Viatrix

Grdoselo je naselje koje administrativno spada pod Grad Pazin, a 2011. godine je imalo 119 stanovnika. Postoje dva tumačenja oko nastanka imena Grdoselo: prvo od iskrivljenog njemačkog naziva Gardazelle (garde – garda, tjelesna straža; zelle – stanica), budući da se dugo nalazio na samoj granici između Pazinske grofovije i mletačkih posjeda; a drugo da je u srednjovjekovnom hrvatskom jeziku "grdo" značilo veliko, tako da bi Grdoselo mogli prevesti kao Veloselo ili Veliko Selo. Do naselja je najlakše doći cestom iz Pazina. Na cesti Ž5046 u istočnom dijelu naselja Pazin, u pravcu Cerovlja, nalazi se raskršće s cestom koja desno vodi do željezničkog kolodvora, a lijevo vodi za Kršiklu i Grdoselo. Od tog raskršća treba pratiti putokaze za Grdoselo koje je udaljeno oko 7 kilometara.



Kada smo ušli u naselje Grdoselo, auto smo parkirali preko puta župne crkve, na šljunčanom parkiralištu. Župna crkva Imena Marijina je izgrađena 1774. godine na mjestu starije ruševne crkve Gospe od Zdravlja iz 1680. godine koju je podigao župnik Vinko Pikot (1653.-1705.).



Blizu župne crkve se nalazi raskršće na kojem smo skrenuli prema sjeveru. Asfaltiranu cestu smo napustili nakon dvjestotinjak metara kada smo na slijedećem raskršću nastavili ravno poljskom cestom.



Dalje smo se držali glavne poljske ceste koja se na nekim mjestima strmo spušta i sve je više ličila na suho korito nekog bujičnog toka.



Na jednom mjestu, preko poljske ceste, prolazi korito povremenog potoka koje je pritoka Grdoselskog potoka. Nažalost potok je bio suh. S lijeve strane ceste, uz sam rub, nalazi se litica, a na dnu jezerce. Kada se koritom povremenog potoka spušta voda, tu nastaje sedam metarski slap Pod Klečom. Slap je dobio ime po obližnjem brdu Kleč (156 mnv).



Nastavili smo dalje poljskom cestom koja se lagano uspinje na brdo Kleč i uskoro stigli blizu vrha gdje se nalazi raskršće s nekoliko putokaza. Prije nego što smo skrenuli lijevo, prema Zelengradu, otišli smo nekoliko metara sjevernije od raskršća na lokaciju gdje se nalazila crkva sv. Ane.



Crkva sv. Ane je jedna od tri crkve koje su se nalazile na području nekadašnjeg naselja Starog grada, bivšeg Grdosela. Od sve tri crkve nije ostalo ništa, tako da su danas na tim lokacijama postavljene kamene oznake s podacima o svakoj crkvi. U ruševinama crkve sv Ane, potkraj 19. stoljeća, pronađen je Grdoselski ulomak iz 12. stoljeća. Ulomak se danas nalazi u župnoj crkvi Imena Marijina u Grdoselu, a značajan je po tome što je jedan od najstarijih hrvatskih glagoljskih spomenika.



Nastavili smo dalje prema Zelengradu i ubrzo stigli do druge kamene oznake koja se nalazi nekoliko metara od poljske ceste s desne strane. Tu se nalazila nekadašnja župna crkva sv. Jakova, a pored nje se nalazilo groblje. Župna crkva i groblje su bili u funkciji do kraja 18. stoljeća.



Dalje smo nastavili prostranom livadom s koje se pruža lijep pogled na crkvu sv. Kuzme i Damjana u naselju Kršikla. Dok smo prolazili livadom pokušao sam zamisliti kako je ovo mjesto izgledalo dok se ovdje nalazilo naselje.



Dalje se staza, preko livade, počinje spuštati prema njenom sjevernom rubu gdje ulazi u šumu.



U šumi smo pratili zeleno-žutu markaciju s kojom smo došli do kamene oznake za lokaciju nekadašnje crkve sv. Ivana Krstitelja iza koje se nalaze ostaci kaštela Stari grad (Zelengrad).



Kaštel se prvi put spominje 1102. godine kao posjed Akvilejskog patrijarhata. 1250. godine patrijarhat je prepustio upravu svom vazalu Artalupusu de Gardosilla. 1266. godine je izbio rat između akvilejskog patrijarha Grgura di Montelonga s jedne te Alberta II. Goričkog i gradova Kopra, Izole i Pirana s druge strane. Vojnici goričkog grofa su opustošili kaštel 1274. godine, a slijedeće su ga godine i osvojili. Potom je kaštel obnovljen, a upravu nad njim su dobili gorički vitezovi Henrik i njegov nećak Bertold koji su dobili i plemićki nastavak Grdoselski. U 14. st. kaštel je pod vlašću Devinskih grofova, a od 1399. godine grofova Walsee koji su ga 1431. godine prepustili vazalu Leonardu Wolfu. Kasnije, od 1465. godine kada je pod vlašću Habsburgovaca, usko je vezan uz Pazinsku grofoviju. Za vrijeme Uskočkog rata (1615.-1618.), sukoba između austrijanaca i mlečana, staro naselje Grdoselo bilo je skoro u potpunosti uništeno od strane mlečana. Jedan dio preživjelog stanovništva je ostao živjeti na području naselja, dok se veći dio naselio na obližnjem brdu (234 mnv) u zaseoku Brdo, današnje naselje Grdoselo. Staro naselje je u konačnici napušteno 1805. godine.



Nakon što smo razgledali kaštel krenuli smo prema istoku do obližnjeg slapa Črni puč na potoku Butoniga koji se vidi s kaštela.



Na početku se staza lagano spušta, ali ubrzo dolazimo do velike strmine. Oprezno smo se spuštali dok nismo došli do potoka Butoniga. Kada smo došli do potoka, krenuli smo uzvodno i ubrzo smo stigli do trometarskog slapa Črni puč.



Iznad slapa smo uzeli mali predah da se pripremimo za strmi uspon, jer smo se vratili istim putem do kaštela.



Kada smo se vratili do kaštela nastavili smo prema zapadu i pratili putokaz za "GRDOSELO MALENICA".



Priroda oko potoka je jedinstvena za Istru, kao u prašumi, gusto raslinje, paprat, drveće obloženo mahovinom.



Staza prolazi uz Grdoselski potok, uzvodno, više puta prelazi s jedne na drugu stranu obale potoka. Potok nije imao previše vode tako da nije bio veliki problem preći s jedne obale na drugu, ali nažalost nismo vidjeli "skakutanje" vode po mnogobrojnim kaskadama od kojih je najviši Sedreni slap visok 3 metra.



Ipak smo naišli i na jedan lijepi drveni most koji premošćuje Grdoselski potok. Poslije mosta se puteljak strmo uzdiže, a za pomoć tu je postavljen konop kao rukohvat tako da se može bez problema popeti.



Staza dalje vodi do izvora Malenica. Uz izvor se veže jedno pučko vjerovanje da voda prije nego što ovdje izvire prolazi ispod crkve sv. Marije na Škriljinah kod Berma te da ima ljekovita svojstva za bolesti očiju.



Kod izvora Malenica se nalazi drveni stol s dvije klupe i ljuljačka. Tu smo kratko predahnuli.



Nastavili smo dalje i došli do putokaza "SLAP 5min." s kojim smo došli do slapa na kojem se jedva vidjelo da voda pada u jezerce. Sigurno je impozantno kada "mlaz" vode izlazi iz rupe na vrhu slapa.



Vratili smo se do putokaza i dalje nastavili stazom. Staza se na tom dijelu uspinje sve do asfaltirane ceste na kojoj smo skrenuli lijevo i ubrzo stigli u naselje Grdoselo.



Prije kraja izleta uputili smo se do župne crkve Imena Marijina. Ispod zvonika visokog 22 metara nalazi se prolaz prema glavnom ulazu u crkvu. U prolazu se nalaze grb i natpis plemićke obitelji Šegar (Segher von Weissenhaus) koji su imali posjed u Grdoselu do kraja Drugog svjetskog rata, te nadvratnik glavnih vrata kuće i nadgrobna ploča grobnice župnika Vinka Pikota.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 4,86 km.

Do naselja Klana, za koje možemo reći da se nalazi između Primorja i Gorskog kotara, dolazi se cestom Ž5022 koja povezuje cestu L58014 (Studena – Klana - Lisac) i cestu Ž5017 (Orehovica kraj Rijeke – Rupa). Na brdu (629 mnv), iznad župne crkve sv. Jeronima (19. st.) u središtu Klane, nalaze se ostaci kaštela Gradina.



Do lokaliteta kaštel Gradina se stiže uskom asfaltiranom cestom na koju se, s ceste L58014 (iz Klane prema Liscu) skreće lijevo oko 250 metara od zadnje kuće u Klani.



Tijekom kasne antike, od 3. do 5. stoljeća, na lokalitetu se nalazila utvrda koja je služila kao nadzorna postaja limesima koji su prolazili pored današnjeg naselja Studena. U 13. stoljeću, uspostavom feudalne vlasti grofova Devinskih, kaštel se obnavlja, zbog kontrole prometa između Rijeke i Trsta. Zbog stalne opasnosti od Turaka, krajem 15. i tijekom 16. stoljeća, kaštel se proširuje i dograđuje. Posljednji put je obnovljen početkom 17. stoljeća, za vrijeme austrijsko-mletačkog rata. Nakon Madridskog sporazuma iz 1617. godine kaštel gubi na značaju, a u potpunosti je napušten u 19. stoljeću nakon potresa koji je pogodio Klanu 1. ožujka 1870. godine. Gotovo je posve nestao kada je poslije potresa njegov kamen služio za obnovu objekata u naselju u podnožju.



Na lokalitet smo ušli sa sjeverne strane, gdje završava asfaltirana cesta, i obišli ga u smjeru kazaljke na satu.



S jugoistočnih zidina se pruža lijep pogled na Klanu i prema planinama iza kojih se prostire Gorski kotar.



Otprilike na sredini zapadnog ruba lokaliteta nalazi se vrtača u kojoj je ulaz u pećinu Svetog Trojstva. Ispred ulaza u pećinu je vidljiv kamen s udubljenjem, kropivnik (posuda za svetu vodicu, korito). Legenda govori da se kroz pećinu dolazilo do naselja u podnožju brda.



Pećina je dobila ime po kapeli sv. Trojstva koja se nalazila malo istočnije od njenog ulaza. Navodno iz kapele potječe glagoljaški natpis („1439 to pise…“) koji je ugrađen u pročelje župne crkve sv. Jeronima.



Šetnju smo završili kod planinarskog žiga nekoliko metara sjeverozapadno od lokaliteta.



Karta s lokacijom kaštela Gradine.

Na cesti D75 (Pula-Plovanija), na dionici između Vodnjana i Bala, oko 500 m sjeverozapadno od raskršća s cestom L50135 (koja vodi u naselje Gajana), s desne strane ceste nalazi se veliko šljunčano parkiralište. Tu smo parkirali auto.



Prešli smo na drugu stranu ceste D75 i ubrzo smo stigli do kažuna pod nazivom Novi kažun Santolina. Pored kažuna počinje makadamska cesta Strupe de Lion. Cesta vodi između suhozida koji omeđuju maslinike na čijim je rubovima nerijetko sazidan kažun.



Cestu samo napustili nakon šestotinjak metara. Skrenuli smo lijevo na poljsku cestu koja vodi uz rub maslinika. Na nekim mjestima je vidljiv suhozid s ugrađenim nišama. Malo dalje je cesta postala neprohodna tako da smo preskočili na drugu stranu suhozida, na poljsku cestu, preko urušenog dijela.



Poljska cesta, koja kasnije "postaje" makadamska, ima savršeno ravan pravac i oko nje se nalaze maslinici, suhozidi i kažuni. Nakon šestotinjak metara smo stigli do ceste D75.



Cestu D75 smo napustili nakon niti sto metara tako što smo skrenuli desno na makadamsku cestu (putokaz biciklistička staza 329).



Nakon 150 metara smo stigli do raskršća na kojem smo skrenuli desno. S raskršća se pruža, kroz maslinik, lijep pogled na Brijunsko otočje.



I dalje smo prolazili karakterističnim krajolikom vodnjanštine. Oko četiristotinjak metara od raskršća se nalazi crkva sv. Tome iz 14. stoljeća kojoj se urušio krov prije pedesetak godina.



Šestotinjak metara dalje, cestom od crkve, nalazi se veliko raskršće makadamskih i poljskih cesta Crozera de Strupe de Lion.



Od raskršća smo nastavili makadamskom cestom prema sjeveru.



Nakon šestotinjak metara smo skrenuli lijevo na makadamsku cestu koja vodi do asfaltirane ceste blizu zaseoka Mednjan, udaljene oko jednog kilometra (pratimo putokaz biciklističke staze 327).



Na toj smo dionici ugledali zvonik crkve sv. Eufemije u Rovinju, koji je udaljen gotovo 20 kilometara zračne linije.



Na svim smo se raskršćima držali ravno i malo prije nego što smo izašli na asfaltiranu cestu došli smo do romaničke crkve sv. Martina iz 8. ili 9. stoljeća.



Crkva sv. Martina je obnovljena 2013. godine. U blizini crkve (jugozapadno) se nalazio srednjovjekovni grad Mednjan. Srednjovjekovni grad se nalazio dvjestotinjak metara od današnjeg zaseoka Mednjan, a posljednji stanovnici napustili su grad 1226. godine zbog kuge i učestalih provala, preselivši se u Vodnjan.



Kada smo izašli na asfaltiranu cestu otvorio nam se pogled na zaseok Mednjan.



Skrenuli smo lijevo i nakon nekoliko desetaka metara stigli do table koja obilježava lokalitet Sv. Germana.



Na tom lokalitetu se nalaze ostaci bazilike sv. Germana koji su otkriveni 2008. godine, a u međuvremenu su "izgubljeni" u gustoj vegetaciji. Bazilika se nalazila zapadno od srednjovjekovnog Mednjana, a pretpostavlja se da potječe iz bizantskog razdoblja (druga polovina 6. Stoljeća).



Okrenuli smo se za 180 stupnjeva te krenuli asfaltiranom cestom. Nekoliko metara nakon mjesta gdje smo izašli na asfaltiranu cestu, s desne strane, nalazi se lokva koju je žabokrečina "obojila" zelenom bojom.



Nastavili smo asfaltiranom cestom prema sjeverozapadu i nakon 1,5 kilometra stigli do ceste D75. Na toj dionici smo vidjeli nekoliko kažuna koji se nalaze bliže i dalje od ceste.



Kada smo došli do ceste D75 skrenuli smo desno. Narednih dvjestotinjak metara hodali smo uz cestu, da bi potom skrenuli desno na plinovod.



Plinovod smo pratili prema jugoistoku, te smo nakon četiristotinjak metara stigli do lokacije koja je poznata pod nazivom "Kod križa" na kojoj se nalazi visoki metalni križ.



Nastavili smo dalje do pozicije gdje smo prešli cestu D75, s početka izleta.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 7,35 km.

Cestom Ž5074 iz pravca Svetog Lovreča ili iz pravca Svetog Petra u Šumi, te cestom L50099 iz pravca Tinjana (D48) dolazi se u naselje Kringa. Naselje je u sastavu Općine Tinjan te je imalo 315 stanovnika prema popisu stanovništva iz 2011. godine. Prvi put se spominje 1102. godine pod imenom Curitico kao posjed Akvilejskog patrijarhata. Od 1177. godine je pod vlašću porečkih biskupa koji su krajem 12. stoljeća prepustili vlast Pazinskoj knežiji. U 16. je stoljeću Kringa imala župana koji se zajedno sa sudskim vijećem sastajao, u ljetnim mjesecima, u hladu Ladonje (bjelogorično stablo s gustom krošnjom koje može narasti 20 do 25 m u visinu, Celtis Australis L.), jer naselje nije imalo gradsku ložu. Navodno je u Kringi i Raklju, pod ladonjom, pisan Istarski razvod.



Auto smo parkirali na parkiralištu pored malonogometnog igrališta, pored raskršća cesta Ž5074 i L50099. S parkirališta smo krenuli prema istoku, cestom L50099.



Ubrzo smo stigli do kalvarije iz 1876. godine, s lijeve strane ceste, i crkve sv. Katarine iz 16. stoljeća, s desne strane ceste.



Nastavili smo prema istoku, ali smo nakon samo nekoliko metara, na prvom raskršću, skrenuli lijevo i napustili cestu L50099.



Nakon 150 metara smo došli do slijedećeg raskršća na kojem smo skrenuli lijevo, na cestu L50099.



Pedesetak metara od raskršća se nalazi početak projekta "Europski suhozid". Projekt je pokrenut 9. svibnja 2007. godine, a zamišljen je da se obnavlja već postojeći suhozid na dionici Kringa – Tinjan (4 km). Svaki "graditelj" može ugraditi najviše jedan numerirani kamen, a za sudjelovanje dobiva certifikat.



Nismo provjerili koliko je do sada suhozid obnovljen, jer smo odlučili istom cestom (L50099) krenuti prema centru naselja, na jugoistok.



Kod Spomen parka mons. Bože Milanovića skrenuli smo desno na šljunčani parking. U spomen parku se nalaze dvije biste. 2010. godine je postavljena bista Bože Milanovića (Kringa, 10 listopada 1890. - Pazin, 28. prosinca 1980.), svećenika i antifašista, koji je pisao filozofska i povijesna dijela, te je bio jedan od istarskih predstavnika na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine gdje se odlučivalo o sudbini Istre nakon Drugog svjetskog rata. 2018. godine je postavljena druga bista svećenika Josipa Vidaua (Opčina kraj Trsta, 30. svibnja 1904. - Pazin, 11. travnja 1983.) koji je navodno "izumitelj" biske (rakija od mladih listova imele).



Na šljunčanom parkiralištu se nalazi crkva sv. Antuna Opata.



Vratili smo se nazad na cestu L50099, nastavili prema jugoistoku i ubrzo stigli na glavni trg.



Na trgu se nalazi cisterna s dva grla bunara iz 1882. godine, a malo dalje stablo ladonje i župna crkva sv. Petra i Pavla.



Župna crkva sv. Petra i Pavla izgrađena je 1787. godine na mjestu starije. Crkva je jednobrodna, a na pročelju se nalaze tri niše u kojima se nalaze kipovi sv. Petra, sv. Pavla i Blažene Djevice Marije.



Pored crkve se nalazi trideset metarski zvonik. U podnožju zvonika se nalazi kapija od mjesnog groblja, tako da kada se ide na groblje prolazi se ispod zvonika.



Na groblju se nalazi crkva sv. Ane iz 1558. godine.



Pored crkve sv. Ane s nalazi kamena ploča s grbovima i zanimljiv kameni stol.



Ploča na stolu je udubljena i ima nekoliko rupa, tako da mi ima elemente strave. Da li je taj stol povezan s mračnom pričom koja je povezana s Kringom?



1689. godine putopisac Johan Weikard Valvasor (Ljubljana, 28. svibnja 1641. – Krško, 19. rujna 1693.) u njegovom dijelu Slava vojvodine Kranjske zabilježio je mračne priče mještana Kringe o jednom događaju. 1656. godine na groblju u Kringi je pokopan križanac (kako se zovu stanovnici Kringe) Jure Grando. Već je prve noći nakon ukopa ustao iz groba i obilazio Kringu i lupao na vrata kuća u kojima bi poslije kratkog vremena netko umro. Posjećivao je i svoju udovicu koju je maltretirao i silovao. To je trajalo svake noći 16 godina. Jedne noći, 1672. godine, križanski župan Miho Radetić okupio je devetoricu mještana koji su iskopali i otvorili grob Jure Granda. U grobu su našli potpuno očuvano tijelo rumenih obraza. Pošto ga nisu uspjeli probiti glogovim kolcem, odrubili su mu glavu sjekirom i zatrpali grob. Nakon te noći, Jure Grando nikada više nije uznemirivao mještane Kringe. Zanimljivo je da je Jure Grando, u Valvasorovom dijelu, prvi europski vampir koji je spomenut imenom i prezimenom.



S groblja se pruža lijep pogled na Limsku dragu. Izašli smo s groblja kroz zvonik i skrenuli lijevo, prema zapadu, i nakon 250 metara smo stigli do parkirališta pored malonogometnog igrališta.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 1,01 km.

Vozili smo se cestom Ž5074 iz pravca Svetog Lovreča prema Kringi. Oko dva kilometra od Svetog Lovreča, tj. oko 350 metara poslije raskršća za naselje Vošteni, primijetili smo putokaz za Puč. Putokaz nas je zaintrigirao tako da kada smo ušli u naselje Zgrabljići na prvom smo proširenju napravili polukružni okret. Pažljivo smo promatrali gdje bi mogli parkirati auto. Oko dvjestotinjak metara od putokaza za Puč, prema Svetom Lovreču, s desne strane ceste, nalazi se raskršće s poljskom cestom i malo proširenje.



Na malom proširenju smo parkirali auto i krenuli prema putokazu za Puč.



Ubrzo smo stigli do putokaza koji se nalazi na desnoj strani ceste, dok se na lijevoj strani ceste nalazi kapelica.



Dalje smo slijedili putokaz, skrenuli desno, te nakon stotinjak metara stigli do prave oaze, izvora Puč. Izvor se nalazi desetak metara ispod površine zemlje i obzidan je kamenim blokovima za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije.



Napravili smo krug oko „puči“ u kojoj se nalazi izvor. Tu se nalazi i lijepi kameni stol. Na vanjskim stranama kamena koje služe kao noge stola ugravirani su s jedne strane boškarin (istarsko govedo), a s druge strane istarski poluotok s kozom.



Potom smo se stepenicama spustili do samog izvora i osjetili pravo osvježenje od trenutnih vrućina.



Izvor Puč je jedan od rijetkih izvora na ovom području i nikada nije presušio. Voda iz izvora se akumulira u kamenom bazenu, a navodno se dalje podzemnim putem ulijeva u more na području Limskog zaljeva.



O pronalasku izvora govori jedna legenda. Za vrijeme ljetne suše jedna je krava nestala. Mještani sela su mislili da je krava uginula pošto je nije bilo nekoliko dana. Krava se ipak vratila u selo živa i zdrava. Kada je ponovno pobjegla, mještani su je slijedili do izvora pitke vode na kojem se napajala.



Karta s lokacijom izvora Puč.