Viatrix
31.01.2019., četvrtak
Zaboravljeni kutak Istre
Kad su mi se slegle misli, o dalje opisanom izletu, cijeli krajolik koji smo prošli mi je izgledao kao područje na kojem traje vječna borba krsnika i štriguna. Vječna borba dobra i zla koja se stoljećima prepričava od koljena na koljeno na istarskom poluotoku.
 Auto smo parkirali u Marušićima kod nogometnog igrališta. Izašli smo na prometnicu Buje-Livade i skrenuli desno do prvog raskršća.  Na raskršću smo skrenuli lijevo prema parku skulptura Kornarija. Skulpture su instalirane 80-tih godina 20. stoljeća, za vrijeme rada međunarodne škole skulptura Kornarija u Marušićima.  Nakon razgledavanja skulptura vratili smo se na prometnicu Buje-Livade i skrenuli smo lijevo. Prometnicu smo ubrzo napustili, skrenuvši lijevo na makadamski kolni put.  Kolnim putem smo došli do raskršća na kojem smo skrenuli desno, preko mosta od željeznih pragova koji premošćuje potok Bazuje.  Put, koji je još na nekim dijelovima omeđen lijepo složenim suhozidima, vodi ravno u Vrnjak.  Vrnjak je danas doslovno grad duhova. Kuće nemaju vrata ni prozore i većinu je „progutala“ vegetacija.  Kroz nekoliko desetljeća napušteno naselje, put dalje vodi do napuštenog groblja s crkvicom. Groblje se nalazi na uzvisini, nekih pedesetak metara iznad naselja.  Crkva Blažene Djevice Marije Žalosne, kojoj danas zbog stanja u kojem je građevina paše zadnja riječ iz naziva, izgrađena je 1892. godine. Godina je urezana u kamen na portalu.  S groblja smo nastavili putem prema zaseoku Dugo Brdo. Put prolazi po visoravni koja nosi isti naziv.  Kako smo se približavali zaseoku Dugo Brdo otvarali su se sve ljepši vidici prema zvoniku crkve sv. Zenona u slovenskom zaseoku Hrvoji i planinama čiji su vrhovi bili pokriveni snijegom. U zaseoku smo došli na asfaltiranu cestu, koja se spušta prema cesti koja povezuje Momjan sa Slovenijom.  Na raskršću smo skrenuli desno uz borovu šumicu i stigli do spomenika podignutom 1959. godine u spomen na poginule partizane hrvatske, slovenske i talijanske narodnosti u bitci kod Kućibrega koja se dogodila 3. i 4. studenog 1944. godine.  Nakon predaha vratili smo se nazad do raskršća i nastavili ravno cestom koja vodi prema Momjanu.  Cestom smo prošli pored Kućibrega…  …i došli do raskršća u Stanciji Vigini. Na raskršću smo nastavili ravno prema Momjanu.  Ubrzo nakon Stancije Vigini došli smo u naselje Brdo.  Nakratko smo napustili glavnu prometnicu da bismo posjetili župnu crkvu sv. Jakova apostola. Crkva je iz 16. stoljeća, dok je zvonik visine 16 metara, s kruništem na vrhu, podignut 20-tih godina 20. stoljeća.  Vratili smo se na glavnu cestu i nastavili do raskršća u zaseoku Črnci. Na raskršću smo skrenuli lijevo, nizbrdo, cestom prema Marušićima. Cesta prolazi područjem koje se zove Sorbar, u koje spadaju Črnci i još nekoliko zaseoka.  Negdje na pola puta, između zaseoka Črnci i Trkusi, nalazi se crkvica sv. Petra iz 12. stoljeća. Do crkvice vodi kratki kolni put.  Slijedeće što smo posjetili je crkva sv. Lucije koja se nalazi na mjesnom groblju Marušići. Do groblja vodi asfaltirana cesta.  Nazad do glavne ceste došli smo makadamskom cestom te nakon stotinjak metara ušli u naselje.  Cestom smo prošli pored parka skulptura i stigli do raskršća s prometnicom Buje-Livade. Na raskršču smo skrenuli desno prema parkingu nogometnog igrališta.  Ako izbacimo asfaltiranu cestu i nekoliko vozila koje smo usput sreli, ovo područje kao da je stalo u vremenu. Rijetko naseljeno, tako da krsnik i štrigun neometano vode svoju vječnu borbu.  Karta područja s naseljima i zaseocima.  Dužina rute 19,1 km.  |
24.01.2019., četvrtak
Šuma Kontija – oaza mira između benediktinaca i gusara
Kontija je šuma bijelog graba starog više od 140 godina. Šuma je zaštićena 1964. godine kao posebni rezervat šumske vegetacije.
 Šetnju smo započeli u Kloštaru ispred ruševnog benediktinskog samostana sv. Mihovila nad Limom. Prema legendi, samostan je osnovao Sveti Romuald s prijelaza iz 10. u 11. stoljeće. Nakon što je osnovao samostan otišao je u samotnjački život u Kapetanovu spilju na suprotnoj strani Limskog zaljeva, danas poznata kao Romualdova pećina.  Nakon što smo napravili krug oko samostana, jer je samostan zatvoren, šumskom cestom ušli smo u šumu.  Cesta prolazi kroz gustu bjelogoričnu šumu. Uz cestu smo vidjeli i lokvu.  Jedan dio Kontije obuhvaća crnogoricu koja je posađena 60-tih i 70-tih godina 20. stoljeća.  Krajobraz se odjednom naglo mjenja iz bjelogorične šume u mediteransku makiju.  Kada smo došli do kraja rezervata, skrenuli smo desno, nizbrdo. Put spušta prema Limskom zaljevu. Cilj nam je bila Gusarska spilja.  Gusarska spilja je dobila naziv po gusarima koji su se, navodno, u prošlosti skrivali u njoj.  Danas se u spilji nalazi ugostiteljski objekt koji je otvoren u ljetnim mjesecima.  Šuma Kontija nudi puno raznolikosti, od bjelogorice, crnogorice i mediteranske makije, u manje od sat vremena lagane šetnje.  Dužina rute 4,26 km.  |
17.01.2019., četvrtak
Šetnja po tromeđu
Iako cijela ruta koja je opisana u donjem tekstu danas administrativno spada općini Svetvinčenat, domicilno stanovništvo to područje smatra tromeđe između vodnjanskog, svetvinčentskog i barbanskog područja.
 Auto smo parkirali kod mjesnog groblja Juršići i krenuli prema župnoj crkvi sv. Franje Asiškog, sagrađene 1874. godine. Prošli smo pokraj crkve, čiji se zvonik uzdiže 18 metara u visinu, i glavnom prometnicom izašli iz sela, potom skrenuli desno na poljski put.  Poljski put je dalje vodio ravno do srednjovjekovne crkve Gospe od Sacijana. Crkva je u narodu poznata kao crkva Blažene Djevice Marije „od trih kunfini“, jer je izgrađena na tromeđu područja Vodnjana, Svetvinčenta i Barbana.  Poslije crkve skrenuli smo desno, makadamskom cestom koja vodi do sela Boškari.  Selo smo obišli južnom stranom i skrenuli na put koji vodi u šumu. Tim putem smo došli do raskršća gdje se dva puta sijeku pod pravim kutom. Na raskršću smo skrenuli lijevo na makadamsku cestu s kojom smo došli do asfaltirane ceste.  Kada smo stigli do asfaltirane ceste skrenuli smo desno prema selu Režanci.  Na svakom slijedećem odvojku skretali smo lijevo dok nismo došli do crkve sv. Germana iz 12. stoljeća. O životu Svetog Germana nema pouzdanih podataka. Navodno je bio ugledni puljanin koji je živio u 3. stoljeću. Propagirao je kršćanstvo, te je zbog toga izveden na sud u Areni i osuđen na smrt mučenjem. Ubijen je pokraj nekadašnjeg sela Kostanjice, pored današnje Valture, gdje se danas nalazi crkva.  Nakon kraćeg odmora, nastavili smo dalje šumskim putem, ali smo ubrzo ustanovili da nije prohodan, te smo se vratiti nazad do crkve sv. Germana. Od crkve smo preko polja došli do asfaltirane ceste i skrenuli na makadamsku cestu odakle smo došli.  U jednom trenutku, s desne strane ceste, iz žbunja je sramežljivo „virio“ kažun. Kažun je okrugla poljska „kućica“, koja je karakteristična za Istru i građena je u tehnici suhozida.  Malo dalje od kažuna ponovno smo došli do raskršća gdje se dva puta sijeku pod pravim kutom. Umjesto da skrenemo desno prema selu Boškari, nastavili smo ravno. Nakon stotinjak metara put je počeo nestajati, tako da smo se vratili nazad i skrenuli prema Boškarima.  Odlučili smo se vratiti u Juršiće istim putem. Obišli smo Boškare s južne strane, prošli pored crkve izgrađene na tromeđu…  …i konačno ušli u Juršiće.  Tumač donje karte: I - crkva Gospe od Sacijana II - crkva sv. Germana III - kažun  Dužina rute 11,1 km.  |
09.01.2019., srijeda
Zaboravljeni čuvari Pule
Pula je poznata po spomenicima iz doba Rimskog carstva, naročito po rimskom amfiteatru. Manje je poznato da Pula ima jedinstveni fortifikacijski sustav koji je podijeljen u XVI obrambenih okruga. Sustav je nastao kao zaštita glavne luke austro-ugarske mornarice.
 Odlučili smo posjetiti obrambeni okrug II, koji se nalazi na području prigradskog naselja Štinjan. Autom smo iz centra naselja išli u pravcu mjesnog groblja, prošli pokraj istog i parkirali u uvali Žunac ili Zonchi.  Iz uvale smo krenuli obalom prema zapadu do napuštene vojne zgrade, koja je vjerojatno služila kao skladište. Nakon kratkog razgledavanja, vratili smo se natrag do stepenica koje su vodile uzbrdo, u šumu.  Stepenicama smo se popeli do ruševnog vojnog objekta, kojeg je „progutala“ šuma.  Stazom smo prošli oko njega i došli do raskršća. Dalje smo krenuli uzbrdo stazom „Monte Grosso“.  Ubrzo stižemo do obalne bitnice „Valmaggiore“. Objekt je u dobrom stanju i prilaz je lijepo očišćen. Ovdje smo se duže zadržali, obišli smo pothodnike i popeli se na krov.  Krenuli smo dalje istom stazom i stigli do slijedećeg raskršća. Na raskršću smo produžili ravno i došli do utvrde „Grosso“.  Utvrda se nalazi na vrhu brda Brdina ili Grosso, 76 mnv, i relativno je dobro očuvana. Izgrađena je 1836. godine, tako da je jedna od najstarijih utvrda u obrambenim okruzima. Nekada se moglo popeti na krov stepenicama u kružnoj kuli koja je sada zatvorena. Izgrađene su nove stepenice, koje dijelom prate stare kamene, koje vode do vrha pravokutne kule. Na kuli je podignuta platforma koja služi kao vidikovac.  S ovog vidikovca se pruža najljepši pogled na Pulu i na Brijunsko otočje.  Nakon uživanja u pogledu, sišli smo stepenicama, vratili se do zadnjeg raskršća i skrenuli desno. Malo dalje, na lijevoj strani staze, nalazi se još jedan vojni objekt koji je služio kao postolje za topove.  Staza je kroz šumu silazila niz brdo sve do zaljeva Štinjanska draga.  Kada smo se spustili do Štinjanske drage napustili smo stazu i produžili dalje dvjema šljunčanim plažama.  Kada smo došli do asfaltirane ceste krenuli smo lijevo prema luci Štinjan iz koje se izvozi istarski kamen. Nakon što smo izašli iz kruga luke odlučili smo se na kratak odmor.  Nakon odmora, krenuli smo putem koji vodi uzbrdo ravno do utvrde „Punta Christo“, najveće utvrde pulskog fortifikacijskog sustava. Utvrda je izgrađena 1862. godine na istoimenom poluotoku na visini od 45 metara. Skrenuli smo desno i popeli se stepenicama na bedem, koji je odvojen od utvrde velikim rovom. Na bedemu je put koji vodi stražnjim dijelom utvrde.  Kada smo se spustili s bedema, skrenuli smo desno cestom koja vodi do rta Proština, gdje se nalazi svjetionik u obliku četverokutne kamene kule.  Od svjetionika smo nazad krenuli stjenovitom obalom, prešli preko "visećeg mosta" i vratili se na cestu prema utvrdi „Punta Christo“.  Cestom smo došli do glavnoga ulaza utvrde, koji je nažalost zatvoren. Dalje smo nastavili cestom do asfaltirane ceste, gdje smo krenuli desno, potom lijevo u šumu stazom „Punta Christo“.  Stazu smo pratili do prvog raskršća. Na raskršću smo skrenuli desno na stazu koja obalom vodi do uvale Žunac.  U uvali se nalaze rezervoari za gorivo koje su koristili vojni brodovi.  Dalje smo obalom išli prema rtu Žunac gdje se nalazi topnička bitnica „Zonchi“. Bitnicu se može razgledati samo izvana.  Nastavili smo dalje stazom i na slijedećem raskršću nastavili ravno, uzbrdo. Staza je vodila ravno do utvrde „Munide“ koja je izgrađena 1852. godine. Utvrda „Munida“ je jedna od najmanjih pulskih utvrda. Dio utvrde je razrušen prilikom bombardiranja 1944. godine. Ulaz u unutarnje dvorište je otvoren, ali je stepenište koje vodi na krov zatvoreno. Nakon obilaska utvrde vratili smo se do uvale Žunac.  Karta s lokacijama utvrda.  Dužina rute 10,1 km.  |
01.01.2019., utorak
Istraživanje Kamenjaka
Rt Kamenjak se nalazi na krajnjem jugu istarskog poluotoka, i zajedno s Medulinskim arhipelagom zaštićen je od 1996. godine u kategoriji značajnog krajobraza. Puni naziv mu je Donji Kamenjak i Medulinski arhipelag.
 Auto smo parkirali u samom centru Premanture, pored župne crkve sv. Lovre iz 17. stoljeća. Pored crkve, na trgu, nalazi se zvonik podignut u 19. stoljeću, visok 27 metara.  Kako nam je krajnje odredište bilo najjužnija točka Istre, s trga smo krenuli na jug. Asfaltirana cesta je vodila do ulaza u Donji Kamenjak, gdje smo prije ulaza skrenuli desno.  Blatnjav put nas je doveo do drugog ulaza. Tu smo krenuli na brdo Čukovica, 50 mnv, gdje se nalazi topnička bitnica.  Niz brdo smo se spustili ravno na „Stazu dinosaura“. Stazom smo krenuli prema zapadu, tj. prema moru. Kada smo stigli na rt Grakalovac, na pločastim stijenama ugledali smo stope dinosaurusa teropoda i sauropoda koji su na tom mjestu šetali u doba krede prije 90 miliona godina.  Slijedeći cilj nam je bila lučica Polje, u istoimenoj uvali.  Malo dalje od lučice, 22. svibnja 2016. godine potopljen je Admiralski brod „Vis“ dužine 58 metara, porinut 1953. godine u brodogradilištu „Uljanik“ u Puli. Dvije bove označuju gdje se brod nalazi u moru na dubini od 32 metara, nekih 250 metara od rta Tolinice.  Nastavili smo put prema jugu do rta Kršine. Ovdje se nalazi klupa s koje je prekrasan pogled prema otočićima Fenoligi i Poreru. Na Poreru se nalazi jedan od ljepših svjetionika na Jadranu, izgrađen 1846. godine i visok je 34 metara. Replika svjetionika Porera, u omjeru 1:25, nalazi se u parku minijaturnih građevina „Minimundus“ u Klagenfurtu.  Nakon kratkog odmora, dalje smo se preko Safari bara popeli na Kršine brdo, 40 mnv, gdje se na starom vojnom platou nalazi vidikovac.  S platoa smo se spustili ravno do mora. Ovaj dio obale sadrži kaverne u stijenama u kojima je vidljivo more.  Svakim korakom smo bili bliži najjužnijoj točki Istre.  Prvo smo se ipak spustili do rta Češljivica, koji je uvalom Sveti Mikula odvojen od rta Kamenjaka.  Nakon šetnje po oštrim stijenama drugog najjužnijeg rta, stigli smo i do najjužnijeg rta istarskog poluotoka, rt Kamenjak.  Dalje smo krenuli prema rtu Franina. Na uzvisini prije rta otvara se prekrasan pogled prema otočićima Medulinskog arhipelaga. Na rtu postoji pravokutan „tunel“ u stijeni koji se spušta ravno u more. Ovdje smo se kratko odmorili.  Nakon, do ovoga trenutka, prijeđenih desetak kilometara, odlučili smo se vratiti u Premanturu najkraćim putem.  Na povratku smo prošli pored uvala Debeljak i Portić, koje u ljetnim mjesecima obiluju usidrenim brodicama.  Pješačili smo glavnom prometnicom sve do račvanja za dva izlaza. Mi smo krenuli prema izlazu za Premanturu.  Malo dalje s desne strane ceste se nalazi lokva pored koje je staro stablo murve.  Kada smo stigli do izlaza, istom asfaltiranom cestom smo produžili do crkve.  Karta s označenim posjećenim lokalitetima.  Dužina rute 15,0 km.  |
