GLAVA ŠESNAESTA

'Trnjanska obala na Savi. Druga obala Save.
Ne okreći se, sine!'

Zoran Novak se sjeća da je te noći (a noć je već bila na izmaku i pramenje magle je otvaralo put zorí), da je te noći bio zbunjen i iznenađen kao nikada dotle u životu saznanjem ko mu je otac, i rekao je to ocu. U lice, otvoreno.

Sjeća se da je onda dobio dva šamara. S jedne i s druge strane lica. Ošamario ga je otac, koji je bio ljut, strašno ljut i usplahiren, nervozan. Uhvatio se za obraze Zoran Novak i ni riječi nije rekao, ni plakao nije, ni vremena nije bilo za plakanje jer su već lupali koraci potkovanih cokula na vratima, a otac ga ščepao grubo i ljutito i na ramenima ga, kao vreću nekakvu, iznio kroz vrata na terasi.

Sjeća se onda krovova, vlažnih od rose, krovova ravnih betonskih i krovova nagnutih, od crepova; po tim krovovima su bježali verući se kao mjesečari. Visina je bila strašna i otac više nije morao da ga grubo drži uza se, jer se Zoran plašio te vrtoglave visine. Plašio se ljutitog oca i plašio se da ne padne zajedno s njim s krova. A bilo je vrlo uzbudljivo to vratolomno penjanje po krovovima.

Sjeća se da je za njima resko pocijepala tišinu krovova pod rosom automatska puška s prve ravne terase pred ateljeom. Da su meci otkidali malter i parčad cigle sa dimnjaka iza koga su se bili zaklonili. I da se gonioci nisu usudili da pođu dalje za njima po klizavim nagnutim krovovima.



Sjeća se da je otac razlupao staklo nekakvih tavanskih vrata, da su se spuštali niz sve spratove neke nepoznate kuće, da su prošli kroz jedno dvorište, a kroz dvorišnu zgradu izašli na sasvim drugu ulicu.

Da je ta ulica bila pusta. Da su žurno išli i skretali u sve mračnije i sve tamnije ulice. Da su prešli preko željezničke pruge, na kojoj su pragovi i šine bili vlažni od rose. Da su onda išli kraj niskih sirotinjskih kućica, u kojima su se već palila jutarnja svjetla i prvi ranoranioci se spremali na posao. Da niko nije obraćao pažnju na njih. Da se otac često osvrtao držeći ruku na pištolju očekujući potjeru, a da im je potjera, izgleda, izgubila trag.

I sjeća se Zoran Novak da je bez riječi išao za tatom. Nije ga tata silom vukao. Bojao ga se Zoran poslije onih šamara, a onda, sama avantura bila je uzbudljiva. Išao je za ocem držeći ga za ruku.

Onda su išli nasipom, a rosa je ovlažila zemlju na nasipu i blato im se lijepilo za obuću. Istanjivalo se pramenje magle, primicala se zora i vidnije je postalo. Uhvaćena nasipima, sa sebe je svlačila maglu rijeka u vrbacima, s rijeke je dolazila hladnoća. Otac je išao nešto sporije i u jednom momentu posrnu i pade. Sin mu je pomogao da ustane. Pridržao ga.

A kad je zatim pogledao svoje ruke, vidio je – krvave su.

- Tata! - reče sin. - Ti si ranjen!
Tata nije htio da se zadržava, pošao je dalje, a korak mu je bio sve nesigurniji. Ispod rukava lijeve ruke tekla je krv.
- Da, Zorane! Ranjen sam. Kad smo bili iza onog dimnjaka na krovu. Hoće da me ubiju, razumiješ li? Ubiju! A ti im pomažeš.
Onda su se odmarali, pa su išli dalje nasipom, ali ne brzo, jer je tata sve teže, sve teže koračao.
- Možeš i sad da im pomogneš, Zorane - reče. - Sačekaj ih i kaži im gdje sam. Izdaj me! Ionako žure da me što prije ubiju!
Opet je posrnuo, ali se ovog puta održao na nogama.

I sjeća se Zoran Novak: zaplakao je tada. On je već bio veliki dječak i gotovo je zaboravio svoje posljednje suze. Ni sad nije htio da plače, ali su suze same potekle, plač tih, težak, kad se čini da suze ne teku niz obraze, nego se slivaju na samo srce gdje peku. Peku od uvrede. Zar sam ja takav? Tatu da izdam?

- Neću da te izdam, tata! Ja mrzim one koji hoće tebe da ubiju!

I otac ga je zagrlio onom zdravom rukom, i išli su zagrljeni nasipom, pa je Novak mlađi želio da se ranjeni otac još čvršće nasloni na njega, ali suze su i dalje tekle.

Onda se odnekud iz magle i vrbaka pojavio omalen, zdepast i krivonog mladić koji je stajao mirno tu na nasipu s rukama u džepovima i čekao da mu se približe. Zoranu se činilo da ga je ranije viđao negdje na ulicama grada, i to sa čistačkom klupicom ispred sebe. Zar i ovdje, na nasipu pored rijeke, zar i ovdje čisti cipele?
- Donio sam pozdrave od Vinka! - rekao je tata tom mladiću.
Mladić se pokrenu s mjesta. Mirno ih je gledao i odgovori:
- Dobro jutro.
A onda, kad su već bili sasvim blizu, upita tiho:
- Gdje je drug?
- Koji drug? - upita Novak stariji.
- Zar niste dvojica?
- Dvojica smo, zar ne vidite? - odgovorio je tata.
Mladić ih je dalje smireno i pažljivo gledao.
- Gdje je drug »Bijeli«?
- »Bijeli«? - Tata se izgleda iznenadio. - »Bijeli« nije ni bio sa mnom.
- Zajedno ste pobjegli iz transporta?
- Zajedno. Svako ko je mogao, bježao je. Rasturili smo se. Ja sam slučajno upao u Zagreb. Ne znam na koju je stranu otišao »Bijeli«?
- To je onda zabuna reče mladić. - Trebalo je da prebacim »Bijeloga« i vas. Obavještenje je pogrešno. Šta ćemo sada?
- Prebacite nas dvojicu!
- Zabuna je - ponovi čistač cipela. - Mislili smo da je »Bijeli« ugrožen... Naravno, i na vas smo mislili. Šta možemo sad! Pođimo!
Mladić pođe ispred njih duž nasipa. Slijedili su ga. I onda kad se mladić naglo spustio u vrbak. Tamo je, sakriven u granju, ležao čamac.
- Ulazite!
Čamac se zaljuljao kad je tata koračio u njega, pa se tata morao rukom pridržati za rub. Na rubu su ostali krvavi tragovi njegove ruke. Mladić je spazio tragove kad je čamac već bio otisnut.
- Čovječe! - reče. - Pa vi ste ranjeni!
Na trenutak je zaustavio vesla gledajući u inženjerovu opuštenu ruku.
- Slušajte! - reče. - Da vam nisu na tragu?
- Ne znam - odgovorio je inženjer. - Pucali su kad smo bili na krovovima. Poslije ih nismo vidjeli.

Razdanjivalo se. Sklonila se magla i vidjelo se daleko, čak gore do mosta. Zoran je viknuo:
- Gledajte! Motociklisti!
Džombastom stazom duž nasipa valjala su se dva motocikla sa prikolicama.
- Pronašli su nas - reče mladić. - Ipak su vam na tragu. Bit će sad malo teže.
I prilegnu na vesla.
Išli su ukoso, malo nizvodno, ne sijekući rijeku u pravoj liniji. Mladić je brzo, ritmički i ravnomjerno veslao.
- Ja ne mogu s vama dalje od druge obale. Nepredviđeno je to što su vam na tragu. Ipak će biti sve u redu. Idite pravo preko čistine u šumu. Tamo pronađite lugara Šašića. „Drva su isporučena“, recite. On će se dalje brinuti. Hoćete li izdržati s vašom ranom?
- Izdržaću. Nije opasno. Sigurno ću izdržati!
Novaci, otac i sin, bili su licem okrenuti prema drugoj obali, koja im se primicala. Mladić koji je veslao bio je licem okrenut prema nasipu sa koga su pošli. On je viknuo:
- Lezite! Lezite na dno!
Odmah poslije toga je prvi metak pljusnuo u vodu. Motociklisti su se zaustavili na nasipu i pucali. Vikali su nešto, ali se to nije razumjelo. Zbog pucnjave, valjda. Čistač cipela ubrza zaveslaje. Dva Novaka su već ležala na dnu čamca.
Mladić reče:
- Morat ćete požuriti kad vas iskrcam. Druge patrole prelaze most. Imate vremena da stignete do šume prije no što vam presijeku put.
Oni nikakve druge patrole nisu vidjeli jer su ležali na dnu čamca dok su iznad njih i oko njih lutali meci. Zoranovo lice je bilo pored lica njegovog tate. Ruka tatina prebačena preko Zorana kao da ga štiti. Tata je žmirio i mrštio se. Da li od rane?
- Slušajte, inženjeru - govorio je mladić između zaveslaja. Zapravo nije više ni veslao već je rukama privlačio vrbove grane i uvlačio čamac u gustiš. Bili su na drugoj obali. - Ozbiljno vas pitam: hoćete li izdržati? Kakva je vaša rana?
- Izdržat ću - rekao je Novak stariji i uspravio se u čamcu. Oko njih su se plele grane tužnih vrbika. – Izdržat ću. Hvala vam!
Od rijeke do nasipa s ove strane je nisko čupavo grmlje i rupčage.
- Iza nasipa je čistina - reče mladić za njima. - Onda šuma. Sretno!
- A kud ćete vi? - upita Zoran.
Mladić se nasmiješio na dječaka. Imao je neobično lijepe i zdrave zube.
- Ne brini, momče - reče kroz osmijeh. – Vratit ću se u grad. Požurite!
I otisnu svoj čamac od obale. Kuda? Opet na rijeku? Bili su već na pola puta između vrbika i nasipa. Zoran se još jednom okrenuo. Vidio je kad se mladić naglo uspravio u čamcu na rijeci, uhvati se za grudi i bućnu u vodu.
- Pogodiše ga! Tata! Pogodiše ga!
I tata je stao da bi pogledao. Čamac je bio okrenut dužinom uz tok vode. Prazan čamac. Onda uz desni bok čamca, onaj koji je nevidljiv za strijelce s lijeve obale, izroni glava mladićeva. Nasmijana. I još im je mahnuo rukom. Namignuo.
- Sretno!
- Tata! Znam taj trik! On glumi da je pogođen! Tobože pogođen! Vidiš kako pliva i gnjura se uz čamac! Poslije će negdje izroniti i neće ga naći. Mislit će da je potonuo. Odličan trik!
Otac nije odgovorio. Žurno ga je povukao prema nasipu.
S nasipa je širok vidik. Pred njima je čistina zatvorena crnim zidom šume na dnu. Na čistini ima panjeva, jer je valjda i tu nekada bila šuma. Za njima rijeka i čamac na rijeci. Pust, prazan čamac. Gdje li je izronio i gdje li se skrio onaj neobični, zdepasti, krivonogi mladić?
Desno je prava linija hrpta nasipa sve do mosta i dalje od mosta.
- Tata! Dolaze patrole niz nasip! Od mosta!
Tata je to vidio, pa su se žurno spustili niz nasip. Pri dnu nasipa tata je pao. Ali se odmah digao.
Nije daleko do šume. Brzo bi Zoran pretrčao tu ledinu. Ali tata slabo trči. Nesigurno. Teško diše i oznojen je. Lijeva ruka mrtvo visi niz tijelo. Tata je sasvim blijed. Kao krpa.
- Tata! Nasloni se na mene, pa ćemo brže!
- Mogu ja, sine!
Pa je potrčao. I nakon nekoliko koraka pao. I jedva, jedva ustao pridržavajući se za neki panj. Daleko je još do šume!
Ovi motociklisti nisu pucali s nasipa. Jake su se mašine spustile niz nasip, nestale za trenutak iz vida i opet izronile iz jarka i žbunja na dnu nasipa. Onda su vrludale između panjeva kao neke goleme zunzave bube i polako osvajale prostor. A bjegunci su bili tek na sredini ledine.
Novak stariji reče:
- Sine, sad ćemo da promijenimo plan. Ti vidiš šumu? Trči, pravo, trči, ne zaustavljaj se! Ma šta se desilo, ne zaustavljaj se! I ne okreći se! Ma šta bilo! Ne okreći se, sine!
Bili su u poluležećem stavu, zaklonjeni iza dva uporedna panja izrasla nablizu. Kao da je jedan nikao iz korijena drugoga. Ima takvih panjeva na raskrčenim šumama.
- Onda idi kroz šumu, sine, sve dok ne nađeš lugara. Kaži mu... Kaži mu sve što si vidio i doživio posljednjih dana. Trči sada i ne okreći se!
- A ti, tata?
Tata je držao pištolj u rukama. Čak se i nasmiješio tata.
- Sine, sjećaš li se ti kog kaubojskog filma? Mali si bio, ali sam te vodio da ih gledaš. Jesi li vidio kako tamo pucaju? Nijedan metak ne promaši. Promijenio sam plan. Šta oni misle? Mene da ubiju? Čekam ih iza ovih panjeva! A ti trči i ne okreći se!



- Tata, da te sačekam tamo kod lugara?
- Sačekaj me, sine. Lugar će ti već reći. Požuri sada!
Sin je pošao. Onda se okrenuo, prišao naglo ocu i poljubio ga.
- Čekam te, tata!
Njegove hitre noge brzo su osvajale prostor. Skakutao je preko rupčaga, obilazio panjeve i grabio naprijed. Inženjer Novak je zaplakao, pa obrisao suze i okrenuo se prema potjeri.

Motociklisti zastadoše. Mlatarali su nešto rukama i objašnjavali se. Onda se razdvojiše. Jedna mašina krenu pravo preko čistine za malim. Druga skrenu udesno i krenu znatno brže. Valjda je tuda nekada nekakva šumska staza vodila, jer panjeva nije bilo i mašina je brzo osvajala prostor.

Inženjer pođe ulijevo da bi prepriječio put toj mašini. Pronašao je zaklon i mislio: kako da pucam? Zaklonjen? Ili otkriven?
Sad se sjeća, iz zoologije, one gimnazijske još, samo ne zna je li to bila rovčica neka ili ptica, ptica vjerovatnije, pa ta ptica ćuti i strepi dok se neprijatelj primiče. Onda poleti, glumi da joj je krilo slomljeno i navuče neprijatelja na sebe. Mladunčad da zaštiti, ta ptica!

Uspravio se, vidljiv sa svih strana ledine, cijev pištolja naslonio na ranjenu ruku i okinuo. Vozač se nemoćno previo preko upravljača, mašina skrenula u stranu i zaustavila se pored panja koji je oivičavao nekadašnju šumsku stazu. Stajao je uspravan dokle god ga nisu dobro uočili. Onda je opalio još jedanput, ali je ovog puta promašio. Ipak ne gađa kao romantični revolver-junaci, kauboji! Ali je to bilo dovoljno da ga spaze, poskaču s mašine i pronađu zaklon. I da počnu da pucaju na njega.

Onda se i on zaklonio iza ona dva panja. Meci su hitali prema njemu, rovali orošenu zemlju i tonuli duboko u trulim panjevima. Jedan ga okrznuo po licu. Okrznuo samo kao da ga je neko bičem udario, krv poteče niz obraz. Nije odgovarao na vatru. Čuvao je metke.

Odluči da promijeni mjesto. Da bolje vidi poljanu i šumu. Najbrže što je mogao, prebacivao se između panjeva u novi zaklon. Htio je da vidi šta je s drugom mašinom. Čuo je njeno zujanje, ali je, zaklonjen i polegao na zemlju, nije vidio. Ta mašina nije imala bivšu šumsku stazu pred sobom, pa je lagano stenjala, nestajala u rupčagama i opet se pojavljivala kao neka ogromna kornjača. Pa stala.

Suviše je džombasta bila ledina da bi mašina dostigla dječaka koji se približavao šumi. Htjedoše zato mecima da ga stignu. Skidoše puške i počeše da pucaju. Prema šumi. Valjda su negdje u blizini dječakovih razigranih nogu padali meci, jer se dječak okrenuo. I istovremeno čuo glas:

- Ne okreći se, sine! Trči!

Sin je ubrzao korak i nije se više okretao. Pa nije ni vidio kad se otac uspravio kao ždral na ledini, pronašao one koji su mu pucali na sina i opalio na njih. Jednog je pogodio. Pa su se onda svi koliko ih je bilo u potjeri okrenuli prema njemu, ocu.

Zoran nije vidio kraj te neravne borbe. Ni kako su se ocu oprezno privlačili po ledini i pucali bjesomučno ne smijući da podignu glave čak ni onda kad je njegov revolver sasvim ućutao. Ni to kad su mu se konačno približili, već sasvim nepokretnom i opruženom, i za svaki slučaj opalili još po jedan metak u to izmučeno tijelo bivšeg logoraša. Još je bilo života u tom tijelu, još jednom se streslo. Ne okreći se, sine...

Kroz šumu je vodila uzana staza, a drveće u šumi je bilo staro, čvornovato, granato. Iza šume negdje izlazilo je sunce i zraci su se probijali kroz granje i blistali u rosi.

Zoran Novak je trčao prema suncu.


__________________________________________________

Arsen Diklić je Ličanin, rođen 1922. godine u Starom Selu, koje je smješteno u lijepoj Gackoj dolini, između visokih planina Kapele i Velebita. Roditelji su mu bili zemljoradnici. Osnovnu školu pohađao je u Otočcu, koji je pet kilometara udaljen od njegovog rodnog doma. Dakle, svakodnevno je pješačio deset kilometara. Preskačući seoske plotove, gazeći njivama, šljivicima i šumarcima na tom putu, upijajući ljepote života uz rijeku kraj rodnog sela, nesvjesno je bogatio svoj književni talent.

Jedini iz sela nastavio je učenje u gimnaziji, također u Otočcu. Želja za znanjem vodila ga je dalje - do Bihaća, Gospića, Osijeka i Sarajeva. U Beogradu je studirao povijest umjetnosti.

Prvi susret sa svijetom knjige doživio je kao dječak u kući svojih roditelja, gdje su se u starom sanduku za brašno čuvale ostavljene knjige njegovog starijeg brata. Nije u tom sanduku našao nijedan roman, nijednu pjesmu, pripovijetku ni bajku, već samo stručne knjige, ali je i njih pročitao. Brat je one »prave« knjige ponio sa sobom, jer se čovjek nikada ne rastaje od lijepe knjige. Tako je Arsen Diklić prvi roman, Šenoino Zlatarevo zlato, pročitao tek kasnije kad se počeo služiti školskom bibliotekom. Ma koliko je biblioteka bila siromašna, nalazio je u njoj knjige nad čijim se stranicama radovao i plakao.
Njegovo drugovanje s književnošću nije prekinuo ni rat. U partizane je otišao 1943. i već je sljedeće godine napisao svoju prvu pjesmu. Kao urednik jednog partizanskog lista otvorio je u njemu dječju, pionirsku stranicu. Nakon rata surađivao je s Brankom Ćopićem. Sve je to usmjerilo Arsena Diklića da postane piscem za djecu.
Veći dio života proveo je u Vojvodini, pa u njegovim književnim djelima, uz tragove ličkog djetinjstva, susrećemo dunavske ritove i vojvođanske salaše.
Napisao je nekoliko knjiga pjesama i pripovijedaka, niz filmskih i televizijskih scenarija te romane Salaš u malom ritu i Ne okreći se, sine.

(Školska knjiga, Zagreb, 1986.)