Marketing
Nekoliko misli glede Bosne i Hrvatske, politike i društva
1. Hrvatska
Ne vidim nikakve šanse da se ovo što se događa u BiH ponovi u Hrvatskoj u doglednoj budućnosti.
— Patronatsko-klijentalistički sustav još dobro funkcionira,
— horizontalna solidarnost ne postoji,
— amoralni familizam dominira,
— klasna svijest blizu apsolutne nule;
— nema ni jasne idejne artikulacije alternative;
— te, konačno, nema organizirane alternative koja bi mogla doći na vlast.
Nema "objektivnih" (društvenih) uvjeta za ravoluciju, a ni subjektivnih snaga. Kako god bili nezadovojni i frustriani ovima na vlasti - narod ih je birao, i takve zapravo i želi, a gunđanje je nacioalni sport. Lokalni izbori u svibnju 2013. pokazali su veliku inerciju glasača: u velikoj većini, ostali su na vlasti oni koji su vlast osvojili i 2009, uključujući i nekoliko lokalnih "šerifa" koji su u međuvremenu promijenili kaput.
A da i se dogodi: može li dovest do nečeg dobrog? Skinemo jednu političku elitu i zamijenimo je drugom. Tko? Odakle? Hrvatski forum i Bandić? Ovaj novi "Hrvatski oktopod"? Laburisti i ORaH? Platforma 112?
Mora odnekud doći kontraelita, dobro organizirana, s nekakvom vizijom i programom, prekaljena u borbama. Pa osvojiti izbore, ili organizirati oružano osvajanje vlasti. Ljevica u Grčkoj aktivna je bila desetljećima, rascjepkana i klali se međusobno, pa je nakon godina krize stvorila savez i izbacila lidera nacionalnog formata. Izbore ipak nisu dobili, ali tko zna.
Da bi se eventualno nešto u Hrvatskoj promijenilo nabolje, treba se raditi u društvu, u osnovnim strukturama. Čak ne i u ekonomiji, ne primarno. Ne na nekom spektakularnom političkom preokretu. O, gradnja "subjektivnih snaga" također je u redu.
Jako je slično ovo danas krizi koju smo imali 1980-ih. Promijenili smo tada politički režim, ali ne u bitnom logiku društvenog funkcinoranja, tu patronatsko-klijentelističku mrežu. Bila se potresla i parala u prvoj polovici 1990-ih, zatim se obnovila.
Ta mreža znači - kumovstvo: ljudi se za poboljšanje svog socijalno položaja ne uzdaju niti u (pravne) institucije sistema, niti u težak rad (ekonomija), niti u socijalnu akciju kroz udruživanje sa drugima u istom položaju (sindikalna, u krajnjoj liniji klasna borba - to je "horizontalna solidarnost"), nego se ufaju u neke svoje vertikalne veze, naime, većina ima nekog svog "kuma" negdje "gore", nekog "zaštitnika", patrona, od kojeg očekuju pomoć. Za sebe, svoju porodicu, ili neku svoju užu grupu.
I što je bitno, to često i funkcionira. Često pomoć dobiju. Ljudi hoće nekog "Tita" ili barem "Titeka", koji "krade ali i nama dade" Došlo je do urušavanja u Metkoviću, pa je lokalni šerif izgubio izbore, ali ne vidim zasad nade da bi se takav model mogao proširiti.
Problem je da je sustav u cjelini neefikasan. Tako je bilo prije 30 godina, tako i danas. Na vrhu su "veliki lopovi", previše ljudi dolje "sitni lopovi". Odnosno, znanstvenim jezikom, cijeli sustav je više orijentiran na "traženje rente" nego na proizvodnju viška vrijednosti (oko čije se podjele onda vode pregovori i možda i društvene borbe). Zato imamo brojne iste simptome kao i prije 30 godina, osim inflacije: uvoz puno viši od izvoza, velika vanjska zaduženost, niska produktivnost rada, stagnacija pa i pad BDP-a.
Barem, ne akcijom odozdo. Kapitalisti ("200 bogatih obitelji") nastoje promijeniti sustav akcijom odozgo, da se riješe balasta te klijentelističke mreže (zbog koje, recimo, Hrvatka daje za državne potpore pet puta više novca od prosjeka EU, i to uglavnom kroničnim gubitašima). Oni poznaju horizontalnu solidarnost, čak i kad su konkurenti. Oni imaju jaču klasnu svijest od proletarijata. To je "kronizam", "pajtaštvo", nasuprot "patronatstvu". (Riječ "kumovstvo" spaja dva značenja: patronatsko i kronističko.) Da bi dobili izbore, oni moraju nešto ponuditi raji, pa mogu iskoristiti parolašenje radikalne desnice, nacionalističke ili konzervativne. "Profit za bogataše, moralizam za siromahe". Ukinuti socijalna prava, a ljude uvjeriti da su im glavni neprijatelj pederi i ćirilca. Ideal-tipski model Gabrić+Markić. (Postoji i treći element: kompradorski kapitalizam, karakterističan za "periferne zemlje" u globaliziranom kapitalizmu).
2. Bosna i Hercegovina
Bosancima i Hercegovcima želim sve najbolje. Situacija je grozna. Apsurdna paraliza, nastala zato jer je međunarodna zajednica 1995. pregovarala sa svima koji su vodili ratove, pa ih ostavila na vlasti i naprosto je fiksirana podjela koja je stvorena u ratu, umjesto da ih sve posmijeni. uvede 5-10 godina prisulnu upravu pa onda postepeno obnovi politički život uz eliminaciju svih koji su ranije u svinjarijama sudjelovali. Ako je to mogla napravit KPJ pa osigurati 45 godina mira, mogla je i EU, s nekom eventualnom mudrosti stečenom u međuvremenu. Teško je, ali nije nemoguće. Pomirili su se bijelci i crnci u Južnoj Africi, pa mogu, jednom, i Bosanci i Hercegovci.
Sjeća li se netko da su na prvim slobodnim izborima krajem 1990. HDZ, SDS i SDA nastupali kao koalicija "narodnih" stranaka protiv komunista i reformista?
Ja sam ujesen i zimu 1991.-1992. nekoliko puta posjetio Sarajevu, također Zenicu i Tuzlu, kad je bio rat u Hrvatskoj. Pisao sam jedan apel građanima BiH u listopadu 1991. da ne dozvole da ih njihovo vođe odvedu u rat, koji može biti deset puta gori od onog u Hrvatskoj... Sigurno je velika većina nije željela rat, ali oni koji su gaželjeli, bili su odlično organizirani. Nastupao sam par puta na nekim tribinama, na radiju i TV s takvim zaludnim apelima.
To je jedan od osnovnih problema miroljubstva: ako većina želi mir, a odlučna manjina rat - započnu rat, i onda iznude podjelu, jer iz oba (odnosno ovdje sva tri) tabora posmicaju one koji pokušaju ostati neutralni. (Meni je, usred Zagreba, zbog Bosne, jedan od čelnika HDZ-a, Drago Krpina, prijetio metkom u potiljak.)
Ovo je sad, zaista, izraz neartikuliranog očaja. Ali nešto se možda ipak počne pomalo micati.
Inače, na dulji rok (nekoliko desetljeća), mislim da je novi rat u BiH, kao dovršetak rata za podjelu teritorija, neizbježan. Takva je povijest.
Post je objavljen 07.02.2014. u 22:10 sati.