“XXX.

Godine 1875. bio sam u Trstu i tude sam se sprijateljio s mladim, veoma umnim redovnikom.

Među ostalim puno mi je propovijedao o starcu Ambroziju, jako milu, učenu čovjeku, a rodom iz Zagorja. - To je najpobožniji, najvrjedniji član u cijeloj provinciji, reče mi prijatelj. Sada je teško obolio, ali silno voli kada ga mladi ljudi posjećuju.

Kada dočuh da je starac rodom iz Zagorja, vrlo se obradovah i posjetih ga.

Starac me je toli milo i toli prijazno primio, da se nijesam mogao dugo odijeliti od njega.

Kada mu rekoh da sam iz Zagorja, čudno mu zaigra oko i starac, za koga mi rekoše da je tolik svetac, sasvim me iznenadi, počev ovako:

- Moji su zemljaci vatrene krvi. Tvoje oko, mladiću, tako je časomice vatreno, a sad opet toli vlažno, da bih se skoro pobojao, nije li mojemu zemljaku zaplijenjeno srce?

Poniknuh glavom i mučah.

- Što, mladi zemljače?

- Kada me pitaš, pravo ću ti reći, časni starče. Mislim, da me ti ne bi pitao o tom da ti nijesam zemljak. Dakle pravo ću ti reći: da mi itko zaplijeni srce, zaplijenila bi ga barunica K. što stanuje u tvojoj ovdje ulici.

Starac se trznu. Žar mu se proli blijedim licem, bijela brada mu zadrkta, a nešta tajna šapnu što ga nijesam razumio i uzdahnu duboko.

- Okani se barunice! - stisnu mi na polasku ruku, - i pozdravi sveto rodište moje, dražesno Zagorje!

Za tri dana, odlazeći iz Trsta, čuo sam da je Ambrozij umro. - Taj Ambrozij bijaše Ivan Martinić.

*

Lijepo i milo moje Zagorje! Opet dišem slobodnim, razdraganim dahom u tvojih vinorodnih brdinah. Vlastelinski dvorovi sve su rjeđi i rjeđi na tvojih brdinah; gospodarske djece ponestaje, da se voziču ljenčariti u velike gradove i učiti kako treba postati odmetnikom svoje domovine!

Mjesto vlastelinskih dvorova, punih tamnih romantičnih priča, dižu se ponosno čiste potleušice zdravoga i veseloga puka, a iz tih potleušica hrle sinovi puka, marljivi i daroviti mladi ljudi u široki svijet, pa se svi vraćaju zdravi, krepki Hrvati u domovinu svoju i svi se hvataju u zajedničko složno kolo, da uskrise opet sretnu i staru hrvatsku zemlju!

Samo dao Bog još zdravom tvomu puku pravih hrvatskih učitelja, pa smjelo pokaži onda put svakomu ciniku što zdvaja o tvojoj budućnosti i prezire tvoju sadašnjost, neka se ukloni od tvoga ognjišta!”

POSVEĆUJE
gospodični
Milici Hajdinovoj
svojoj miloj zaručnici
PISAC

ANTE KOVAČIĆ, BARUNIČINA LJUBAV (1878)



“Milka Kovačić, djevojački Hajdin, rođena je 1858. kao kći velikogoričkog nadcestara Đure i žene mu Marije (rođene Vučinić), porijeklom iz Srpskih Moravica. Učiteljsku je školu pohađala u Zagrebu; 1878. udala se za poznatoga hrvatskog književnika i pravnika dr. Antu Kovačića, koji je u siječnju 1889. otvorio advokatsku kancelariju u Glini. Nakon iznenadne muževe smrti u prosincu 1889., Milka u Karlovcu upisuje Srpsku učiteljsku školu i ondje maturira 1890., ali u tom gradu ne uspijeva dobiti učiteljsko mjesto jer odbija zahtjev župnika Hegedušića da prijeđe na rimokatoličku vjeru. Godine 1891. postaje učiteljicom glinske pučke škole, gdje je na službi sve do 1909. Za vrijeme tzv. Veleizdajničkog procesa u Zagrebu, montiranog protiv 53 srpska političara, usmjerenog protiv javnosti sklone stvaranju zajedničke države Južnih Slavena, biva premještena u Satnicu kraj Đakova, a potom i Jakovo pored Zemuna. Umirovljena je prije vremena iz političkih razloga, pa je u Glini živjela sve do smrti 1931. Njezin i Antin sin Krešimir Kovačić bio je poznati novinar i predsjednik Jugoslavenskoga novinarskoga udruženja između 1923. i 1928. Zanimljivo je da je Milka od nasljednika poznate glinske porodice Peleš otkupila klavir na kojem je navodno prvi put odsvirana hrvatska himna koju je na tekst Antuna Mihanovića uglazbio Josif Runjanin; to je glazbalo ostalo u vlasništvu njezine kćeri Olge Kovačić, koja ga je 1950. poklonila Muzeju Srba u Hrvatskoj.”