Joie de vivre

Moraš mi dati ruku
rekla je moja djevojčica
a meni je bilo smiješno
odvikla sam se
držati se za ruke
dok hodam gradom
ona je tako slatka
osvaja prostor
pozdravlja ju asfalt i sunce
i golubovi na trgu
i škrinja sa sladoledom u daljini
pod Ledinim suncobranom
kamo smo se zaputile
ja i nova djevojčica u gradu
u tamnoružičastoj haljinici
i guste kestenjaste kose
da izabere svoj okus
hvala teta
ljupko veli prodavačici u kiosku
i dobije osmijeh
grad, grad, idemo u grad
vuče me
i veselo skakuće
s obrazima punim čokolade
gledam ju zadivljeno

S njom ponovo osjećam
joie de vivre
govorim mu
dok se skidam u sobi
pokazujući ružičasti polijantin cvijet
koji je ubrala za mene