Kopajući po knjigama koje mi godinama skupljaju prašinu što se neumorno taloži po policama i na njima poslaganim knjigama, naišao sam na knjigu smeđih korica na kojima piše:
Migić Ivan:
Napredno gospodarstvo i kućanstvo
Na unutrašnjoj strani korica našao sam rukopisom moje majke ispisane ove riječi:
Za dva farmera
Darija i Svena,
Za sve na ranču,
za savjet kopaču.
-.-
Za mamu Čeću
da napravi voćnu
još TORTU veću!
-.-
A tata Duško nek se sjeti kad je mali bio,
kako je ovu knjigu šarao i parao,
malo igračaka imao,
pa opet zadovoljan bio.
-.-
Sad nek je čita pa nek se pouči,
što sve na ranču može da poluči.
Bilo vam sretno i veselo!
novembar 1981. pisala baka Marica
* * *
Bila je to godina kad sam kupio grunt na kojem sam kasnije sagradio vikendicu, posadio voćke i vinovu lozu, okopavao vrt i sadio i sijao povrće, a onda došlo neko vrijeme kad su popustile snage i sve se to skupa više nije moglo raditi, pa sam i grunt i vikendicu prodao jednom našem međimurskom mini-tajkunu. On sigurno na njemu neće ništa saditi ili sijati.
A evo što autor knjige u predgovoru dijela kojeg je naslovio 'Povrćarstvo' piše o tome što mi je majka napisala u stihovima. Tekst donosim i skraćenom obliku.
Mi se svi većinom hranimo zeljnatom hranom – pa bio to seljak ili građanin, siromah ili bogataš, star ili mlad.
Ovo je bilo, a i biće nama svima najzdravije i najjeftinije jelo. Nu, kod tog svog ogromnog potroška povrća kod nas se u nekim krajevima široke nam i prostrane domovine (otadžbine) vrlo malo sije i sadi povrća i po gradovima, a još manje po selima.
(…)
Razumni i napredniji narodi u tom nam daleko prednjače. Oni povrćarstvu posvećuju mnogo veću pažnju, sade povrće ne samo za svoju kućnu potrebu, nego li i za izvoz u druge države, a za sve to dobivaju lijepe novce.
(…)
Pogledajmo opet, koliko mi iz Italije godišnje uvozimo cvjetača (karfiola), a i ostalog ranog povrća, koje bi mogli i kod nas uzgajati.
(…)
Ima građana, koji imaju i pogodno zemljište za vrt, ali uopće ne siju povrće. Nisu rijetki slučajevi, da se čuju prigovaranja: „Ta što će mi vrt, kad mogu za nekoliko dinara na placu kupiti povrće bez muke!“
(…)
Na daleko u svim krajevima svijeta nema pogodnijeg podneblja, klime, nego li je u našoj prostranoj i bogatoj domovini, pa treba nastojati i uputiti neznana čovjeka na što veću i korisniju proizvodnju povrća sebi i svojim ukućanima za hranu kao i za prodaju.
Prije nekoliko dana dobih e-poštom slijedeću poruku:
Blogo prijatelju!
Iduće sedmice ću se vrtit tamo negdje po tvome ataru, pa bi mi bila čast posjetiti te i pozdraviti!
Pozdrav od @geomira
Dan, dva odgovorih na dobivenu poruku:
Virtualni prijatelju!
Bilo bi mi drago da se nađemo na pićencu. No slobodan sam najdalje do 24. 12. onda počinje kampanja Božiča, Štefanje (supruga ima imendan), vjerojatni odlazak preko Nove godine u Samobor (…) tako da za dane nakon spomenutog datuma nisam siguran da ću naći vremena a možebitno neću ni biti u Čk. No u svakom slučaju javi mi se na mob.
Pozdrav od @semper contra
Stigao je odgovor:
Drago mi je da sam dobio tvoj odgovor i odmah sam te proknjižio u mobitel. Sa suprugom stižem u Varaždinske toplice u nedjelju predveče (21.12), a onda ćemo se dogovorit kako budemo mogli uskladit vremena za kratak susret.
Pa do skorog viđenja
geomir
Tako je počeo, a danas se i ostvario moj PRVI susret s jednim blogerom i njegovom boljom polovicom, nakon nešto sitno dana kako je završila sedmogodišnjica mog lutanjima po bespuću virtualne stvarnosti. Prilikom upoznavanja, @geomir mi je pružio malu vrećicu i rekao: „Ovo sam napravio za tvoju suprugu!“ Nisam odmah pogledao o čemu se radi obzirom da je naglasio da je to za nju.
Upoznao sam dvoje prekrasnih i nadasve simpatičnih ljudi. Moje bolje polovice nije bilo, bilo je, naime, vrijeme spremanja ručka, a uz to kao to je poznanstvo iz mog blogosvijeta. Sad mi je žao što nije bila i ona pogotovo što nismo bili dugo. Oni čaj, ja malo pivce u Gradskoj kavani, jer ni njima ni meni obveze nisu dozvolile dulje druženje. Ipak, rastali smo se u nadi da to neće biti po onoj: prvi put, zadnji put i nikada više.
Došavši kući, predao sam vrećicu s poklonom supruzi rekavši: „Ovo je poklon za tebe od blogera“. Kad je otvorila bila je oduševljena poklonom. Evo ga dolje.
Nisam baš sklon polemizirati na temu kada i kakav je tko bio zločinac, diktator, glavosječa, zlotvor etc. No kako se približava „sudbonosan dan“ za Hrvatsku, tj izbori za Predsjednika države (a što će tek biti za godinu dana kad krene juriš, ma što juriš – stampedo, prema saborskim foteljama) sve više se javljaju razno razni „povjesničari“ trudeći se pokazati i dokazati tko je u povijesti bio veći zlotvor u ovim našim krajevima. Tko je „tamanio“ one koji su se usudili misliti drugačije od onih koji su trenutačno bili na vlasti određujući što je pravedno a što nije. Ne shvaćajući, naravno, da pravda i pravo nisu jednoznačice. Ne ću se, jer zaista nisam sklon tome, upuštati u to tko je od njih više u pravu. Da li oni koji smatraju da tu „časnu“ titulu nosi stariji ili pak oni koji „glasuju“ za nešto mlađeg Zagorca. Pustimo to Budućnosti, ona je ipak na kraju jedini mjerodavan sudac.
Podsjetio bih, međutim, u ovoj kratkoj povijesti - i zato sigurno ne sveobuhvatnoj - one koji misle da je način vladanja „silom i nepravdom“ počeo sa starijim Zagorcem, da se jako varaju. Takav se način vladanja „prakticira“ otkako je svijeta i vijeka. Nije povijest zločina počela s njim niti će s njim završiti. Sve ovisi o prosudbama koje se u pojedinim vremenima smatraju odlučujućim u određivanju tko je zločinac a tko nije. Kako bi naš narod rekao „svako vrijeme svoje breme“, a stari Latini „o tempora o mores“.
Nekada davno, primjerice, one koji su bili sljedbenici nove vjere - vjere Isusa Krista - tadašnji vlastodršci „nešto drugačijih“ poglede na svijet, po kratkom su postupku bacali divljim zvijerima da ih rastrgaju u zato specijalno građenim objektima – arenama. I u tome uživali. I oni i „običan“ puk
Prošlo neko vrijeme pa su ti, čiji su preci služili u areni za zabavu „pravednika“, zbog istog prijestupa - različitog mišljenja - počeli neke druge razapinjati na kotač, navlačiti im „španjolske čizme“, na kraju i spaljivati ako se nisu odrekli svojih „heretičkih“ ideja. Naravno, pravovjerni je puk opet s veseljem promatrao utuvljivanje „pravednih“ činjenica u glave tih buntovnika.
Razvojem „nauke i tehnike“ dotični „utuvljivači“ otkrili su novi kontinent pa su tamo, primjenjujući iste ili usavršene metode, pokazivali i dokazivali starosjediocima kako nisu u pravu kad misle da je njihov pogled na svijet pravi. Pravi i pravedan je samo naš. Mi naime imamo jače argumente – topove i puške. Puk s ove strane mora nije se previše bunio. Zlato, koje je brodovima stizalo s one strane oceana, svakom zabljesne oči pa ne vidi kako se do njega došlo.
I tako je to potrajalo, dok se opet nije pojavio novi „zlotvor“ izmislivši giljotinu da bi njome odsijecao glave onih koji su mislili da je Kralj na zemlji Bog i jedini gospodar. „Osviješteni“ puk, koji je odjednom shvatio da oni spaljivani i nisu bili tako opasni, opet su s veseljem promatrali kako u košare padaju glave dosadašnjih djelitelja „pravde i istine“.
I da ne duljim. Kako su prolazile godine broj novih „zlotvora“ počeo se množiti zapanjujućom brzinom. Najznačajniji su kreatori dva velika rata, od kojih je ovaj drugi „iznjedrio“ nešto tako efikasno kao što je holokaust. Onda je došla atomska koja je stanovnicima Japana - posebice gradova Hirošime i Nagasakija - pokazala da je „pravda“ koju određuje demokracija bolja od „pravde“ njihovog cara. Hidrogensku bombu kreatori „ispravnog“ mišljenja još nisu koristili za širenje svojih uvjerenja, a hoće li i kada, ne zna se.
Na red su došli gulazi, goli otoci, gdje se ljudima batinom - jer batina je iz raja izašla - psihičkom torturom i smaknućima objašnjavalo kako nije dobro imati drugačije mišljenje od onih koji imaju vlast.
U civiliziranom i demokratskom društvu takve se metode uglavnom više ne koriste. Osim ponekad u najdemokratskijoj zemlji na svijetu gdje se u specijalnoj ustanovi zvanoj Guantanamo (i ne samo u njoj) softificiranim načinom utuvljivalo što je „pravda“ onima koji su imali neku svoju „pravdu“, ali nisu imali dovoljno jake „argumente“ da ih nametnu prvima. A ti prvi su tek odnedavno shvatili da su i crnci ljudi i da za njih vrijedi ista „pravda“ kao i za bijelce. Izgleda, ipak, da njihovi čuvari „pravde“ ne misle tako pa u crne pucaju kao na glinene golubove.
Kod ostalih, u koje bih bio slobodan ubrojiti i Lijepu našu, prešlo se ipak na „potpuno demokratske“ metode: ako se ne slažeš s vlasnikom/tajkunom, gazdom, direktorom, rektorom, političarom, glavnim urednikom, braniteljem „buš dobil otkaz“ ili „nebuš mogel godinu dana na ispite“.
Obzirom na takav razvoj događaja možemo, ipak, na kraju ovog eseja reći: „Svakim danom u svakom pogledu sve više napredujemo!“ I zato, gospodo „povjesničari“ okrenite se budućnosti i potrudite se da se riješimo i tih zlotvora - „z posla vunbacitela“. Oni povijesni neka se peku u Paklu ili pak uživaju u Raju. Već kako im je Bog odredio važući njihova (ne)djela u kontekstu vremena kad su ih činili.
Zajedno smo četiri godine išli u varaždinsku Gimnaziju. On pješice, Varaždinec je, ja cugom iz Čakovca. Bili smo odlični učenici, on malo 'odličniji'. Obojica smo voljeli matematiku, on ipak više.
Zajedno smo četiri godine i koji mjesec proveli na ETF, danas FER-u. Bio sam solidan student, on malo 'solidniji'. Zaposlili se u Končaru. On u Institutu (normalno bio je toliko bolji) ja u tvornici transformatora. A onda su nam se putovi razišli. On je doktorirao, počeo raditi kao profesor i prošao, kao doktor tehničkih nauka, put od profesora do korisnika socijalne pomoći i natrag. Ja sam nakon tri godine otišao u Energoinvest, pa se nakon sedam godina vratio tamo odakle sam počeo svoj životni put, u Čakovec. Nisam magistrirao (iako sam postdiplomski upisao) ali sam zato mirnije odradio svoju punu obavezu prema Domovini.
I premda sam, eto, na prvi pogled život proživio mirnije nego on, ipak sam 'fasovao' anginu pektoris a on nije. Možebitni razlog tome je u njegovoj naravi. A kakva je ona pokazat će dva događaja čiji opisi slijede.
* * *
Jednom zgodom, u vrijeme studija, posjetio sam ga u kući njegovih roditelja u Varaždinu. Ne sjećam se više kako je do toga došlo, no predložio mi je da poslušamo 9. simfoniju A. Dvoraka „Iz Novog svijeta“. Bilo je to moje prvo slušanje ozbiljne glazbe. Bio sam toliko oduševljen simfonijom da sam vrlo brzo kupio ploču i često je slušao. Prošlo je mnogo vremena dok nisam nabavio i druge ploče klasične glazbe. Danas došla neka vremena da mogu slušati smo takvu glazbu.
Dok mi je pričao o simfoniji, kako je ona nastala i što pojedini dijelovi kazuju, sjedio sam u fotelji kojoj je jedna nogica bila zamijenjena, ne sjećam se točno, s jednom ili dvije knjige. Prije nego što je uključio gramofon upitao sam ga:
„A zašto ne postaviš nogicu, a ne da fotelju podlažeš knjigama?“
„Nema potrebe, dobro je i ovako, a meni te knjige ne trebaju“, odgovorio je uz svoj karakteristični široki osmjeh.
Nisam mu, naravno, rekao da ja takve stvari ne mogu 'trpjeti', pa makar mi knjige i ne trebale.
* * *
Otada je prošlo mnogo godina. Obojica smo se oženili, dobili djecu. Živi u svom stanu u predgrađu Zagreba, ja u stanu u Čakovcu. I ponovo se desilo da smo se jednom zgodom našli kod njega. U lijepo namještenoj sobi stajala je ona fotelja. Još uvijek bez nogice i poduprta knjigama. Ispričao sam mu anegdotu vezanu uz tu fotelju od prije mnogo godina. Odgovorio je, koliko se sjećam, da mu je fotelja vrlo udobna, nogica se već davno izgubila u selidbama, a ni ove knjige mu nisu potrebne pa je i ovako dobro.
Sjedili smo tako, pričali i pijuckali neko piće (ovog puta nismo slušali glazbu). On se odjednom digne i reče:
„Oprosti samo trenutak“, i izgubi se prema kupaonici.
Nakon kratkog vremena vrativši se, kaže:
„Morao sam sjesti na veš mašinu.“
„A što?“
„Svaki puta skače kad počne centrifugirati“, odgovori on i sjedne u fotelju.
„Pa što to ne središ?“ pitam jer je u meni odmah proradio onaj njemački „ordnung mus sein“.
„Ma nije važno, dobro je i ovako“, odgovori uz opet onaj isti široki osmjeh kao i prije mnogo godina.
Eto, zašto on nije, a ja jesam dobio anginu pektoris.
< | prosinac, 2014 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
opće teme protiv ljudske gluposti i još ponešto
prvi post objavljen 11.12.2007.
e-mail: semper_contra@net.hr
Ceterum censeo EU esse delendam!
srebrozlato
demetra
zvijezda
NF
donabellina
vjetar
mecabg
smijehotvorine
umjetnost biti sam
tomajuda
tok misli
bellarte
japanka 3
grunf
pozitivka
geomir
dinaja
dinaja 2
huc
astro
ET
k.u.p.
sewen
skrpun
fra gavun
crna svjetlost
jedna žena
zvonka
k.moljac
vadičep
alexxl
in patria sua
gorkić
marvivall
Ross
inžinjer
Još uvijek se nadam da ću ih čitati na blogu
brod u boci
pametnizub
borgman
h_cenzuru
žena gaza
proglasi
iva
smisao života
modesti
salome
gosponprofesor
gosponprofesor 2
ET2
Nekad bili sad se spominju
lion
10. Ars
nema garancije
memoari
taradi
dona
zagreb
odmak
bromberg
neverin
effata
Pax et Discordia
kreativka
malo ti malo ja
alkion
ribafiš
cat
novapol
svijet u b
gordy
marchelina
(nađu li se slični to samo znači da nisam jedini "semper contra" na svijetu)
* * *
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ga nitko silom nema pravo nametati drugom!
Sve je dobro kad se pomiriš da ništa nije dobro.
Glupo je biti živ a ne moći živjeti.
S osobama kojima je Religija iznad Razuma ne raspravljam o religiji. Jednako tako s osobama kojima je Nacija iznad Čovjeka ne raspravljam o Naciji.
Čovjek je nekad živio među ljudima, danas živi među strojevima, sutra će među robotima.
Narod koji sustavno briše prošlost pišući novu povijest, nikada neće imati budućnost.
Hrvatska je lijepa zemlja, ali ružna država.
Socijalizam/komunizam me naučio da ne vjerujem u ništa kao apsolutnu Istinu.
Najvrednije što je čovjek kao živo biće stvorio su: Umjetnost i Matematika. Bez njega njih ne bi bilo.
Smisao postojanja je stvaranje života. Svrha je naučiti potomke da prežive i naprave isto. I to je sve!
Hrvatska je mala zemlja velikog kriminala.
Zdravog ljudi posjećuju rijetko, bolesnog često, a na pogrebu se skupe svi znani i neznani.
Bolje je biti mrtav nego živ a ne moći živjeti.
Bethoven je svoju glazbu slušao, ali je nije mogao čuti.
Spomenici čovjeku lako se ruše, ali njegova djela ostaju.
Kapitalizam je savršen poredak za nesavršen ljudski rod.
Ateist/agnostik treba biti bolji čovjek od vjernika. Njemu nema tko oprostiti grijehove, dok će vjerniku oprostiti Bog.
Misliti je za mnoge ljude najteža aktivnost.
Kakav je ispao, možda je Bog čovjeka stvorio samo na svoju sliku.
Lako je djecu praviti ali ih je teško odgajati.
Među glupanima i pametan postane glup. Obrat ne vrijedi.
Vlast daje manje prava dajući veće obaveze. Puk traži veća prava tražeći manje obaveza.
Apsurd čovjekovog života: ako mu nije lijep ne želi živjeti, ako mu je lijep ne želi umrijeti.
Svi naši političari mora da su izučili molerski zanat. Farbaju nas već četvrt stoljeća.
Ratovi su dokaz da svijetom vladaju budale.
I u mraku totalitarizma kao i u bljesku demokracije narod ne vidi što radi vlast.
Svaki rat protiv budala je unaprijed izgubljen!
Pravi domoljub živi u inozemstvu, Hrvatsku nosi u srcu a euro ili dolare u džepu.
Ljudski rod evolucijski je vrhunac s kojeg će se survati u ponor kojeg je sam stvorio.
Pravi borci za ideale spremni su dati svoje živote. Je su li današnji borci za očuvanje okoliša spremni učiniti isto?
Da li je dilema tanjur - tanjir važnija od dileme je li on pun ili prazan?
Princip djelovanja političkih garnitura: „Prije njih nije bilo ničega, poslije njih neće ostati ništa."
Da ne proizvodimo komunjare i ustaše proizvodili bi automobile.
Na ono što je važno mali čovjek ne može utjecati, na ono što može nije važno.
Štuje Boga, al ga psuje, jer ga ne poštuje!
Revolucije pokreću idealisti, plodove beru karijeristi.
Nikako ne mogu shvatiti mentalni sklop mnogih religioznih ljudi: klanjaju se bogovima, poklanjaju mrtvima cvijeće i ubijaju žive. Sve u ime istih bogova.
U očekivanju da mu prođe ružan trenutak u životu prošao mu je neprimjetno cijeli život.
Vjera, religija i Crkva nisu jednoznačnice. Mnogi to ne znaju ili ne shvaćaju.
Vjenčanja sve glamuroznija, trajanje brakova sve kraće.
Nije sve u novcu, ali u svemu je novac.
U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.
Naporno je biti s ljudima, ružno je biti sam, ali najteže je među ljudima biti sam.
Čovjek treba biti ili Einstein ili čobanin na Vlašiću.
Hrvati gledaju u prošlost jer ne vide budućnost.
Lažući, lašci na kraju prevare samo sebe.
Teist u Kristu traži Čovjeka, ateist/agnostik u Čovjeku traži Krista.
Strah da će nuklearna bomba uništiti svijet je neopravdan. Svijet će uništiti – smeće.
I politika i religija obećavaju raj a donose pakao.
Mlade treba liječiti. Starima omogućiti da umru dostojanstveno.
Poznanstvo, prijateljstvo, ljubav, brak, dosada.
Čovjek je čovjeku – čovjek. Ono drugo je uvreda za vuka.
Nedostaju mi Ljudi. A tako ih je malo.
Čovjek ne dolazi svojom voljom na svijet niti mu je dozvoljeno da ga svojom voljom napusti.
Nikad nisam sâm. Uz mene je uvijek moje drugo ja. Ponekad mi je teško s njime.
Dok hrvatska se srca slože i pluto potonut može.
Nedostaje mi ljubavi jer je ne znam ni davati ni primati.
Lojalnost i poltronstvo dijeli tek tanka linija.
Glup čovjek nije opasan, ali postaje ako toga nije svjestan.
Umjetnost je dar Boga, politika Sotone.
Da bi čovjek gledao trebaju mu oči, a da bi vidio treba mu vizija.
Čovjek snuje, Bog određuje...a žena naređuje!
Nije li neobično da se oni koji vjeruju u vječni život boje smrti?
Da je zemlja od zlata ljudi bi se tukli za šaku blata.
Domoljubi Domovinu brane i izgrađuju a ne prodaju i potkradaju.
Domoljublje se čuva u srcu, a ne na srce položenom rukom.
Istina je da jabuka ne pada daleko od stabla ali se ipak može daleko otkotrljati.
Mnogi će lakše pokrenuti planinu nego usne i reći: oprosti!
Tražeći djetelinu s četiri lista izgubio je sreću.
Pravilo spokojnog življenja.
Prigušeno govoriti, prigušeno raditi, prigušeno slušati radio, prigušeno misliti, prigušeno živjeti!
Komunisti su zakonom oduzeli imovinu pojedincu, demokrati narodu.
Vrag nije crn kako se riše, crnji je.
Čovjek odlazi, samo njegova djela ostaju. Dobra ili loša.
Vojnici su školovani ljudi s diplomom za ubijanje.
Nuklearna bomba može uništiti čovjeka, komunikacijska bomba njegovu privatnost. Obje njegovu slobodu.
Pojedini roditelji svoju djecu doživljavaju kao kućne ljubimce. Kad im dosade prepuste ih ulici.
Država ne daje ništa. Samo uz proviziju prebacuje iz džepova jednih u džepove drugih.
Borac protiv tiranije istovremeno je i heroj i terorist.
Golemo materijalno bogatstvo može se steći samo pljačkom banke ili pljačkom naroda.
Samo ljubav može probuditi Čovjeka u čovjeku, ali ona je tako rijetka kao biser u školjci, dijamant u tamnim njedrima zemlje ili zrnce zlata u rijeci.
Ništa se ne mora osim umrijeti i sve se može osim izbjeći smrt!
Kao što jedno zrno tvori hrpu, tako i jedan čovjek tvori čovječanstvo!
Umjetnost je jedino što čovjeka razlikuje od životinje!
Ubiješ li čovjeka ubio si jedan od milijardi svjetova.