Marketing
Još o Bosni i Hrvatskoj: o emocijama i o razumu
Povodom događaja u Bosni, komentiram što pišu, na svojim zidovoma ovdje, ugledni filozof Darko Polšek, znanstvenik Dejan Vinković i novinar Goran Andrijanić.
Moji komentari se odnose i na niz drugih reakcija. Mnoge su emotivne, "na prvu loptu", navijačke, za ili protiv. Ja nastojim gledati širi kontekst zbivanja, društveno i povijesno.
Nije ovo što se u Bosni i Hercegovini zbiva rješenje ni za što niti je put koji treba preporučiti za Hrvatsku. O tome sam pisao jučer ovdje na blogu.
Ali opet, kolika je šteta načinjena u ovih par dana, a kolika je šteta, da ne idemo u sam rat, sustava koji postoji u BiH i paralizira šanse razvoja, u ovih 18 godina? Koliko je odnos? 0,01 promil ili manje?
Ovo vidim u povijesnoj perspektivi kao neartikuliranu pobunu "raje", kmetova, nalik na seljačke pobune po Europi u doba feudalizma, od kojih su neke prerasle i u prave ratove (buna Matije Gubca je relativno malena). Nijedna nije imala šanse nešto promijeniti, iako su se pobunjenici nekad držali godinama. U najboljem slučaju, iz njihovi bi redova iznikli neki novi feudalci.
Ali opet, iako sam protivnik nasilja (moj tekst na tu temu 27. veljače 2011., nakon sukoba "facebook" prosvjednika s policijom u Radićevoj, bio je prenošen i dosta čitan; dan kasnije, prosvjed je bio miran, počeli su "peripatetički" prosvjedi; hja, ništa se nije promijenilo, istina, samo smo iskazali svoju frustraciju... i nismo imali širu potporu seljaka i građana...), mogu imati razumijevanja i empatije čak i za one koji tako reagiraju, u stvarno očajnoj i bezizglednoj situaciji.
Što s tom jadnom Bosnom? Ovo što je sad tamo stvarno je teško sranje. Mi plivamo u blagostanju i u obilju mogućnosti u odnosu na ljude tamo.
Nasilje ovih dana je neartikulirani izraz frustracije. Treba to artikulirati, treba bar pokušati nešto promijeniti. Ne samo, da izvinite, blazirano malograđanski frktati nosom nad neartikuliranom masom i besciljnim nasiljem.
Vidite, da nastavim analogiju: u 16. stoljeću, kad su purgeri čuli da su se pobunili tamo neki kmetovi iz Stubice, isto su mogli dati takve zamjerke, da je to besciljno nasilje, da samo nanose štetu paleći dvorce, pa kaj oni zamišljaju ako uspiju, kako bi bilo dalje, pa kakav bi drugačiji društveni sistem osim feudalizma mogao biti...
I s pravom, vidite! Imali su posve pravo tako reći! A ipak...
Onaj tko je na kraju stvarno nešto promijenio - bili su baš ti purgeti, tj. buržuazija.
E pa buržuazijo (inteligencija uključena), izvrši svoj zadatak!
Spomenuo sam u prethodnom članku kako je jedan od bitnih problema da nema spremne kontraelite, koja bi preuzela ključne dužnosti, ako se jednom stvarno sruši trenutna vlast, pa i korumpirana trenutna službena opozicija. Tu se slažem s Polšekom. Ali što sad? Ako nema alternative, braniti ovaj postojeći svijet kao najbolji mogući?
Netko je isto na facebooku spomenuo, da kad su seljaci krenuli rušit vlast u Francuskoj revoluciji, nisu prije toga godinama pripremali planove što radit kasnije. Ali povijesno je posve u krivu: Nisu baš seljaci, niti gradska sirotinja, ali jest "kontraelita", koja je tada rasla, i to desetljećima.
Mislim da nekog naglog društvenog preokreta i "katarze" preko noći ne može biti, ni u Bosni i Hercegovini, ni u Hrvatskoj. Ako se želi nešto promijeniti nabolje, to su mukotrpni, dugoročni zadaci, i idalje s neizvjesnim ishodom. (Meni su pojeli srce, pa sam sad u penziji.)
Najvažnija je Tuzla, pa preporučam za čitanje članak na portalu h-alter i tekstove o Tuzli i o Selimu Bešlagiću na bh wikipediji.
Post je objavljen 08.02.2014. u 17:43 sati.