Viatrix

Na cesti Ž5070, koja povezuje cestu D200 (blizu Buja) i cestu D301 (blizu Bužinija, Novigrad) i oko jednog kilometara južno od naselja Brtonigle, nalazi se raskršće s cestom koja vodi u Stanciju Drušković.



Nekih petstotinjak metara od raskršća s cestom Ž5070, oko 150 metara prije Stancije Drušković, nalazi se raskršće s makadamskom cestom koja nakon tristotinjak metara stiže do parkirališta špilje Mramornice.



Špilja Mramornica se spominje 1770. godine kada ju je opisao putopisac Alberto Fortis (Padova, 9. ili 10. studenog 1741. - Bologna, 21. listopada 1803.).



Spustili smo se gotovo okomitim stubama i ušli u jednu od najvećih špiljskih dvorana u Istri dužine 93 metara i širine 51 metara.



Dubina špilje na ulazu iznosi 10 metara, dok je najveća dubina 20 metara. Temperatura u špilji je stalna i iznosi 14° C.



Dvoranu smo obišli uređenom stazom dužine oko dvjesto metara u obliku osmice, te smo vidijeli da je bogata špiljskim ukrasima kao što su raznobojne sige od bijele pa sve do crvene boje (stalaktiti) i stalagmitima visokim i do 13 metara.



Zanimljivo je da špilja obiluje heliktitima. Heliktiti nastaju u vapnenačkim špiljama, a počinju rasti kao sitni stalaktiti te se formiraju u vijugave ili pravokutne oblike koji nekada djeluju suprotno od gravitacije, tj. rastu u svim smjerovima.



Špilja je bila naseljena u prapovijesti i u njoj se nalaze prapovijesni grobovi.



Na jednom stalagmitu se nalazi kolekcija "grafita" od kojih je najstariji iz 1775. godine.



Na najdubljem dijelu špilje se nalazi kanal uz kojeg se vežu pučke priče da izlazi u more u neselje Karigador koje je udaljeno gotovo pet kilometara zračne linije.



Nakon svega viđenog špilja Mramornica je pravi dragulj među istarskim špiljama.



Karta s lokacijom špilje Mramornice.

Na cesti Ž5013 (Cerovlje-Buzet) između naselja Krušvari i Prodani, blizu zaseoka Urihi, nalazi se raskršće s cestom L50068 koja vodi u Račice (oko 2 km). Račice je naselje koje administrativno spada pod Grad Buzet, a po popisu stanovništva iz 2011. godine imalo je 16 stanovnika. Iako arheološki nalazi potvrđuju da se na tom području živjelo i u doba antike (rimski grobovi, ruševine građevina, epigrafski spomenici...), naselje se prvi put spominje 1312. godine kao Rachiz, u dokumentu kojim ga grof Henrik II. poklanja u miraz kćeri Alaubei (Elizabeta) povodom udaje za grofa Nikolu Prampercha.



Auto smo parkirali kod mjesnog groblja koje je od naselja Račice udaljeno oko 300 metara. Na groblju se nalazi crkva sv. Stjepana. Crkva se prvi put spominje 1580. godine, a obnovljena je 1985. godine. U crkvi se nalazi drveni rezbareni polikromirani oltarni retabl iz 17. ili 18. stoljeća.



Od groblja smo se spustili do ceste L50068 i skrenuli lijevo.



Na samom ulazu u naselje, s desne strane ceste (kod prve kuće), nalazi se kamena kapelica.



Pedesetak metara dalje došli smo do raskršća. Na samom raskršću se nalazi crkva Blažene Djevice Marije od Milosti i lokva sa zlatnim ribicama. Kao i prethodna, i ova crkva se prvi put spominje 1580. godine, a obnovljena je dva puta 1750. i 1885. godine. U crkvi se nalazi gotička skulptura Bogorodice s Djetetom iz druge polovice 15. stoljeća. Skulptura je prenešena iz srušene srednjovjekovne crkve sv. Marije Male na Hribu iznad Račica.



Nastavili smo ravno cestom, te nakon stotinjak metara stigli do župne crkve Presvetog Trojstva koja se kao i ostale crkve u naselju prvi put spominje 1580. godine. Crkva je izvorno jednobrodna romanička građevina koja je obnavljana u tri navrata (1700, 1941. i 2000. godine). U prvoj je obnovi na južni bočni zid dograđena sakristija, a na sjeverni kapela. U crkvi je, na sjevernom zidu, očuvan ostatak freske Razapeća iz 15. stoljeća. Na glavnom oltaru se nalazi drveni rezbareni retabl Krunjenja Bogorodice iz sredine 17. stoljeća, a na bočnom barokna skulptura Bogorodice s Djetetom.



Nastavili smo dalje i ubrzo stigli do kapelice pored koje se nalazi spomenik podignut 25. prosinca 1981. godine. Spomenik je podignut na mjestu održavanja Prve konferencije KPH za Istru (25. prosinca 1943. godine) i Prve konferencije SKOJ-a za Istru (29. prosinca 1943. godine).



Dvadesetak metara od spomenika nalazi se barokni kaštel Walderstein. U srednjem vijeku su Račice bile samostalna gospoštija neovisna od Pazinske grofovije, a od 1494. godine pa sve do kraja 19. stoljeća su u vlasništvu grofova Walderstein. Kaštel je nastao u 18. stoljeću nadograđivanjem i preuređenjem starije renesansne, a možda i srednjovjekovne utvrde iz 12. ili 13. Stoljeća, kada su na ovim prostorima vladali akvilejski patrijarsi i germanski markgrofovi. Posljednji grof koji je živio u kaštelu je bio Pietro Walderstein koji je navodno preminuo u njemu 1909. godine.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 707 m.

Boljun je naselje koje se nalazi u Općini Lupoglav, a 2011. godine je imalo 82 stanovnika. Naselje se nalazi na cesti L50087, koja povezuje cestu D500 (zaseok Brnci, naselje Boljunsko Polje) s naseljem Dolenja Vas blizu kojeg se nalazi čvor Lupoglav (A8).



Auto smo parkirali na parkiralištu pored crkve sv. Fabijana i Sebastijana (12. ili 13. st.). Parkiralište se nalazi oko 150 metara prije ulaska u naselje Boljun iz pravca Boljunskog polja.



Od crkve sv. Fabijana i Sebastijana smo krenuli uzbrdo prema zapadu. Taj dio ceste prolazi ispod zidina Boljunskog kaštela.



Na samom ulazu u naselje, s desne strane, nalazi se crkva sv. Kuzme i Damjana (12. st.). Crkva je jednobrodna romanička s ostacima zidnih slika. Uz zid sakristije se nalazi glagoljaški natpis iz 1543. godine, te latinski natpisi iz 1698. (iznad ulaza) i 1705. godine (na trijumfalnom luku). Ti natpisi svjedoče o obnovama crkve. Pored crve su se nalazila Vela vrata koja su srušena nakon Prvog svjetskog rata radi proširenja ulaza u naselje.



Nekoliko desetaka metara sjevernije od crkve sv. Kuzme i Damjana nalazi se zavjetni žrtvenik Gaja Valerija Prisca, trgovca tkanina iz Akvileje. Žrtvenik potječe iz doba Rimskog Carstva, a nepoznato je kome je posvećen. Pronađen je u okolici naselja Buljun, te je na današnje mjesto postavljen za vrijeme Kraljevine Italije. U to vrijeme je služio kao stalak za zastavu.



Pored žrtvenika se nalazi županski stol na kojem su udubljena polja za stare društvene igre: mlin ili trilja, jedna koju su u Boljunu nazivali Lupi i peccore (vukovi i ovce), te dvije nepoznate.



Od žrtvenika smo krenuli prema istoku i ubrzo stigli do trga na kojem se nalazi Boljunski kaštel. Utvrđeno naselje prvi se put spominje 1064. godine kao Castrum, dok se 1102. godine Boljun prvi put spominje u dokumentima pod imenom Bagnoli. U dokumentu je markgrof Urlik I. prepustio Boljun akvilejskim patrijarsima. Akvilejski patrijarsi ga sredinom 14. stoljeća prepuštaju plemićkoj obitelji Turrini. Buljun se prvi puta spominje kao srušeni kaštel 1373. godine kada vlasnici postaju grofovi Devinski. Od 1399. godine je u vlasništvu Nikole Kožljačkog (Gotnikar ili Wachenstein) koji ga je obnovio. Nakon što je kaštel više puta promijenio vlasnike, 1600. godine vlasnici postaju senjska obitelj Sinkovići. U to doba područje Boljuna postaje poprište sukoba uskoka i Mlečana jer ga pretežno naseljavaju uskočke obitelji koje su bježale pred Osmanlijama. Tada je kaštel u Boljunu bio poznat kao neosvojiv. Nakon što je sklopljen mir između Habsburgovaca i Mlečana 1618. godine kaštel gubi na važnosti.



U kaštel smo ušli kroz vrata s jugozapadne strane. Prošetali smo se unutar kaštela. Iz dvorišta kaštela se pruža pogled na Boljunsko polje i Učku.



Nakon obilaska kaštela izašli smo kroz prolaz na sjeverozapadnoj strani.



Od kaštela smo krenuli prema sjeveru ulicom između kuća srednjovjekovne arhitekture.



Nakon stotinjak metara smo došli do kuće Pataj iz 1708. godine, koja se nalazi na desnoj strani ulice.



Dvadesetak metara od kuće Pataj, s lijeve strane ceste, nalazi se loža. Tu su se sastajali župani i suci koji su se svake godine birali na Tri Kralja, na godinu dana (župan od leta i sudac od leta). Iza lože se nalazi kašći u kojem se pohranjivalo žito i ostali poljoprivredni proizvodi. Boljunci su tako plaćali svoje obveze.



Malo istočnije, na samom zavoju, nalazi se ruševni objekt iz 1699. godine koji je služio kao župni stan, Mašinarija.



Nastavili smo dalje cestom u pravcu Lupoglava, te nakon dvjestotinjak metara stigli do početka križnog puta. Križni put završava kod kalvarije iz 1914. godine.



S tog mjesta pruža se lijep pogled na naselje Boljun.



Vratili smo se cestom nazad sve do lože i skrenuli desno na mjesno groblje.



Na groblju se nalazi župna crkva sv. Jurja. Crkva je nadograđena sredinom 17. stoljeća, te ima kasnogotičko poligonalno svetište. Na pročelju se nalazi zvonik podignut 1645. godine, a na stražnjem vanjskom zidu glagoljsko-latinski natpis iz 1641. godine.



S groblja smo krenuli prema loži i kod kuće Pataj skrenuli desno.



Prošli smo pored pošte i nakon četrdesetak metara skrenuli desno na asfaltiranu cestu koja vodi nizbrdo.



Ubrzo smo stigli do kraja asfalta, te nastavili po poljskom cestom. Na jednom račvanju smo napustili poljsku cestu i krenuli na šumski puteljak. Zadnji dio šumskog puteljka se strmo spušta na poljsku cestu na kojoj smo skrenuli lijevo.



Ubrzo smo poljskom cestom stigli do izvora Studenac. Izvor je sazidan u cisterni. Malo dalje od izvora nalaze se perila.



Dalje smo nastavili poljskom cestom te stigli do ruševina crkve sv. Petra iz 14. stoljeća. Crkva, koju je skoro cijelu "progutala" vegetacija, nalazi se na rubu najvišeg dijela livade kroz koju prolazi poljska cesta.



Dalje nas je poljska cesta "dovela" do ceste L50087 na kojoj smo skrenuli lijevo.



Nakon dvjestotinjak metara smo stigli do lokve pored koje se nalazi nogometno igralište. S te lokacije se pruža jedan od ljepših pogleda prema Boljunskom kaštelu koji se nalazi na uzvisini.



Nastavili smo cestom L50087 te nakon dvjestotinjak metara stigli do crkve sv. Fabijana i Sebastijana pored koje smo parkirali auto.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 3,13 km.

U Puli, na sjevernom dijelu Pulskog zaljeva, nalazi se Vallelunga. Naziv je kombinacija dvije talijanske riječi valle (uvala) i lunga (duga), tako da bi u prijevodu bio Duga uvala.



Na Vodnjanskoj cesti (D75) nalazi se raskršće s ulicom Vallelunga. Oko 300 metara od raskršća, u ulici Vallelunga, nalazi se glavni ulaz u nekadašnju vojarnu. Auto smo parkirali između kapije i stražarke kule, te kroz kapiju ušli u nekadašnji vojni kompleks. Vojni kompleks su kronološki koristile vojske Austro-Ugarske Monarhije, Kraljevine Italije, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Republike Hrvatske koja je napustila kompleks početkom 21. stoljeća. Nažalost od kada je vojska napustila Vallelungu postala je "ničija zemlja" i temeljito devastirana.



Asfaltirana cesta, koja prolazi između napuštenih zgrada, vodi prema jugu. Nekih stotinjak metara od kapije, s lijeve strane ceste, nalazi se fontana koja je vidjela puno bolje dane Vallelunge.



Tridesetak metara od fontane, na račvanju ceste, skrenuli smo lijevo. Cesta prolazi kroz borovu šumicu, a završava na raskršću s cestom na kojoj se nalazi pruga.



Na raskršću smo skrenuli lijevo i ubrzo stigli do širokog platoa koji je dobrano zarastao vegetacijom. Oko platoa se nalaze zgrade koje su vjerojatno služile kao skladišta, a u neke ulazi pruga.



S platoa smo krenuli prema jugoistoku i došli do mjesta gdje pruga izlazi iz kompleksa. Na tom mjestu se nalaze stražarska kula obrasla vegetacijom i željeznički most koji premošćuje ušće potoka Valfabion. Pruga se nekada spajala s prugom Pula-Divača blizu željezničkog kolodvora Pula. Danas pruga nije u funkciji i odmah poslije mosta, u krugu lučice Mandrač-Tivoli, tračnica više nema.



Od mosta smo se vratili nazad na plato i krenuli cestom prema zapadu, uz more. Na tom dijelu se nalazi niz napuštenih i devastiranih objekata.



Potom smo došli do mjesta gdje se nalazi rampa za plovila i jedan objekt koji je vjerojatno služio kao radiona za plovila.



Cesta dalje nastavlja prema sjeveru i nakon stotinjak metara dolazi do raskršća na kojem smo skrenuli desno. Narednih dvjestotinjak metara oko ceste se nalazi gusta vegetacija.



Došli smo na raskršće na kojem smo skrenuli lijevo, na asfaltirani plato uz kojeg se nalazi rampa koja je služila za pristajanje vojnih trajekata. Vratili se do raskršća i skrenuli lijevo. Uz cestu, s desne strane, se nalazi niz objekata.



Kada smo stigli do mola, skrenuli smo lijevo na mol i išli do kraja. Tračnice su postavljene skoro do kraja mola.



Vratili smo se nazad na cestu i skrenuli lijevo.



Nakon 150 metara smo stigli do zida i zatvorene kapije. Iza zida i kapije se nalazi bivši vojni kompleks Vellelunga II u kojem trenutno traje razminiranje.



Uz zid smo krenuli prema obali i stražarskoj kuli na koju smo se popeli.



S vrha kule se pruža lijep pogled na Pulu i Pulski zaljev.



Istim putem smo krenuli nazad, a kada smo došli do mola s tračnicama skrenuli smo lijevo, iza objekata. Danas se tu nalazi livada koja je, vjerojatno, nekada služila kao pista za postrojavanje vojske.



Nastavili smo dalje iza objekata te asfaltiranom cestom, oko koje se nalazi gusta vegetacija, krenuli prema istoku. Na slijedećem raskršću smo nastavili ravno i nakon sto pedeset metara stigli do raskršća blizu kojeg se nalazi fontana s početka izleta. Na tom raskršću smo skrenuli lijevo. Cestom smo došli do kapije te izašli iz nekadašnjeg vojnog kompleksa Vallelunga.



Karta Vallelunge s označenim posjećenim mjestima.



Dužina rute 3,06 km.