Viatrix
27.07.2020., ponedjeljak
Gologorica – utvrđeni grad na „golom brijegu“
Oko 2,5 kilometara istočno od Cerovlja, na cesti Ž5046 (Pazin – Brnci, Boljunsko Polje), nalazi se raskršće s cestom L50086 (Gologorica – Zajci, D64). Dalje cesta L50086, nakon petstotinjak metara, stiže do raskršća na kojem se nalazi boćalište.
 Pored boćališta smo parkirali auto i krenuli cestom prema jugozapadu.  Cesta vodi prema središtu naselja Gologorica. Gologorica administrativno spada u Općinu Cerovlje i s 269 stanovnika (2011.) naselje je s najviše stanovnika u općini. Pretpostavlja se da je ime naselja izvedeno od riječi "goli brijeg", jer se nalazi na flišnom laporastom brdu (312 mnv) bez guste vegetacije. Naselje se u dokumentima prvi put spominje 1102. godine kada ga je tadašnja vlasnica Ilmingarde za 500 srebrnjaka prodala plemiću Konradu. U to vrijeme Gologorica je bila kaštel i središte feuda. Sve do 1443. godine, kada ju je kupio pazinski voditelj svećeničkog kaptola (prepošt ili prepozit) Andreas Schuel, često je mijenjala vlasnike. Treba spomenuti da je notar i pisac hrvatske glagoljaške verzije Istarskog razvoda iz 1325. godine župnik Mikula Gologorički koji potječe iz Gologorice.  Tristotinjak metara od boćališta, prije samog središta Gologorice, nalazi se raskršće s poljskom cestom na kojem se nalazi kapelica. Na raskršću smo skrenuli desno na poljsku cestu.  Nakon dvadesetak metara smo stigli do lokve pored koje se, na uzvisini, nalazi najstarija građevina u naselju, romanička crkva Blažene Djevice Marije. Na sjevernom zidu crkve nalaze se gotičke zidne slike koje je naslikao nepoznati pučki majstor oko 1400. godine i glagoljaški grafiti iz 15.-16. stoljeća.  Prošli smo pored lokve, pa skrenuli na puteljak koji se uspinje do crkve. S uzvisine, na kojoj je crkva, pruža se lijep pogled na središte naselja Gologorica.  Od crkve smo se spustili puteljkom, tako da smo napravili krug oko lokve, te se vratili na raskršće s glavnom cestom koja vodi u središte naselja.  Na raskršću smo skrenuli desno i nakon pedesetak metara stigli do gradskih vrata, jedini ostatak nekadašnjih gradskih zidina. Gradske zidine su, pretpostavlja se, izgrađene u 16. stoljeću pošto je Gologorica nekoliko puta bila zauzeta i spaljena (1463., 1508. i 1511. godine). U 18. i 19. stoljeću zidine su srušene ili ugrađene u pročelja okolnih kuća. Prošli smo kroz gradska vrata, te glavnom ulicom došli do trga.  Na trgu se nalazi palača obitelji De Franceschi. Dvokatna palača izgrađena 1711. godine i na fasadi ima grb, natpis i reljef Isusa Krista.  Na trgu se nalazi zidom ograđeni humak na kojem se nekada nalazilo groblje, a danas se tu nalazi barokna župna crkva sv. Petra i Pavla. Crkva je izgrađena u 17. stoljeću na mjestu starije gotičke crkve, a prema zapisima Mikule Gologoričkog koji je 1325. godine s grofom Albertom III. goričkim obilazio granice njegovih posjeda, na tom se mjestu nalazila, starija, romanička crkva sv. Petra. Prema njegovim zapisima, ispred te crkve se nalazila smokva, dok je iza bio brijest.  Iz gotičke crkve sačuvani su gotički reljefi Raspeća i Isusovog polaganja u grob (Imago pietatis) iz 1446. godine, kalež iz 15. stoljeća i glagoljski natpis svećenika Jurja Kaligarića iz 1595. godine na sjevernoj dograđenoj kapeli.  Pored crkve se nalazi barokni zvonik visok 24 metra. Zvonik je podignut 1740. godine.  Nastavili smo dalje, ulicom koja napušta trg, prema jugozapadu. Treba napomenuti da su se u toj ulici, blizu župne crkve, nekada nalazila još jedna gradska vrata koja su u međuvremenu srušena.  Zadnje što smo posjetili na ovom izletu je bila grobljanska crkva Svih Svetih, udaljena oko 250 metara od trga, s glagoljaškim grafitom iz 1549. godine na kamenoj posudi za blagoslovljenu vodu. S groblja se pruža lijep vidik sve do Gračišća koji se nalazi s druge strane doline Gologoričkog potoka.  Karta s posjećenim lokacijama.  Dužina rute 1,07 km.  |
21.07.2020., utorak
Slike Majke Božje od Svetomora
Na pola puta između Svetvinčenta i Žminja, na cesti D77 (Vodnjan – Čvor Rogovići, A8), nalazi se crkva Majke Božje od Svetomora.
 Posjet lokalitetu smo počeli ispred tri monolita koji su podignuti 2000. godine. Monoliti su spomen obilježje žrtvama stradalim u ratnim i poratnim godinama.  Dalje smo nastavali prema zvoniku visokom 18 metara. Zvonik je sačuvan u izvornom obliku, te je jedan od najbolje sačuvanih romaničkih zvonika u Istri.  Crkva se nalazi nekoliko metara istočno od zvonika. Odmah smo zapazili trijem crkve koji je jedinstven u Istri. Trijem je dograđen 1666. godine, a njegovo krovište nose, osim stupova, karijatide u obliku anđela. Karijetide su ženski kipovi koji zamjenjuju stup i nose krovišta u antičkoj grčkoj. Pretpostavlja se da su kipovi djelo lokalnog kipara.  Jednobrodna crkva Majke Božje od Svetomora je izgrađena u 12. stoljeću, ali je obnavljana u više navrata a današnji izgled dobiva 1723. godine.  Zanimljivo je da je, u predaji, sačuvano svjedočanstvo o susretu s Orkom u blizini crkve Majke Božje od Svetomora. Orko je mitološko biće koje, usred noći, voli presretati usamljene putnike i uputiti ih na krivi put. Na sreću, crkvu nisam posjetio usred noći, a nisam bio ni sam, tako da nisam susreo biće.  Lokacija crkve Majke Božje od Svetomora.  |
13.07.2020., ponedjeljak
Grimalda – vidikovac središnje Istre
Oko pet kilometara od Cerovlja, na cesti Ž5013 (Cerovlje – Buzet), nalazi se raskršće s cestom L50072. Cesta L50072 je dugačka 2,4 kilometra i vodi u naselje Grimalda, smješteno na brdu visokom 447 metara. Naselje se sastoji, osim od same Grimalde, od više okolnih zaseoka, te je prema popisu stanovništva od 2011. godine imalo 75 stanovnika i administrativno spada pod Općinu Cerovlje. Grimalda se prvi put spominje 1202. godine kao posjed akvilejskih patrijarha.
 Auto smo parkirali istočno od naselja, na šljunčanom parkiralištu pored kojeg se nalazi kapelica.  Krenuli smo prema zapadu i nakon oko 150 metara došli do vodospreme Grimalda.  Cestom smo nastavili prema zapadu i nakon 50 metara, prije mjesnog groblja Grimalda, skrenuli lijevo na makadamsku cestu. Obišli smo groblje s južne strane, te ušli na groblje kroz ulaz koji se nalazi na njegovoj zapadnoj strani.  Na groblju se nalazi romanička jednobrodna crkva sv. Jurja iz 13. stoljeća. Crkva je preuređena u doba gotike kada je preuređena apsida i dodani potporni zidovi na sjevernoj strani. U doba baroka preuređen je strop.  S groblja se pružaju prekrasni pogledi prema sjeveru i prema jugu i Grimalda slovi kao jedan od najljepših vidikovca u središnjoj Istri.  Desetak metara zapadno od crkve sv. Jurja nalazi se neoklasicistička župna crkva sv. Jurja. Župna crkva je izgrađena 1891. godine.  Nastavili smo dalje prema zapadu i na slijedećem raskršću, na kojem se nalazi kapelica, skrenuli lijevo.  Nakon stotinjak metara, od raskršća, završava asfalt i s tog mjesta se pruža jedan od lijepših pogleda prema umjetnom jezeru Butoniga.  Karta s posjećenim lokacijama.  Dužina rute 702 m.  |
06.07.2020., ponedjeljak
Vela draga – remek-djelo vode i vapnenca
Na cesti D500, neposredno pored Čvora Vranja (A8), blizu Tunela Učke, nalazi se parkiralište namijenjeno posjetiteljima geomorfološkog spomenika prirode Vela draga.
 Vela draga ili Vranjska draga (po obližnjem naselju Vranja) je dio Parka prirode Učka i smještena je na sjeverozapadnom podnožju Učke. Draga je nastala djelovanjem vodene bujice na vapnenačke stijene i tako stvorila 3,5 km dug kanjon. Na njenom najistočnijem dijelu, pored Tunela Učke, skuplja se vodena bujica koja pada pedesetmetarskim povremenim slapom (najviši slap u Istri) u provaliju, te povremenim potokom vodena bujica nastavlja svoj put kanjonom sve do Boljunskog polja gdje se ulijeva u Rušanski potok koji sa sobom nosi vode od cijelog niza bujičnih tokova s obronka Učke u rječicu Boljunčicu.  S parkirališta smo krenuli geološkom poučnom stazom Vela draga. Staza prolazi kroz crnogoričnu šumu koja potom polako prelazi u bjelogoričnu.  Nakon što smo stazom prešli nešto više od 400 metara, stigli smo do samog ruba kanjona Vela draga.  Staza dalje vodi prema zapadu blizu ruba kanjona, a u par navrata se približi do samog ruba. Nakon tristotinjak metara stigli smo do vidikovca Vela draga. Vidikovac je ujedno i odmorište.  S vidikovca se pruža prekrasan pogled na kanjon sa svojim šiljastim stijenama i tornjevima koji su visoki između 50 i 90 metara. Dok se iznad kanjona vidi antena i radar pored kojih se nalazi najviši vrh Učke, Vojak (1396 mnv), s njegovom pet metara visokom kulom. Ispod vidikovca prolazi željeznička pruga, a vidi se i njen tunel.  Od vidikovca se staza strmo spušta prema dnu kanjona. Na tom dijelu treba biti jako oprezan jer staza vodi preko hrpe odlomljenog kamenja.  Potom smo došli do dijela staze koja se strmo spušta između stijena i ubrzo došli do podnožja prvog tornja, pored kojeg prolazi poučna staza. Dalje smo prošli uskim prolazom između tornja i stijene.  Staza opet prolazi preko hrpe odlomljenog kamenja i dolazi do šiljaste stijene koja ima okno kroz kojeg se vidi toranj Svijeća.  Prošli smo kroz okno, potom poret tornja Svijeća i spustili smo se sve do željezničke pruge. Na tom mjestu kanjon je najuži i tu je njegova širina 150 metara. U gornjem dijelu, blizu Tunela Učke, njegova širina je 450 metara i na tom mjestu je najširi.  Željeznička pruga Lupoglav – Štalije ili Raška pruga zatvorena je za promet, a u Velu dragu ulaze/izlaze dva tunela. Prvo smo se prugom prošetali do tunela Vranje 2 koji vodi prema jugu, preko Boljunskog i Čepićkog polja, dolinom rijeke Raše pa sve do njenog ušća (Štalije). Tunel je dugačak 728 metara i najduži je od ukupno četiri tunela na Raškoj pruzi.  Potom smo se prošetali i do tunela Vranje 1 (403 m) koji vodi prema sjeveru (Vranji i Lupoglavu).  S pruge se pruža lijep pogled prema vijaduktu Vela Draga i tunelu Zrinšćak II na autocesti A8, Tunel Učka. S druge strane se vidi na nastavak kanjona prema Boljunskom polju.  Od pruge smo natavili stazom prema istoku. Na tom dijelu staza prolazi uz same stijene kanjona. Na tom dijelu staze smo primjetili jednu pećinu.  Malo poslije pećine staza naglo skreće desno i vodi do podnožja Velikog tornja ili Comici brig, po talijanskom alpinistu, Emilio Comici (Trst, 21. veljače 1901. - Selva di Val Gardena, 19. listopada 1940.), koji je 1931. godine na njemu ispenjao prvi alpinistički smijer. Taj je toranj najpopularniji među ljubiteljima alpinizma.  Mi se ipak nismo odlučili popeti na njega, te smo nastavili dalje stazom koja prolazi između tornja i stijene.  Nakon Velikog tornja smo prošli pored šiljaste stijene, kod koje smo se počeli strmo penjati i izgubili markacije staze.  Dalje smo se držali bolje utabane staze koja se uspinje. Kako smo se penjali sve više, pogledi su bili sve ljepši.  Na geološku poučnu stazu Vela draga smo se vratili na dionici koja vodi blizu ruba kanjona, oko petsto metara od parkirališta. Na stazi smo skrenuli desno, te kada smo došli do prve klupice, sjeli smo i predahnuli.  Nakon kratkog predaha nastavili smo prema parkiralištu do kojeg smo ubrzo stigli.  Karta kanjona Vela draga.  Dužina rute 2,39 km.  |
