Viatrix

27.09.2021., ponedjeljak

Vinodolska legenda o svetoj Barbari i svetom Jurju

Jedna gotovo zaboravljena legenda govori da je Vinodolskim područjem lutao sveti Juraj (Kapadocija, 275.-285. – Nikomedija, 23. travnja 303.) na bijelom konju u pratnji svete Barbare (sredina 3. stoljeća - kasno 3. ili rano 4. stoljeće). Jednog dana ih je napao zmaj. Možda da je sveti Juraj bio sam sukobio bi se sa zmajem (ne bi mu ni bio prvi put da savlada zmaja), ali pošto je sveta Barbara bila s njim, odlučio je pobjeći. Konj ih je nosio po brdovitom terenu Vinodola sve dok nisu došli do ogromne pukotine. Konj je preskočio pukotinu, međutim, pri doskoku, sveta Barbara je pala s konja i otkotrljala se u dolinu, dok je sveti Juraj doskočio na brdo. Od toga dana sveta Barbara čuva kotlinu, dok sveti Juraj brdo.



Na cesti Ž5062 koja povezuje ceste D3 (kod Fužina) i D8 (kod Selca) nalazi se raskršće s cestom L58081 koja dolazi iz pravca Bribira. Raskršće, s kojeg se pruža lijep pogled na naselje Bribir, udaljeno je od naselja Selce oko dva kilometara.



Nekoliko desetaka metara sjeverozapadno od raskršća nalazi se kapela sv. Barbare.



Kapela sv. Barbare je izgrađena na mjestu gdje se, prema legendi, sveta Barbara otkotrljala u dolinu. Kapela je teško stradala u požaru 2012. godine koji je nošen burom iz Jargova zaprijetio Crikvenici, Selcu i Novom Vinodolskom. Kapela je kasnije obnovljena. Nisam našao previše podataka o kapeli. Od stare crkve, po mom mišljenju, ostao je portal na kojem je ugravirano "1749" (vjerojatno godina izgradnje) te sjeveroistočni zid. Izgleda da je nekada imala veću površinu u tlocrtu.



Od kapele smo krenuli prema cesti Ž5062 te skrenuli desno. Potom smo nakon sedamdesetak metara, pored kapelice, skrenuli lijevo na strmu i usku asfaltiranu cestu.



Cesta se strmo uspinje oko 550 metara do vrha brda na nadmorskoj visini od 255 metara. S brda se pruža lijep pogled na Vinodolski kanal i otok Krk te na naselje Bribir s okolnim poljima.



Na vrhu brda je izgrađena gotička crkva sv. Jurja (11. st.) na mjestu gdje je, prema legendi, sveti Juraj doskočio. Navodno se na jednom kamenu, u blizini crkve, još može vidjeti otisak kopita konja svetog Jurja. Crkva je zadnji put obnovljena 1997. godine.



Oko crkve sv. Jurja vidljivi su ostaci gradine koja je bila nastanjena od oko 1600. do 1100. godine pr. Kr., tj. od srednjeg brončanog doba pa sve do kraja kasnoga brončanog doba. Na lokalitetu je pronađena keramika iz tog doba te drobljeni kamen, ulomci spaljenih kostiju i zemlje. Gradina ima oblik peterokuta u tlocrtu te je djelomično sačuvan dio zida koji negdje doseže visinu i do dva i pol metra. Vidljivi su megalitski blokovi koji su postavljeni unutar područja gradine.



Karta s lokacijama kapele sv. Barbare i crkve sv. Jurja.



Dužina rute 661 m.


- 19:49 - Komentari (30) - Isprintaj - #

20.09.2021., ponedjeljak

Gradina Ledenice – ruševine „zaleđene“ na vrh brda

Cesta L58083 od ceste Ž5094 prolazi naseljima Donji Zagon i Ledenice te se vraća do ceste Ž5094 (Novi Vinodolski, D8 – Jasenak, Ž5191). Na cesti L58083, oko 500 metara zapadno od naselja Ledenice, nalazi se raskršće za mjesno groblje Ledenice.



Tridesetak metara od raskršća, na cesti prema groblju, parkirali smo auto. Krenuli smo prema raskršću s cestom L58083. Na raskršću smo nastavili ravno na usku asfaltiranu cestu koja vodi uzbrdo.



Nakon nekih tristo do četiristo metara došli smo do kraja asfalta. Dalje smo prošli preko šljunčanog parkirališta i ubrzo stigli do Okruglog groblja.



Okruglo groblje je okruženo suhozidom savršenog kružnog oblika promjera 35 metara. Služilo je kao groblje obližnjeg starog grada Ledenice, udaljenog nešto više od sto metara.



Većina nadgrobnih spomenika datira s kraja 19. stoljeća. Prema nekim izvorima groblje je bilo u funkciji do početka 20. stoljeća, ali smo naišli na nadgrobnu ploču na kojoj piše godina smrti 1986.



U središtu groblja se nalaze ostaci jednobrodne crkve sv. Jurja s istaknutom polukružnom apsidom koju je 1695. godine spomenuo senjsko-modruški biskup Sebastijan Glavinić (Pićan, prije 18. siječnja 1632. – Slovenske Konjice, 5. prosinca 1697.).



Ušli smo kroz željeznu kapiju na staro Okruglo groblje. Napravili smo krug na groblju obrnuto od kazaljke na satu te izašli kroz kapiju na šljunčanu stazu.



Nastavili smo prema zapadu šljunčanom stazom s kojom smo nakon dvjestotinjak metara stigli do vidikovca Gradina. Vidikovac je jedan od šest vidikovca koji su uređeni diljem Vinodola, "Oči Vinodola".



Vidikovac Gradina je smješten na 379 mnv. S vidikovca se pruža prekrasan pogled na Vinodolski kanal, otok Krk te na naselja Novi Vinodolski, Povile i Klenovicu.



Nakon uživanja u pogledu s vidikovca, krenuli smo nazad istom šljunčanom stazom.



Sa staze se pruža lijep pogled na brdo (378 mnv) na čijem vrhu se nalazi Gradina Ledenice.



Vratili smo se nazad sve do asfaltirane ceste i tu smo skrenuli desno na stazu koja vodi uzbrdo do Gradine (ili Starog grada) Ledenice.



Trebalo nam je oko sto metara do sjevernog ulaza u nekadašnje naselje. Na tom mjestu se nalaze ostaci romaničko-gotičke crkve sv. Stjepana. Pored crkve se nalazio zvonik koji je ujedno bio i obrambena kula gradskih vrata.



Nastavili smo dalje stazom i uživali u pogledu na Vinodolski kanal.



Staza prolazi uz ostatke nekadašnjih gradskih zidina. Pratili smo je do ostataka najjužnije obrambene kule.



Pored kule se nalazi prolaz kroz zidine kroz koji smo prošli i uputili se do najviše točke brda.



Na najvišoj točki se nalaze ruševine feudalnog kaštela obitelji Frankopan s kojih se pruža lijep pogled na sadašnje naselje Ledenice (173 stanovnika – 2011. g.) sa župnom crkvom Blažene Djevice Marije Karmelske iz 1827. godine. Usred kaštela se nalazila četvrtasta branič-kula, tzv. donžon.



Staro naselje Ledenice je izgrađeno na mjestu gdje se je nekada nalazila ilirska gradina ili rimska vojna postaja. Naselje je utvrđeno zidinama i obrambenim kulama u srednjem vijeku. Pretpostavlja se da od 1225. godine Ledenice dolaze u posjed Krčkih knezova (od 15. stoljeća se nazivaju Frankopani). Prvi put spomenute 1248. godine. Ledenice su jedan od devet vinodolskih općina (Novi, Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin, Bakar, Trsat i Grobnik) potpisnika Vinodolskog zakona iz 1288. godine. Vinodolski zakonik je najznačajniji pisani pravni dokument na hrvatskom jeziku i glagoljici te je ujedno i najstariji pravni dokument u ovom dijelu Europe. Ledenice su kao utvrda bile u posebnoj upravnoj jedinici za vrijeme Vojne krajine i imale su veliku važnost u borbi protiv Osmalija. Kako je prestala opasnost od Osmalija Ledenice gube na važnosti i postepeno propadaju.



Od kaštela smo se spustili nazad do crkve sv. Stjepana kod koje smo skrenuli desno, uzbrdo, do mjesta gdje se pruža lijep pogled na Okruglo groblje.



Nakon obilaska Gradine Ledenice s ostacima sedamdesetak kuća, crkve, kaštela, zidina i kula, spustili smo se istom stazom te nastavili uskom asfaltiranom cestom do početne točke šetnje.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 2,39 km.


- 19:25 - Komentari (23) - Isprintaj - #

13.09.2021., ponedjeljak

San Giovanni di Duino – naselje uz kraški fenomen

San Giovanni di Duino (Sveti Ivan od Duina - 141 stanovnika) je naselje koje je u sastavu općine Duino-Aurisina (pokrajina Trst, Furlanija-Julijska krajina). Naselje se nalazi na cesti SS14 (Strada statale 14 della Venezia Giulia) koja povezuje Mestre (Venecija, VE) i talijansko-slovensku granicu blizu naselja Pesek di Grozzana (San Dorligo della Valle, TS).



Auto smo parkirali na parkiralištu "Parcheggio Chiesa di San Giovanni in Tuba e risorgive del Timavo" (Parkiralište crkve sv. Ivana u Tubi i izvora Timave). Parkiralište se nalazi u zapadnom dijelu naselja San Giovanni di Duino, zapadno od ceste SS14.



S parkirališta smo krenuli prema jugoistoku i ubrzo stigli do crkve sv. Ivana u Tubi (chiesa di San Giovanni in Tuba).



Crkva sv. Ivana u Tubi iz 15. stoljeća predstavlja rijedak primjer gotike s koruškim stilom u regiji. Izgrađena je po nalogu obitelji Walsee na mjestu ranokršćanske bazilike i benediktinskog samostana izgrađenog prije 1000. godine, a u antici se na tom mjestu nalazio rimski hram. Od ranokršćanske bazilike je sačuvan zid i mozaik iz 5. stoljeća. Uz sjeverni zid, u prvoj polovici 17. stoljeća, podignut je zvonik. Crkva je stradala tijekom Drugog svjetskog rata nakon kojeg je djelomično obnovljena. U unutrašnjosti crkve se nalazi i nadgrobni spomenik iz 12. stoljeća, natpis iz 1113. godine te iznad sakristije mali lapidarij s odljevima drevnih natpisa otkrivenih na tom području, koji su danas zazidani u vanjski zid apside crkve. Među njima je jedan posvećen rimljaninu Caiusu Semproniusu Tuditanusu koji je pobijedio Histre u bitci na rijeci Timava 129. godine pr. Kr., i Herkulesu.



Zanimljivo je da se u apsidi nalazi vegetacija s malim izvorom.



Toponim "Tuba" možda potječe od tumbe, s obzirom na nadgrobne spomenike pronađene na tom mjestu, ili od latinske riječi tuba koja označava prirodni ili umjetni vodovod, s obzirom na blizinu izvora rijeke Timave.



Pored crkve sv. Ivana u Tubi nalazi se jedan od izvora rijeke Timave (Bocche del Timavo – Usta Timave) koja je dugačka oko 2 kilometara i utječe u Tršćanski zaljev. Rijeka Timava je zanimljiv kraški fenomen i smatra se najkraćom rijekom Apeninskog poluotoka koja se ulijeva u more.



Nakon 33 kilometara podzemnog toka najduža slovenska ponornica rijeka Reka ponovno izvire kao rijeka Timava. Rijeka Reka izvire kod Turkovih škulja na južnoj strani Snežnika blizu naselja Klana u Hrvatskoj, a nakon toka od 54 kilometara kroz Sloveniju ponire u Mohorčičevu jamu u Škocijanskim jamama.



Dalje smo nastavili preko brane i ubrzo došli i do druga dva izvora rijeke Timave, od kojih je drugi ograđen.



Nastavili smo cestom prema sjeveroistoku i nakon nekoliko desetaka metara skrenuli desno na makadamsku cestu.



Nakon četrdesetak metara smo došli do spomenika brigadi talijanske vojske Lupi di Toscana (Vukovi Toskane) koja je u svibnju 1917. godine vodila bitku s vojskom Austro-Ugarske Monarhije oko naselja San Giovanni di Duino.



Nakon što smo se popeli do kipova dva vuka, spustili smo se strmim putom sve do makadamske ceste s kojom smo nastavili dalje do zadnjeg izvora.



Vratili smo se nazad makadamskom cestom pedesetak metara te skrenuli desno na šumski put.



Šumski put dijelom prolazi po, vjerojatno, antičkoj cesti na kojoj se vide brazde u stijeni stvorene s kotačima zaprežnih kola.



Šumskim putom smo došli do makadamske ceste na kojoj smo skrenuli lijevo.



Nakon stotinjak metara stigli smo do ceste SS14 koju smo napustili na prvom raskršću tako što smo skrenuli desno na cestu SR55 (strada regionale 55 dell'Isonzo) koja povezuje San Giovanni di Duino i Goricu.



Na raskršću se nalazi stara kamena oznaka za nulti kilometar ceste SR55.



Nekoliko metara od raskršća, s desne strane ceste, nalazi se stepenište koje vodi do crkve sv. Ivana Krstitelja (chiesa di San Giovanni Battista).



Crkva je izgrađena 1932. godine. U niši na pročelju crkve se nalazi kip sv. Ivana Krstitelja. Pored crkve se nalazi zvonik sa satom koji je trijemom povezan s crkvom.



Nekoliko metara jugozapadno od crkve nalazi se spomenik zapovjedništva 3. Armije talijanske vojske, s natpisom "Rispettate il campo della Morte e della Gloria" (Poštujte polje smrti i slave).



Spustili smo se stepenicama do ceste SR55, skrenuli lijevo te prešli preko ceste SS14 na asfaltiranu cestu koja vodi nizbrdo.



Nakon nekoliko metara smo skrenuli desno na stazu koja prolazi pored prvog izvora rijeke Timave i crkve sv. Ivana u Tubi te vodi do parkirališta, odnosno početne točke izleta.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 1,79 km.


- 20:31 - Komentari (24) - Isprintaj - #

06.09.2021., ponedjeljak

Vrsar – vidikovci, skulpture i Casanova

Naselje Vrsar (1.771 stanovnika – 2011. g.) se nalazi na zapadnoj obali poluotoka Istre, oko dva kilometara sjeverno od Limskog zaljeva, te je sjedište Općine Vrsar (2.162 stanovnika – 2011. g.). Prometno je povezan s ostatkom Istre cestom D75 (Pula-Plovanija). Područje je naseljeno od prapovijesti kada se je na 54 metara visokom brdu, gdje se sada nalazi stari dio naselja, nalazila manja histarska gradina. U antici, za vrijeme Rimskog Carstva, obalno područje između današnjih naselja Vrsara i Funtane nazivalo se Ursaria prema sredozemnom terminu "ur" što je značio izvor ili studenac. U kasnoj antici (4.-5. st.), osim naselja na brdu, razvilo se i lučko naselje s ladanjskim vilama, lukobranom i starokršćanskom crkvom koja je stradala za vrijeme slavensko-avarskih napada početkom 7. stoljeća. Od 983. do 1772. godine Vrsar je bio u posjedu porečkih biskupa.



Auto smo parkirali na parkiralištu koji se nalazi na raskršću ulica Svetog Martina (cesta D75) i Alda Negrija. S parkirališta smo došli do ulice Alda Negrija i skrenuli lijevo prema jugozapadu.



Pratili smo ulicu Alda Negrija sve do jednobrodne crkve sv. Foške iz 17. stoljeća.



Crkva sv. Foške je izgrađena u prvoj polovini 17. stoljeća. Crkva ima renesansnu fasadu kojoj su kasnije dodani i elementi baroka. Na pročelju, iznad portala, nalazi se okrugli prozor, a na vrhu preslica za dva zvona. U preslici su se sve nekada nalazila dva zvona, jedno iz 1680. godine, a drugo iz 18. stoljeća. Mlađe zvono je skinuto za vrijeme Prvog svjetskog rata, iskorišteno u svrhu rata, te je zamijenjeno novim zvonom 1922. godine. Za vrijeme Drugog svjetskog rata oba zvona su skinuta, ali nisu uništena. Danas se nalaze, u originalnom stanju, u zvoniku župne crkve sv. Martina. U unutrašnjosti crkve se nalazi pod popločen je kamenim škriljama na kojem se primjećuju i grobnice s latinskim tekstom.



Nekoliko metara od crkve sv. Foške nalaze se Istočna ili Glavna gradska vrata iz 13. stoljeća. Vrata su ukrašena jednostavnim polukružnim romaničkim lukom. S unutrašnje se strane nalaze kameni i željezni prsteni za koje su bila pričvršćena drvena krila.



Kroz vrata smo ušli u najstariji dio naselja Vrsar te nakon nekoliko metara skrenuli desno na ulicu Gradska vrata.



Ubrzo, uz lijevi rub ulice Gradska vrata, primijetili smo kuću s renesansno-baroknim karakteristikama i portalom iz druge polovice 18. stoljeća na kojem je uklesan latinski tekst: "IO PIETRO BOICO Q.M POLLO F (ieri) F (eccit) ANNO D (omini) 1757." (Ja Petar Boico pokojnog Polla svečano napravi Godine Gospodnje 1757.).



Nastavili smo dalje prema sjeveru i ubrzo došli do središnjeg trga na kojem se nalaze župna crkva sv. Martina, Kaštel (nekadašnja ljetna rezidencija porečkih biskupa) i kula sa satom.



Prvi kaštel je vjerojatno izgrađen u 9. stoljeću. Još se sa sigurnošću ne zna da li je bio izgrađen drvenim ili kamenim materijalom. U 12. stoljeću se spominje kao castrum Ursariae. U 13. stoljeću, za vrijeme biskupa Otona, kaštel je rekonstruiran kamenom. U 17. stoljeću ga je obnovio biskup Adelasio, ali je zadržana struktura iz 13. stoljeća. Kaštel je imao središnju trokatnu palaču s dvorištem i bunarom, te kruništem na vrhu, okruženu zidinama s četiri kule na kutovima. Kaštel u 19. stoljeću dolazi u vlasništvo patricijske obitelji Vergottini i dobiva današnji izgled. Kaštel je posljednji put obnovljen 2001. godine.



Župna crkva sv. Martina je trobrodna, a izgrađena od kamena iz obližnjeg kamenoloma. Temelji su položeni 1804. godine. Gradila se tijekom francuske vladavine u Istri od 1805. do 1813. godine. Potom je gradnja bila obustavljena sve do 1927. godine kada je nastavljena sve do završetka crkve 1935. godine. Glavni oltar je drven, a donesen je 2008. godine iz župne crkve sv. Eufemije iz Rovinja. Na oltaru je novi drveni kip svetoga Martina.



Pored crkve se nalazi samostojeći zvonik visok četrdeset metara podignut 1991. godine. U zvoniku su izložena šest crkvenih zvona koja se više ne koriste, a među kojima su i dva zvona iz crkve sv. Foške.



Popeli smo se betonskim stepeništem sve do vidikovca na zvoniku s kojeg se pruža lijep pogled na Vrsar, njegovu luku i Vrsarski arhipelag.



Sišli smo sa zvonika i krenuli dalje prema sjeverozapadu, ulicom između župne crkve sv. Martina i Kaštela.



Kada smo prošli župnu crkvu skrenuli smo lijevo i došli do vrha stepeništa na kojem se nalazi kamena skulptura (Eros ili Amor) i s kojeg se pruža pogled na poluotok Montraker.



Spustili smo se stepeništem sve do ulice Rade Končara na kojoj smo skrenuli desno.



Glavnu cestu smo pratili tristotinjak metara, potom smo skrenuli desno na makadamsku cestu te opet skrenuli desno na stazu koja vodi do uređenog vidikovca koji se nalazi u nekadašnjem kamenolomu Montraker. Kamenolom se eksploatirao od prapovijesti pa sve do sredine 20. stoljeća. U njemu se vadio Vrsarski kamen, od kojega su izgrađene mnoge zgrade u Veneciji, ali i širom Europe i svijeta.



Popeli smo se na vidikovac i nakon uživanja u pogledu prema starom dijelu naselja Vrsar i uvali Funtana sišli strmom stazom sve do mjesta gdje se nalazi kameno raspelo.



Dalje smo nastavili prema zapadu te prošli između dva niza kamenih skulptura. Na ovom mjestu djeluje kiparska škola Montraker.



Dalje smo nastavili makadamskom cestom koja nas je dovela sve do obalne šetnice.



Nastavili smo šetnicom prema zapadu. Prošli smo pored zanimljivog kamenog „prijestolja“ te ubrzo ušli u krug marine Vrsar koja je otvorena 2001. godine.



Na samom izlazu iz marine, s lijeve strane, nalazi se trobrodna romanička crkva sv. Marije od mora koja svojom monumentalnošću (24,5 x 12,5 m) podsjeća na starokršćanske crkve.



Crkva sv. Marije od mora izgrađena je na ostacima ranije rimske građevine (vjerojatno vile rustike ili seoskog dvorca s gospodarskim zgradama) u 8. stoljeću, a današnji izgled tri upisane apside, romaničke arkade i monolitne stupove dobiva u 12. stoljeću. Unutarnji zidovi su bili ukrašeni freskama, ali su danas jedva vidljivi. Freske su naslikane u dva navrata, prvi put u 9. ili 10. stoljeću, a drugi put u 16. stoljeću. Crkva je nekoliko puta restaurirana, posljednji put 1969. godine. Nekada se oko nje nalazilo groblje, čiji su ostaci danas vidljivi samo uz sjeverni zid crkvenog dvorišta. Uz crkvu se nalaze ostaci starog samostana karmelićana (nazvani po brdu Karmel u Palestini) koji su u njemu bili do 14. stoljeća. U 17. stoljeću su se uselili franjevci koji su ga ubrzo napustili zbog svađe s porečkim biskupom oko vlasništva samostanskih posjeda. Danas je od samostana sačuvano samo pročelje. Blizu crkve se nalaze ostaci, prije spominjane, starokršćanske crkve koji su prekriveni zemljom, tako da nisu vidljivi.



Dalje smo nastavili rivom na kojoj se nalaze kamene skulpture koje služe kao bitve za vezanje brodica.



Rivu smo naputili, negdje na sredini, tako što smo skrenuli lijevo u Primorsku ulicu. Primorsku ulicu smo pratili sve do raskršća s Porečkom ulicom te smo dalje nastavili ravno uzbrdo stepeništem s kojim smo došli do ulice Rade Končara.



Skrenuli smo desno na ulicu Rade Končara i nakon stotinjak metara stigli do renesansne crkve sv. Antuna Padovanskog.



Crkva sv. Antuna Padovanskog je jednobrodna građevina s trijemom i preslicom, a izgrađena je 1656. godine. Temeljito je obnovljena 2010. godine. U crkvi se nalazi barokni drveni oltar.



Pored crkve se nalaze Mala gradska vrata iz kraja 12. ili početka 13. stoljeća. Vrata još imaju stare drvene vratnice koje su među najstarijima u Istri.



Uz Mala gradska vrata, s desne strane, na kamenoj klupi "sjedi" kip Giacoma Casanove. Giacomo Girolamo Casanova Chevalier De Seingalt (Venecija, 2. travnja 1725. - Duchcov (Češka), 4. lipnja 1798.), najpoznatiji svjetski zavodnik, boravio je u Vrsaru dva puta. Prvi put u kolovozu 1743. godine, a drugi put tijekom 1744. godine, što je zabilježio u svojim memoarima.



Prošli smo kroz Mala gradska vrata te odmah skrenuli lijevo, potom smo opet skrenuli lijevo u ulicu Vladimira Nazora i pratili putokaz za Vidikovac Casanova.



Na vidikovcu Casanova nalazi se klupa na kojoj "sjede" ženska i muška silueta, sve je napravljeno od istarskog kamena. S vidikovca Casanova se pruža lijep pogled na vrsarsku luku i na otok Sveti Juraj.



Dalje smo nastavili ulicom prema sjeveroistoku. Kada smo došli do središnjeg trga na kojem se nalazi župna crkva sv. Martina skrenuli smo desno.



Spuštali smo se ravno ulicom i kada nam se učinilo da smo došli u slijepu ulicu, s lijeve strane smo primijetili usku uličicu.



Prošli smo kroz usku uličicu i izašli na Trg Degrassi.



S trga smo se spustili do Malih gradskih vrata, prošli kroz njih i pored crkve sv. Antuna Padovanskog te došli na ulicu Rade Končara, na kojoj smo skrenuli lijevo.



Ulicu Rade Končara smo pratili sve do crkve sv. Foške. Kod crkve smo skrenuli desno, nizbrdo, na Motovunsku ulicu s kojom smo se spustili sve do Dalmatinske ulice.



Skrenuli smo lijevo i Dalmatinskom ulicom došli do ulice Aldo Negri s kojom smo došli do parkirališta na kojem smo parkirali auto.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 4,66 km.


- 21:04 - Komentari (34) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< rujan, 2021 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Studeni 2021 (5)
Listopad 2021 (4)
Rujan 2021 (4)
Kolovoz 2021 (5)
Srpanj 2021 (4)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (5)
Travanj 2021 (4)
Ožujak 2021 (5)
Veljača 2021 (4)
Siječanj 2021 (4)
Prosinac 2020 (4)
Studeni 2020 (5)
Listopad 2020 (4)
Rujan 2020 (4)
Kolovoz 2020 (5)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (4)
Travanj 2020 (4)
Ožujak 2020 (5)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (5)
Studeni 2019 (4)
Listopad 2019 (5)
Rujan 2019 (4)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (4)
Svibanj 2019 (4)
Travanj 2019 (5)
Ožujak 2019 (4)
Veljača 2019 (4)
Siječanj 2019 (5)
Prosinac 2018 (4)
Studeni 2018 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Karta s lokacijama i rednim brojevima izleta

E-mail

Popis izleta