petak, 30.03.2012.
Kako napraviti cameru obscuru?
Za otprilike mjesec dana održati će se Worldwide Pinhole Photography Day. Svatko tko na taj dan snimi fotografiju "pinhole" kamerom, može tu fotografiju uploadati na njihovu stranicu.
Pinhole kamera je zapravo drugi naziv za cameru obscuru.
Cameru obscuru može napraviti svatko. Trošak materijala za izradu je često minimalan, jer je kameru moguće sklepati doslovno od otpada, kao što su odbačeni kartoni, kartonske kutije ili limenke, uz malo ljepila, selotejpa i aluminijske folije (za objektiv)
Sama veličina kamere je stvar izbora. Bitno je samo da kamera (koja može biti kvadratična, pravokutna, cilindrična ili nekog drugog oblika) može u sebe primiti film ili fotopapir na koji se može snimati. (Jedni prema veličini dostupne kutije određuju na što će snimati, dok drugi prema veličini planiranog medija za snimanje određuju kako će veliku kameru konstruirati.)
Poželjno je da unutrašnjost kamere bude crna (bilo obojena ili obložena tamnim papirom) kako bi se izbjegle eventualne refleksije svijetla.
Najveći problem kod izrade camere obscure je izrada "objektiva". Zapravo to nije objektiv u pravom smislu riječi, već se radi o malenom otvoru. Idealno bi bilo da je otvor promjera 0,2 - 0,3mm. Što je otvor manji, to je slika oštrija, ali u kameru dopire manje svijetla i ekspozicija duže traje.
Taj objektiv najlakše je izraditi u aluminijskoj foliji pomoću obične igle za šivanje, na način da se vrhom igle probije sitna rupica.
Efektivni vidni kut objektiva ovisi o njegovoj udaljenosti od fotopapira ili filma na koji se snima, te o dimenzijama onoga na što se snima. Što je udaljenost manja i površina medija na koji se snima veća, vidni kut će biti veći, ali će biti i veći pad osvijetljenosti na rubovima slike (tzv. vinjetiranje).
Naravno, ispred dotičnog objektiva mora postojati zatvarač ili poklopac čijim se otvaranjem pušta svijetlo u kameru prilikom ekspozicije.
Ekspozicija (tj. potrebno vrijeme osvjetljavanja) se uglavnom određuje eksperimentalno, metodom pokušaja i pogreške, s obzirom na vrstu medija na koji se snima. Bitno je imati na umu da je fotopapir puno manje osjetljiv od filma, tako da vrijeme osvjetljavanja filma najčešće mjeri u sekundama, a fotopapira u minutama ili čak satima (ovisno o svijetlosnim uvjetima).
Inače, moguće je čak i pravi fotoaparat pretvoriti u cameru obscuru, tako da se ukoni objektiv i umjesto njega montira poklopac ili adapter sa rupicom odgovarajuće veličine.
četvrtak, 29.03.2012.
Robert Capa
Još malo fotografija Roberta Cape...
utorak, 27.03.2012.
Kada budale glume eksperte
Jedna sve češća pojava koja se danas događa jest da se ljudi sve više i više vole igrati znalaca, tj. pametovati oko fotografija dajući o njima svoje "stručno mišljenje", o tome što se zapravo nalazi na slici.
Ono što je uglavnom zajedničko svim takvim "ekspertima" jest da o fotografiji najčešće nemaju blagog pojma. Počevši od toga da nemaju osnovna fotografska znanja o osnovnim fotografskim zakonitostima (blenda, ekspozicija, dinamički raspon itd), preko metoda, mogućnosti i posljedica obrade fotografije (u smislu manipulacije sadržajem), pa do osnovnih fizičkih načela o ponašanju svijetlosti i kemijskih zakonitosti fotomaterijala. Tu su još i druge stvari vezane uz psihologiju, u smislu sugestije i nedostatka kritičkog razmišljanja, te općeg pomanjkanja logike.
No unatoč tome, dotični se pokušavaju prikazati kao veliki znalci, često koristeći iskrivljenu logiku (kojom pokušavaju maskirati svoje neznanje), za potrebe dokazivanja svojih tvrdnji, odbacujući sve ono što je u suprotnosti sa njihovim uvjerenjima, uključujući čvrste argumente i znanstvene dokaze.
Svima njima su fotografije često glavni (i jedini) "dokaz" nečega, bilo u slučajevima kada nešto treba dokazati ili pak osporiti, ovisno da li se radi o nekakvim "paranormalnim" i "nadnaravnim" pojavama, ili pak o dokazivanjima raznih teorija "urote i zavjere".
NADNARAVNE POJAVE
Nije neuobičajeno da takvi "eksperti" slijepo vjeruju onome što se vidi na slici, pogotovo ako neka slika prikazuje nešto "nadnaravo" u što oni vjeruju da postoji ili smatraju da bi trebalo postojati. Primjer toga su razni "vanzemaljci", "vile", "čudovišta", "duhovi" i tome slično.
Često se ne uzima u obzir da se u takvim slučajevima, kada stvarno postoji fotografija nečeg nevjerojatnog, može raditi (a najčešće se i radi) o običnoj prevari. Ta prevara može biti namjerna, u vidu režiranog prizora ili nekakve fotografske manipulacije. U nekim drugim slučajevima može se raditi o pukoj slučajnosti koja rezultira optičkom varkom - pareidolijom.
Režirana fotografija je općenito svaka ona fotografija za čije se snimanje u kadru planski razmještaju objekti sa ciljem dobivanja željene slike. Štoviše, odgovarajućim razmještajem elemenata na slici, te upotrebom odgovarajuće perspektive, mogu se dobiti poprilično "nadnaravne" slike. Poznati primjer jedne takve prevare su fotografije "Vila iz cottingleya." ; dok su neki na račun dotičnih slika i izjava autorica tvrdili kako su to stvarno snimljene vile, nikome nije palo ni na kraj pameti da se možda radi o običnoj prevari (u ovom slučaju sa kartonskim izrezima, te malo igranja sa perspektivom i dvostrukom ekspozicijom).
Fotografska manipulacja je bilo kakvo utjecanje na sam sadržaj snimljene slike, na način da se slici modificira sadržaj, bilo dodavanjem, "uljepšavanjem" ili oduzimanjem elemenata. Jedna od najčešćih metoda fotografske manipulacije je tzv. dvostruka ekspozicija, bilo prilikom samog snimanja ili pak izrade povećanja (ako je u pitanju film). Ovo je glavna metoda "varanja" kod fotografija na kojima se tvrdi kako su "snimile duhove" (jer se kod dvostruke ekpozicije dobiva dojam "prozirnosti" objekata na slici). Osim toga današnje doba moderne digitalne tehnologije, manipulacija slikama u vidu raznog retuširanja i fotomontaža je još lakša.
Pareidolija je pojava u kojoj su oblici na slici posloženi na način zbog kojega se ljudskom mozgu čine kao da predstavljaju neki točno određeni lik. Svakako najpoznatiji slučaj pareidolije je "lice na Marsu", za koji su su mnogi tvrdili da je to "znak inteligentnog života na Marsu". No nakon malo intenzivnog znantvenog rada se utvrdilo da se ipak radi samo o običnoj igri svijetla i sjene na neravnom izbočenom terenu. Osim ovog, tu su još i razni drugi slučajevi, posebno oni religijske naravi gdje ljudi vide "Gospu" ili "Isusa" na oblacima, zagorjelom dvopeku, mokroj mrlji na zidu, godovima drveta, nekakvoj malo kompleksnijoj refleksiji ili igri svijetla i sjene.
Tu su naravno i neidentificirani leteći objekti. Svako malo se pojavljuju slike sa dotičnima. No za velik broj "snimljenih NLO"-a postoji vrlo logično objašnjenje, a to je da su dotični "objekti" najčešće rezultat ili nekakvih refleksija (bilo vanjskih ili unutar samog objektiva - tzv. "lens flare"), ili se pak radi o nekoj udaljenoj letjelici vrlo zemaljskog porijekla, satelitu, meteoritu ili nečemu sličnome, čak i oblaku ako ovaj poprimi izgled "letećeg tanjura". Slike na kojima se doista vide "leteći tanjuri", nerjetko su upitne autentičnosti.
Štoviše, jedan faktor koji može govoriti o (ne)autentičnosti svih takvih slika je taj da su slike koje navodno prikazuju čudna bića, stvari i pojave redovito ili mutne gotovo do neprepoznatljivosti ili pak snimljene iz vrlo velike udaljenosti, tako da se ne može precizno i sa sigurnošću razaznati što je točno na slici, kao što je to npr. slučaj sa fotografijama "čudovišta iz Loch Nessa", "Bigfoota", raznih NLO-a i sličnoga. Nerjetko je tu i pojava da na licu mjesta u trenutku snimanja nije bilo drugih svjedoka osim snimatelja, ili ih je pak bilo vrlo malo.
Naravno, to ne mora značiti da doista ne postioje neke neotkrivene životinjke vrste ili vanzemaljci, no same slike dotičnih su tu vrlo slab dokaz upravo zbog toga što su toliko podložne manipulaciji i (često pogrešnoj) interpretaciji.
Osim toga, koliko su ljudi sugestivni i naivni po pitanju slika, dovoljno govori i nedavni slučaj gdje su rusi objavili kako su "našli stroj star 400 milijuna godina". Kao dokaz, poslužila je fotografija nečega što doista na prvi pogled nalikuje na "zupčanike". I dok je dosta ljudi u to povjerovalo, a domaći mediji proširili tu vijest, malo kome je palo napamet da bi se moglo raditi - o fosiliziranim ostacima životinja. (link)
TEORIJE UROTE
Što se teorija urote tiče, tu je metoda dokazivanja gotovo dijametralno suprotna onoj koja se koristi po pitanju dokazivanja nadnaravnih bića, stvari i pojava. Naime, u ovom slučaju se pomoću autentičnih postojećih fotografija tvrdi se da je nešto laž(ira)no, odnosno da slika ne prikazuje to što prikazuje, uz na prvi pogled "vrlo logična" objašnjenja zašto je to tako, a što se redovito pokušava opravdati nekakvim "teorijama urote".
Tako je jedna od najpoznatijih teorija urote koju takvi "eksperti" pokušavaju dokazati ona o programu Apollo i ljudskom slijetanju na Mjesec.
Naime, mnogi pobornici teorija urote tvrde da se slijetanja na mjesec (njih šest) nisu dogodila, a između ostaloga svoje tvrdnje baziraju i na postojećim fotografijama, za koje dotični "eksperti" tvrde da su "dokaz" kako je sve lažirano. Počevši od toga da su "neobično kvalitetne", pa da se na slikama "ne vide zvijezde", da na jednom kamenu postoji "slovo c", da su križići iza objekata ili na krivom mjestu, da se "vidi" kako zastava "treperi na vjetru", i puno drugih sličnih tvrdnji.
Međutim, slike su kvalitetne zbog kvalitete opreme i filmova kojima su snimljene. Zvijezde se ne vide zbog toga što su snimke snimljenje na "dnevnoj" strani mjeseca, te je ekspozicija bila podešena za dnevne uvjete (nebo je crno zbog nedostatka atmosfere, a ne zato jer je noć). "Slovo c" na kamenu je tek vlakno ili dlačica koje se tamo našlo za vrijeme skeniranja slike i na originalnoj snimci je nema. Križići "iza objekata" su rezultat svojstava emulzije filma na kojoj se jako osvjetljeni elementi "preliju" preko neosvjetljenih, jer se kod osvjetljavnja aktiviraju i susjedni fotoosjetljivi elementi. Tamo gdje kržići "nisu na svojem mjestu" radi se o izrezu iz originalne slike. A što se tiče "treperenja zastave" onda daje taj dojam samo zbog toga što je izgužvana.
Druga teorija urote koju se pokušava dokazati preko fotografija jest ona vezana za rušenje tornjeva Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku 11.9.2001. godine. Naime, pomoću brojnih postojećih fotografija i video snimaka, "eksperti" pokušavaju uvjeriti okolinu u to da je to sve jedna velika planirana podvala, te čak da se neke stvar nisu niti dogodile!
Počevši od toga da se na temelju dostupnih slika, od strane nekih "eksperata" (pobornika teorije urote), tvrdi kako je način na koji su se tornjevi urušili nemoguć, i da su "sigurno srušeni eksplozivom". Naravno, pri tome dotičnima nisu poznati niti konstrukcijski detalji tornjeva, kao niti to da čelik zagrijavanjem gubi nosivost, a čini se da im nije poznato i to da statičko opterećenje nije isto što i udarno opterećenje.
Također, tu je tvrdnja nekih "eksperata" (i pobornika teorije urote) kako su svi ljudi koji su iz očaja radije skočili s tornjeva nego čekali gušenje dimom - fotomontaža! "Eksperti" te svoje tvrdnje baziraju na povećanjima fotografija skakača pronađenih na internetu, u kojima tvrde kako su "obrubi i pixeli oko likova dokaz za to da su ovi montirani na slike". No očito im je promaknuo detalj da su za web obrađene i komprimirane fotografije prepune raznih artefakata od obrade i "jpeg" kompresije, pogotovo na dijelovima koji imaju puno detalja, dok gotovo u potpunosti izostanu na onim djelovima koji su jednobojni. Isto tako tvrde da se na nekim slikama nalaze u "nemogućim" položajima tijela... (primjer jednog takvog "eksperta")
Osim toga, čak i postojanje videa koji prikazuju skakače ovi "eksperti" također odbacuju, najčešće tvrdeći da su to "lutke", a ne pravi ljudi. Iako je masa svjedoka koji su bili prisutni na samom licu mjesta, kada su se dotične stvari događale, pričali da su komadi ljudskih tijela bili razasuti svuda naokolo.
Treća vrlo popularna urota jest ona vezana za ubojstvo predsjednika Kennedyja. Naime, "eksperti za slike", na temelju onoga što je snimljeno, tvrde kako je zbog položaja i načina na koji se Kenedyjeva glava trzne prema natrag u trenutku pogotka, "morao postojati drugi strijelac" te da je metak došao sprijeda. No eksperimentom je dokazano upravo suprotno! Da je postojao samo jedan strijelac i da je pogodak došao odostraga. Dokazano je kako metak koji udari u glavu ne prenosi na nju mnogo energije u smislu da je gura naprijed, već samo probije lubanju, zatim, dok leti kroz mozak, povuče za sobom moždanu masu, te nakon što probije lubanju s druge strane, dio te moždane mase koja izleti zajedno sa metkom stvori svojevrsni "mlaz" koji reaktivno gurne glavu - u suprotnom smjeru. (video)
ZAKLJUČAK?
Slikama ne treba uvijek naivno vjerovati, isto kao ni onima koji se previše za njih hvataju pokušavajući samo pomoću njih nešto "dokazati", a bez da se pri tome dotaknu drugih prirodnih i društvenih znanstvenih disciplina ili čvrstih dokaza. Jer nešto "nadnaravno" na slici se ponekad može objasniti sasvim logično i racionalno, dok s druge strane nekome tko ima malo previše bujnu maštu (i koja se ponekad čak može komotno na račun toga smjestiti u psihijatrijsku ustanovu), sasvim logični i realni razlozi i dokazi jednostavno "nisu dovoljni" jer njih "nitko i ništa ne može uvjeriti da su u krivu".
ponedjeljak, 26.03.2012.
Kada policajci ne vole fotografe i snimatelje
Policija već poslovično ne voli da ih se snima, što se može najbolje vidjeti na primjerima koji najčešće dolaze iz Amerike i Velike Britanije. Iako snimanje, pogotovo ako je na javnoj površini, samo po sebi nije ilegalna radnja, neki policajci ne vole biti snimani. Bilo da je to iz nekoh privatnih razloga, bilo iz razloga da ih se slučajno ne bi uhvatilo kako krše ovlasti i zakone. U nekim slučajevima se radi o krkanima kojima je fotoaparat ili kamera samo savršena izlika za treniranje strogoće i ispoljavanje agresije.
Štoviše, ponekad se ide čak toliko daleko da se, od strane raznih interesnih skupina, pokušavaju progurati i zakoni kojima se snimanje policije proglašava kazenim djelom u domeni neovlaštenog snimanja/prisluškivanja (SAD) ili čak i terorizma (VB), uz službene navode "da se time nastoji zaštiti policiju".
No treba li policiju štiti oveć i od "ugrožavanja pogledom", ili pak možda u nekim situacija ipak veća zaštita (u vidu foto i video dokaza) treba građanima kada dođe do ilegalnog policijskog postupanja, kršenja ovlasti i policijske brutalnosti ako do toga dođe?
Nedavno je u Las Vegasu jedan čovjek osvojio 100.000 dolara, ali ne na igrama na sreću, već kao odštetu zbog policijske brutalnosti. Dotični je sa svojeg posjeda snimao nekakvo policijsko postupanje, zbog čega su policajci, bez nekog pravog razloga, navalili na njega, te ga pretukli.
Vegas Cops Dish Out $100,000 Settlement To Videographer They Severely Beat
Također se nedavno dogodilo i to da je policija tlačila studenta novinarstva na zadatku, što je na kraju završilo njegovim uhićenjem.
Philly Cops Attack Photojournalism Student, Grind His Face To Pavement
Inače, jedan takav sličan slučaj, doduše puno manje ekstreman, nedavno je zabilježen kamerom i kod nas; jednoj osobi koja je snimala policijsko postupanje (legitimiranje), policajac je pokušao silom zbraniti snimanje.
Policija legitimira saksofonisticu
nedjelja, 25.03.2012.
Poznate fotografije - Che Guevara
Vrlo poznati portret Ernesta Che Guevare, snimio je fotograf Alberto Korda, 5. ožujka 1960. godine., na jednom pogrebu. Na toj fotografiji Che Guevara je imao 31 godinu. Dotični portret, koji je zapravo izrez iz originalne snimke, danas je reproduciran više od bilo koje druge slike u povijesti fotografije!
Originalna snimka:
(public domain)
subota, 24.03.2012.
Channel Mixer
Kako većina digitalnih fotoaparata ima postavku za snimanje crno-bijelih slika, mnogi koriste tu opciju. Međutim, crno bijele slike koje dolaze direktno iz aparata rijetko kad daju zadovoljavajuće rezultate, iako neki noviji fotoaparati imaju čak i softwerske opcije simuliranja različitih vrsta filmova, filter efekata i toniranja slike (npr. sepija).
Kada postoji opcija snimanja RAW+jpeg, uvijek ostaje RAW kao (kolor) original koji omogućava najveću fleksibilnost kod obrade. No u slučajevima onih koji zbog samog aparata ili osobnih preferenci snimaju isključivo samo jpeg, puno je pametnije original sliku snimiti u boji, a crno-bijelu konverziju raditi naknadno na računalu.
Jedan od boljih načina konverzije je upotreba "channel mixera". Naime, channel mixer (uz obavezno uključenu opciju "monochrome") omogućava simuliranje različitih filmova i filter efekata; različiti crno-bijeli filmovi nemaju istu spektralnu osjetljivost, tj. drugačije "vide" šarene boje.
Evo nekih postavki za photoshop channel mixer:
(izvor)
petak, 23.03.2012.
Možda ste fotograf ako...
** imate 30.000 obiteljskih fotografija, ali vas nema niti na jednoj.
** sve cijene predočavate u komadima fotografske opreme.
** kada se spotaknete i padnete, prva pomisao vam je zaštititi aparat.
** odbijate ići na događaje gdje je snimanje zabranjeno.
** volite razgovarati samo o svijetlu, kadru i fotografskoj opremi.
** vas ljudi pozdravljaju sa "što snimaš?" umjesto sa "zdravo!"
** imate potrebu kupovati majice koje su cca 18% sive.
** imate više komada fotografske opreme nego pari cipela koje nosite.
** stare i zapuštene zgrade smatrate lijepima i zanimljivima.
** imate noćne more sa ljudima koji fotografiraju na automatskim postavkama.
** kada čujete frazu "imaš dobar aparat" dođe vam da vrištite.
...
četvrtak, 22.03.2012.
Problematika komentiranja slika
Danas postoji mnogo internetskih portala na koje svaki fotograf, željan toga da drugi vide njegov rad, može keljiti svoje slike. Neki od tih stranica, koji imaju sistem članstva (npr. flickr, ptičica, fotozine,... pa čak i facebook) omogućavaju drugim korisnicima i komentiranje fotografija. No tu se često javljaju problemi.
Na dotičnim servisima se može lako uočiti da je najveći broj komentara ispod fotografija uglavnom tipa "zgodno", "lijepo", "divno" i "krasno",... Uz to se može uočiti i to da takve komentare uglavnom ostavljaju prijatelji jedni drugima, po sistemu "ja sam ti pohvalio sliku, sad ti isto napravi i meni".
Međutim, takvo komentiranje nema baš puno smisla, osim da zadovolji nečiju potrebu za divljenjem. Ako se već ostavlja komentare tog tipa, svakako bi bilo puno korisnije napisati što se točno čovjeku i zašto sviđa na nekoj slici. Štoviše, ispod malobrojnih fotografija se može naći napisano opširnije mišljenje o slici po pitanju osobnog i općeg dojma, te tehničke izvedbe fotografije.
No puno ljudi ne shvaća to da izlaganjem fotografija na takvom mjestu moraju, osim na ovakve pozitivne kmoentare, biti spremni i na moguće negativne kritike. No često to nije tako. Naime, događa se da ako netko ispod neke svoje fotografije dobije komentar koji nije očekivao, često nastane prava prepiska ispod slike, a koja nerjetko završi spominjanjem bliže i daljnje rodbine, brisanjem komentara, brisanjem sike, blokiranjem komentatora i sličnim.
Postoje fotografi koji su preponosni na svoj rad. Tu pogotovo spadaju oni kojima je ego uzdignut u nebesa gomilom plitkih pohvalnih komentara, zatim oni koji završe neki "tečaj" ili "radionicu" kod nekog poznatog fotografa (pa se na račun toga počnu smatrati vrhunskim fotografima), ili pak oni koji su završili formalno obrazovanje za fotografa gdje su možda naučili tehnički aspekt fotografije i "školska pravila", ali inače nemaju previše smisla za estetiku i kreativnost.
U slučajevima bilo kakve kritike, dotične "uvrijeđene fotografske veličine" često imaju uobičajeni repertoar fraza kojima se pokušavaju opravdati. Najčešće upotrebljavana je ona "Ja sam to baš tako htio", no dotični pri tome najčešće ne znaju konkretno objasniti "zašto su to baš tako htjeli". Također je jedna od čestih fraza i "ako ti se ne sviđa nemoj gledat/komentirat", no s druge strane, ako im ego ne trpi mogućnost i najmanje negativne kritike, možda nisu ni trebali stavljati sliku negdje gdje postoji mogućnost komentiranja. Na kraju tu je i uobičajno nazivanja "nepoćudnih" komentatora provokatorima, neznalicama i sličnim ad hominem epitetima.
No što se kritike tiče, ponekad i kritičarima nedostaje takta. Imati takta u komentiranju slika znači ukazati na neku grešku bez da se od čovjeka napravi neprijatelja ili budalu. No kao i kod onih koji ne podnose ni samu spoznaju da se njihova slika nekome ne sviđa, postoje oni koji su skloni pretjeranom negativnom kritičkom komentiranju. Njih se u grubo može podjeliti na "generale poslije bitke", "savjetodavce" i "sitničare".
"Generali poslije bitke" vole komentirati slike kada su ove već snimljene na način "kako je sliku trebalo snimiti da bi bila dobra", često kao da su se i sami nalazili na mjestu događanja, pa znaju sve okolnosti snimanja. U nekim situacijama kada je moguće utjecati na ono što je ispred objektiva (npr. pozirana fotografija, mrtva priroda i slično), takva kritika može biti opravdana, no u situacijama poput ulične i dokumentarne fotografije gdje se neka situacija nepredviđeno dogodi u sekundi i zatim nepovratno nestane, ovakvi načini komentiranja nemaju baš nešto previše smisla.
"Savjetodavci" su ljudi koji vole drugima (unaprijed) davati savjete na koji način, kako i čime bi trebalo nešto snimiti, prije nego što su uopće nešto snimili. No sa dotičnima je često problem u tome što daju savjete i onda kada ih savjet nitko nije tražio, i to uz očekivanje da taj njihov savjet bude odmah i bezpogovorno prihvaćen. Dok savjeti ponekad mogu biti korisni početnicima, onima koji već imaju neke svoje ideje, stil i način rada takvi savjeti znaju ponekad ići poprilično na živce.
"Sitničari" su pak kritičari koji ne gledaju fotografije u cjelini, već ih interesira samo jedan detalj na fotografiji, i to najčešće - greške. Cilj im je da po svaku cijenu nađu neku grešku, te da na temelju te greške proglase fotografiju lošom. No, tu pak treba razlikovati to da li se radi o upućivanju na neku kardinalnu grešku, ili se pak radi totalno nevažnim detaljima koje prosječan promatrač neće niti primjetiti.
Na kraju još treba uzeti u obzir i to da se o ukusima ne raspravlja, te da je zbog toga ponekad izuzetno teško biti objektivan. Upravo se zbog subjektivnosti dosta često događa to da nečije reakcije i/ili kritike ovise samo o količini međusobne simpatije ili antipatije prema autoru odnosno prema komentatoru kritičaru.
srijeda, 21.03.2012.
Zaštitarske idiotarije...
Danas se na svakom koraku može susresti zaštitare; u bankama, trgovačkim centrima i sličnim lokacijama. Zaštitari su postali dio standardnog inventara u službi "povećanja sigurnosti", i "prevencije zločina".
No sa zaštitarima se redovito događaju problemi. S njima već poslovično najviše problema imaju - fotografi. Često ne zato što su nešto skrivili, već čisto iz razloga - što u rukama imaju fotoaparate i/ili nešto snimaju.
Od narušavatelja javnog reda i mira, ili čak počinitelja težih zločina (vandala, pljačkaša i sličnih), fotografi se općenito razlikuju po tome da čine nešto što ni po kojem zakonu samo po sebi nije ilegalno (osim u nekim točno određenim specifičnim slučajevima). No čini se da su zaštitari čak uvjereni i u to da već sama činjenica što su postavljeni da čuvaju neki objekt ili prostor znači da je fotografiranje tamo zabranjeno. Iako zapravo nije.
No kao isprike kojima se od strane zaštitara pokušava nametnuti zabrana, često se koriste uobičajene fraze tipa "da je to odluka nadređenih", "da za bilo kakvo snimanje treba dozvola", pa čak do toga da je "snimanje zabranjeno jer je prostor pod video nadzorom" (što je pak ortodoksna glupost!). Ima čak i slučajeva tzv. "izmišljanja u hodu" gdje se, u svrhu pokušaja zabrane fotografiranja, izmišljaju nevjerojatno glupi i apsurdni "sigurnosni razlozi" zbog kojih snimanje nije dozvoljeno.
Iako se u principu većina zaštitara, kada ih se pozove na odgovornost, pravda time da oni "samo rade ono što su im nadređeni rekli" (što je ponekad i istina), to ih ni u kojem slučaju ne opravdava u situacijama kada, bilo samoinicijativno ili "po nečijem naređenju", ispoljavaju pozamašnu razinu gluposti i primitivizma - od raznih "bisera", preko verbalnog do fizičkog maltretiranja.
Štoviše, čini se kao da mnogi ljudi koji završe obuku za zaštitare i dobiju zaštitarsku uniformu, umisle da su najednom postali "bog i batina" kojima nitko ništa ne može. Štoviše većina takvih su uvjereni da se ljudi plaše njihove uniforme, da im je sve dopušteno (uključujući i agresivno nasilničko ponašnje), te se ponašaju na način kao da ili ne znaju svoje ovlasti, ili se samo prave da ih ne znaju kako bi ih namjerno kršili i tlačili ljude oko sebe.
Isto tako, zaštitari su često uvjereni da su svi ljudi oko njih nezanlice koje nemaju pojma o svojim zakonskim pravima i njihovim stvarnim ovlastima. No zapravo moglo bi se itekako pričati o njihovom nedostaku elementarnog bon-tona, kao i neupućenosti u barem neke osnovne aktualne zakone potrebne za obavljanje službe.
Agresivni i nasilni zaštitari očito redovito zaboravljaju da je upotreba sile van okvira nužne nužne obrane - kazneno dijelo! Isto kao i prijetnja! Njihovu razinu neznanja zorno ilustiraju i slučajevi kada pokušavaju ljudima douzeti aparate ili ih natjerati da brišu slike ili pak unište film, za što nemaju apsolutino nikakvu ovlast.
Evo samo nekih situacija koje vrlo zorno pokazuju razinu zaštitarske gluposti i primitivizma:
** U jednom trgovačkom centru je jedan čovjek, opremljen aparatom na film, imao susret sa zaštitarom koji je od njega tražio da briše slike. (link)
** Na Bundeku je jedan zaštitar zabranio trudnici sa malim djetetom da fotografira, samo iz razloga što je dotična imala SLR fotoaparat, "zbog opasnosti od pedofila". Istovremeno svi ostali roditelji u blizini potpuno neometano snimali mobitelima i kompaktnim aparatima. (link)
** Čuvar Kulmerovih dvora (Todorićeve rezidencije) jednoj fotografkinji je prijetio nasiljem i osvetom, jer je ova, sa javne površine, snimala zalaz sunca i ulazna vrata od kovanog željeza. (link, link)
** Za vrijeme posjeta nekakvog "iscjelitelja", zaštitari su napali jednog fotoreportera, kasnije pravdajući to "kaznom" za kritičke napise o dotičnom u jednim novinama (link)
** Na otvaranju zagrebačke Arene šestorica zaštitara(!!) su pretukli jednog fotoreportera! (link), a slično se dogodilo i na jednom humanitarnom(!) koncertu (link)
Štoviše, malo revnijim istraživanjem internetskih i medijskih napisa na ovu temu, može se zaključiti i to da većina zaštitara, kada se nađu u situacijama u kojma doista moraju djelovati - zakažu. Bilo da se radi o nasilništvu, vandalizmu ili sličnom, ili pak sprečavanju pljačke (gdje se, pokazalo se, češće dogodi da budu razoružani ili upucani), zaštitari se općenito ili uopće ne trude adekvatno djelovati, ili to izbjegavaju kada procijene da bi stvarno oni sami mogli nastradati. No po pitanju bezopasnih slučajeva (fotografa) uglavnom vole pretjerivati, tako da nerjetko i sami ulažu porilično truda u to da izazovu sukob, sa jedinim ciljem kako bi nekoga "za kaznu" namlatili. A što je je samo i potvrda toga da iza svake prepotencije stoji neka impotencija.
Na kraju, naravno da treba reći i to da nisu baš svi zaštitari u ovoj kategoriji. Postoje i iznimke. No iznimke su iznimke upravo zato što su rijetke. I samo potvrđuju pravilo.
utorak, 20.03.2012.
Prag 1968
Fotografije nastale u vrijeme ruske invazije na Čehoslovačku, 1968. godine.
ponedjeljak, 19.03.2012.
I to je Amerika...
Jednom čovjeku iz SAD-a prijetilo je čak 75 godina zatvora samo zbog - snimanja policije. Naime, policajci kojima je smetalo što ih ovaj snima optužili su ga za više djela "neovlaštenog prisluškivanja".
VIDEO: 75 Years in Prison For Videotaping Police
Na svu sreću za dotičnoga, sudac je odbacio optužnicu, no na što se tužiteljstvo žalilo vrhovnom sudu...!
subota, 17.03.2012.
"Objekt je pod video nadzorom..."
Kada netko, pokušavajući nametnuti nepostojeću zabranu*, izjavi kako je "Snimanje zabranjeno zato što je objekt pod video nadzorom", tu se osobu može komotno proglasiti idiotom.
Zašto?
Zato što snimanje fotoaparatom samo po sebi ni na koji način ne onesposobljava nadzorne kamere kojima se obavlja video nadzor.
Štoviše, neki tu "zabranu" još dodatno pravdaju i time da se "na slici može vidjeti broj i lokacija nadzorih kamera" što je pak još jedna idiotarija, kao da se dotične kamere ne može vidjeti i golim okom, te da ljudi nemaju sposobnost pamćenja.
Osim toga, za one koji imaju problema sa prepoznavanjem, razumijevanjem i razlikovanjem pojmova, obavijest o postojanju video nadzora nije isto što i obavijest o zabrani fotografiranja.
Općenito, iako video kamere ne sprečavaju zločine, one olakšavaju pronalaženje ljudi u prostoru koji je pod video nadzororm. Pogotovo onih koji imaju fotoaparate oko vrata.
--------------------
* (na mjestu gdje nema istaknutog znaka zabrane)
petak, 16.03.2012.
Zagrebački Big Brother u službi profita?
U Zagrebu su neke ulice i trgovi već pod video nadzorom. Zasad uglavnom oko Kvaternikovog trga (tržnica Kvatrić i Šubićeva ulica), no u planu je pokrivanje čitavog centra grada (na mjestima kao što su Trg bana Jelačića, Trg Maršala Tita, Kaptol...). Svrha tih kamera je, prema službenoj gradskoj propagandi "sprečavanje prometnih prekršaja, vandalizma i sličnih oblika kriminala."
No kada se uzme u obzir da je do sada već više od 3000 ljudi primilo "čestitku" sa nalogom za plaćanje prometnih kazni u iznosu od 300 do 700kn, moglo bi se postaviti pitanje koja je stvarna svrha dotičnih kamera? Naime, jesu li kamere spriječile događanje prometnih prekršaja? Nisu. Prekršaji su se svejedno dogodili i dalje se svejedno događaju. No, jesu li te naplaćene kazne za prometne prekršaje napunile gradsku blagajnu? Jesu! Do sada sa minimalno 900.000kn...
Nedavno je u medijima osvanula vijest da će se konzumiranje alkohola na javnoj površini, uključujući već i samo njegovo nošenje(!!) - kažnjavati. Ponovo službena gradska propaganda navodi kako je to "u svrhu smanjenja nasilništva među mladima", no lako je pročitati da se opet radi o još jednoj metodi punjenja proračuna. A neće se kažnjavati samo maloljetnici, već svi.
Kako već postoje kamere po gradu, postavlja se pitanje hoće li se dotične kamere početi koristiti i u tu svrhu? Hoće li se njima "špijunirati" ljude s vrećicama u rukama ili ruksacima ("u kojima bi moglo biti alkohola") i na njih huškati poiciju i komunalne redare?
Bilo kako bilo, očito je da se praksa vladajućih sve više doista približava onoj Orvelovskoj distopiji gdje je jedini cilj vladajuće kaste, u ime nekih "viših ciljeva" sve podanike (koji su pod neprekidnim nadzorom), pretvoriti ili u sirotinju ili u kriminalce. Ili oboje.
Josef Koudelka
Malo fotografija češkog fotografa Josefa Koudelke...
četvrtak, 15.03.2012.
Poznate fotografije - atentat na Roberta Kennedyja
4. lipnja 1968, godine, u atentatu je upucan Robert Kennedy. Tom prilikom fotograf Boris Yaro snimio je fotografiju ranjenog Kennedyja:
FOTOGRAFIJA
Zanimljiv detalj koji se tada dogodio jest da je jedna žena, koja je također imala fotoaparat oko vrata, vikala Yaru da ne snima, a na što je on dotičnoj odgovorio "Dovraga, ženo, ovo je povijest!".
utorak, 13.03.2012.
Verbalne dijareje mrzitelja fotografije
Fotografe i fotografiju najčešće mrze i kritiziraju ljudi koji uopće nisu fotografi, ili oni koji su "fotografi" samo u situacijama kao što su rođendan, izlet, ljetovanje ili školska priredba. Iako dotični prime fotoaparat u ruke tek možda nekoliko puta godišnje i ispucaju šačicu slika, često sebe smatraju "najvećim autoritetima" kako na području fotografije, tako i na drugim područjima kao što su pravo, etika, moral i sve drugo što im je potrebno da "opravdaju" svoje stavove u situacijama kada dobiju potrebu temeljito omalovažavati (prave) fotografe.
"STOKA, GAMAD, PARAZITI, LEŠINARI"
Općenito nazivati nekoga stokom, gamadi, parazitom, lešinarom i sličnim, prva je indikacija da nekoj osobi nedostaje elementarne kulture i pristojnosti. No svejedno takvi ljudi, koji takvim nazivima rado časte fotografe, sebe istovremeno smatraju najkulturnijim i najpristojnijim ljudima svijeta i okolice. Štoviše, fotografe tako etiketiraju jer im "idu na živce" ili jer su se eto usudilli na trenutak (koliko je potrebno da se snimi slika) narušiti njihovu ili nečiju tuđu "komociju" i "privatnost". Ili su se pak "usudili" snimiti nešto što oni sami smatraju da iz se "moralnih", "etičkih" i kakvih-još-sve-ne razloga nebi smjelo snimati.
Tako se često obrušavaju na fotoreportere koji npr. snimaju mjesto neke prometne nesreće ili bilo čega drugoga, krizizirajući kak je to "nemoralno", "lešinarski" i slično. Štoviše, dotičnima nije jasno da je neka vijest puno "teža" ako je popraćena fotografijom događaja (jer jedna slika vrijedi tisuću riječi), kao i to da za neke stvari bez slike jednostavno nebi vjerovali da uopće postoje i da se uopće dogodile.
Nerjetko se od dotičnih može čuti i bisera (koji smao pokazuju razinu njihovog intelekta) tipa da bi "bilo bolje da nađu neki posao, a ne da snimaju". No onima koji to izjave očito nije jasno da - oni rade svoj posao!
"WANNABE UMJETNICI"
Tvrdeći kako su ulični fotografi amateri "wannabe umjetnici", "wishful thinkeri" i tome slično, mrzitelji pokušavaju omalovažavati rad i trud ljudi koji fotografijom žele nešto postići u umjetničkom smislu ili jednsotavno fotografiraju za svoj gušt. Po njihovim stavovima uglavnom samo "veliki fotografi" zaslužuju nekakvo poštovanje, dok se sve ostale može slobodno omalovažavati.
Dotični bi zacjelo Vivian Maier nazivali "wannabe umjetnicom" i bagatelizirali njen rad i trud zato što je svaki dan za vrijeme slobodnog vremena lutala gradom i fotografirala. no iako je za života bila nepoznata, kada je umrla, i kada su njene fotografije (zapravo nekoliko sanduka nerazvijenih negativa) slučajno otkrivene, doslovno preko noći postala svijetski poznata "velika fotografkinja". I najednom "zaslužila divljenje".
Ista stvar je i sa mnogim drugim danas poznatim fotografima, što amaterima, što fotoreporterima (npr. Bresson, Dabac, Capa, Doisneau...itd) - svi su oni postali poznati i "velika imena" fotografije nakon dugotrajnog fotografskog rada, a ne čim su primili fotoaparat u ruke.
"VOAJERI" I SVI OSTALI
Jedna od kritika koja je često upućena na račun fotografa, i kojom se fotografe redovito nastoji demonizirati, jest tvrdnja da su svi oni (pogotovo ako nisu novinski fotpreporteri), "sigurno osobe sa nekakvim malignim sklonostima". Štoviše, dotični često već i samu činjenucu da netko ima fotoaparat i potrebu nešto snimati vide na način da je ta osoba "sigurno nekakav voajer, pedofil, terorist ili nekakav sličan luđak" opasan za njih, i društvo općenito.
Štoviše, prema dotičnima bi svi fotografi valjda smjeli snimati samo cvijeće i drveće, a sve ostalo (arhitekturu, ljude i slično) samo uz "posebne dozvole". Štoviše, često su zabludi jer vjeruju da je sve zabranjeno osim onoga što je u nekom zakonu izričito navedeno kao dozvoljeno, a što je potpuno dijametralno suprotno od ispravne pravne postavke - sve ono što nije nekim zakonom opisano kao zabranjeno, ili uopće nije spomenuto u zakonu, dozvoljeno je.
"PODUZETNIŠTVO"
Među mrziteljiam fotografa ima i onih koji su vrlo poduzetni po pitanju potrebe za brzom zaradom. Ti su naravno uvjereni kako baš svaki fotograf kojeg vide na cesti s malo boljim aparatom u rukama neizostavno "zarađuje na slikama", pa "zašto onda ne bi i oni imali pravo na dio koji im pripada" ako ovaj slučajno u njih uperi fotoaparat.
ZAKLJUČAK?
Problem sa predrasudama je taj što, kada su ove kod neke osobe jednom formirane, gotovo ih je nemoguće ukloniti. Mrzitelji će mrziti. No to je prvenstveno njihov problem.
ponedjeljak, 12.03.2012.
Registar pedofila?
Domaći su mediji u zadnje vrijeme puni vijesti o tome kako se u Hrvatskoj osniva registar osuđenih pedofila. Naravno, ne treba ni spominjati kako je čitava inicijativa za to, po uzoru na neke zemlje u svijetu koje već imaju slične registre, nastala kako zbog direktive EU koja se tiče zaštite djece, tako i zbog tadicionalnog vjerovanja dežurnih dušebrižnika kako će upravo dotični registar "sigurno povećati sigurnost djece".
No, je li praksa uvođenja registara pedofila u zemljama u kojima oni već postoje doista povećalo razinu sigurnosti ili djelovalo kao nekakva prevencija? Zapravo i nije. U svim zemljama u kojima postoje dotični registri, i gdje se pomoću dotičnih registara obavlja dodatna preventivna represija počinitelja koji su već odslužili svoje zatvorske kazne (tako da im se onemogućava da rade određene poslove), seksualna zlostavljanja se i dalje događaju. I to, čuda li neviđenog(!), uglavnom od strane ljudi koji nisu upisani u dotični registar.
U SAD-u, na primjer, ne postoji zaseban registar pedofila, već postoji savezni registar seksualnih prijestupnika. U tom registru se nalaze apsolutno svi ljudi koji su ikada osuđeni za neki seksualni prijestup - od najgorih serijskih silovatelja, pedofila (bilo pravih silovatelja djece, ili gledača slika koji nikada nisu nikoga silovali), preko raznih bludnika, napasnika i njima sličnih, teenagera koji su imali dobrovoljne seksualne odnošaje s malo premladim partnericama, pa čak do ljudi koji su kažnjeni zbog mokrenja na javnom mjestu. Štoviše, čak su i neki streakeri završili u dotičnom registru!
No, jedna stvar koja je dosta problematična jest ta što je u Americi taj registar javan, dostupan putem interneta, a što se u više navrata pokazalo kao prilično loša ideja. Naime, događali su se slučajevi da su "samozvani pravednici" kretali na osvetničke pohode po svojim susjedstvima s namjerom da dijele neku svoju "pravdu", a što je uključivalo vandalizam, prijetnje, fizičke napade i ubojstva ljudi koji se nalaze u dotičnom registru. Bilo je čak i slučajeva gdje su "u ime pravde" napadnuti i potpuno nedužni ljudi jer su samo fizički nalikovali na dotične!
Doduše, prema onome što se može čuti iz domaćih medijskih napisa, čini se da hrvatski registar osuđenih pedofila neće biti javan, odnosno da će biti dostupan samo točno određenim ljudima iz točno određenih državnih institucija. Moglo bi se čak u neku ruku reći da je to na sveopću žalost domaćih "samozvanih pravednika" kojih čini se u Hrvatskoj ima poprilično, a što se lako može vidjeti po komentarima ispod raznih medijskih tekstova na tu tematiku, te na nekim forumima, u kojima ovi otvoreno pozivaju i potiču na nasilje, te opisuju što bi oni činili "u ime pravde" , a što nerjetko uključuje sadističke srednjovjekovne metode torture španjolske inkvizicije.
Nadalje, kada se već uvodi registar za osuđene pedofile, zašto se odmah ne uvedu i registri za druge vrste prijestupnika? Što je npr. sa opasnim vozačima koji su divljanjem na cesti ili vožnjom u pijanom stanju uzrokovali prometne nesreće sa smrtnim posljedicama? Jer ako će se na račun toga što je netko zbog ovog ili onog razloga završio u registru pedofila onemogućavati da radi s djecom, zašto se na sličan način nebi npr. ljude koji su izazvali tešku prometnu nesreću onemogućilo da kupe auto? Što je i sa ostalim kriminalnim skupinama kao što su ubojice, nasilnici, prevaranti, dileri...? Moglo bi se komotno i za njih izmisliti nekakve registre... pa npr. nasilnicima i ubojicama zabranjivati ulazak u barove i na stadione, prevarantima rad s novcem. itd...
Nadalje, po pitanju "registracije pedofila", tu debelo prednjači Velika Britanija. Tamo se naime otišlo čak toliko daleko da se svi koji rade s djecom (odgojitelji, učtelji, treneri...) moraju "preventivno" upisati u "registar mogućih pedofila", iako su potpuno nedužni. Time su već unaprijed "za svaki slučaj" kriminalizirani, te naravno automatski na tapeti kao dežurni krivci čim se dogodi da netko iz njihove okoline prijavi bilo kakvo seksualno zlostavljanje ili uznemiravanje. (Zanimljivo da se istovremeno npr. vozači, kojih ima daleko više nego pedofila, i koji statistički puno češće izazivaju prometne nesreće i prekršaje, ne moraju preventivno upisivati u nekakav "registar mogućih prometnih prekršitelja" op.a.)
I na kraju, možda bi na još jednu bitnu stvar trebalo obratiti pažnju! To su naime uobičajene izjave za medije od strane ljudi iz državnih institucija o tome kako "samo 10% pedofila bude otkriveno". Dotična tvrdnja nije ništa drugo nego samo još jedno propagandno baljezganje za naivne paranoike. Zašto? Vrlo jednostavno: Postotci unutar neke statistike mogu se vaditi samo onda kada se zna točna veličina nekog uzorka! Ako dotični ljudi koji iznose dotične postotke pouzdano znaju o kojim se postocima radi, onda očito znaju i koja je veličina uzorka (i štoviše tko su počinitelji). A ako znaju, zašto onda onaj ostatak nije zakonski procesuiran!? Vjerojatno zato što te brojke uopće nisu statistika, već puko nagađanje koje se ljudima nastoji predstaviti kao nekakva "statistika", a koja u službi propagande ima jedini cilj povećati razinu paranoje i moralne panike po sistemu "pedofili su svuda oko nas, praktički na svakom ćošku".
Helen Levitt
Fotografije Helen Levitt
nedjelja, 11.03.2012.
Izrada crno-bijelih povećanja
Nakon što je neki crno bijeli film razvijen, od njega nema neke velike koristi dokle god se od njega ne naprave fotografije u pozitivu. To se danas može učiniti na dva načina:
Prvi je noviji, pomoću skenera za filmove, i pretvorbom skeniranog negativa u pozitiv u računalu, te ispisom takve digitalizirane slike na printeru.
Drugi, klasični način, je izrada povećanja na fotoosjetljivom papiru.
Kako je ovaj proces puno kompliciraniji od razvijanja crno-bijelog filma, te je za njega potrebno i puno više opreme, vrlo poželjno je, barem prvi put, imati pored sebe nekoga tko je to već radio! No što se tiče samog procesa, evo (okvirno) kako iz crno-bijelog negativa dobiti crno-bijelu pozitiv sliku na foto papiru.
Za izradu povećanja (slika na fotopapiru) potrebno je:
1. prostor koji je moguće potpuno zamračiti i u njega postaviti svu opremu
2. aparat sa izradu povećanja sa prekidačem-štopericom
3. fotopapir željenih dimenzija i gradacije (kontrasta)
4. tri kadice za kemikalije (moraju biti veće od fotopapira)
5. kemikalije: razvijač, prekidač, fiksir, i voda (za ispiranje)
6. termometar, menzura, dvije-tri pincete, škare, komad kartona
7. posebna crvena svijetiljka za foto labos
1. PRIPREMA
Nakon što je instaliran aparat za povećanje, u tri kadice se uliju kemikalije, pripremljene prema naputcima proizvođača i zagrijane na odgovarajuću temperaturu (provjeriti termometrom).
U prvu kadicu ide razvijač, u drugu prekidač (ili voda), a u treću fiksir. Ova priprema se može raditi pri normalnom svijetlu.
Nakon toga ugasiti svijetlo, u potpunosti zamračiti prostoriju i upaliti posebnu crvenu svijetiljku za fotografski laboratorij!
2. UMETANJE FILMA
Aparat za povećavanje se uključi da stalno svijetli.
U držač negativa na aparatu za povećanje postavi se film na željenu sliku koju se želi povećati. Film se u držač postavlja tako da se emulzija filma nalazi sa donje strane (strana sa emulzijom je na opip hrapavija od strane bez emulzije).
3. PODEŠAVANJE SLIKE
Ispred objektiva aparata za povećanje postavi se crveni filter (integralni dio aparata za povećanje). Crveni filter služi kako papir nebi bio osvjetljen prilikom podešavanja slike, i uklanja se prije samog osvjetljavanja.
Iz pakiranja fotopapira izvadi se jedan list papira i postavi ispod objektiva aparata za povećavanje, na mjesto gdje aparat projicira sliku (kroz crveni filter!).
Prvo se podesi visina aprata da se dobije željena veličina slike (malo veća od papira ako se želi da slika prekrije čitavi papir, ili malo manja ako se želi dobiti bijeli rub na papiru).
Zatim se slika izoštri pomoću objektiva aparata za povećanje, a nakon toga se na objektivu zatvori blenda; blenda se zatvara malo po malo do momenta kada se na slici počnu gubiti detalji (koristi se najmanja blenda na kojoj se još svi detalji vide).
Nakon što je slika tako podešena, aparat se više ne dira i ne podešava!
4. PROBA
Ispod aparata se namjesti foto papir. Tu treba jako voditi računa da se papir okrene na ispravnu stranu - strana fotopapira koja je osjetljiva na svijetlo (emulzuja) je obično sjajnija od one bez emulzije.
Većina fotopapira se pokrije komadom kartona, a ostavi se nepokriven dio cca 2-3 cm. (Za probu čak nije potrebno koristiti čitav papir već se može škarama odrezati traka fotopapira širine nekoliko cm.)
Štoperica se podesi na vrijeme od 3 sekunde. Aparat se ugasi, zatim se ukloni crveni filter sa objektiva. Aparat se ukluči preko štoperice da se nepokriveni dio papira se osvijetli u trajanju od 3 sekunde. Nakon toga se karton malo pomakne da se otkrije novi neosvjetljeni dio (2-3cm) papira. Nakon toga se ponovo osvijetljava. Ovo se ponavlja dok čitav papir nije osvjetljen. Sada je papir "stepenasto" osvijetljen u koracima od 3 sekunde.
Nakon ovoga dotični papir se razvije (vidi točka 6.!)
Nakon razvijanja probe, prema dobivenom rezultatu na probnom papiru, odabere se potrebno vrijeme osvijetljavanja za dotičnu sliku.
Ovakva proba se radi za svaku sliku!
5. OSVJETLJAVANJE
Nakon što je probna slika razvijena i prema njoj odabrano vrijeme osvjetljavanja (podesiti štopericu na odgovarajuće vrijeme), ponovo se pred objektiv stavlja crveni filter, a ispod aparata se stavlja novi list fotopapira.
Nakon što je papir namješten, aparat se gasi, uklanja se crveni filter i nakon toga ponovo pali podešen na potrebno vrijeme osvjetljavanja.
Ukoliko se želi napraviti više kopija iste slike ovaj korak se ponovi onoliko puta koliko se kopija želi dobiti (naravno, za svaku kopiju uzme se novi list fotopapira).
6. RAZVIJANJE
Nakon što je fotopapir osvijetljen u aparatu za povećavanje, papir se prvo uroni u kadicu sa razviačem. Bitno je papir uroniti u potpunosti i u jednom potezu! Nakon toga je potrebno agitirati na način da se uhvati jedan kraj kadice odigne i lagano zaljulja nekoliko puta. Nakon nekog vremena na papiru će se početi pojavljivati slika.
Nakon isteka vremena razvijanja (prema vrsti razvijača i papira), papir se pincetom vadi iz razvijača i uranja u prekidač.
Nakon prekidanja se (po mogućnosti drugom pincetom) iz prekidača stavlja u kadicu sa fiksirom gdje stoji potrebno vrijeme fiksiranja (vrijeme također ovisi o vrsti fiksira i papira). Nakon fiksiranja, slika se temeljito opere vodom i zatim negdje objesi da se osuši.
Jedna slika je gotova!
Za izradu slijedeće fotografije ponoviti sve od koraka broj 2. (pomaknuti film na slijedeću sliku itd...)
VAŽNE NAPOMENE:
** Foto-papir se iz svoje ambalaže smije vaditi samo u mraku ili pod crvenim svijetlom (fotopapiri su osjetljivi na plavi dio spektra, pa ih crveno laboratorijsko svijetlo neće osvijetliti).
** Prilikom manipulacije, foto-papir ne dirati prstima po emulziji, jer može rezultirati otiscima prstiju na razvijenoj slici.
** S obzirom da podešavanje aparata, slike, kao i razvijanje oduzimaju dosta vremena (s obzirom da se svaku sliku razvija dvaput - prvo probu a zatim pravu sliku), potrebno je uzeti u obzir da izrada serije povećanja sa jednog filma od 36 snimaka može ponekad (ovisno o vještini onoga tko razvija i broju razvijenih kopija) oduzeti puno vremena!
(Napomena: Autor bloga nije odgovoran za bilo kakve eventualne štete nastale ako primjena ovih uputa pođe po krivu ili ne da odgovarajuće rezultate).
U vezi nekih komentara...
Nažalost moram se malo osvrnuti na komentare koji su se pojavljivali ispod tekstova na blogu, a koje sam morao brisati i upotrijebiti vrlo nepopularnu metodu blokiranja komentatora.
Sigurno će već u startu netko reći kako sam "jedan od onih" koji brišu "sve negativne komentare". To je možda njihov površni dojam, no razlika je u tome da li netko neselektivno briše baš svaki "negativan" komentar (uklučujući i one u kojima se iznese validni argument kojim se pokušava negirati ono izneseno u tesktu), ili se pak jednostavno radi o brisanju komentara koji se po sadržaja sastoje od baljezganja punog etiketiranja, omalovažavanja, racionalizacija i sličnog, bez i jednog pravog argumenta.
Ne znam koliko je ljudi među onima koji posjećuju ovaj blog uopće primjetilo da u desnom stupcu stoji napomena u vezi komentiranja postova. Za slučaj da ju netko nije primjetio, u toj napomeni piše:
Čak je i tekst, da bude jače uočljiv, obojen u narančasto. No čini se da neki dotičnu napomenu ili uopće ne čitaju, ili pak ne čitaju s razumijevanjem, ili je namjerno ignoriraju.
Prvo i osnovno bilo bi to da komentari budu vezani uz temu posta - da budu osvrt na ono što piše u tekstu, bilo da se radi o potvrdi, negiranju, nadopuni ili izražavanju dojma. Naravno, to ne znači da želje, pozdravi, vicevi i slično nisu dopušteni, ukoliko se ne radi o spamu tipa "super ti je blog, dođi vidi moj."ili nekakvim lančanim pismima.
Što se pak bon-tona tiče, on je potreban za uljudnu i normalnu komunikaciju. Tu i tamo kakav vulgarizam koji je uobičajen u svakodnevnom govoru može proći, no komentari koji su puni vulgarnog i nadasve uvredljivog sadržaja su ispod svake razine civilizirane i uljudne komunikacije.
Nadalje, što se tiče logičkih argumenata, ispravni logički argumenti su osnova svake debate u kojoj se želi potvrditi ili osporiti neka teza. No mnogi, bilo nesvjesno, bilo namjerno, umjesto logičkih argumenata upotrebljavaju logičke pogreške. Pri tome su najčešče logičke pogreške koje se općenito mogu viđati u komentarima su "ad hominem" i "napad na slamnatog čovjeka".
Osim toga, poznato je to da kod ljudi koji su puni (negativnih) predrasuda i stereotipa, prava logika koja je u suprotnosti sa njihovim uvjerenjima nema učinka.
Tu su naravno i provokacije. Provokatori će uvijek pokušavati, na sve moguće načine, svojim zajedljivim komentarima pokušati izazvati prepucavanje. Ta pojava se u internetskom žargonu naziva "trollanje".
Evo, čisto primjera radi, jedan komentator je nedavno, ispod teme "Tko kome ide na živce?" napsao čitav esej o tome kako su fotografi "lešinari", "wannabe umjetnici", voajeri i još puno toga, čime je (osim što je tako indirektno zapravo samog sebe svrstao u grupu ljudi kojima se dotični tekst bavi) kompletnu fotografsku struku, odnosno ljude koji se njome bave nastojao "popljuvati" i prikazati u negativnom kontekstu. No istovremeno, osim tog etiketiranja, niti u jednom trenutku, u svojem dugačkom komentaru, nije iznio niti jedan validni argument kojim bi pokušao pobiti bilo koju tvrdnju iznesenu u samom tekstu. Štoviše, nakon odgovora, nastavio je u istom tonu. Rezultat - obrisani komentari i blokada.
Osim ovoga, u zadnje vrijeme se na nekim blogovima pojavio i neki komentator koji je po principu copy/paste ostavljao "komentare" u kojima je masovno etiketirao i vrijeđao blogere. Ne treba ni spominjati da su takvi postovi odmah bili prijavljeni kao spam i bili obrisani.
Na kraju, moglo bi se umjesto zaključka parafrazirati jednu poznatu izreku:
"Ne ostavljajte na drugim blogovima onakve komentare kakve ne biste voljeli čitati na svojem vlastitom blogu!"
subota, 10.03.2012.
Zagrebački Foto-vikend!
Obavijest za sve fotografe, ljubitelje fotografije i one koji će to tek postati....
Za tjedan dana, u subotu i nedjelju 17. i 18. 3., u Zagrebu će se održati svojevrsni "foto-vikend":
U subotu, 17.3.2012. od 10-16h, u poslovno trgovačkom centru GREEN GOLD, etaža 1, Radnička cesta 52, Zagreb održati će se:
10. MEĐUNARODNI FOTOSAJAM
Sajam nove i rabljene fotografske opreme, i stručna predavanja/radionice.
Više informacija o samom događaju:
http://www.fotosajam.com/
U nedjelju, 18.3.2012. sa početkom u 10h, Trg žrtava fašizma 14
FOTOMARATON
Za fotomaraton se potrebno prethondo prijaviti, a na ovom fotomaratonu snimati će se isključivo na film, te će sami fotografi razvijati svoje filmove i fotografije.
Više informacija na službenoj stranici udruge:
http://www.fotomaraton.hr/
Jedan problem...
....koji se redovito javlja prilikom fotografiranja male djece:
petak, 09.03.2012.
Tko kome ide na živce?
Fotografi kao da danas gotovo svima "idu na živce". To se često može vidjeti već po kometarima koje fotografi gotovo svakodnevno mogu čuti na ulici od prolaznika kojima "idu na živce", a koji variraju od komentara tipa "Joj pa kud baš mene! Baš ste naporni!", pa do "Vas fotografsku/novinarsku gamad treba pobiti!" Sličnih se stvari može pročitati i na raznim internetskim forumima. Kako god se okrene, "zato što nekome idu na živce" fotografi redovito moraju trpiti razne neugodnosti, i doslovno biti vreća za udaranje likovima kojima treba i najmanji povod za ispucavanje frustracija i liječenje kompleksa.
(public domain)
Upravo zato što nekome "fotografi i fotografiranje idu na živce", sve češće samozvani dušebrižnici i dežurni zaštitari kao da jedva čekaju da se obruše na nekog fotografa! Tako se danas praktički na svakom koraku pokušava ograničavati, provjeravti, kriminalizirati ili jednostavno maltretirati fotografe. Izmišljaju se zabrane, postavjaju znakovi, štoviše praktički kao da postoji prava antifotografska propagandna mašinerija kojom se pokušava izvesti opća represija fotografije, a sve se nastoji opravdati nekakvom prevencijom po pitanju "sigurnosti", "privatnošću", borbom protiv pedofila, voajera, terorista...
No kome redovito fotografija ide na živce? Ljudima poput raznih kriminalaca, zabušanata, zatim psihijatrijskim slučajevima... svi oni imaju savršen razlog zašto im fotografija "ide na živce". No naravno ti isti uporo tvrde kako je problem uvijek u fotografima, a ne u njima samima.
No što je sa drugim stvarima koje također nekima isto jako "idu na živce"?
Nekima recimo idu na živce nogometni navijači. No svejedno se ne događa da se nogometnim navijačima (u najmanju ruku ljudima koji oko vrata nose šal nogometnog kluba) negdje "preventivno" ograničava ili zabranjuje pristup ili boravak, što bi se svakako moglo činiti uz "objašnjenje" kako su neki od dotičnih skloni izazivati nerede, razbijati imovinu, da su nacionalistički i rasistički nastrojeni, alkoholičarskih sklonosti i tome slično. No iz nekog razloga to se ne radi.
Nekima pak idu na živce babe koje u sredstva javnog prijevoza doslovno jurišaju, laktareći se i gurajući, kada vide slobodno sjedalo. Ili pak gurkaju sve ispred sebe jer žele što prije izaći van, iako i oni izlaze van. A nerjetko, ako nije po njihovom, počaste okolinu "spominjanem bliže i daljnje rodbine". No nigdje nema znakova zabrane za takve stvari, niti inicijativa da se npr. penzionerima zabrani ili ograniči upotreba sredstava javnog prijevoza.
Nekima ide na živce zvonjava sa crkvenog tornja nekoliko puta dnevno. Pogotovo onima koji nisu vjernici, a imaju crkvu u bliskom susjedstvu. No zanimljivo da se ne pokušava zabraniti zvonjavu zbog buke koju je dotična stvar sposobna proizvoditi , iako u nekim slučajevima doslovno može biti zaglušujuća.
Nekima idu na živce svi vozači koji voze oko njih dok sudjeluju u prometu - svi oni koji voze brže od njih samih su "manijaci", a oni koji voze sporije su "retardirani idioti."...
Štoviše kao primjere bi se moglo navoditi beskonačno mnogo drugih stvari kao što su razni oblici aktivizma, fanatizma, prirodnih pojava, ljudskih obrazaca ponašanja i sličnoga, jer gotovo da nema čovjeka na planeti kojemu barem nešto ne ide na živce!
No, kada bi se išlo za time da se nešto zabranjuje iz jedinog razloga što to "nekome ide na živce" (a neki nažalost doista na takav način razmišljaju i to zagovaraju, i to često oni koji sebe zapravo smatraju velikim liberalima!!), uskoro bi postojalo toliko zabrana da bi se Staljinova Rusija, Hitlerova Njemačka i Pol Potova Kambodža činile kao države vrlo velikih ljudskih sloboda!
Tako nije nimalo čudno da postoje i ljudi kojima temeljito idu na živce upravo ljudi kojima sve ide na živce!
Gledano sa neke objektivne i moralne strane, ako neka radnja nekome ili nečemu direktno ne šteti, tada ta radnja ni na koji načn nebi smjela biti zabranjena! Bez obzira što nekome tko ima visoko mišljenje o sebi možda "ide na živce". A pogotovo što se tiče fotografiranja, nečija animistička vjerovanja (tipa da aparat krade dušu), druga slična praznovjerja (da uzrokuje smrt), razni stereotipi, paranoja, "dušebrižništvo" i izvitoperena logika su tu potpuno nevažan faktor.
Histrionski poremećaj ličnosti
ili: "Nikad više egzibicionizma od strane onih koji najviše bulazne nekakvoj privatnosti."
Postoje ljudi koji se svim silama trude na sebe privući pažnju okoline. Takve dotične osobe se kolokvijalno često naziva "attention whore" (tj. osobe bolesno željne pažnje) i "drama queen" (osobe koje u nekim situacijama pretjerano reagiraju, na način da od buhe rade slona).
Takva konstantna potreba da se, na ovaj ili onaj način, po svaku cijenu bude u centru pažnje ima svoj stručan naziv. Radi se o psihijatrijskom poremećaju koji se zove "Histrionski poremećaj ličnosti". Prema MKB-u, šifra bolesti F60.4. u grupi poremećaja ličnosti.
Dotični poremećaj ima nekih svojih varijacija, koje su uglavnom uvjetovane karakternim crtama pojedinca, te eventualnog istodobnog postojanja i nekog drugog poremećaja ličnosti (ili sličnog psihičkog poremećaja), no općenito neke zajedničke karakteristike su uvijek prisutne kod svih histrionaca:
1. Stalno, gotovo fanatično privlačenje pažnje na sebe vanjskom izgledom ili ponašanjem.
2. "Dramljenje" tj. glasno, pretjerano i preuveličano ispoljavanje (uglavnom plitkih i neiskrenih) emocija, bilo pozitivnih ili negativnihm, sa jedinom svrhom da na sebe privuku pažnju. - Jedan primjer takvog ponašanja je npr. panično vrištanje i bježanje od fotoaparata, ili pak glumataranje i prenaglašeno i neprirodno zauzimanje poza prilikom snimanja (npr. self-shotova)
3. Pretjerana opsjednutost vlastitim "savršenim" vanjskim izgledom. Naime, histrionci (pogotovo žene) ako nisu zadovoljni kako trenutno izgledaju, najčešće sve oko sebe pokušavaju uvjeriti kako nisu fotogenični ili se nisu uredili, ili pak tvrde se "ne vole slikat" (iako imaju svu silu svojih slika po facebooku u svim mogućim pozama). Često se osjećaju neugodno i štoviše ugroženo u blizini ljudi "koji izgledaju bolje od njih".
4. Izuzetno niska tolerancija i preosjetljivost na bilo kakvu (negativnu) kritiku, nedostatak odobravanja, odnosno nezadovoljavanje nekog očekivanja - redovito očekuju da im se svi bezpogovorno dive i ispunjavaju njihova očekivanja; ako očekivana količina divljenja izostane ili, odnosno ako njihovi prohtjevi i očekivanja nisu zadovoljena. Sarkazam i ironiju doživljavaju kao vrlo težak napad na svoj ego (nakon čega slijedi "drama" uz obavezne "ad hominem" epitete i "spominjanje bliže i dalje rodbine").
5. Općenita površnost i povodljivost, tj. nastojanje da se po svaku cijenu "bude u trendu". Čim se pojavi neka novotarija, ili trend, bilo po pitanju mode, ponašanja, aktivizma, paranoje ili bilo čega sličnog, dotična osoba mora u tome sudjelovati (i to prilično glasno). Ne zato što doista ima pravi interes za to, već samo zato da bi na račun toga bila zapažena od strane okoline.
Društvene mreže poput Facebooka su doslovno raj (moglo bi se reći i rasadnik) za takve osobe. S obzirom da se tamo ljudi mogu vrlo jednostavno nametnuti okolini (tj. "frendovima") putem postova i slika, i na taj način zadovoljiti svoju potrebu za pozornošću, po tome ih se može i prepoznati. Počevi od self-shotova u svim mogućim pozama i situacijama, preko tone slika i statusa tipa "gdje sam bio i što sam radio i kak mi je bilo super", pa do toga da neke "nadobudne mamice" idu toliko daleko da s jedne strane kelje na facebook slike svojeg derišta u svim mogućim pozama, situacijama i razinama odjevenosti, no istovremeno nevjerojatno "drame" ako im netko drugi da cesti uperi fotoaparat u dijete.
četvrtak, 08.03.2012.
Self shots - ogledala egoizma?
Od pojave društvenih mreža, sve je češća pojava, pogotovo kod mlađe ženske tinejđerske populacije, najezda takozvanih "self shot" slika. Radi se u tome da djevojke mobitelima ili kompaktnim fotoaparatima snimaju sebe, bilo direktno ili pak (češće) snimajući vlastite odraze u ogledalu, koje zatim stavljaju na internet, uglavnom na društvene mreže.
Ono što je zajedničko dotičnim self shot slikama jest da je većina takvih slika najčešće snimljeno u kupaonici ili u (javnom) WC-u (jer se u tim prostorijama najčešće ogledala i nalaze). Osim toga, na gotovo svim slikama dominira barem jedan od slijedećih motiva: "pačje usne", izbacivanje stražnjice (što uključuje i slike tipa "dupe-glava"), ponekad sa izrazima lica "vidi me što sam opasna", a nije rijetkost ni određena razina golotinje. No autorice dotičnih slika su redovito vrlo uvjerene u to kako su na tim slikama ispale "cool", glamurozno i zavodljivo. U određenim slučajevima tu su čak i "grupna self shot poziranja" (više osoba na slici od kojih jedna to snima mobitelom).
No većina takvih slika često kao da ima samo jednu jedinu svrhu - divljenje samima sebi i očekivanje da se takvim slikma i drugi bezpogovorno dive, pogotovo na društvenim mrežama poput Facebooka, gdje ispod takvih slika ne nedostaje "lajkova" i komentara tipa "super","divno" i "krasno", te gomile smajlića, od strane osoba sa frend liste istih ili sličnih svjetonazora.
No, sa pravog fotografskog gledišta (po pitanju estetike, kompozicije i tehničke izvedbe) takve fotografije su zapravo često na razini smeća - ne treba ni spominjati da je velik dio tih slika loše kvalitete, najčešće mutno i zrnato zbog nedostatka svijetla prilikom snimanja.
No još je zanimljivije to da popriličan broj onih koji imaju gomilu takvih slika na facebooku, u situaciji kad naiđu na nekog pravog fotografa, znaju "dramiti" i tvrditi kako se oni baš i ne vole slikat.
ponedjeljak, 05.03.2012.
Strah od stranaca?
Opće je poznato da je najveća količina roditeljske paranoje usmjerena prema okolini. Konkretno, prema strancima (nepoznatim ljudima). Naime, većina roditelja okolinu doživljava kao dežurno zlo koje ima jedini cilj učiniti nešto nažao njihovom mladunčetu. To je naravno uvjetovano roditeljskim instinktom koji je posebno izražen kod žena. Kako se radi o osnovnom životinjskom instinktu, izuzetno ga je teško racionalno obuzdati, već se puno češće taj instinkt (potpomognut bujnom maštom i stereotipima) pretvori u pravu pravcatu paranoju.
Upravo zbog toga se često roditelji prema okolini ponašaju izuzetno agresivno. Naime, uvjereni kako to njihovu djecu pouzdano štiti od svih mogućih opasnosti, prvenstveno od nekakvih "zlostavljača". Ne treba ni spominjati da tu svoju paranoju redovito nastoje, raznim racionalizacijama, predstaviti okolini kao "prevenciju".
Međutim, nevolje se svejedno događaju. Bez obzira na sva silna nastojanja roditelja da svojoj djeci po svaku cijenu "prevencijom osiguraju sigurnost." Iako se neke nevolje mogu spriječiti, to se često ne dogodi, prvenstveno zbog toga što su roditelji najčešće "preventivno" usredotočeni na potpuno pogrešne stvari - najviše pažnje se redovito pridaje onim stvarima koje se statistički najrijeđe događaju!
Gledano čisto statistički, daleko najčešće nesreće koje se događaju djeci, događaju se unutar obiteljskog doma ili njegovoj neposrednoj blizini - u to spadaju situacije npr. da dijete udari struja (jer gura prste u utičnicu), da se otruje lijekovima (jer misli da su bomboni), ozlijedi prilikom igranja sa drugom djecom (jer padne ili se potuče), strada u prometu ili oboli od neke neizlječive bolesti. Razni oblici zlostavljanja (na koje se prvenstveno usredotočuje roditeljska paranoja) prema svojoj učestalosti nalaze se na dnu ljestvice.
Tu naravno, u posebnu kategoriju zlostavljanja spada ono seksualno zlostavljanje, o kojem se danas priča više nego ikad (daleko više nego o svim drugim vrstama zlostavljanja kao i drugim nevoljama koje mogu zadesiti nečije dijete).
Zbog toga što su neki od seksualnih zlostavljača snimali zlostavljanja, kako bi snimke stavili na internet i podjelili s drugima, tako se u iracionalni roditeljski um uglavio stereotip da je svaka osoba s fotoaparatom koja se nađe blizu djeteta - zlostavljač. No istovremeno se ignorirao onaj najvažniji detalj, a to je da u većini tih slučajeva seksualni zlostavljači nisu stranci već poznate osobe - roditelji, staratelji, rođaci ili slične djetetu bliske osobe!
Tako danas neke roditelje jako zabrinjava da im "stranac slučajno ne snimi djete i stavi tu sliku na internet" - ono što sami roditelji (pogotovo u današnje doba on-line foto albuma, facebooka i sličnih mrežnih servisa) masovno rade, i to sa puno "privatnijim" slikama djece od onih kakve se inače mogu snimiti na javnim mjestima - dok neki roditelji bez pardona na internet stavljaju slike vlastite gole djece, istovremno dižu nevjerojatnu paniku kada im netko nepoznat uperi aparat u djete koje je potpuno odjeveno.
Evo, čisto za primjer, nekoliko slučajeva zlostavljanja djece koji su uključivali zloupotrebu fotografije, a koji su se dogodili od strane "poznatih ljudi":
SLUČAJ KYLIE FREEMAN
Jedan od najpoznatijih slučajeva seksualnog zlostavljanja djeteta u Americi, kao i proizvodnje dječje pornografije je slučaj Kylie Freeman. Dotičnu djevojku je, kada je imala cca 10 godina, njen vlastiti otac počeo seksualno zlostavljati. Uz to, sva zlostavljanja je snimao video kamerom, a te su snimke završile na internetu. Stvar je otkrivena kada je dotična nekoliko godina kasnije sve ispričala majci. Otac dotične, Kenneth Freeman, kako bi izbjegao kazneni progon, pobjegao je u Kinu, no ubrzo je pronađen, vraćen u Ameriku, izveden pred lice pravde i osuđen na 50 godina zatvora. (link)
SLUČAJ MASHE ALLEN
Masha Allen je usvojeno dijete iz Rusije. Dotičnu je preko jedne agencije usvojio muškarac iz Amerike. Međutim dok se u početku, dok je dotična živjela u ruskom sirotištu, sve činilo sjajno i bajno (s obzirom da ju je dotični posjećivao i donosio darove), nakon što se preselila u Ameriku, njezin posvojitelj ju je počeo seksualno zlostavljati i snimati u pornografskom stilu. Kada se stvar otkrila, dotični posvojitelj je kasnije uhićen i osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu, a ova udomljena kod normalne obitelji.
SLUČAJ UKRAJINSKIH FOTO-STUDIJA
Ukrajinska policija je 2004. godine obavila nekoliko racija u kojima su otkriveni foto-studiji u kojima se snimala dječja pornografija. Da stvar bude bizarnija, dotični foto-studiji su se reklamirali kao obični foto studji koji su omogućavali "modna snimanja", a roditelji su, ništa ne sluteći, sami slali djecu u studio sa željom da postanu foto-modeli. Ustanovljeno je da je u periodu od nekoliko godina snimljeno oko 1500 djevojčica, uglavnom starosti od 6 do 16 godina. A nakon što je čitava stvar otkrivena i krivci privedeni, posebno je zanimljivo to da gotovo nitko od roditelja nije podigao tužbu. (link)
S druge strane, bilo je slučajeva koji su uključivali "strance" (sa fotoaparatima), no pokazalo se da su u većini tih slučajeva su stradali potpuno nedužni ljudi. Evo ih samo nekoliko:
SLUČAJ NIZOZEMSKOG FOTOGRAFA
U ljeto 2006. godine mediji (a čak i neki internetski forumi) su se bombastično raspisali o tome kako je u Splitu, na Žnjanu, uhvaćen i premlaćen čovjek koji je "snimao golu djecu na plaži". Dan kasnije, utvrdilo se da je dotični "pedofil" zapravo nizozemski novinar koji je snimao panoramu plaže za reportažu o Jadranu. Čak se i policija ponjela neprofesionalno kada je dotični došao u policijsku postaju prijaviti napad. (link)
SLUČAJ MIJE VESOVIĆA
Poznati domaći fotograf Mio Vesović, našao se pod policijskom istragom zbog jedne slike koja je trebala biti izložena na izložbi "Akt u hrvatskoj fotografiji". Sporna crno-bijela slika, snimljena početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, prikazuje golog dječaka kako stoji nasred sobe sa buketom cvijeća u rukama. No neposredno prije otvorenja izložbe, na temelju anonimne dojave policija je zaplijenila sliku, računalo i kompletnu arhivu negativa. Štoviše, u ovaj slučaj se uključila i dječja pravobraniteljica koja je u svojoj uobičajenoj maniri recitirala zakone, uz obavezno spominjanje "privatnosti" i zabrinutosti "jer takve slike potiču ljude na pedofilska ponašanja." (link)
FRANCUSKI SLUČAJ
U Francuskoj se dogdio slučaj u kojemu je ravnatelj jedne umjetničke škole našao pod istragom zbog optužbe za distribuciju dječje pornografije jer je organizirao izložbu na temu nevinosti na kojoj je između ostaloga bilo i slika (polu)gole djece. Da stvar bude apsurdnija, to se dogodilo 6(!) godina nakon što je dotična izložba održana, a sve navodno na inicijativu nekakve udruge za zaštitu djece. (link)
SLUČAJ NEPOZNATOG AMERIČKOG FOTOGRAFA
Nedavno je pak u Americi dignuta uzbuna i alarmirana javnost zbog nekog fotografa koji se prošetao uz dječje igralište, i pri tome okinuo nekoliko fotografija. Stvar je odmah osvanula u lokalnim medijima, sa opisom "sumnjivca", te izjavama zabrinutih roditelja. (link)
ENGLESKI SLUČAJ
Jedan čovjek koji je u lunaparku snimao vlastitu djecu kako se igraju, od strane "zabrinutih roditelja" bio je proglašen perverznjakom. (link)
Naravno, ovakvih slučajeva ima još mnogo. I jednih i drugih. No kada bi se na kraju sve zbrojilo, zasigurno bi ispalo da je bilo daleko više ovih drugih slučajeva.
Štoviše, čini se da danas zapravo veća opasnost prijeti "nepoznatim" fotografima od paranoidnih roditelja i dušebrižničkih institucija, koji su (pravdajući to nekakvom "zaštitom" i "prevencijom") skloni čak i fizički napadati fotografe, ili ih pak "za svaki slučaj" izvrgavati traumatičnim policijskim istragama, nego što djeci realno prijeti bilo kakva fizička ili psihička opasnost od toga da ga netko na ulici fotografira, ili pak da gleda njegovu sliku.
I za kraj, evo jedan zgodan filmić o strahu od stranaca:
Penn&Teller Bullshit - Stranger Danger
nedjelja, 04.03.2012.
Foto-masovka
Prosvjedi su uobičajen način izražavanja javnog nezadovoljstva naroda zbog neke političke ili slične odluke. Iako uglavnom prosvjeduju studenti, radnici i seljaci, bilo je slučajeva da su zbog narušavanja prava da snimaju na javnim mjestima, odnosno de facto izjednačavanja sa kriminalcima i davanja prava policiji i zaštitarskim službama da ih maltretiraju kad god im se svidi, prosvjedovali i fotografi...
Tako je u Londonu, početkom 2009. godine, nakon što je od strane parlamenta izglasana nadopuna antiterorističkog zakona, koja je praktički svakog fotografa koji snimi neku uniformiranu osobu (policajca, vojnika ili slično) pretvorila u kriminalca, održana foto-masovka ispred zgrade Scotland Yarda.
Slično okupljanje se održalo i na londonskom trgu Trafalgar, zbog učestalog policijskog maltretiranja fotografa, odnosno pretjerane upotrebe ovlasti iz antiterorističkog zakona prema kojoj su čak i bez osnovane sumnje da čine nešto kažnjivo, policajci zaustavljali i pretresali fotografe.
Kako se i kod nas ponekad događaju slučajevi da fotografi imaju problema sa zaštitarima i policijom, možda bi se moglo, kao nekakva reakcija, organizirati nekakvo slično javno okupljanje, ili čak "flashmob".
subota, 03.03.2012.
Zaštitari, obrazujte se!
Prije nekoliko dana, na Forumu.hr jedan forumaš je izvjestio kako je, u društvu prijatelja, doživio susret sa zaštitarima u okolici zagrebačke Arene (sportske dvorane). Iako susret nije bio traumatičan (u smislu zaštitarske arogancije), svejedno pokazuje da se i dalje "iz sigurnosnih razloga" tlači fotografe, pogotovo one sa SLR aparatima.
LINK NA POST
Za gospodu zaštitare i sve njima slične (šefove i supervizore), koji očito pate od epidemijske neupućenosti, i koji uporno zbog te neupućenosti namjerno diskriminiraju fotografe na način da se doslovno lijepe na ljude sa SLR aparatima ko muhe na izmet, očito treba ponoviti neke stvari:
1. NE POSTOJE "PROFESIONALNI FOTOAPARATI" - Kao što to da netko vozi tamić umjesto fiće ne znači nužno da je profesionalni vozač, isto tako to što netko ima SLR ne znači nužno da je čovjek profesionalni fotograf koji snima u komercijalne svrhe. No ljudi očito vole robovati stereotipima.
2. FOTOGRAFIJA JE FOTOGRAFIJA BEZ OBZIRA KAKVIM FOTOAPARATOM JE SNIMLJENA - Bez obzira na to je li snimljena mobitelom, kompaktom, SLR-om ili tehničkom kamerom, snimljena fotografija je prikaz koji prikazuje dvodimenzionalnu sliku trodimenzionalnog prostora koji se u trenutku okidanja nalazio u vidnom polju objektiva.
3. AKO NEMA ZNAKA ZABRANE, NEMA ZABRANE! - Ako je zabrana izvješena, tada ta zabrana mora jednako vrijediti za sve, bez obzira na vrstu aparata. S druge strane je izuzetno licemjerno stavljati zabrane snimanja u javne prostore koji su pod video nadzorom, po sistemu "mi ćemo vas snimati koliko god želimo, ali vama to nećemo dopustiti jer se zbog vaše kamere osjećamo jako ugroženima".
petak, 02.03.2012.
Propast jedne legende?
Kodak, jedan od najvećih proizvođača fotografskih potrepština čini se da u zadnje vrijeme nezaustavljivo propada. Prvo je 2009. godine prekinuta proizvodnja legendarnog Kodachrome filma. Prije cca mjesec dana Kodak je objavio bankrot. Nedugo nakon toga iz Kodaka je došla vijest kako se prekida proizvodnja svih dijapozitiv filmova, no navodno će i dalje proizvoditi kemikalije za njihovo razvijanje. Ako se ovaj trend nastavi, moglo bi se dogoditi da Kodak u skoroj budućnosti potpuno obustavi proizvodnju filmova, što bi za dobar dio fotografa, koji snimaju na film i koriste samo Kodakove filmove, predstavljalo svojevrsnu katastrofu.
Slike starog Zagreba (i malo muzike)
četvrtak, 01.03.2012.
Prevencija po širokoj osnovi?
Današnju pojavu kriminaliziranja fotografa u ime nekakve "prevencije zločina" moglo bi se komotno usporediti sa "prevencijom po širokoj osnovi" iz doba nacističke njemačke.
Naime, "prevencija po širokoj osnovi" je metoda koju je za vrijeme drugog svjetskog rata, u logoru Auschwitz-Birkenau, provodio doktor Josef Mengele sa svrhom prevencije širenja zaraznih bolesti među zatvorenicima u logoru. Ukoliko bi u nekoj baraci bio otkriven bolesnik zaražen nekom zaraznom bolesti, čak i ako se bez simptoma samo posumnjalo na bolest, dotični bolesnik bi tada bio ekspresno otpremljen u plinsku komoru. No osim njega, u plinsku komoru bivali bi isto tako "preventivno" otpremljeni i svi stanari barake u kojoj se ovaj nalazio, kao i svi stanari svih okolnih baraka. Tako se zbog jednog (možda) bolesnog čovjeka ubijalo još i par stotina ili tisuća manje-više zdravih ljudi.
No, koliko god to nekima nevjerojatno zvučalo, takva "prevencija po širokoj osnovi" se i danas uvelike koristi. Najčešće kada se radi o "prevenciji" nekih oblika kriminala, a u zadnje vrijeme su to prvenstveno pedofilija, voajerizam i terorizam, a posebno je zagovaraju razni paranoici i dušebrižnici, uključujući čak i neke državne institucije.
Fotografi su tu već tradicionalno prvi na tapeti, jer prema izvitoperenoj "logici" gore spomenutih paranoika (a paranoja je sve samo ne logična) ispada da već i sam pogled na fotografiju onome što je na fotografiji nanosi nekakvu "štetu", i/ili pak znači da dotična osoba neizostavno ima neke skrivene pogubne namjere prema onome što fotografira.
No još je zanimljivije to, da dok je u ono vrijeme dotična Mengeleovska metoda "prevencije" kretala od "izvora zaraze", te zatim obuhvaćala bližu i širu okolinu, danas kao da se ide u suprotnom smjeru - kreće se izvana, od šire okoline ("šume"), odnosno "od onih koji bi mogli nešto učiniti", a do ishodišta ("drveta") , tj. do onih koji doista jesu problem, se često niti ne dođe.
Štoviše, dotična praksa bi se mogla čak (tragikomično) opisati i jednim vicem - a poznato je da u svakom vicu ima barem pola istine:
"Zašto bježiš?"
"Režu jaja zečevima!"
"Ali ti nisi zec nego magarac."
"Da, ali dok ja objasnim da nisam zec makar imam duge uši..."
