Viatrix

Cesta Ž5039 vodi od ceste D75 u naselje Červar. Oko devestotina metara od raskršća s cestom D75, na cesti Ž5039, nalazi se raskršće s cestom koja vodi u naselje Červar-Porat. Prema kasnoantičkom geografskom tekstu (6. ili 7. stoljeće) nepoznatog geografa iz Ravenne, u djelu Cosmographia, spominje se otok Cervaria. Položaj otoka odgovara položaju u moru pored naselja Červar-Porat, iako uz taj dio obale ne postoji nijedan otok. Naselje Červar-Porat je izgrađeno 70-tih godina 20. stoljeća za 6.500 stanovnika. To je prvi primjer turističkog naselja sa svim popratnim sadržajima na istočnoj obali Jadranskog mora. Naselje administrativno spada pod Grad Poreč i 2011. godine je imalo 527 stanovnika.



Šetnju naseljem Červar-Porat započeli smo pored ostataka rimskog gospodarskog kompleksa.



Najstariji dijelovi rimskog gospodarskog kompleksa datiraju iz 46 godine pr. Kr., a u narednim stoljećima je nadograđivan. Gospodarski kompleks se sastojao od peći za proizvodnju keramike i od uljare. Zbog malih zaliha gline, peć je radila do 1 stoljeća, dok je uljara radila do 2. ili 3. stoljeća.



Uz gospodarski se kompleks nalazio i stambeni dio koji se je sastojao od niza prostorija s hipokaustom (uređaj za grijanje prostorija ispod poda pomoću vrelog zraka) i bazena. Uz razne preinake, stambeni dio se koristio sve do 5. ili 6. stoljeća, kada je naselje napušteno.



Od rimskog kompleksa smo krenuli prema jugoistoku, uz marinu Červar-Porat.



Potom smo nastavili ravno preko popločenog trga i...



...popeli se stepeništem.



Stepeništem smo došli do autobusne stanice.



Kod autobusne stanice smo skrenuli desno u ulicu s kojom smo došli do rimskog kompleksa.



Karta naselja Červar-Porat s lokacijom rimskog gospodarskog kompleksa.



Dužina rute 1,09 km.

Istočno od ceste D75, dionice između Pule i Vodnjana, nalazi se paralelna cesta L50160 koja spaja Pulu i Vodnjan preko Galižane. Naselje Galižana administrativno spada pod Grad Vodnjan, a po broju stanovnika (1.501 stanovnik – 2011. g.) je drugo najveće naselje Grada Vodnjana, iza naselja Vodnjan. Pretpostavlja se da je naselje Galižana bilo središte zemljišta koje je dodijeljeno, u doba antičkog Rima, ratnom veteranu porijeklom iz Galije, te je naselje dobilo ime Gallicianum. Postoji i druga pretpostavka prema kojoj ime proizlazi od izraza "cole sanum" (zdrav brežuljak) jer je jedno od rijetkih naselja koje je bilo pošteđeno od raznih zaraza tijekom srednjeg vijeka. Tijekom povijesti, naselje je više puta mijenjalo ime, od Galisanum (1150. g.), potom Golisani, a 1303. godine se spominje kao Calisanum. Galižana je bila pod upravom pulskih biskupa od 9. stoljeća pa sve do 1300. godine kada je došla pod upravu akvilejskih patrijarha.



U naselju Galižana i okolici gradile su se crkve iz najranijih kršćanskih vremena. To nas je potaknulo da organiziramo izlet s kojem ćemo posjetiti neke od njih. Auto smo parkirali na parkiralištu pored nogometnog igrališta. Krenuli smo prema zapadu. Kada smo stigli do ulice Michele della Vedova, skrenuli smo desno, prema sjeveru.



Nakon 150 metara stigli smo do raskršća s ulicama sv. Silvestra (desno) i Toro (lijevo). Na samom raskršću, u ulici Toro, nalazi se gotička crkva sv. Antuna Opata iz 15. stoljeća. Iznad ulaznih vrata nalazi se natpis s datumom 02. 09. 1443. godine. Na vanjskom južnom zidu crkve su uzidani kameni fragmenti s motivima pletera koji potječu iz 10. i 11. stoljeća, pa se pretpostavlja da je izgrađena na mjestu starije crkve.



Stotinjak metara dalje, ulicom Michele della Vedova, nalazi se raskršće s ulicom Oltra 'l Torcio. Skrenuli smo desno u ulicu Oltra 'l Torcio te ubrzo stigli do izložbe na otvorenom, Galižana u minijaturi.



Galižana u minijaturi se sastoji od dva dijela koje je izradio Giovanni Fabris. Prvi dio je završen u kolovozu 2012. godine, a prikazuje reprodukciju alata i drugih neophodnih stvari koje su se koristile u svakodnevnom životu. Uz obrađeni istarski kamen, autor je još koristio željezo i drvo. Drugi dio, replika Galižane u minijaturi, dovršen je u kolovozu 2016. godine od istog materijala s kojim je izgrađen stari dio naselja.



Vratili smo se nazad do raskršća i nastavili dalje ulicom Michele della Vedova. Ubrzo smo stigli do dijela ulice koja prolazi uz Veliki trg.



Oko dvadesetak metara zapadno od trga se nalazi monumentalna palača Giocondo-Petris izgrađena 1676. godine.



Tridesetak metara od Velikog trga nalazi se jednobrodna župna crkva sv. Roka.



Župna crkva sv. Roka izgrađena je 1634. godine na mjestu starije crkve, ali današnji izgled dobiva 1879. godine. Pored crkve se nalazi samostojeći zvonik visok 36. metara, podignut je u 17. stoljeću.



Od župne crkve smo nastavili dalje ulicom Sant' Isepo s kojom smo nakon osamdesetak metara stigli do crkve sv. Josipa. Crkva je izgrađena u 15. stoljeću i bila je dio nekadašnjeg samostana benediktinki.



Odmah poslije crkve sv. Josipa skrenuli smo lijevo u ulicu San Zusto i nakon nešto više od sto metara stigli do crkve sv. Justa (tršćanskog mučenika i zaštitnika).



Crkva sv. Justa je bila župna crkva do 1634. godine kada je izgrađena sadašnja župna crkva sv. Roka. Crkva je navodno izgrađena u 12. ili 13. stoljeću u romaničkom stilu na starokršćanskom lokalitetu. U zidovima su ugrađeni prozorski tranzeni sa starokršćanskim i predromaničkim značajkama. Crkva je trobrodna, a kao rezultat višekratnog dograđivanja tlocrt joj je nepravilan i asimetričan. Oko crkve se nekada nalazilo srednjovjekovno groblje.



Vratili smo se nazad do ulice Sant' Isepio, te nastavili dalje prema sjeveru. Nakon 150 metara skrenuli smo desno na ulicu Sigari koja vodi preko pruge.



Stotinjak metara od pruge stigli smo do račvanja na kojem smo skrenuli lijevo te nakon dvjestotinjak metara stigli do malog uzvišenja na kojem se nalazi područje vodovoda, ograđeno zidinama, i crkva Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije (Madonna della Concetta ili Madonna del Carso). S tog uzvišenja se pruža pogled sve do otočja Brijuni.



Crkva Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije je jedna od najstarijih crkva na području Galižane, a vjeruje se da je izgrađena u 6. ili 7. stoljeću. Crkva je jednobrodna građevina s odvojenim prezbiterijem kamenom oltarnom pregradom.



Vratili smo se četrdesetak metara nazad i skrenuli lijevo. Na slijedećem raskršću smo skrenuli opet lijevo.



Ubrzo se cesta od asfaltirane "pretvorila" u makadamsku.



Pratili smo najširu, tj. glavnu, makadamsku cestu s kojoj smo nakon 450 metara stigli do raskršća na kojem smo skrenuli desno na šumsku cestu.



Sa šumskom cestom smo nakon nekoliko desetaka metara stigli do ostataka crkve sv. Maura (kršćanski mučenik i prvi porečki biskup koji je živio u 3. stoljeću). Crkva je izgrađena u 7. stoljeću. Novost je da je crkva imala mali narteks (pravokutno predvorje uz pročelje za nekrštene i pokajnike).



Vratili smo se na makadamsku cestu i nastavili dalje prema istoku. Ubrzo smo stigli do mosta koji premošćuje autocestu A9 (Pula-Umag).



Oko 150 metara od mosta se nalazi raskršće na kojem smo skrenuli desno na makadamsku cestu Val de le Staje.



Cestu smo pratili slijedećih 750 metara, nakon čega smo skrenuli desno na šumsku cestu.



Šumskom cestom smo ubrzo stigli do lokve Saulaga.



Nakon kratkog predaha, vratili smo se, istim putem, sve do mosta koji premošćuje autocestu A9.



Nekoliko metara prije mosta, južno od makadamske ceste, nalazi se manja lokva. Na tom području, u gustoj vegetaciji, pronađena je hrpa kamenja od crkve sv. Zenona iz 9. stoljeća. Navodno se crkva nalazila u srednjovjekovnom naselju Padernum.



Od lokve smo nastavili makadamskom cestom koja prati autocestu A9.



Prošli smo pored odmorišta Pula.



Oko 300 metara od odmorišta nalazi se raskršće makadamskih cesta na kojem smo skrenuli desno prema mostu koji premošćuje autocestu A9. Ako se s tog mjesta pogleda prema jugu, vide se neboderi pulskih kvartova Vidikovac i Veruda.



Na mostu počinje asfaltirana cesta koja vodi prema zapadu. Nakon mosta smo prošli skupinu od tri zaseoka, redom Muntić, Durin i Monteki.



Na izlazu iz zaseoka Monteki, s lijeve strane ceste, nalazi se lokva obrasla šašom.



Dalje smo nastavili cestom i nakon šestotinjak metara stigli do malog parka.



Na tom mjestu cesta skreće lijevo, ali mi smo nastavili ravno preko pruge, pored željezničke stanice Galižana.



Nakon što smo prešli prugu, skrenuli smo lijevo na cestu koja vodi uz prugu sve do nogometnog igrališta, pored kojeg smo parkirali auto.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 8,69 km.

Odlučili smo istražiti ljepotu južnog dijela istočne obale istarskog poluotoka, u Raškom zaljevu, koja je većim dijelom ostala netaknuta apartmanizacijom.



Izlet smo započeli u zaseoku Sveti Mikula (Sveti Nikola), gdje smo završili izlet Stari Rakalj – kameni grad nad Raškim zaljevom. Zaseok je udaljen oko tri kilometara od naselja Rakalj.



Od zaseoka Sveti Mikula smo krenuli prema jugozapadu i ubrzo stigli do početka staze Stjepana Hausera (svjetski poznat violončelist iz Raklja). Staza je službeno otvorena 6. kolovoza 2017. godine. Veći dio izleta prolazi ovom stazom, dužine 3,3 kilometara, koju smo prošli cijelu.



Nakon dvjestotinjak metara došli smo do uvale Luka. Uvala je dugačka petstotinjak metara, a široka od dvjesto do četiristo metara. Na kraju uvale, u kojoj se nekada nalazila luka Starog Raklja, nalazi se šljunčana plaža oko koje je obala stjenovita.



1510. godine u uvalu Luka uplovio je gusar plaćenik Zuan Maria de Soldatis iz Muggie, kojeg su unajmili stanovnici Mutvorana (Mutvoran i Stari Rakalj bili su na suprotnim stranama za vrijeme mletačko-habsbuškog rata). Zuan Maria de Soldatis je usred noći opljačkao sve što je vrijedilo u Starom Raklju i utovario na gusarski brod. Gusar je ukrao čak i zvono tadašnje župne crkve sv. Agneze. Dalje se u priču "umiješala" legenda. Kada je brod otplovio iz uvale Luka, Sveta Agneza je stvorila oluju s velikim valovima koji su polomili brod, potopili sve gusare i povukli svo blago na dno mora.



Prije plaže, uz samu stjenovitu obalu, nalazi se napola potopljena olupina metalne brodice.



Staza prolazi preko šljunčane plaže na kojoj se nalaze dva kamena objekta. Jedan s krovom, dok je drugi ruševan i zarastao vegetacijom.



Nastavili smo dalje stazom koja se nakon plaže strmo uzdiže. Dalje staza, opet, vodi uz stjenovitu obalu. Na tom dijelu se nalaze dva betonska mola svaki s po jednom bitvom (za vezivanje plovila).



Uvalu Luku napuštamo na rtu Luka.



Između rta Luka i rta Drinak nalazi se uvala Kamenjak.



S rta Drinak se pruža lijep pogled na Stari Rakalj i crkvu sv. Agneze (opisani u izletu spomenutom na početku teksta).



Dalje smo prošli uz uvalu Drinak i nakon dvjestotinjak metara došli do nekadašnjeg kamenoloma.



Ovdje se pruža lijep pogled na južni dio Raškog zaljeva, može se vidjeti 588 m visoka Osorščica na otoku Lošinju iza poluotoka Ubas (na suprotnoj obali Raškog zaljeva), te istočnu obalu Istre sve do rta Marlera.



Na raskršću s makadamskom cestom, blizu kamenoloma, završava staza Stjepana Hausera.



Na raskršću smo skrenuli lijevo. Cesta se spušta i prolazi između dvije kuće, s lijeve strane, i nekadašnjeg kamenoloma s hrastom crnikom (Quercus ilex) u sredini, s desne strane.



Nakon druge kuće skrenuli smo lijevo na betoniranu stazu po kojoj smo se spustili na široku ravnu stjenovitu obalu.



S obale vodi puteljak s kojim smo stigli do makadamske ceste na kojoj smo skrenuli lijevo u lučicu u uvali Kalavojna, gdje smo završili izlet. Ime proizlazi od grčkih riječi za dobar i za vino - uvala dobrog vina. U lučici se nekada na brodove tovario kamen iz obližnjih kamenoloma. Zadnji brodovi natovareni kamenom otplovili su iz lučice početkom 70-tih godina 20. stoljeća i isporučili kamen za izgradnju hotela u Cavtatu i u Malinskoj na otoku Krku (Haludovo).



Uz lučicu se nalazi zaseok Zavlica.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 3,95 km.

Oko dva kilometra sjeverozapadno od naselja Peroj, na cesti Ž5115 (Pula-Barbariga), nalazi se područje poznato kao Dragonera. Tijekom arheoloških istraživanja 2003. i 2004. godine pronađene su dvije zaboravljene rimske vile koje polako „pokriva“ vegetacija.



Auto smo parkirali pored ceste Ž5115 na sjevernom rubu ograđenog područja Dragonera. Ušli smo u područje Dragonere i skrenuli desno na šumski put koji vodi uz samu ogradu.



Ubrzo smo stigli do obale gdje se nalaze ostaci prve od dvije rimske vile, Dragonera sjever.



Dragonera sjever je izgrađena u 1. stoljeću. Uništena je prvotno u požaru u 7. stoljeću, a kasnije ju je dokrajčilo more. Dijelom su očuvani dijelovi za preradu maslina. Kasnije, tijekom 19. i 20. stoljeća, na ostacima je dograđena zatvorena peć (vapnenica).



Putem smo uz obalu krenuli prema jugoistoku te smo nakon nekoliko metara stigli do lokve.



Nastavili smo dalje po putu koji prati obalu.



Nakon petstotinjak metara smo stigli do rta Grota. Na rtu se nalazi bunker koji je nekada čuvao sjeverni ulaz u Fažanski kanal koji odvaja kopno s otočjem Brijuni.



Malo dalje od bunkera, u šumi, nalazi se objekt novijeg datuma.



Stotinjak metara dalje, uz obalu, nalazi se druga rimska vila, Dragonera jug.



Poznato je da je vlasnik ove vile bio rimski vitez s titulom edila, duumvira (jedan od dva ravnopravna suca ili časnika) Colonie Pietas Iulie Pola.



Vila je obuhvaćala rezidencijalnu zgradu, pristanište i cijeli niz proizvodnih objekata. Bila je ukrašena mozaicima među kojima se izdvaja mozaik nosoroga. Vila je izgrađena u razdoblju od 70. do 90. godine pr.Kr., a obnovljena je nakon požara iz 4. stoljeća. Djelomično je očuvana jedina zabilježena rimska kovačnica s talioničkom peći na istočnoj obali Jadranskog mora (5. ili 6. stoljeće). Nakon velikog požara iz 7. stoljeća pretpostavlja se da su se stanovnici preselili u utvrđeno naselje Kastrum na Velom Brijunu.



Rimski senator i perfekt Cassiodoro je napisao (537. ili 538. godine) da vile zbog svoje raskoši i ljepote, izgledaju kao dva bisera.



Nakon razgledavanja lokaliteta napustili smo put koji vodi uz obalu i s kojeg se pruža lijep pogled na otočje Brijuni, te krenuli putem kroz šumu prema sjeveru.



Kada smo stigli do makadamske ceste skrenuli smo desno, te na prvom slijedećem raskršću lijevo.



Cestu smo napustili nakon 350 metara, na mjestu gdje se nalazi zavoj s kojim cesta skreće lijevo, tako što smo skrenuli desno na šumski put.



S putem smo izašli iz područja Dragonere i došli do mjesta gdje smo parkirali auto.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 1,92 km.