Zajedno smo četiri godine išli u varaždinsku Gimnaziju. On pješice, Varaždinec je, ja cugom iz Čakovca. Bili smo odlični učenici, on malo 'odličniji'. Obojica smo voljeli matematiku, on ipak više.
Zajedno smo četiri godine i koji mjesec proveli na ETF, danas FER-u. Bio sam solidan student, on malo 'solidniji'. Zaposlili se u Končaru. On u Institutu (normalno bio je toliko bolji) ja u tvornici transformatora. A onda su nam se putovi razišli. On je doktorirao, počeo raditi kao profesor i prošao, kao doktor tehničkih nauka, put od profesora do korisnika socijalne pomoći i natrag. Ja sam nakon tri godine otišao u Energoinvest, pa se nakon sedam godina vratio tamo odakle sam počeo svoj životni put, u Čakovec. Nisam magistrirao (iako sam postdiplomski upisao) ali sam zato mirnije odradio svoju punu obavezu prema Domovini.
I premda sam, eto, na prvi pogled život proživio mirnije nego on, ipak sam 'fasovao' anginu pektoris a on nije. Možebitni razlog tome je u njegovoj naravi. A kakva je ona pokazat će dva događaja čiji opisi slijede.
* * *
Jednom zgodom, u vrijeme studija, posjetio sam ga u kući njegovih roditelja u Varaždinu. Ne sjećam se više kako je do toga došlo, no predložio mi je da poslušamo 9. simfoniju A. Dvoraka „Iz Novog svijeta“. Bilo je to moje prvo slušanje ozbiljne glazbe. Bio sam toliko oduševljen simfonijom da sam vrlo brzo kupio ploču i često je slušao. Prošlo je mnogo vremena dok nisam nabavio i druge ploče klasične glazbe. Danas došla neka vremena da mogu slušati smo takvu glazbu.
Dok mi je pričao o simfoniji, kako je ona nastala i što pojedini dijelovi kazuju, sjedio sam u fotelji kojoj je jedna nogica bila zamijenjena, ne sjećam se točno, s jednom ili dvije knjige. Prije nego što je uključio gramofon upitao sam ga:
„A zašto ne postaviš nogicu, a ne da fotelju podlažeš knjigama?“
„Nema potrebe, dobro je i ovako, a meni te knjige ne trebaju“, odgovorio je uz svoj karakteristični široki osmjeh.
Nisam mu, naravno, rekao da ja takve stvari ne mogu 'trpjeti', pa makar mi knjige i ne trebale.
* * *
Otada je prošlo mnogo godina. Obojica smo se oženili, dobili djecu. Živi u svom stanu u predgrađu Zagreba, ja u stanu u Čakovcu. I ponovo se desilo da smo se jednom zgodom našli kod njega. U lijepo namještenoj sobi stajala je ona fotelja. Još uvijek bez nogice i poduprta knjigama. Ispričao sam mu anegdotu vezanu uz tu fotelju od prije mnogo godina. Odgovorio je, koliko se sjećam, da mu je fotelja vrlo udobna, nogica se već davno izgubila u selidbama, a ni ove knjige mu nisu potrebne pa je i ovako dobro.
Sjedili smo tako, pričali i pijuckali neko piće (ovog puta nismo slušali glazbu). On se odjednom digne i reče:
„Oprosti samo trenutak“, i izgubi se prema kupaonici.
Nakon kratkog vremena vrativši se, kaže:
„Morao sam sjesti na veš mašinu.“
„A što?“
„Svaki puta skače kad počne centrifugirati“, odgovori on i sjedne u fotelju.
„Pa što to ne središ?“ pitam jer je u meni odmah proradio onaj njemački „ordnung mus sein“.
„Ma nije važno, dobro je i ovako“, odgovori uz opet onaj isti široki osmjeh kao i prije mnogo godina.
Eto, zašto on nije, a ja jesam dobio anginu pektoris.
Post je objavljen 15.12.2014. u 16:39 sati.