Viatrix

Mutvoran je naselje koje administrativno pripada općini Marčana. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, naselje je imao 25 stanovnika.



Na 180 metara visokom brdu na kojem se nalazi Mutvoran, nalazila se gradina iz brončanog i željeznog doba. Kasnije, za vrijeme rimske i bizantske vlasti, postojala je utvrda koja je štitila tadašnju luku Budavu, u istoimenom zaljevu. U srednjem vijeku, naselje se počeo razvijati unutar zidina. Mletačka Republika osvaja Mutvoran 1331. godine, a 1336. godine u kaštelu su postavili vojsku. Mlečani obnavljaju gradske zidine u dva navrata, 1363. i 1417. godine. 1631. godine kuga je opustošila grad, te je polako počeo gubiti na važnosti.



Do Mutvorana se može doći cestom Ž5118 iz pravca Marčane ili cestom Ž5119 iz pravca Prodola preko Krnice i potom skrenuti na cestu L50167 koja vodi preko sela Cokuni.



Auto smo parkirali kod groblja. Preko puta groblja se nalazi gradska lođa iz 17. stoljeća. U lođi, na njezinim zidovima, nalaze se reljefi s kraja 11. stoljeća. Reljefi se nazivaju Mutvoranski bestijarij, jer prikazuju životinje, na latinskom bestiae.



Nakon razgledavanje lođe krenuli smo prema gradskom bedemu s kulom i gradskim vratima, koji su obnovljeni 2001. godine. U stari grad smo ušli kroz gradska vrata.



Odmah nakon ulaza nalazi se romanička crkva sv. Marije Magdalene. Crkva se prvi put spominje 490. godine. Tokom povijesti više puta obnavljana. Zvonik je prislonjen na crkvu, a podignut je 1622. godine.



Prošetali smo se uskim uličicama starog grada i izašli kroz gradska vrata, koja su tu još iz doba Bizanta.



U legendi o Atili u Istri se spominje i Mutvoran, kao jedan od brojnih utvrda koje je razorio. Atila je bio strašni kralj s psećom glavom, koji je tri puta zalajao prije nego bi progovorio.



Karta s lokacijom Mutvorana.

Juranska peć je krška špilja koja se nalazi na vapnenačkoj podlozi. Vanjski otvor je širok 80 metara i visok 100 metara. Ime je dobila po obližnjem zaseoku Jurani.



Na cesti Ž5079 (Žminj – Most Pićan), oko 10 km od Žminja ili oko 5 km od Mosta Pićan (tj. raskršća s cestom D64, koja povezuje Pazin i Voziliće), nalazi se raskršće za selo Orič. Između 300 i 400 metara od raskršća prema selu nalazi se putokaz za Juransku peć.



Slijedili smo putokaz i krenuli šumskim putem. Put smo slijedili sve do raskršća na kojem smo skrenuli desno na put koji se strmo spušta.



Na kraju puta, na samom dnu, dočekalo nas je impozantno grotlo, Juranska peć.



Sama pećina me asocirala na mogući dom Velog Jože.



Nakon obilaska unutrašnjosti pećine, vratili smo se istim putem.



Karta s lokacijom Juranske peći.



Dužina rute 350 m.

Na sjeveru zaseoka Barbariga nalazi se Obrambeni okrug IX, najsjeverniji dio pulskog fortifikacijskog sustava.



Šetnju smo započeli u zaseoku Barbariga (nemojte zamijeniti s turističkim naseljem Barbariga koji se nalazi petstotinjak metara jugoistočno od zaseoka) i krenuli cestom sjeverozapadno. Nakon nekih dvjestotinjak metara, gdje asfaltirana cesta skreće desno, a mi smo produžili ravno na makadamsku cestu.



Na slijedećem raskršću skrenuli smo lijevo.



Nakon nekih stotinjak metara, s desne strane ceste, nalazi se kapija kroz koju smo ušli u nekadašnju vojnu zonu.



Od kapije vodi makadamski put, koji smo ubrzo napustili.



Skrenuli smo lijevo na cestu koja prolazi kroz borovu šumicu sve do bitnice „San Benedetto“, izgrađene 1903. godine. Bitnica je u relativno dobrom stanju. Obrambeni jarak koji omeđuje bitnicu je očišćen, a objekt je zatvoren.



Od bitnice smo krenuli na sjever. Na cestu smo se vratili preko šumice i livade. Na livadi se nalaze ostaci neke metalne konstrukcije, koja je vjerojatno služila kao noseća konstrukcija za skladište. Na livadi smo primijetili orhideje.



Cestom smo došli do druge kapije.



Cesta koja iza kapije nastavlja ravno je glavna prometnica prema najvećem objektu u Obrambenom okrugu IX, utvrdi „Forno“. Ta dionica je interesantna jer je podignuta na nasipu, a nasip je sazidan kamenim blokovima.



Ali mi smo iza kapije skrenuli desno. Cestu napuštamo s lijeve strane na desnom oštrom zavoju.



Malo dalje, ulazimo u tunel koji je ulaz u bitnicu „Caluzzi“ koja je izgrađena 1904. godine, na brdu visokom 39 metara, Bitnica je u ruševnom stanju.



S bitnice se pruža lijep pogled na utvrdu „Forno“.



Opet smo se vratili na zavoj gdje smo naputili cestu i nastavili dalje.



Cestu smo pratili sve do raskršća na kojem smo skrenuli desno.



Cestom smo izašli na livadu, koju smo prošli poprijeko do „desnog kuta“ gdje počinje zemljana cesta koja vodi ravno do utvrde „Paravia-istok“. Negdje se spominje i kao „Stara tvrđava Barbariga“. Utvrda je očišćena i u relativno dobrom stanju. Moguće je obići njenu unutrašnjost.



Od utvrde smo krenuli zemljanom cestom na sjeverozapad sve do raskršća s makadamskom cestom. Na raskršću smo skrenuli lijevo.



Nakon nekoliko metara, s desne strane, se nalazi utvrda „Paravia-zapad“. Utvrda je očišćena i u sličnom je stanju kao njena istočna „imenjakinja“ i otvorena je za obilazak.



Makadamskom smo cestom nastavili dalje sve do prve mogućnosti skretanja u lijevo, pa skrenuli lijevo.



Cesta vodi do ukopane vojarne „Paravia“. Vojarna je otvorena i njen krug je očišćen. U relativno je dobrom stanju.



Nakon razgledavanja, vratili smo se do zadnjeg raskršća na kojemu smo skrenuli lijevo.



Nakon nekih tristo-četiristo metara s desne strane smo ugledali maslinik.



Kada smo prošli čeku koja se nalazi uz maslinik, skrenuli smo lijevo u šumu i rampom se spustili do kamenih ruševnih objekata.



Vratili smo se nazad na cestu i nastavili dalje. Ubrzo smo stigli do raskršća na kojemu se nalazi čeka.



Na raskršću smo nastavili ravno i stigli do utvrde „Forno“ koja je izgrađena 1904. godine. Utvrdu okružuje obrambeni rov i dio utvrde je razrušen. Nažalost utvrda je zatvorena.



Odlučili smo se prošetati oko utvrde u pravcu obrnutom od kazaljke na satu. Slijedeće što smo uočili bio je bunker koji se nalazi na samoj obali s kojeg se lijepo vidi Rovinjski arhipelag i Brijunsko otočje.



Kada smo došli južno od utvrde, odlučili smo kroz šikaru doći do južnog dijela utvrde. Putem smo naišli na čistinu punu željeznih šiljaka.



Nastavili smo se dalje probijati kroz šikaru i došli do južnog dijela utvrde „Forno“.



Nakon što smo opet došli do glavnog ulaza utvrde, krenuli smo na makadamsku cestu koja vodi na jug, tj. spušta se prema moru.



Cestom smo došli do šljunčane plaže.



Dalje smo nastavili putem koji prolazi uz ogradu.



S desne strane smo primijetili još jedan bunker, iza ogade.



Putem smo došli do kapije koja je bila zatvorena, ali s desne strane postoji otvor na ogradi kroz koji smo prošli i došli na stjenovitu obalu.



S obale smo ugledali šljunčanu plažu u uvali Lunga, a u pozadini napuštene vojne objekte.



Od vojnih objekata smo nastavili šumskim puteljkom koji vodi paralelno s obalom. Kada smo prošli rt Sveti Benedikt izašli smo na ravnu stjenovitu obalu s koje se vidi još jedna šljunčana plaža s nekoliko objekata u uvali Sveti Benedikt.



Sa šljunčane plaže digli smo se ravno do makadamske ceste na kojoj smo skrenuli desno.



S cestom smo došli do uvale Barbariga u kojoj se nalazi mala utvrda…



…i kameni mol.



Nakon odmara na molu, vratili smo se na makadamsku cestu i nastavili dalje. Cesta prolazi kroz maslinik…



…i vodi sve do zaseoka Barbariga.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 10,4 km.

Tumul je kameni ili zemljani humak pod kojem se nalazi jedan ili više grobova. Odlučili smo posjetiti tumul Maklavun koji se nalazi na istoimenom brdu visokom 211 metara.



Parkirali smo uz samo raskršće državne ceste 303 (koja povezuje Rovinj s Istarskim ipsilonom) i lokalne ceste 50128 (koja vodi preko naselja Matohanci i Sošići do naselja Bubani).



Nakon nekih pedesetak metara skrenuli smo lijevo na makadamsku cestu, postoji i putokaz za Maklavun.



Cestu pratimo sve do kraja kamenoloma gdje skrećemo lijevo na puteljak koji vodi na vrh brda i prolazi uz sam rub kamenoloma Maklavuna. Na najvišoj točki, litica nastala eksploatacijom kamena iznosi 36 metara.



Pri vrhu, puteljak napušta rub kamenoloma i ulazi u šumu.



Kada smo došli do vrha „dočekao“ nas je pogled na tumul Maklavun.



Tumul Maklavun datira iz bročnanog doba (1.500-1.200 god. pr. Kr.). Tumul se sastoji od ulaznog hodnika (dromos) i pogrebne komore (tholos). Ulazni hodnik je orijentiran na zimski solsticiji, tako da se smatra da se radi o prvom poznatom opservatoriju na tlu Hrvatske. Ostaci ljudskih kostiju nisu pronađeni, ali je na samom ulazu vidljiva prazna grobnica.



S vrha brda Maklavun otvara se vidik prema Limskoj dragi, pa sve do Učke.



Nakon razgledavanja lokaliteta, istim smo se puteljkom spustili u podnožje brda.



Imali smo namjeru produžiti šetnju, ali nas je kiša odvratila. Krenuli smo najkraćim putem prema autu i prošli preko livade na kojoj se nalazi betonska cisterna.



Karta s lokacijom Maklavuna.



Dužina rute 1,15 km.

Šijanska šuma (Park šuma Šijana) se nalazi oko dva kilometra udaljenosti od strogog centra grada Pule, tako da je vrlo popularno izletište za njene stanovnike. Šuma se opisuje kao zajednica hrasta medunca i bijelog graba, ali sadrži i ostale vrste drveća kao što su: hrast crnika, hrast plutnjak, brucijski bor i dr. Na Veliki Petak 1271. godine urotnici su u Šijanskoj šumi ubili članove, u ono vrijeme, imućne pulske obitelji Castropola. Ipak, vjerni je sluga uspio spasiti jedino muško dijete i smjestiti ga u franjevački samostan. U znak zahvalnosti, nakon što je odrastao u samostanu, šumu je poklonio samostanu. 1860. godine upravljanje šumom preuzima ratna mornarica Autro-Ugarske Monarhije. U to vrijeme služila je za odmor i rekreaciju austrougarske vojske, i nazivala se: Carska šuma (Kaiserwald).



Šetnju smo započeli na ulazu u Park šumu Šijana gdje se križa ulica Ante Dukića s ulicom Braće Čeh. Tu započinje makadamska cesta koja vodi do centrale livade.



Odmah iza prve drvene kućice, koja služi kao info punkt, skrenuli smo desno na šumski put.



Putem smo došli do asfaltirane ceste koja povezuje gradsko naselje Monte Šerpo s vanjskom pulskom zaobilaznicom.



Na asfaltiranoj cesti skrenuli smo lijevo i pratili cestu sve do znaka za početak ulice Put od Fortice, gdje smo skrenuli lijevo i došli do još jednog ulaza u park šumu. S parkinga, u šumu ulaze dvije makadamske ceste, na kojima se nalaze rampe. Mi smo odabrali onu desno, koja je ujedno pješačka staza Ciklama, ružičaste oznake.



Pješačku stazu smo napustili skrenuvši desno na puteljak koji vodi do kamenoloma Kaznionice u Valturi.



Istim puteljkom smo se vratili na pješačku stazu Ciklama i nastavili dalje po stazi istim pravcem do slijedećeg puteljka koji vodi desno od staze.



Skrenuli smo na puteljak i stigli do špiljskog sustava Šandalja. Prvo je vidljiv ulaz u manju špilju Šandalja I, dok se malo dalje nalazi ulaz u veću špilju Šandalja II.



Šandalja I je otkrivena prilikom miniranja u kamenolomu 1961. godine. Špilja je posebna po tome što je nađen primitivni kameni artefakt udarač, napravljen od potočne valutice, a starost se procjenjuje na 800 tisuća godina. Taj artefakt je najstariji pronađeni predmet izrađen ljudskom rukom na području Hrvatske.



Šandalja II je otkrivena 1962. godine, dužina joj je 13 metara, a širina 18 metara. Uz veliko ognjište, u špilji su pronađeni artefakti i ostaci pračovjeka s kromanjonskim obilježjima starih od 10 do 18 tisuća godina.



Prosto je nevjerojatno da je takvo vrijedno arheološko nalazište uz Park šumu Šijana, pored Pule, totalno nepoznato i bez ikakvih oznaka.



Nakon razgledavanja špilja, vratili smo se na stazu Ciklama i opet nastavili istim pravcem. Stazu smo napustili na raskršću gdje staza skreće lijevo i produžili ravno do austrougarske utvrde San Daniele.



Utvrda San Daniele je izgrađena 1881. godine i bila je dio Obrambenog okruga IV. Utvrda je u relativno dobrom stanju i otvorena je, tako da se može prošetati njenim hodnicima.



Vratili smo se do raskršća gdje smo napustili stazu Ciklama i skrenuli lijevo, tj. nastavili dalje stazom.



Na desnoj strani, na raskršću raste visoki bor koji ima „ožiljak“ od groma.



Uz stazu bilo je više skupina ciklama u cvatu, tako da je staza opravdala svoje ime.



Kada smo došli do raskršća gdje nije bilo nikakvih oznaka, skrenuli smo lijevo. Moje mišljenje je da staza Ciklama na tom raskršću skreće desno.



Na prvom slijedećem raskršću skrećemo desno, i opet desno na trasu gdje prolazi vodovod s kojim smo došli do skupine labirinata, redom: Labirint moći (Labirint Sunca), Labirint osjećaja (Labirint Mjeseca), Labirint energije (Marsov labirint), Labirint povezanosti (Merkurov labirint) i Labirint mudrosti i znanja (Jupiterov labirint). Ovih pet labirinata izgrađeni su tijekom 2018. godine, a planirano ih je još četiri, na susjednoj livadi.



Pored labirinata nalazi se i sunčani sat koji za pokazivanje sata koristi ljudsku sijenu. Funkcionira tako da se stane na kamenu ploču na kojoj su označeni (brojčano) mjeseci u godini, na tekući mjesec. Dalje smo nastavili šumskom cestom s lijeve strane skupine labirinata i sunčanog sata, tj. kontra smjer pješačke staze Orhideja, narančaste oznake.



Na slijedeća dva račvanja skrećemo lijevo, sve do raskršća s Trim stazom, plave oznake, gdje skrećemo oštro desno na stazu.



Trim stazu smo napustili kada se staza počinje spuštati, skrenuli smo lijevo na šumski put.



Ubrzo smo se priključili na stazu Trim mala i pratili je sve do raskršća s pješačkom stazom Hrast. Na raskršću se nalazi putokaz na kojem je crvena strelica na žutoj podlozi.



Stazu Hrast naputili smo skrenuvši lijevo na stazu markiranu sa žuto-zeleno-bijelom oznakom i brojem 7.



Stazu smo pratili sve do raskršća sa stazom Trim mala i pješačkim stazama Ciklama i Hrast.



Odlučili smo pratiti staze Trim mala i Ciklama. Staze smo pratili do centralne livade, gdje smo skrenuli desno stazom Trim mala.



Centralna livada je najpopularniji dio Šijanske šume, na njoj se nalazi info punkt, vježbalište na otvorenom, dječje igralište, ugostiteljski objekt i WC.



Centralnu livadu smo napustili skrenuvši desno na makadamsku cestu koja vodi do ulaza sa Šijanske ceste. Čim smo skrenuli, s lijeve strane, uočili smo ukopan betonski objekt koji danas služi kao skladište.



Cestom smo nastavili prema Šijanskoj cesti sve do mjesta, gdje se s lijeve strane ceste, nalaze dva paralelna šumska puteljka. Mi smo skrenuli na prvome.



Od mnoštva križanja, račvanja mi smo uvijek odabrali onaj koji je bolje utaban i koji vodi uzbrdo, dok konačno nismo došli do ruba šume. Ubrzo smo ponovno ušli u šumu kod stupa s oznakama staza.



Puteljak se vijugavo spušta. Spustili smo se skoro do makadamske ceste koja povezuje Šijansku cestu i centralnu livadu. Prije nego što smo se spustili do ceste skrenuli smo lijevo i počeli smo se ponovno penjati. Iskreno teško da bi ovu dionicu ponovno jednako prošao.



Na raskršću puteljaka, prije izlaska iz šume, skrenuli smo desno.



Konačno smo došli do lokaliteta koji smo tražili, tunel iskopan u stijeni.



Spuštajući se stazom još nekoliko desetaka metara, došli smo i do drugog sličnog tunela. Nažalost nisam našao nikakve informacije čemu su služili.



Nakon razgledavanja, spustili smo se do makadamske ceste i ustanovili da smo se spustili paralelnim puteljkom s puteljkom s kojim smo se uspeli s makadamske ceste do ruba šume. Na cesti smo skrenuli lijevo.



Pored zgrade Šumarije Pula, cesta postaje asfaltirana. Cestu smo napustili na desnom zavoju, skrenuvši lijevo na makadamsku cestu.



Makadamsku cestu smo napustili prije prve kuće i skrenuli na poljsku cestu koja prolazi rubom šume sve do ulaza u park šumu gdje smo počeli šetnju.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 9,69 km.