Viatrix

Na županijskoj cesti 5007 između naselja Marušići i Šterna nalazi se raskršće na kojemu se nalazi putokaz prema slapu Butori. Uz samo raskršće nalazi se krški fenomen slap, jezerce i ponor Butori.



Slap, jezerce i ponor su ograđeni, dok je staza koja vodi do podnožja slapa i jezerca uređena i zaštićena ogradom.



Jugovski potok preko osam metara visokog slapa pada u jezerce i nakon dvadesetak metara nestaje u ponoru.



Ponor je istražen u dužini od 500 metara i u dubini od 230 metara.



Malo dalje, uzvodno od slapa, desetak metara od lijeve obale Jugovskog potoka nalazi se napušteni mlin.



Butori su jedinstveni krški fenomen koji stvaraju bajkovitu i mističnu atmosferu.



Karta s lokacijom slapa i ponora Butori.

Kapetan Henry Morgan je bio gusar koji je živio u 17. stoljeću. Jedna istarska legenda kaže da je bježeći pred vlastima uplovio u Limski zaljev, zatim negdje oko Dvigrada sakrio blago i ostatak života proveo u obližnjem selu Mrgani, koje se, navodno, u ono vrijeme zvalo Morgani.



Lov na blago kapetana Morgana započeli smo na parkingu na trgu Svetog Valentina u Kanfanaru. Dalje smo ulicom 16. rujna produžili do Istarske ulice, na kojoj smo skrenuli lijevo.



Prošli smo kraj župne crkve sv. Silvestra. Crkva je izgrađena 1696. godine na mjestu manje crkve iz 13. stoljeća, dok je zvonik podignut 1730. godine.



Istarskom ulicom prešli smo prugu i odmah na slijedećem raskršću skrenuli desno prema Mrganima i Dvigradu.



Nakon otprilike jednog kilometra, s lijeve strane nalaze se ruševine samostana sv. Petronile. Navodno, samostan je osnovan pod utjecajem Svetog Romualda krajem 10. stoljeća. Samostan je napušten početkom 15. stoljeća. Ruševine su jedva vidljive jer su „progutane“ od strane vegetacije.



Ubrzo nakon samostana, na početku desnog zavoja, napustili smo asfaltiranu cestu i skrenuli blago lijevo na šumsku cestu.



Šumsku cestu smo pratili sve do njenog završetka, gdje smo skrenuli lijevo na šumski put.



Početak šumskog puta je teško prohodan, ali kako smo ulazili sve dublje u šumu postaje sve bolji.



Put vodi do crkve sv. Antona izgrađene sredinom 15. stoljeća. U crkvi se nalaze freske koje se pripisuju „Šarenom majstoru“.



„Šareni majstor“ je anonimni kasnogotički slikar i kipar koji djeluje u Istri i Sloveniji krajem 15. stoljeća.



Potom smo se spustili do asfaltirane ceste ispod ruševina srednjovjekovnog grada Dvigrada. Prešli smo cestu i ušli u grad.



Grad je omeđen dvostrukim obrambenim zidinama. U sklopu unutarnjih zidina nalaze se tri kule. Na najvišoj točki grada, u njegovom središtu, nalazi se glavni gradski trg s ruševinama bazilike sv. Sofije (5. stoljeće).



Dvigrad je napušten 1714. godine kada se župa seli u Kanfanar.



Nakon razgledavanja Dvigrada vratili smo se na asfaltiranu cestu i skrenuli desno, nizbrdo prema dnu Limske drage. Limska draga je najduža draga u Hrvatskoj. Ukupna duljina, koja obuhvaća i njen potopljeni dio Limski zaljev, iznosi 40 kilometara.



Na najnižem dijelu ceste koja prelazi Limsku dragu nalazi se malo groblje s crkvom sv. Marije od Lakuća izgrađene u 14. stoljeću. Freske koje se nalaze u crkvi se također pripisuju „Šarenom majstoru“.



Od groblja smo makadamskom cestom krenuli Limskom dragom prema istoku.



Nakon nekih 700-800 metara od groblja, na maloj uzvisini skrenuli smo desno na put kroz makiju.



Put na nekim dijelovima je jedva prohodan, ali smo se ipak provukli do crkve sv. Ilije. Crkva je izgrađena u 15. stoljeću. Na prednjem dijelu fasade primijetili smo malu metalnu pločicu na kojoj piše: „SPOMENIK KULTURE POD ZAŠTITOM“. Crkva nije zaključana i lijevi dio krova je u lošem stanju, daje osjećaj kao da će se svakoga trenutka srušiti.



Od crkve smo pratili najbolje utabani put i s njim došli, bez ikakvih problema, do makadamske ceste, možda nekih dvadesetak metara istočnije. Ako se uputite do crkve sv. Ilije preporučam put s kojim smo se vratili.



Makadamskom cestom smo nastavili prema istoku i divili se Ladićevim krugima, koji su nas s lijeve strane „promatrali“ s visoka.



Kada smo stigli do oznake za pješačku stazu koja nastavlja ravno, skrenuli smo desno na široku i lijepo održavanu šumsku stazu.



Stazom se penjemo kroz šumu sve do makadamske ceste koja se spušta iz Kanfanara i nastavlja prema Kašteljiru.



Mi smo skrenuli desno prema lokalitetu zvanom Kašteljir. Na lokalitetu se nalaze pećine, polupećine i brojni izvori koje su stoljećima koristili stanovnici Kanfanara i okolice.



Na lokalitetu su nedavno postavljena tri drvena stola s klupama, klackalica i ljuljačka.



Nakon kraćeg odmora i malo klackanja, krenuli smo dalje pješačkom stazom broj 201.



Stazu smo napustili skrenuvši desno na prvom bolje utabanom putu.



Nakon nekih desetak metara uzbrdo, s lijeve strane primijetili smo izvor s malim potočićem koji je „skakutao“ po kamenju strmo silazeći niz padinu.



Put dalje vodi do široke staze na kojoj smo skrenuli desno, uzbrdo.



Stazu smo napustili već na slijedećem zavoju, uspinjući se strmo na put s koji smo skratili rutu.



Ubrzo ponovno dolazimo do staze i skrećemo lijevo. Staza prolazi paralelno sa suhozidom i vodi do asfaltirane ceste koja povezuje Kanfanar i Viduline.



Prije nego što smo se uputili cestom prema Kanfanaru obišli smo crkvu sv. Agate. Crkva je najvjerojatnije izgrađena u 10. stoljeću.



U Kanfanaru smo prošli kroz dobro očuvano sajmište za stoku.



Nakon sajmišta smo došli do Istarske ulice, potom smo skrenuli lijevo na ulicu 16. Rujna i na kraju došli do trga Svetog Valentina.



Blago kapetana Morgana nismo pronašli, ali smo pronašli mnogo veće blago, izvore pitke vode Kašteljir.



Karta s označenim lokalitetima.



Dužina rute 10,0 km.

Na državnoj cesti D75 između raskršća s pristupnom cestom za čvor Vodnjan sjever (A9) i raskršća za Rovinj (Ž5096), nalazi se raskršće s cestom koja vodi prema zaseocima Mednjan, Golubovo i Batvači. Na izlazu iz trećeg u nizu zaseoka Batvači skreće se lijevo na makadamsku cestu prema crkvi sv. Foške (na raskršću se nalazi putokaz za crkvu). Ispred crkve smo parkirali auto.



Sveta Foška se rodila 235. godine u plemićkoj obitelji u Ravenni, a ubijena je 13. veljače 250. godine zbog prihvaćanja kršćanstva. Ona je zaštitnica protiv glavobolje, kostobolje, artritisa, te depresije, ovisnosti i zaštitnica mladih. Vrlo je popularna na vodnjanštini, te svake prve nedjelje nakon 13. veljače, kada je blagdan Svete Foške, vjernici hodočaste do crkve sv. Foške u Batvačima, koja datira s kraja 11. ili početka 12. stoljeća.



Od crkve smo krenuli na jugo-zapad biciklističkom stazom 326.



Biciklističku stazu smo nakratko napustili da posjetimo „Tri kažuna“.



„Tri kažuna“ je kompleks od tri kažuna povezanih suhozidom.



Nakon razgledavanja vratili smo se na biciklističku stazu, uz koju smo primijetili još dva kažuna.



Staza vodi do asfaltirane ceste, koja povezuje Batvače s Perojem, i skrenuli desno.



Na cesti smo primijetili putokaz koji pokazuje da se desno nalaze „Kažuni blizanci“ i, naravno, skrenuli desno.



Ubrzo smo ugledali „blizance“, dva spojena kažuna. Prvi kažun ima unutarnju visinu od 4,3 metra, unutarnji promjer od 4 metra, a debljina zida mu iznosi 1,2 metra. Te dimenzije ga svrstavaju među najveće kažune u Istri. Drugi je zanimljiv po malom otvoru na krovu. Zanimljivost ova dva kažuna je u tome što su im ulazi na suprotnim stranama. Manji je bio namijenjen ljudima, dok je veći bio namijenjen životinjama.



Vratili smo se nazad na cestu i nastavili asfaltiranom cestom do oznake Sv. Mihovil.



Na tom smo mjestu napustili asfaltiranu cestu i nastavili ravno poljskim putem sve do prvog križanja putova.



Na križanju skrećemo lijevo. Držali smo se najbolje utabanim putem jer, nažalost, od asfaltirane ceste pa sve do lokaliteta Svetog Mihovila Banjolskog nema ni jednog putokaza. Savjetujem korištenje topografske karte na mobitelu.



Put prolazi pored maslinika…



…postajao je sve uži…



…i napokon stigli do lokaliteta, koji je nazvan Sveti Mihovil Banjolski po napuštenom srednjovjekovnom naselju Banjole koje se nalazilo na tom području. U naselju su se najvjerojatnije nalazile rimske terme.



Prvo smo ugledali crkvicu sv. Mihovila. Crkvica je izgrađena 1456. godine.



Malo dalje nalaze se ostaci trobrodne bazilike iz 5. stoljeća. Bazilika je napuštena u 15. stoljeću, vjerojatno u doba kada su se stanovnici naselja Banjole preselili u Vodnjan.



Istim putem smo se vratili do asfaltirane ceste gdje smo skrenuli lijevo.



Kada smo ugledali prvi poljski put na desnoj strani skrenuli smo na njega.



Potom smo skrenuli lijevo na uski put kroz makiju. Put presijeca dalekovod, ali se ubrzo gubi jer je zarastao vegetacijom, tako da smo se morali vratiti nazad do dalekovoda.



Nastavili smo dalje ispod dalekovoda. Potom smo skrenuli lijevo na neugledni poljski put.



Ubrzo smo došli do boljeg poljskog puta i skrenuli desno.



Na cesti smo ugledali zanimljivu oznaku isklesanu u kameni blok, koja se nalazi uz desni rub ceste.



Na jednom dijelu se cesta „pretvorila“ u put kroz makiju…



…a nakon što smo prošli preko livade „vratio“ se poljski put na kojoj smo se uvijek držali pravac ravno.



Nedugo potom, s lijeve strane uočili smo još jedan kažun. Kažun se nalazi u sklopu s još nekoliko kamenih kućica bez krova. Ovakvo što još nikada nisam vidio. Kažun je obnovljen, ali kućice nažalost nisu.



Nastavili smo dalje do raskršća gdje se nalaze šahta i slavina koja nije u funkciji. Na raskršću smo skrenuli desno.



Cesta ravno vodi do crkve sv. Foške, koja je po mnogima čudesna.



Karta s označenim posjećenim lokacijama.



Dužina rute 7,48 km.

Tondolon je predio koji se nalazi, otprilike, na pola puta između Bala i Svetvinčenta, točnije između autoceste Pula-Umag na zapadu i željezničke pruge Pula-Divača na istoku.



Izlet je počeo na željezničkoj stanici Svetvinčenat u selu Krančići, odakle smo prešli prugu na makadamsku cestu.



Na nekim dijelovima cesta je bila pod vodom zbog obilne kiše koja je padala dan prije.



Na prvom raskršću skrenuli smo desno…



…na drugom opet desno…



…a na trećem lijevo.



Nakon trećeg raskršća skrenuli smo desno na šumski put.



Put prolazi pored antene…



…i nastavlja spuštajući se, kao da je „urezan“ u stijenu…



…sve do crkve sv. Petra apostola na vrhu ili na Tondolonu.



Crkva je izgrađena na stijeni u 14. stoljeću, ali je obnovljena 1904. godine kada je nastalo današnje pročelje. Crkva je nažalost u lošem stanju i vapi za obnovom.



Prema jednoj legendi, jedan bjegunac se skrivao ispod stijene gdje se danas nalazi crkva i zavjetovao se da će izgraditi crkvu ako preživi.



U podnožju stijene sve se bjelilo od visibaba.



Nakon obilaska, krenuli smo nazad putem među stijenama prema vrhu brda. Kada smo došli na čistinu, skrenuli smo desno.



Usput smo se spustili u ponikvu, koja je bila natopljena vodom.



Potom smo se popeli na brdo gdje su ostaci gradine, nazvana Tondolon. Gradine su prapovijesna utvrđena naselja koja su se gradila na prijelazu iz bakrenog u brončano doba na vrhovima brda. Na području Istre ih je pronađeno više od 400.



S gradine smo se spustili na makadamsku cestu i skrenuli lijevo.



Cestom smo došli do lokve Tondolon u kojoj se nalazi istoimeni izvor, koji su koristili obližnji stanovnici gradine kao izvor pitke vode. U lokvu su se ulijevali veliki broj potočića koji su nastali nakon obilne kiše od prijašnjeg dana.



Vratili smo se na cestu i istim putem krenuli nazad do željezničke stanice u Krančićima.



Karta s lokacijama željezničke stanice Svetvinčenat (Savičenta), crkve sv. Petra ap., gradine Tondolon i lokve Tondolon.



Dužina rute 7,95 km.