POSJETA RODITELJSKOM DOMU
. . .
Došli su susjedi, posjedali na stolice i na prag, razgovaramo i smijemo se, majka nešto pripravlja, otac se raduje jer je već skinuo ham s velikog kobiljeg vrata i sada sjedi u toploj kuhinji. Razgovaram sa susjedima; sa susjedima moraš razgovarati kada si došao posjetiti rodno selo. Razglabaš tako s njima i smiješ se sa susjedima, ali u isto vrijeme osluškuješ nešto nametljivo što je u tebi i što ti govori da više s njima ne bi mogao živjeti. Ne misliš to ti, nego ono nešto u tebi. To je kao da u tebi sjedi drugi čovjek, kojega moraš slušati. Razgovaraš s ljudima, a u isto vrijeme vodi se razgovor koji nitko ne čuje između tebe i tog nekog koji je u tebi. Ti kažeš: »Zašto ne bih mogao živjeti među njima?« A taj netko odgovara: »Pogledaj ih dobro i čuj što govore i uvjerit ćeš se da više ne bi mogao živjeti među njima.« Ti ponovno govoriš: »Gledam ih i slušam što govore i čini mi se da bih mogao živjeti među njima, konačno prošlo je samo dvanaest godina otkako sam otišao u onu tvornicu, zatim u školu, no i na taj fakultet, baš mi je bogzna što taj fakultet... Ali taj netko koji je u tebi šapće ti: »Dok to govoriš, već ih malo ne voliš, želiš ih zavoljeti nasilu.« Dolaziš do zaključka da te taj netko koji je u tebi dobro poznaje, jer zaista ne voliš te susjede i ne bi mogao živjeti među njima. Pitaš se da nisi možda uobražen, da ti nije karijera udarila u glavu. To nešto ili taj netko u tebi bdi i došaptava: »Nije to zato što ti je karijera udarili u glavu, moraš još promisliti zašto ih ne voliš; možda zato što su te gurnuli u taj grad, tim kugličnim ležajevima, tom centralnom grijanju, toj biblioteci koju imaš u stanu, što su ti dopustili da odeš, a sami se nisu maknuli i ne mogu sprati zemlju s ruku. Moraš još o tome porazmisliti.«

Prva noć u roditeljskoj kući na selu, poslije duge odsutnosti, nešto ti je neobično i čudno nešto na što se ne možeš navići. Kasnije, jednom, odjednom, iznenada, dok budeš govorio pred ljudima u nekoj dvorani u gradu, dok budeš nešto kupovao ili dok budeš stavljao nogu na tramvajsku papuču, sjetit ćeš se te noći i postat će ti glupo i pogledat ćeš na sebe kao na čovjeka kojeg ne poznaješ, i imat ćeš dojam kao da bi morao sebi predstaviti tog specijalista za kuglične ležajeve, a to si ti.

Sutradan u razgovoru s majkom pretresaš čitavo selo od prvog do posljednjeg broja. Ovdje se netko rodio, tamo je netko umro. O rođenjima govorite kratko, o smrti duže, jer, zna se smrt je nešto zanimljivo. Nakon što ste sa svih strana razmotrili i posljednju kuću, naglo ponestade materijala, nastade glup trenutak tišine, kada i jedna i druga strana hoće nešto reći, a ne zna šta. I tako, da bi se prekinula ta šutnja, koja postaje nesnosna počinjemo ponovno od početka, idemo ponovno od broja do broja, još jednom olajavamo svaku kuću, samo sada podrobnije i duže kako ne bismo ostali bez materijala. O tome kako stoji imanje, kako starci gospodare, o tome se ne govori jer obje strane znadu o čemu se radi. O tome se ne govori, ali to se nameće. Za koji trenutak sin će izići u trijem i vidjet će na stolu gomilu starih krpa i starudije i to će mu nešto reći, nešto što će ga razljutiti. Rado ne bi pošao tamo gdje su svinjac, kokošinjac i staja, ali kad je već izišao iz kuhinje, a zatim iz trijema, onda mora poći i dalje. Dolaziš tada do uvjerenja da te jako privlače ta mjesta gdje očekuješ zateći propadanje koje je djelo vremena. Žuriš prema tim mjestima jer želiš što prije svršiti s tim ogledanjem. Evo već si kraj svinjca i vidiš da pregrada koja razdvaja gajbe sa svinjama nije izdražala pritisak rila i leži polomljena. Zatim u staji i konjušnici vidiš rupe na drvenim jaslama, a u konjušnici staru, pokvarenu vijaču. Otac i majka, koji sami vode imanje i govore da se nekako snalaze nisu se dosjetili da ćeš biti tako lukav i zloban i da ćeš sve to primijetiti, inače bi polomljenu pregradu prekrili steljom, u jasle bi pometali slamu, a vijaču bi mogli skriti u snoplju. Ni sam za sebe nisam dobro postupio čeprkajući po tim stvarima, jer bit će mi se teže pretvarati da nisam prozreo tajnu roditelja o imanju koje propada. A ta mi je obmana potrebna da bih mogao živjeti u gradu.

Naredni su dani boravka u roditeljskom domu za specijalistu za kuglične ležajeve, to jest za mene, rozdoblje u kojem uviđam da dolazi do onog opasnog zbližavanja između mene i roditelja i da valja završiti s posjetom. Jednoga ćeš dana odjednom primijetiti neku pojedinost; može to biti mahovina na proštacu u plotu ili prag izlizan nogama i nalik na malo sedlo, ili nešto drugo i imat ćeš dojam da si vidio previše.

I onda se više ne čudiš što je otac na tebe sumnjičavo pogledao kao na lopova koji mu želi ukrasti čitavu istinu o njemu a ti si pogledao oca i majku i nazreo si duboko u njihovim očima tebi upućen zahtjev da otputuješ. Potreba rastanka tako je jaka da počinješ skupljati svoje krpice; namjeravao si ostati dulje, ali ubrzavaš svoj odlazak. Roditelji te ne zadržavaju; naprotiv: savjetuju ti da otputuješ ranije, kao da se pribojavaju da bi se moglo dogoditi nešto što bi te pomelo da otputuješ i zbog čega bi s njima ostao zauvijek. Plaše se da s njima ne ostaneš zauvijek jer znadu da bi tebi bilo teško s njima i njima s tobom. I selo te izgoni osmijesima, mahanjem ruku i kapa. Selo istjeruje specijalistu za kuglične ležajeve onim brzim: »Do viđenja, do viđenja«; i umiruje se tek onda kada nestaješ s vidika, kada se kola koja te odvoze na stanicu nađu na cesti iza one velike skupine vrba. Kada prođem posljednju vrbu, osmjehnut ću se sam ne znam kako, sebi negdašnjem koji se verao na to drvo radi vrapčijeg gnijezda. A zatim ću još ugledati pepeljasti krajičak krova neke konjušnice i onda će biti kraj svemu. Ne baš sasvim kraj svemu, jer ipak pamtiš onu mahovinu na proštacu, kolac u plotu ili onaj prag izglačan nožurdama. Otac te dovezao na stanicu i otišao, a tebi je stalno pred očima onaj nagnjili svinjac, pokvarena vijača i kokoši na kruški. I sada, dok sjediš u vlaku i nakon što je minuo i onaj posljednji hip sa slikom kola na kojima otac odlazi - sve ti to stoji pred očima.

Julian Kawalec (1916-2014)

(Odwiedziny u rodzinnym domu, 1962.)


Na fotografijama je cijela priča POSJETA RODITELJSKOM DOMU, iz moje knjige "Antologija poljske pripovijetke".