U mojoj sobici prepunoj knjiga i odjeće na stolici, ne sklanjam ju više stalno u ormar i iz ormara nego pustim da leži preko naslona i onda kopam, kopam, kopam tražeći grudnjak i u tome je uvijek draž, izvući iz gomile crne odjeće eureka crni čipkasti grudnjak, bijele nosim samo kad idem doktoru a to je nikad, nikad ne reci nikad, u koju sam ušla noćas oko 02 sata, moje uobičajeno vrijeme za u krevet - 01, 02, 03, nešto je bilo neobično, drugačije, drukčije svjetlo, svemirci? Iza stolice i iza zavjese blistalo je u sobu bezbroj sjajnih svjetlašca sa ogromnih borova, u čije granje se inače zavlači mrak i visi u noći u pramenju do zemlje raspuzujući se po obližnjem groblju i zgradama dok ne umakne od svitanja, i svjetlucalo i titralo na crnom prozorskom displeju. Zar već? - pomislila sam. Iza prozora, veličanstveni borovi blistali su omotani svjetlećim lancima, emanirajući prisnu mi čaroliju djetinjstva, snijega, bajki, zimskih radosti, snjegovića, naranča i kolača, saonica, mirisnih jelki, kuglica, mama, tata, predstave Loptica Hopsica na koju me vodila mama u organizaciji njene tvornice Nada Dimić koja nam je punila u prosincu pakete Kraš čokoladama, u staniol zamotanim šećernim i 505 bombonima i svojim proizvodima – finim pidžamama, majicama i trenirkama od čistog pamuka, poklonima za djecu svojih radnika i radnica i dijelila karte za kazališne predstave. Bilo je divno primiti na velikoj priredbi poklone od Dimićkinog Djeda Mraza i s maminim prijateljicama i njihovom djecom smijati se i pljeskati Loptici Hopsici, a danas je ta, za nas djecu veličanstvena „mamina“ tvornica, samo uništena spaljena ruina u centru Zagreba, mislim da je pisalo da ju je uništio onaj nesretni viljuškarist po obrazovanju, koji je srušio i pol ulice u centru Zagreba svojim bagerima i nešto na Tuškancu je uništio isto, sveudilj lijepeći si na čelo komade pršuta i s čašom loze u ruci, što bi rekla bogata studentica Anne D. u bijesu i u strahu za tatinu imovinu pred požarom - NAKAZA.

"SPLITSKI poduzetnik Željko Kerum, koji je na adresi Erdodyjeve ulice u kojoj se jučer (listopad 2007) u dva navrata dogodilo urušavanje počeo graditi podzemnu garažu, izjavio je kako svu odgovornost, ako postoji, preuzima na sebe. „Nije kriv ni izvođač radova, ni nadzorni organ odnosno inženjer, kriv sam isključivo ja", kaže Kerum te dodaje kako iza svega stoji. Upitan o tome tko mu je, ako je znao da je područje trusno, izdao građevinsku dozvolu, Kerum uzima malu stanku, pa ne odgovara na pitanje: "A nisam ja iz struke, pa, ovaj… Ok, pogriješio sam. Ipak smo mi ovdje izvođači iz Splita, iz Dalmacije, u nas je sve ovdje tvrdo, i nismo znali da je tako mekano u Zagrebu, pa zato se to i urušilo, mislim, šta..", kaže Kerum, a upitan o tome je li svjestan da je napravio veliku štetu i da će tu štetu vjerojatno morati i platiti te ima li dovoljno novaca za to, samouvjereno odgovara: "Pa ako nemam zaradit ću, još sam mlad. Nije problem, mislim, ako sam napravio grešku ja stojim iza nje i sve što treba platiti, ja sam tu", kaže Kerum te dodaje kako "su krivi jer nisu pretpostavili da to nije teren sličan kao što je u njih".
Dođe tip u Zagreb s bagerima, uništi stoljetnu zagrebačku tvornicu i spomeničku baštinu i veli, jebi ga, nije tvrdo ka u nas. Samo to. Možete li to zamisliti u Austriji, Švicarskoj, Mađarskoj? Je li tu mafija u miru, formirana na kriminalnoj „prijetvorbi & privatizaciji“, razornija od bombe u ratu, kad tako olako ruši što je postojalo desetljećima u centru grada, hranilo ga i oblačilo, i s čim su se ponosili Zagrepčani i Zagreb?

Ušuškana u toplom krevetu, u svijetloplavoj pamučnoj pidžamici iz Dimićke koja je i danas kao nova, pod titravim sjenama borova s ulice na zidu, zaspala sam sanjajući da poput Andersenove djevojčice sa šibicama letim s mamom u noći iznad Dimićke, krasne i uređene kao nekad, u kojoj punom parom rade vrijedni radnici i radnice u toplim radionama s rešetkastim prozorima i proizvode najljepše pidžamice i darove za djecu, a po nama i po svemu anđeli s neba sipaju gusti, blistavi snijeg.

Božićna čestitka od moje bake Katarine mojoj mami na adresu N. D.




„Prema već provjerenom receptu devastacije tekstilne industrije, i tvornica “Nada Dimić” danas dijeli sudbinu heroine s kojom dijeli i ime. Vrata tvornice koja je nekoć zapošljavala oko 1700 ljudi (većinom radnica), zatvorila su se 2000. godine i baš poput neustrašive borkinje i heroine svoga doba, briše se iz redaka pisane povijesti.“


Nada Dimić prije i poslije „prijetvorbe“