju (3)
- Što rade zeleni kad svi zastupaju "zelenu ekonomiju" (4)
- Zamka eksponencijalnog rasta (5)
- Zašto su "atomi za mir" neprihvatiljivi (6)
- Ekonomski fijasko i politički poraz nuklearne energije (7)

Intervjui sa mnom i članci u kojima sam spomenut

31. svibnja 2014.
ORaH, SDP i "civilna scena"
Index.hr, 19. veljače 2010.
Kome smeta Marko Rakar?
Prikaz diskusije na pollitika.com. Citiraju i mene.
Business.hr, 3. veljače 2010.
Zubak bespravno sagradio tvornicu autobusa
O toj temi moj članak ovdje od srijede, 27. siječnja: Zubak, zašto nas imaš na zubu!?
Glas Slavonije, 21. prosinca 2009.
Hrvatsku čeka blamaža zbog zagađenja
Komentar povodom završetka Konferencije o klimatskim promjenama u Kopenhagenu. Citira izjavu "najistaknutijeg hrvatskog ekoaktivista", tj. mene. cool

Glas Slavonije, 14. prosinca 2009.
Čovječanstvo će preživjeti, ali postoji opasnost od teškog sloma civilizacije
Povodom Konferencije UN o klimatskim promjenama u Kopenhagenu. U članku sam pogrešno predstavljen kao "jedan od čelnika Zelene akcije". Normalno, novinar je mislio, da moram biti čelnik nečega. wink

SADRŽAJ BLOGA

Free Web Counter

28.02.2014., petak

Uzorna filozofija - 7. dio

Na blogu Mudroljublje (te također na svojoj vremenskoj crti na fb-u) objavljujem filozofska razmatranja pod nazivom "Uzorna filozofija". Razmatranja se nastavljaju jedna na drugo, gradeći poimanje filozofije kao traganje za uzorima. Prenosim ovdje sedmi nastavak, danas objavljen. Može se čitati samostalno, a ako vas zanima cjelina, pogledajte prvi nastavak pa onda dalje.

7.1.
Čovjek mijenja vanjske stvari, koje su mu u dohvatu. Oruđem i oružjem, dohvat se širi. Čovjek je biće rada.

7.2.
Koristeći se jezikom, mijenja druge ljude i sebe samoga. Djecu treba odgojiti, zajednicu održati.

7.3.
Spoznajući moć, da stvari mijenja, želi mijenjati i nedohvatno. Riječima i činima ("manipulacijom").

7.4.
Magija potječe iz straha i iz drzovitosti. Magija je prvenstveno tehnika: bacati čini – činiti - čin - učinak.

7.5.
Ne uspijeva uvijek. Nemoć uznemiruje. Moć, također, uznemiruje. Neke su (za)misli ostvarive, neke ostaju nestvarne. Ipak, nekako, postoje.

7.6.
Nešto, što je nekada postojalo, više ne postoji. Umrli predak, neobrađeni kamen, protekla noć. Postoji li ipak, još uvijek, negdje? Na nekom ne-mjestu (u-topijski), u Nigdjezemskoj? Van-vremeno?

7.7.
Nešto, što ranije nije postojalo, sada postoji. Rođeno dijete, sjekira, dan. Odakle je došlo? Iz Ništa? Što nije, nekako ipak jest? Mišljenje je opasno kao i snivanje.

7.8.
Osim "jest" i "nije" postoji "može biti" i "može prestati biti". Stvarno i moguće. Realnost je više od stvarnosti. Bitak je više od bića.

7.9.
Dapače: beskonačno više. Misli se raspršuju u neiscrpnim mogućnostima. Strelice misli lete u prazninu: vrhovi bez s-vrhe. Bez-dan, bez-smisao, ne-u-mjerenost. Osim opasnih stvari, u život navire Ništa.

7.10.
Kamen postoji. Živa bića, uz to, opstoje (i bore se za opstanak). Čovjek, uz to, egzistira. Životinja korača. Čovjek, uz to, iskoračuje. Izvorno, po onome što jest, čovjek također i nije. Iskoračuje iz bića u nebiće, iz svijeta u ništavilo, iz prostora ispunjenog stvarima u prazninu, iz reda u kaos.

7.11.
Čovjek se može izgubiti u praznini, obuzet usponom na nesvrhovite vrhove misli. Može postati nesposoban za opstanak. Filozofija je smrtonosna.

7.12.
Održati smisao svijeta, uvjet je opstanka. Treba uvesti mjeru (metriku), sustavnost, koherenciju. Ponovo povezati (re-ligare) ono rasuto.

- 11:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.02.2014., četvrtak

Bi li bilo bolje bez Europske unije?

Vidim da mnogi protivnici Europske unije razmišljaju na način kako bi sve bilo super da na gnjave ovi eurobirokrati. Bili bismo suvereni ali ono totalis, nitko izvana ne bi mogao utjecati na odluke koje bi hrvatska vlada donosila... da ne širim temu.

Treba malo gledati povijest. Kako je to bilo prije? Kako bi se donosile odluke bitne za sve u Europi, da nema EU?

Kako je to funkcioniralo: nekoliko predstavnika velikih sila ("Sveta alijansa" i sl.) sastalo bi se i odlučilo. Mali bi morali slušat. Druga varijanta, da se veliki posvade, podijele na dvije grupacije, tipa "Antanta" i "Centralne sile". Onda mali, ako baš nemaju sreće ostat neutralni (Švicarska, Švedska - mi nikad), moraju birati stranu. Nakon rata, opet samo veliki među pobjednicima odlučuju.

Ne zaboravite, EU je nastala iz dvaju ideja: s jedne, da se povežu parlamenti europskih država međusobno, dakle predstavnici naroda, a ne samo diplomacije, s idejom da će njihova stalna komunikacija dovesti do kompromisa i sporazuma, bez ratovanja. I s druge strane, institucionalno bitnija, ideja "ekonomske zajednice", da se Njemačka i Francuska, tradicionalni neprijatelji, uz sudjelovanje manjih, isprepletu mrežama međusobnih interesa tako da se rat ne isplati. I to je uspjelo: u prethodnih 150 godina, Njemačka i Francuska su vodile četiri velika rata.

Da nema EU, što vam se čini vjerojatnije? Sve bi bilo super, pravda i jednakost, mala i zaostala Hrvatska bi procvala? Ili bi se jednostavno sastali Merkel, Putin, Hollande i Cameron, dogovorili se i nama ostalima izdiktirali što nam je činiti?

To što danas imamo nije idealno, ali je bolje od ranije situacije, stoljećima, kad su europske države ili međusobno ratovale, ili se spremale za slijedeći rat.

- 12:08 - Komentari (11) - Isprintaj - #

25.02.2014., utorak

Muhamed nije bio pedofil, a islam nije antiženski

Muhamed nije bio pedofil, to je moderna kleveta, projekcija pojma popularnog tek posljednjih 30-ak godina u daleku prošlost. To se danas rutinski kopipejsta po netu kao dio šovinistićke antiislamske kampanje, čemu se nažalost pridružuju i neki neuki ili zadrti ateisti.

Sve do kasnog 20. stoljeća, iako su mnogi bili protiv preranih brakova iz razloga nezrelosti, osuda starijeg muškarca za žudnju za djevojčicom prije puberteta kao perverznog nije uobičajena. Današnji naš odnos prema djeci i adoloscentima značajan je povijesni napredak, ali ne možemo osuđivati sve prethodne generacije jer se tome nisu dovinuli.

Muhamed je, u dobi od preko 50 godina, po predaji i mišljenju većine povjesničara, oženio Ajšu kad je imala 6 ili 7 i konzumirao brak kad je ona imala 9 ili 10. (Neki tvrde da je bila starija). Takav brak u ono doba nije bio neuobičajen niti se smatrao sablazni. Rimsko carstvo je odredilo 12 godina kao donju granicu sklapanja braka, suzbijajući prerane prakove. To je važilo u Katoličkoj crkvi do 1917. (kad je granica povišena na 14). Sveti Augustin zaručio se s djevojčicom od 10 i bilo mu je krivo što mora čekati legalnu dob za konzumiranje braka. Šekspirova Julija ima 13, a njena majka 26. U članku Age of Consent na sajtu faqs.org su podaci o vrlo ranim vjenčanjima u Engleskoj i SAD.:

Muhamed je u dobi od 25 godina oženio Hatidžu, ženu 15 godina stariju, koja se prije toga dvaput udavala. Sve do njene smrti 25 godina kasnije živio je monogamno. Nakon toga, brojni brakovi bili su uglavnom rezultat političkih računica. Negdje u isto vrijeme kad se oženio Ajšom, oženio se i pedesetogodišnjom udovicom, te su gotovo sve ostale njegove žene bile udovice. Kasnija teologija davala je poseban značaj činjenici da je Ajša bila djevica u trenutku braka, kao i prvo dijete rođeno u braku roditelja koji su oboje prešli na islam, te ju je Alah posvetio samo proroku. On se tijekom deset godina braka trudio oko njenog obrazovanja i time je pripremio za ulogu koju je igrala u slijedećih pola stoljeća. Nije poznato da je inače tražio društvo djevojčica. Njegovo ponašanje ne zadovoljava današnju psihijatrijsku i pravnu definiciju pedofila (vidi: Aisha - Youngest Wife of the Prophet Muhammad : Short Biography.

Ajša je izrasla u izvanrednu ženu, intelektualku i moćnicu. Ponovo: apsolutno je opravdano inzistirati da je danas takav brak i seksualni odnos neprihvatljiv, ali u ono doba nije se radilo o sablazni.

Osobni odnos proroka Muhameda prema dvije žene koje je volio i poštovao, međusobno toliko različite, može biti osnov za feminizam u islamu, kao i činjenica da Kuran daje ženama mnoga prava koja u 7. stoljeću uglavnom nisu bila priznata: potreba izričitog pristanka za sklapanje braka, pravo na razvod, financijska nezavisnost, pravo na obrazovanje. (Na wkikipediji postoji članak "Islamic feminism") Vidi posebno o Ajši:
Interview with Mo Ansar na faithinfeminism.com. Jedan tekst na hrvatskom:
.Islamska historiografija nije dopustila da se muslimanke povežu s likom hazreti Aiše.

Globalni pokret Musawah (jednakost), osnovan 2009., postavlja zahtjeve koje su postavljale sufražetkinje u najnaprednijim kršćanskim zemljama prije samo stotinjak godina.

Jedan zanimljiv tekst mlade islamske intelektualke: Why I am an Islamic Feminist

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.02.2014., ponedjeljak

Bilješka o praxis-filozofiji

Na mene je jako utjecala praksis filozofija, tijekom desetak godina, tamo negdje od gimnazije; taman kad je Praxis bio ukinut (1974), ja sam dorastao da takve stvari mogu čitati. Do sredine 1980-ih sam u bitnom napustio tu poziciju kao ograničenu, iscrpljenih dometa.

Dva su bila izvora: s jedne strane, tadašnje rasprave o krizi ekonomskog i društvenog sustava, čitao sam i slijedio tadašnje "krizologe", tu su u prvi plan došli sociolozi i ekonomisti drugačije orijentacije (iako je bilo veza) kritika "dogovorne ekonomije", kritika koncepcije "pluralizma samoupravnih interesa". (Danas su po mom sudu najznačajniji, i danas aktualni, sociološki uvidi Josipa Županova.)

Vidjelo se da se bez tržišta ne može; ali svakako trebaju postojati intelektualci (ne-stručnjaci) koji "robnu proizvodnju" dovode u pitanje (kao što su činili praksisovci), jer slobodno tržište ne smije se promatrati na način za koji sam skovao kraticu JUOSP: Jednostavni Odgovori Na Sva Pitanja. Sloboda tržišta nije isto što i sloboda čovjeka.

S druge strane, usmjeravalo me je upoznavanje prakse novih društvenih pokreta i usvajanje njihove mreže vrednota, ideja (uslovno, "post-moderne") i ideologija (ekologizam, feminizam) te teorija "civilnoga društva" (nasuprot klasičnom "građanskom"; tu su se mlađi slovenski teoretirači - Tomaž Mastnak, Gregor Tomc, Tonči Kuzmanič... - direktno sukobili s praksisovcima sredinom 1980-ih). Postoje neke spone, npr. kod Rudija Supeka.("Ova jedina Zemlja") i Zorana Vidakovića ("Smena istorijskih doba").

No, međutim, ono što su praksisovci stvorili i značili jest izuzetan intelektualni domet, makar povijesno situiran, s čime se ništa što su stvorili nacionalistički i liberalni krugovi intelektualaca ne može usporediti. Iz tih krugova i danas izražavaju frustracije, pokušavajući na sirove načine nekadašnje oponente diskreditirati, od toga da je sve što su napisali bezvrijedno, do svaljivanja na njih krivice za sva zla režima u kojem su bili marginalci i disidenti. (Dodatnu nevolju izaziva zaokret, koji je načinio dio srpskih praksisovaca krajem 1980-ih.)

Neke poveznice

(ali ništa ne može zamijeniti čitanje izvora - Kangrge, Petrovića, Grlića, R. Supeka...)

Gašenje Praxisa, 35 godina: Jedan od kobnih trenutaka

Jedan citat iz tog članka za oznaku povijesne situiranosti: »Ukidanje spomenutog projekta zbiva se u kontekstu tzv. konzervativnog zaokreta u Jugoslaviji. Početkom sedamdesetih godina poredak odustaje od svakog pokušaja demokratske transformacije, vraća se svojim neostaljinističkim korijenima i – ne znajući – potpisuje svoju smrtnu presudu, ali ujedno i zemlju za koju navodno gaji osjećaj "povijesne odgovornosti" osuđuje na budući krvav i kaotičan raspad. (...) Bio je to obračun s filozofijom kao takvom, i šire: obračun s kritičkim mišljenjem i s autonomnim, slobodnim mišljenjem i prosuđivanjem u cjelini«

O naslijeđu Praxis filozofije

Korčulanske internetske bakanalije

Spekulativno prevladavanje filozofije kao metafizike

Jedan članak iz 2009. o razlikama između "epistemičke" pozicije Mihajla Markovića i "epistemološke" Milana Kangrge još 1960., što može objasniti različitost njihovog postava trideset godina kasnije: Ajde, opet na Bled! Prilog razmatranjima o Praxisu

- 07:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

23.02.2014., nedjelja

Korisnost i opasnost cijepljenja: kako o tome govoriti

Moj tekst Opaske o direktnoj i predstavničkoj demokraciji, vladavini stručnjaka i diktaturi potakao je neke polemike o obaveznom cijepljenju djece. Meni je to bio samo jedan od povoda za razmišljanje o temama iz naslova. Ovdje dajem neke opaske o samoj kontroverzi.

Dok Svjetska zdravstvena organizacija ulaže napore da se obavezno i besplatno cijepljenje protiv raznih bolesti proširi u zemljama u razvoju, u visokorazvijenim zemljama širi se pojava da roditelji odbijaju dozvoliti cijepljenje svoje djece.

Parents refusing vaccines : Raising fears among the medical community of disease outbreaks

Dapače, navodno se čak češće događa među onima, koji su imućniji i obrazovaniji od prosjeka.

Highly-educated Israeli parents refusing to vaccinate according to state program

Slijedeći tekst nudi tipično američki odgovor zašto se to događa: oni koji odbijaju cijepljenje šire svoju propagandu među bogatijima zato, da bi ih drugi ljudi mogli tužiti, kad se zaraza proširi među djecom.

Why Do Rich People Refuse to Vaccinate Their Kids?

Ne zanima me prvestveno "vakcinacija dijece - da ili ne", nego kako se prema odbijanju odnositi. Stav da su država i struka neporecivi autoriteti jest moguć, ali je upitno je li svrsishodan. (Tu bi imali što reć i sociolozi i psiholozi, ali birokrati i scijentisti često preziru te znanosti.) Ovaj članak preporuča drugačiji pristup:

Vaccination Refusal: How to Counsel the Vaccine-Hesitant Parent

Da bi se adekvatno odgovorilo na roditeljske brige o vakcinaciji, važno je razumjeti odakle strah dolazi. (...) Poticanje dijaloga o vakcinaciji rano u životu djeteta može omogućiti uočavanje svakog oklijevanje ili nerazumjevanje koje može biti ispravljeno. Komunikacija s uvažavanjem, bez patroniziranja i bez konfrontacije može pomoći da se uvjere roditelji i smanji oklijevanje.

U tom smislu radi organizacija roditelja Voices for Vaccines (VFV)

Međutim, u prvom tekstu sam spomenuo problem da se ne može govoriti o svim bolestima i svim vrstama vakcija kao da je sve to jedno te isto. Čini mi se ozbiljnom greškom pokušavati otkloniti pojedine strahove izrugujući se onima, koji odbijaju cijepljenje u načelu. Cijepljenje djece je nesumnjivo drastično smanjilo obolijevanje i smrtnost od mnogih bolesti, ali to nije garancija da je u svakom pojedinom slučaju ono korisno.

Moguća je naravno neopravdana panika. Na Svemrežju se može naći više članaka o ponovnoj pojavi ospica, kao posljedica jedne studije iz 1998, koja je bila jako medijski popraćena. Navode, da je studija, na koju su se pozivali senzacionalistički napisi, kasnije potpuno diskreditirana. Navodno je novinarka jednog tabloida, kad se pokazalo da je panika bila posve neopravdana, hladnokrvno rekla. parafrazirano: »Pa tko vam je kriv kad vjerujete našoj galami, koja ide samo za dizanje tiraže!« Širenju panike pogodovala je i pojava Interneta.

The Price Of The Autism-Measles Panic, 15 Years Later

Moglo bi se razmišljati o nekim smjernicama za izvještavanje u masovnim medijima, da se prevenira nepotrebna panika, a ne kompromitira dužnost medija da "dižu prašinu" u javnom interesu - iako to neizbježno rade u svrhu bolje prodaje. E sad, edukacija čitatelja - nemoguća misija...

Slijedeći članak dovodi u pitanje cijepljenje protiv hripavca, argumentirajući da rast oboljelih nije posljedica rasta broja roditelja koji odbijaju cijepiti djecu.

Vaccine-Refusing Parents Falsely Blamed for Whooping Cough Epidemic

Austori tvrde da u Njemačkoj nema obaveznog cijepljenja protiv hripavca i da se cijepi manje od 10% djece, a ipak ne dolazi do epidemije, dok u Nizozemskoj cijepe skoro svu djecu, ali stalno ima oboljelih.

Kako da nestručnjak provjeri takve navode? Našao sam jedan stručni članak o hripavcu u Njemačkoj, s puno podataka kroz godine i po područjima. Problem je da je pisan za stručnjake i ja nisam siguran što točno znače navedeni zaključci, iako razumijem riječi. Ugrubo, koliko vidim, kaže da je cijepljenje dobra stvar, ali očito nije nešto sasvim jednostavno. Vratit ću se hripavcu još kasnije.

U ovakvim slučajevima, ja sam se u svoje doba, kao novinar koji koješta zna pa može pratiti i shvatiti više nego prosječni laik, više puta nudio stručnjacima da surađujemo. Ja im postavljam pitanja, ponekad glupa ponekad i pametna, prisiljavam da odgovaraju i razjašnjavaju (kažu i da nema glupih pitanja, samo glupih odgovora), tako da ja to shvatim, a onda ja to prikažem, novinarskom vještinom, da shvati i prosječan čovjek.

To međutim uglavnom nije uspijevalo. Stručnjaci ne vjeruju novinarima (novinarstvo se ne priznaje kao struka - shvaćaju ga kao magnetofon s nogama, koji swmije samo reproducirati što oni kažu) i ne vjeruju u PR, pa nastaju brojni problemi u komunikaciji. Ponekad su u javnosti previše bahati, ponekad i previše stidljivi; previše zakompliciraju ili previše pojednostavljuju; apriorno odbijaju svaki prigovor, ili pak ostavljaju dojam da se zapravo ništa ne zna. Novinarstvo i odnosi s javnosti ipak jesu struke, s razlogom!

(Ima veze i moja filozofska usmjerenost, ljubobitljivost. Filozof je onaj koji uvijek pita "A što to zapravo znači"? Vidi članak Uzorna filozofija - 1. na blogu "Mudroljublje.)

Uvijek postoji neki stupanj kad stručnjak kaže: Ne mogu vam to više objasniti običnim riječima. Morali biste biti stručnjak da to razumijete. Morate imati povjerenja u mene kao stručnjaka. To je neizbježno, na nekom stupnju nužno. Ali mislim da se ne bi smjelo za tim argumentom autoriteta posezati olako i prebrzo.

Također, kad netko posumnja: Bojim se, da iza inzistiranja na obaveznoj općoj vakcinaciji stoje poslovni interesi proizvođača cjepiva, koji teže svojem profitu, a ne bezinteresno traganje za istinom i zaštitom javnog zdravlja, KJTV ne smije se automatski odgovarati prezrivom opaskom da je to "teorija zavjere", da je znanost a priori od toga čista.

Slijedeći članak ne daje argumente protiv vakcinacije u načelu, ali upozorava na ono što sam gore spomenuo: da poslovni interesi mogu igrati značajnu ulogu. Spominje se znanstena studija koju je napravio tim infektologa, izvještaj je Reutersov, dakle računam pouzdan.

Study: Whooping cough outbreak linked to vaccinated children

Nagli porast slučajeva hripavca u Kaliforniji najviše je pogodio djecu koja jesu bila cijepljena. Analiza je pokazala da učinkovitost vakcije opada nakon nekoliko godina, pa ju treba obnoviti. Proizvođač cjepiva nije proveo potrebne dugoročne studije.

Također, navodi se u članku, druge znanstvene studije pokazale su vezu između vakcijancije i rastućeg rizika od infektivnih bolesti. Npr. četiri studije u Kanadi pokazale su da cjepljenje protiv sezonske gripe povećava za do 250% vjerojatnost za obolijevanje od varijante H1N1.

Ovo mi izgleda kao ozbiljan tekst, zasnovan na znanstvenim činjenicama. Nasuprot tome, članak na hrvatskom Hripavac u Sjedinjenim Američkim Državama govori o anti-vakcinacijskom pokretu riječima "prevara", "strvinari", "psihoza", "šarlatani", "luđaci"... A pritom uzima zdravo za gotovo da je porast broja oboljelih povezan s odbijanjem cijepljenja, što gore navedena studija poriče.

Čini dakle tipičnu grešku neosnovanog zaključivanja po indukciji, koju često (s pravom) zamjeraju laicima. KJTV, manje žestokih riječi bilo bi produktivnije.

Čak i ako je očito da je netko paranoik, treba uložiti trud u provjeru: možda ga stvarno progone? Paničari možda griješe u bitnim stvarima, možda izvode pogrešne zaključke, ali možda izražavaju neko ne-znanstveno, pred-znanstveno naslučivanje "common sensa" da nešto nije u redu.

- 06:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.02.2014., ponedjeljak

Opaske o direktnoj i predstavničkoj demokraciji, vladavini stručnjaka i diktaturi

Najavljena je javna rasprava o obaveznom cijepljenju, povodom činjenice da sve više roditelja odbija dozvoliti cjepljenje djece.

Prekjučer sam na jednoj fb grupi napisao: »Kao neutralan, mogu reći da KJTV oni koji brane obavezno cijepljenje u javnoj raspravi mogu postići samo kontraefekt, ako nastupe u maniri uobičajenoj ovdje: svi koji ne žele cijepiti djecu su zadrte seljačine, svi koji zucnu protiv cijepljenja su neprijatelji Zdravog Razuma.«

Ne trebaju nam lideri (2011)

Neki su odbili, eksplicitno ili implicitno, potrebu rasprave o javnom nastupu. Cjepljenje djece je pitanje struke, neuki trebaju slušati što im se kaže i točka. Nerijetko je tako i u drugim pitanjima.

Istovremeno se, povodom uskrsavanja institucije plenuma u Tuzli i Sarajevu, povela diskusija o odnosu neposredne i predstavničke demokracije.

Važno je imati na umu da neposredna demokracija ima puno oblika, te se nipošto ne svodi sve na plenum (zbor građana, sovjet, savjet, skupštinu). A ni "plenum" nije samo zasjedanje.

Pola u šali, spomenuo sam kako "plenum" funkcionira u Star Hollowu (gradiću iz serije "Gilmorice"): imaju doduše izabranog načelnika, ali mnoge se odluke donose na zborivam građana direktnim izjašnjavanjem. Zaista, takvi oblici odlučivanja postoje u američkim gradićima.

Realistička koncepcija je participativna (sudionička) demokracija, koja kombinira oba oblika.

Važan je proces pripreme odluka, da svi zainteresirani društveni akteri od samog početka budu uključeni (dapače potaknuti da se uključe), bez obzira na to tko je ovlašten na kraju odlučiti. To je kod nas velika mana u odnosu na razvijene parlamentarne demokracije: odluka se dugo priprema u nekom ministarstvu, neposvećeni ne mogu saznati što se kuha. A kuha se zakulisno, u lobijima ("predvorjima") i kabinetima, pod utjecajem raznih posebnih interesa (lobija).

Javnost i transparentnost pripreme odluke od početka može znatno pridonijeti kvaliteti odluka, stajališta općeg (javnog) interesa.

Prvo, time da do izražaja dođu inače marginalizirani interesi (oni kojima je teško prodrijeti u predvorja, a kamoli u kabinete). Oni koji vode proces, moraju se truditi da svi zainteresirani društveni akteri budu uključeni.

Drugo, u javnom procesu više se pažnje mora posvetiti dokazivanju da je nešto opći interes.

Odluke skupština, bilo predstavnika bilo direktno građana (radnika isl.), znatno dobivaju na kvaliteti ako se pripremaju kroz složen, ali javni proces raznih odbora i grupa, uz fleksibilnu organizaciju.

Referendumi se pak pripremaju ozbiljno i dugo. Irska je odredila da će se o istospolnom braku odlučivati na referendumu, odluku je donijela otprilike istovremeno s Hrvatskom, ali će referendum biti proveden iduće godine. To se ne lomi na brzaka.

Nadalje, šire uključivanje zainteresiranih aktera u proces (makar konačna odluka bila na nekom predstavničkom tijelu) ima korisni utjecaj da ljudi bolje shvate zašto se zapravo neka odluka donosi. To jako pomaže u procesu provođenja odluke. U procesu savjetovanja se politički lideri, kao i eksperti i drugi meritorni, moraju truditi da običnim ljudima stvari razjasne i biti otvoreni da neke strahove i kritike uvaže.

Može se puno vremena pritom gubiti i biti zamorno, ali isto je sa zakulisnim borbama u predstavničkoj demokraciji.

Zamjera se, da je masama lakše manipulirati; s druge strane, mali broj zastupnika lakše je potkupiti. (Ne mora biti sirovo, u kešu; postoje brojni oblici "kronizma", da "ruka ruku mije".)

Ako šira javnost s nepovjerenjem prihvaća odluke "države" jer ih vidi kao rezultat osionosti birokracije ili interesa moćnika, to je za društvo samo po sebi loše.

Ne mislim da je uvjerljivo osporavati direktnu demokraciju na osnovu nekih referendumskih odluka, koje se nekome ne sviđaju; i parlamenti često donose slične odluke.

Ne vidim uvjerljivosti ni u osporavanjima da "puno košta" (bilo u novcu, bilo u vremenu stotina ljudi na nekom plenumu) jer to je opća primjedba demokraciji kao takvoj: jeftinije je imati diktatora koji imenuje savjetnike i izvršitelje svojih odluka.

Suvremena demokracija je skalupljena od raznih idejnih tradicija i ad-hoc pokušaja. Ne zadovoljava baš racionalne kriterije, za razliku od elegantnih idejnih koncepcija koje preferiraju autokraciju, meritorkaciju isl..

Gornju zamjerku da parlamenti donose "pogrešne" odluke jednako često kao i institucije direktne demokracije, neki prihvaćaju, pa argumentiraju protiv demokratskog odlučivanja generalno. Jedan diskutant je napisao: »Problem s demokracijom je što su neke stvari u današnjem svijetu prevažne da bi se tijelima poput sabora dopustilo da odlučuju o njima na temelju svojih sitnih interesa i nesposobnosti razumijevanja.« To je opća zamjerka demokraciji, od prvih zabilježenih grčkih filozofa.

Ali, tko onda treba odlučivati? I još važnije: tko može reći Saboru da je neka odluka van njegovih ovlaštenja? Otkud odvlaštenje za to nekom pojedincu ili grupi?

Egalitarism vs meritokracy

Moguća je ograničena demokracija, gdje neko ne-izabrano tijelo ima kompetencije blokirati odluke predstavničkog tijela. Takva su ovlaštenja imali kraljevi, koji su se pozivali na božansko pravo. Danas u Iranu postoji "vijeće čuvara revolucije" (teokracija). U Kini takav položaj ima Komunistička partija.

Načelno je zamislivo imati neku vrstu "scientokracije", gdje bi neko vijeće vrhunskih znanstvenika imalo najvišu vlast.

Platon je razradio, da državom trebaju vladati najkompetentniji. Na mjesto njegovih filozofa, danas dolaze timovi eksperata uz u bitnom iste argumente i priželjkivanu moć.

Međutim, slabost koncepcije u odnosu na Platonovu jest da kod njega filozofi spoznaju ono opće, najviše, najbolje - spoznaju Istinu, Dobrotu i Ljepotu, pa su na osnovu toga homogena skupina s jedinstvenim autoritetom.

Moderni eksperti i drugi meritokrati su u svojim kompetencijama vrlo raznoliki. U procesu odlučivanja, moraju se usklađivati vrlo različita znanja i gledišta - a to je politički proces, makar svi uključeni bili vrhunski znalci, svaki u svojem polju.

Ne postoje eksperti s jedne, a laici s druge strane. U prosjeku, svi smo laici.

Nema garancije, da će u nekom odboru akademika biti postignut ideal "komunikativne racionalnosti" ili "deliberativne demokracije" više nego u Saboru ili na plenumu.

Iskustva s raznim vrstama elita, oligarhija, ekspertokracija, meritokracija ne dokazuju da su uži krugovi manje podložni odlučivati na temelju »svojih sitnih interesa i nesposobnosti razumijevanja«.

Možemo npr. reći da odluku o obaveznosti ciljepljenja treba donijeti neki tim eksperata, doktora medicine. Prvo, pojavljuje se gore spomenuti problem: nitko nije ekspert za baš sva moguća cijepiva, pa se moraju usklađivati. Drugo: postoji li garancija da je njima stalo i da će u svojim odlukama biti stvarno nepristrasno vođeni težnjom ka istini i (općem) dobru? A ne recimo osobnim profesionalnim interesima, interesima farmaceutskih kompanija, taštinama, predrasudama isl.?

Ne vidim da ima takvih garancija. zato, KJTV, najbolje što nam preostaje jest gore spomenut hibridni, zbrda-zdola tijekom stoljeća skalupljen model koji kombinira različite elemente: opća javnost, organizirana zainteresirana javnost, predstavnici, eksperti. Iritantno, ali zasad najbolji loš sustav, koji znamo.

Druga je mogućnosti rušenje demokracije i uvođenje diktature. E sad, naravno, diktatura ima raznih.

- 18:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

16.02.2014., nedjelja

Doviđenja u slijedećem ratu...

Čitam, jer je linkao jedan moj fb frend, komentar Mirjane Kasapović o Bosansko-hercegovačkim zbivanjima. I ostavlja mi mučni dojam.

Mislim da se u njenom pristupu vidi kako se liberali osjećaju nelagodno sukobljeni sa socijalnim dimenzijama prosvjeda. Raja je, presuđuje im liberalna profesorica izdaleka, opterećena »naslagama zaostaloga socijalističkog mentaliteta«. Zaključuje da su »medijsko-političke priče o čistoj socijalnoj pobuni besmislene.«. Čista možda i nije, ali što je uopće čisto u politici? U društvu? U povijesti? Ne u smislu "pošteno", nego u tome da nijedan društveni događaj nema samo jedan motiv, jednu dimenziju, jedno objašnjenje.

Lagodnije je svu pažnju posvetiti nacionalnim/etničkim dimenzijama. Zato ona ključno zbivanje vidi u Mostaru, a ne u Tuzli, gdje je ipak sve započelo i nastavlja se i gdje stvarno i Hrvati i Srbi sudjeluju.

Kad tražim naravučenije, ispada da je sve bitno rekla već na početku: »jedna strana u sukobu mora pobijediti na bojnom polju«. Totalno je ispljuvala ama baš sve u BiH: međunarodnu zajednicu, NVO-e, političare, prosvjednike. Ako sad pomisliš "ako nitko i ništa ne valja - što onda?" ispada da je tekst objektivno ratnohuškački: spremajmo se za slijedeći rat, da se konačno zna pobjednik!

Po logici povijesnih zbivanja, bojim se da je u pravu (što sam spomenuo u prvom svom komentaru zbivanja u BiH).

- 19:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #

15.02.2014., subota

Znanost, biznis, ekologija i društvene borbe oko čiste energije

Tijekom ovoga tjedna objavio sam seriju napisa na blogu "Ekološka ekonomija", koji mogu biti zanimljivi onima koje zanima preobrazba elektroenergetskog sustava, koja se počela u najnaprednijim zemljama. Dajem poveznice i poneki pasus iz članaka.

Znanost, tehnologija i čista energija: osnove napretka

Studija pokazuje da, iako su SAD i dalje svetski lider u znanosti i tehnologiji, njihovo se vodstvo smanjuje. Nekoliko azijskih zemalja, naročito Kina i Južna Koreja, naglo povećavaju svoje inovativne sposobnosti. Udio SAD u istraživanju i razvoju (R&D) od 2001. se smanjio sa 37% na 30%, a Europe sa 26 na 22%. Udio Azije povećao se sa 25 na 34%, a Kine od 4% na 15%.

Te zemlje također fokusiraju pažnju na ključne sektore globalne ekonomije, uključujući visokotehnološku industriju (high-tech manufacturing) i čistu energiju. Opseg visokotehnološke industrije u Kini porastao je između 2003. i 2012. gotovo šesterostruko, a udio u svijetu s osam na 24%, blizu udjela SAD od 27%.

Također, ističe se u studiji, izranjajuće ekonomije sada ulažu više u čistu energiju, kritičnu industriju za 21. stoljeće, nego napredne ekonomije (advanced economics). Kina je 2012. uložila 61 milijardu USD u čistu energiju, prvenstveno vjetar i sunce, a SAD 29 milijardi.

Električna energija u Njemačkoj 2005.-2013.-2020.

Njemačkoj danas postoji društveni i politički konsenzus oko energetskog zaokreta (Energiewende) i njegovih strateških ciljeva, uključivo i zatvaranje nuklearnih centrala; veće diskusije vode se jedino o raznim modusima provedbe (vidi: German Consumers Still Support Energy Turnaround – but Critical of Implementation). Nema naznaka da bi od toga mogli oduzstati, a možemo se pouzdati i da će cilj za obnovljive biti dostignut. Uz rast obnovljivih i zatvaranje nuklearki, proizvodnja u termoelektranama na fosilna goriva mogla bi se malo smanjiti u razdoblju do 2020., a nakon toga znatno.

Poljska i Mađarska – europski energetski konzervativci

Unutar Europske unije, u odnosu prema energetici, danas se može zamijetiti oštra podjela između “revolucionara” i “konzervativaca”. Lider revolucionara je Danska (Danska energetika: revolucija na pola puta (1980.-2050.)), a lider Njemačka. “Revolucionari” u fokus strategija stavljaju smanjenje potreba za energijom i obnovljive izvore, a “konzervativci” fosilna goriva i nuklearnu energiju. Podjela je zemljopisna i povijesna: “revolucionari” su uglavnom zemlje koje označavamo sa EU15+2 (15 članica EU iz 1995. plus i Norveška i Švicarska) a “konzervativci” nove članice, bivše socijalističke države. One ne žele, da se novi obnovljivi izvori, a osobito vjetar i sunce, razviju preko granice kad počinju ozbiljno potiskivati TE na fosilna goriva i nuklearne, mijenjati logiku funkcioniranja elektroenergetskog sustava i ugrožavati poslovne interese velikih elektroprivreda (koje se tome opiru i na zapadu).

Hoće li Zapadni Balkan biti izvoznik čiste električne energije?

Ako su studije procjena barem približno točne, zemlje Zapadnoga Balkana (Albanija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Kosovo, Makedonija, Crna Gora i Srbija) imaju enormne potencijale za korištenje obnovljivih izvora energije. Regija obiluje suncem tijekom godine, još netaknutim hidropotencijalima, olujnim obalama i bogatim poljoprivrednim zemljištima. Uz to, prvi podvodni električni kabel ispod Jadranskoga mora prema Italiji bit će u funkciji do 2015., mnogo prije nego predviđena prijenosna mreža projekta Desertec, koja bi povezivala Sjevernu Afriku i kontinentalnu Europu.

Fleksibilne TE na ugljen kao dio sustava zasnovanog na obnovljivim

Globalno, nove ekonomske i političke okolnosti preoblikuju elektroenergetske sustave u prilog onih koji rade s većom fleksibilnošću i učinkovitošću, te uključuju obnovljivu energiju i odgovaranje na potražnju (demand response, DR). Ugljen, koji se općenito percipira kao pogodan samo za osiguranje temeljne električne snage, ostaje kritična komponenta u mnogim elektroenergetskim sustavima. Nova studija pokazuje da elektrane na ugljen mogu biti modificirane da se prilagode novom elektroenergetskom sektoru i da budu dio čistijeg energetskog sustava.

- 11:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.02.2014., subota

Još o Bosni i Hrvatskoj: o emocijama i o razumu

Povodom događaja u Bosni, komentiram što pišu, na svojim zidovoma ovdje, ugledni filozof Darko Polšek, znanstvenik Dejan Vinković i novinar Goran Andrijanić.

Moji komentari se odnose i na niz drugih reakcija. Mnoge su emotivne, "na prvu loptu", navijačke, za ili protiv. Ja nastojim gledati širi kontekst zbivanja, društveno i povijesno.

Seljačka buna 1573

Nije ovo što se u Bosni i Hercegovini zbiva rješenje ni za što niti je put koji treba preporučiti za Hrvatsku. O tome sam pisao jučer ovdje na blogu.

Ali opet, kolika je šteta načinjena u ovih par dana, a kolika je šteta, da ne idemo u sam rat, sustava koji postoji u BiH i paralizira šanse razvoja, u ovih 18 godina? Koliko je odnos? 0,01 promil ili manje?

Ovo vidim u povijesnoj perspektivi kao neartikuliranu pobunu "raje", kmetova, nalik na seljačke pobune po Europi u doba feudalizma, od kojih su neke prerasle i u prave ratove (buna Matije Gubca je relativno malena). Nijedna nije imala šanse nešto promijeniti, iako su se pobunjenici nekad držali godinama. U najboljem slučaju, iz njihovi bi redova iznikli neki novi feudalci.

Ali opet, iako sam protivnik nasilja (moj tekst na tu temu 27. veljače 2011., nakon sukoba "facebook" prosvjednika s policijom u Radićevoj, bio je prenošen i dosta čitan; dan kasnije, prosvjed je bio miran, počeli su "peripatetički" prosvjedi; hja, ništa se nije promijenilo, istina, samo smo iskazali svoju frustraciju... i nismo imali širu potporu seljaka i građana...), mogu imati razumijevanja i empatije čak i za one koji tako reagiraju, u stvarno očajnoj i bezizglednoj situaciji.

Što s tom jadnom Bosnom? Ovo što je sad tamo stvarno je teško sranje. Mi plivamo u blagostanju i u obilju mogućnosti u odnosu na ljude tamo.

Nasilje ovih dana je neartikulirani izraz frustracije. Treba to artikulirati, treba bar pokušati nešto promijeniti. Ne samo, da izvinite, blazirano malograđanski frktati nosom nad neartikuliranom masom i besciljnim nasiljem.

Vidite, da nastavim analogiju: u 16. stoljeću, kad su purgeri čuli da su se pobunili tamo neki kmetovi iz Stubice, isto su mogli dati takve zamjerke, da je to besciljno nasilje, da samo nanose štetu paleći dvorce, pa kaj oni zamišljaju ako uspiju, kako bi bilo dalje, pa kakav bi drugačiji društveni sistem osim feudalizma mogao biti...

I s pravom, vidite! Imali su posve pravo tako reći! A ipak...

Onaj tko je na kraju stvarno nešto promijenio - bili su baš ti purgeti, tj. buržuazija.

E pa buržuazijo (inteligencija uključena), izvrši svoj zadatak!

Spomenuo sam u prethodnom članku kako je jedan od bitnih problema da nema spremne kontraelite, koja bi preuzela ključne dužnosti, ako se jednom stvarno sruši trenutna vlast, pa i korumpirana trenutna službena opozicija. Tu se slažem s Polšekom. Ali što sad? Ako nema alternative, braniti ovaj postojeći svijet kao najbolji mogući?

Netko je isto na facebooku spomenuo, da kad su seljaci krenuli rušit vlast u Francuskoj revoluciji, nisu prije toga godinama pripremali planove što radit kasnije. Ali povijesno je posve u krivu: Nisu baš seljaci, niti gradska sirotinja, ali jest "kontraelita", koja je tada rasla, i to desetljećima.

Mislim da nekog naglog društvenog preokreta i "katarze" preko noći ne može biti, ni u Bosni i Hercegovini, ni u Hrvatskoj. Ako se želi nešto promijeniti nabolje, to su mukotrpni, dugoročni zadaci, i idalje s neizvjesnim ishodom. (Meni su pojeli srce, pa sam sad u penziji.)

Najvažnija je Tuzla, pa preporučam za čitanje članak na portalu h-alter i tekstove o Tuzli i o Selimu Bešlagiću na bh wikipediji.

- 17:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #

07.02.2014., petak

Nekoliko misli glede Bosne i Hrvatske, politike i društva

1. Hrvatska

Ne vidim nikakve šanse da se ovo što se događa u BiH ponovi u Hrvatskoj u doglednoj budućnosti.

— Patronatsko-klijentalistički sustav još dobro funkcionira,
— horizontalna solidarnost ne postoji,
— amoralni familizam dominira,
— klasna svijest blizu apsolutne nule;
— nema ni jasne idejne artikulacije alternative;
— te, konačno, nema organizirane alternative koja bi mogla doći na vlast.

Tuzla 2014- zdravstveno osiguranje

Nema "objektivnih" (društvenih) uvjeta za ravoluciju, a ni subjektivnih snaga. Kako god bili nezadovojni i frustriani ovima na vlasti - narod ih je birao, i takve zapravo i želi, a gunđanje je nacioalni sport. Lokalni izbori u svibnju 2013. pokazali su veliku inerciju glasača: u velikoj većini, ostali su na vlasti oni koji su vlast osvojili i 2009, uključujući i nekoliko lokalnih "šerifa" koji su u međuvremenu promijenili kaput.

A da i se dogodi: može li dovest do nečeg dobrog? Skinemo jednu političku elitu i zamijenimo je drugom. Tko? Odakle? Hrvatski forum i Bandić? Ovaj novi "Hrvatski oktopod"? Laburisti i ORaH? Platforma 112?

Mora odnekud doći kontraelita, dobro organizirana, s nekakvom vizijom i programom, prekaljena u borbama. Pa osvojiti izbore, ili organizirati oružano osvajanje vlasti. Ljevica u Grčkoj aktivna je bila desetljećima, rascjepkana i klali se međusobno, pa je nakon godina krize stvorila savez i izbacila lidera nacionalnog formata. Izbore ipak nisu dobili, ali tko zna.

Da bi se eventualno nešto u Hrvatskoj promijenilo nabolje, treba se raditi u društvu, u osnovnim strukturama. Čak ne i u ekonomiji, ne primarno. Ne na nekom spektakularnom političkom preokretu. O, gradnja "subjektivnih snaga" također je u redu.

Jako je slično ovo danas krizi koju smo imali 1980-ih. Promijenili smo tada politički režim, ali ne u bitnom logiku društvenog funkcinoranja, tu patronatsko-klijentelističku mrežu. Bila se potresla i parala u prvoj polovici 1990-ih, zatim se obnovila.

Ta mreža znači - kumovstvo: ljudi se za poboljšanje svog socijalno položaja ne uzdaju niti u (pravne) institucije sistema, niti u težak rad (ekonomija), niti u socijalnu akciju kroz udruživanje sa drugima u istom položaju (sindikalna, u krajnjoj liniji klasna borba - to je "horizontalna solidarnost"), nego se ufaju u neke svoje vertikalne veze, naime, većina ima nekog svog "kuma" negdje "gore", nekog "zaštitnika", patrona, od kojeg očekuju pomoć. Za sebe, svoju porodicu, ili neku svoju užu grupu.

I što je bitno, to često i funkcionira. Često pomoć dobiju. Ljudi hoće nekog "Tita" ili barem "Titeka", koji "krade ali i nama dade" Došlo je do urušavanja u Metkoviću, pa je lokalni šerif izgubio izbore, ali ne vidim zasad nade da bi se takav model mogao proširiti.

Problem je da je sustav u cjelini neefikasan. Tako je bilo prije 30 godina, tako i danas. Na vrhu su "veliki lopovi", previše ljudi dolje "sitni lopovi". Odnosno, znanstvenim jezikom, cijeli sustav je više orijentiran na "traženje rente" nego na proizvodnju viška vrijednosti (oko čije se podjele onda vode pregovori i možda i društvene borbe). Zato imamo brojne iste simptome kao i prije 30 godina, osim inflacije: uvoz puno viši od izvoza, velika vanjska zaduženost, niska produktivnost rada, stagnacija pa i pad BDP-a.

Barem, ne akcijom odozdo. Kapitalisti ("200 bogatih obitelji") nastoje promijeniti sustav akcijom odozgo, da se riješe balasta te klijentelističke mreže (zbog koje, recimo, Hrvatka daje za državne potpore pet puta više novca od prosjeka EU, i to uglavnom kroničnim gubitašima). Oni poznaju horizontalnu solidarnost, čak i kad su konkurenti. Oni imaju jaču klasnu svijest od proletarijata. To je "kronizam", "pajtaštvo", nasuprot "patronatstvu". (Riječ "kumovstvo" spaja dva značenja: patronatsko i kronističko.) Da bi dobili izbore, oni moraju nešto ponuditi raji, pa mogu iskoristiti parolašenje radikalne desnice, nacionalističke ili konzervativne. "Profit za bogataše, moralizam za siromahe". Ukinuti socijalna prava, a ljude uvjeriti da su im glavni neprijatelj pederi i ćirilca. Ideal-tipski model Gabrić+Markić. (Postoji i treći element: kompradorski kapitalizam, karakterističan za "periferne zemlje" u globaliziranom kapitalizmu).

2. Bosna i Hercegovina

Bosancima i Hercegovcima želim sve najbolje. Situacija je grozna. Apsurdna paraliza, nastala zato jer je međunarodna zajednica 1995. pregovarala sa svima koji su vodili ratove, pa ih ostavila na vlasti i naprosto je fiksirana podjela koja je stvorena u ratu, umjesto da ih sve posmijeni. uvede 5-10 godina prisulnu upravu pa onda postepeno obnovi politički život uz eliminaciju svih koji su ranije u svinjarijama sudjelovali. Ako je to mogla napravit KPJ pa osigurati 45 godina mira, mogla je i EU, s nekom eventualnom mudrosti stečenom u međuvremenu. Teško je, ali nije nemoguće. Pomirili su se bijelci i crnci u Južnoj Africi, pa mogu, jednom, i Bosanci i Hercegovci.

Sjeća li se netko da su na prvim slobodnim izborima krajem 1990. HDZ, SDS i SDA nastupali kao koalicija "narodnih" stranaka protiv komunista i reformista?

Ja sam ujesen i zimu 1991.-1992. nekoliko puta posjetio Sarajevu, također Zenicu i Tuzlu, kad je bio rat u Hrvatskoj. Pisao sam jedan apel građanima BiH u listopadu 1991. da ne dozvole da ih njihovo vođe odvedu u rat, koji može biti deset puta gori od onog u Hrvatskoj... Sigurno je velika većina nije željela rat, ali oni koji su gaželjeli, bili su odlično organizirani. Nastupao sam par puta na nekim tribinama, na radiju i TV s takvim zaludnim apelima.

To je jedan od osnovnih problema miroljubstva: ako većina želi mir, a odlučna manjina rat - započnu rat, i onda iznude podjelu, jer iz oba (odnosno ovdje sva tri) tabora posmicaju one koji pokušaju ostati neutralni. (Meni je, usred Zagreba, zbog Bosne, jedan od čelnika HDZ-a, Drago Krpina, prijetio metkom u potiljak.)

Ovo je sad, zaista, izraz neartikuliranog očaja. Ali nešto se možda ipak počne pomalo micati.

Inače, na dulji rok (nekoliko desetljeća), mislim da je novi rat u BiH, kao dovršetak rata za podjelu teritorija, neizbježan. Takva je povijest.

- 22:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.02.2014., utorak

Vjernici protiv Katehizma: je li papa Frane "pustio duha iz boce"?

Donosim bitne dijelove opsežnog teksta objavljenog u njemačkom tjedniku Spiegel, koji je glavna tema i na naslovnici. Djelomice su doslovno prevedene neke rečenice, a dijelomice je skraćeno i prepričano. Služio sam se engleskom verzijom teksta, The Pope's Sex Problem: Catholic Survey Reveals Frustrated Flock

Kontracepcija nije grijeh, homoseksuacima bi trebalo biti dozvoljeno da se vjenčaju... mirno su izjavljivali 16-godišnji njemački katolički mladići i djevojke, u okviru provođenja ankete, koja nema presedana u 2000 godina Crkve. Prikupljeni odgovori iz cijelog svijeta bit će analizirani, te diskutirani na izvanrednoj biskupskoj sinodi koju je papa sazvao za listopad.

Spiegel je došao do uvida u rezultate ankete u svih 27 dijeceza u Njemačkoj. Rezultat je razoran za čuvare čiste doktrine, kojima su prethodni pape Ivan Pavao II i Benedikt XVI pružali punu podršku. Čak i u konzervativnoj Bavarskoj, 86% katolika ne vjeruje da je grijeh koristiti pilulu ili kondome.

Pred papom je izazov: krenuti u dublje reforme, ili ostati kod privlačne, ali prazne retorike i gesti? Papa još nije pokazao da može preuzeti kontorlu nad mašinerijom svoje administracije, a ne postati pijun elita gladnih moći koje ga okružuju. Konzervativci iz rimske kurije, smatra Spiegel, često izražavaju duh koji više odgovara Srednjem vijeku nego Evanđelju.

Nije bilo zamišljeno, bar ne jasno, da se obične vjernike stvarno pita o spornim pitanjima. To je trebalo ostati u užim krugovima biskupa, teologa i onih laika, koji uživaju povjerenje biskupa. Međutim su engleski biskupi objavili kompletni upitnik na Internetu (kao i biskupi Belgije, Južne Afrike idr.), nakon čega su ga mnogi liberalniji župnici i obični vjernici u Njemačkoj preuzeli inicijativu i nametnuli se.

[Tako je nešto potpuno nemoguće u Hrvatskoj, gdje među biskupima i obićnim svećenstvom ogromnu prevagu imaju ne samo rigidni konzervativci, koji ideju da bi obični vjernici imali pravo nešto reći smatraju suludom, nego i pristaše blasfemičnog ustaškog ekstremnog nacionalizma. Hrvatska biskupska konferencija je nedavno pokazala, poslavši na obilježavanje Dana sjećanja na holokast nižeg činovnika, prezir prema žrtvama, a možda i uvjerenje da je pobiti nevjernike opravdano.]

Nasuprot inzistiranja na grijehu, zabrani i kazni, vjernici su u prvi plan stavljali samilost, poštovanje, ljubav, otvorenost i popustljivost. Savez njemačke katoličke mladeži (BDKJ) napravio je pojednostavljenu verziju upitnika, koji je online ispunilo oko 10.000 ljudi. Devedeset posto mladih katolika smatraju predbračni seks i kontracepciju normalnim u svojim intimnim odnosima. Rijetko zbog toga osjećaju krivicu.

Ali ni kod starijih nije bitno drugačije. Gotovo svi ignoriraju zabranu kontracepcije, a kao razlog često navode odgovornost prema partneru. Velika većina smatra normalnim da par neko vrijeme stanuje zajedno prije vjenčanja. Većina je iritirana zabranom razvoda braka, kad on očito ne funkcionira, i nepriznavanje novih veza, čak i nakon niza godina. Mnogi ne razumiju nepomirljiv stav prema homoseksualnosti. Mnogi su katolici izrazili i uvjerenje da treba odbaciti obavezni celibat, iako to nije bilo ni spomenuto u upitniku.

BDKJ, Pokret "Mi smo Crkva", Katolički savez za obitelj i druge laičke organizacije izražavaju bojazan da će biskupski odbori u svojim izvještajima Rimu, pod izlikom sažimanja, falsificirati ono što su vjernici govorili.

Nastupi novog pape bili su u duhu empatije i "radosne vijesti", što su pozdravili vjernici i bili fascinirani mediji širom svijeta. Ali Vatikan i dalje energično brani doktrinu. Neki su pristup pape Frane označili kao "Papastrojka", uspoređujući ga s Mihailom Gorbačovom prije 30 godina. Ali Frane još nije poduzeo nijednu stvarnu promjenu pravila koja je proglasio Ivan Pavao II u Katekizmu prije 20 godina, koji beskompromisno kao teške grijehe osuđuje blud, homoseksualnost, masturbaciju, razvod braka.

On je najavio da će prefekta Kongregacije za nauk vjere (nekada "Sveta inkvizicija"), G. L. Müllera, izrazitog konzervativca kojeg je imenovao Benedikt XVI (koji je i sam bio na tom položaju u vrijeme Ivana Pavla II), imenovati za kardinala. Frane i Müller možda igraju ulogu dobrog i opakog policajca iz američkih policijskih serija.

S druge strane, Frane je, kao protutežu Kuriji, imenovao osobni savjet od osam kardinala (nazvanih "G8"), kojem je na čelu životopisni nadbiskup iz Hondurasa, Oscar Andrés Rodríguez Maradiaga, koji izražava antipatiju prema Müllerovoj rigidnosti.

Zasad, Frane drži sve opcije otvorenima. Izražava veliko poštovanje za svog prethodnika, koji je i dalje zvijezda tradicionalista u Crkvi. Njegovo ponašanje je izrazito nekonvencionalno i jako iritira tradicionaliste, ali zasad je to samo image. A ipak je možda već oslobodio duha iz boce, kojeg neće biti moguće vratiti.

- 06:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>