Nisam baš sklon polemizirati na temu kada i kakav je tko bio zločinac, diktator, glavosječa, zlotvor etc. No kako se približava „sudbonosan dan“ za Hrvatsku, tj izbori za Predsjednika države (a što će tek biti za godinu dana kad krene juriš, ma što juriš – stampedo, prema saborskim foteljama) sve više se javljaju razno razni „povjesničari“ trudeći se pokazati i dokazati tko je u povijesti bio veći zlotvor u ovim našim krajevima. Tko je „tamanio“ one koji su se usudili misliti drugačije od onih koji su trenutačno bili na vlasti određujući što je pravedno a što nije. Ne shvaćajući, naravno, da pravda i pravo nisu jednoznačice. Ne ću se, jer zaista nisam sklon tome, upuštati u to tko je od njih više u pravu. Da li oni koji smatraju da tu „časnu“ titulu nosi stariji ili pak oni koji „glasuju“ za nešto mlađeg Zagorca. Pustimo to Budućnosti, ona je ipak na kraju jedini mjerodavan sudac.
Podsjetio bih, međutim, u ovoj kratkoj povijesti - i zato sigurno ne sveobuhvatnoj - one koji misle da je način vladanja „silom i nepravdom“ počeo sa starijim Zagorcem, da se jako varaju. Takav se način vladanja „prakticira“ otkako je svijeta i vijeka. Nije povijest zločina počela s njim niti će s njim završiti. Sve ovisi o prosudbama koje se u pojedinim vremenima smatraju odlučujućim u određivanju tko je zločinac a tko nije. Kako bi naš narod rekao „svako vrijeme svoje breme“, a stari Latini „o tempora o mores“.
Nekada davno, primjerice, one koji su bili sljedbenici nove vjere - vjere Isusa Krista - tadašnji vlastodršci „nešto drugačijih“ poglede na svijet, po kratkom su postupku bacali divljim zvijerima da ih rastrgaju u zato specijalno građenim objektima – arenama. I u tome uživali. I oni i „običan“ puk
Prošlo neko vrijeme pa su ti, čiji su preci služili u areni za zabavu „pravednika“, zbog istog prijestupa - različitog mišljenja - počeli neke druge razapinjati na kotač, navlačiti im „španjolske čizme“, na kraju i spaljivati ako se nisu odrekli svojih „heretičkih“ ideja. Naravno, pravovjerni je puk opet s veseljem promatrao utuvljivanje „pravednih“ činjenica u glave tih buntovnika.
Razvojem „nauke i tehnike“ dotični „utuvljivači“ otkrili su novi kontinent pa su tamo, primjenjujući iste ili usavršene metode, pokazivali i dokazivali starosjediocima kako nisu u pravu kad misle da je njihov pogled na svijet pravi. Pravi i pravedan je samo naš. Mi naime imamo jače argumente – topove i puške. Puk s ove strane mora nije se previše bunio. Zlato, koje je brodovima stizalo s one strane oceana, svakom zabljesne oči pa ne vidi kako se do njega došlo.
I tako je to potrajalo, dok se opet nije pojavio novi „zlotvor“ izmislivši giljotinu da bi njome odsijecao glave onih koji su mislili da je Kralj na zemlji Bog i jedini gospodar. „Osviješteni“ puk, koji je odjednom shvatio da oni spaljivani i nisu bili tako opasni, opet su s veseljem promatrali kako u košare padaju glave dosadašnjih djelitelja „pravde i istine“.
I da ne duljim. Kako su prolazile godine broj novih „zlotvora“ počeo se množiti zapanjujućom brzinom. Najznačajniji su kreatori dva velika rata, od kojih je ovaj drugi „iznjedrio“ nešto tako efikasno kao što je holokaust. Onda je došla atomska koja je stanovnicima Japana - posebice gradova Hirošime i Nagasakija - pokazala da je „pravda“ koju određuje demokracija bolja od „pravde“ njihovog cara. Hidrogensku bombu kreatori „ispravnog“ mišljenja još nisu koristili za širenje svojih uvjerenja, a hoće li i kada, ne zna se.
Na red su došli gulazi, goli otoci, gdje se ljudima batinom - jer batina je iz raja izašla - psihičkom torturom i smaknućima objašnjavalo kako nije dobro imati drugačije mišljenje od onih koji imaju vlast.
U civiliziranom i demokratskom društvu takve se metode uglavnom više ne koriste. Osim ponekad u najdemokratskijoj zemlji na svijetu gdje se u specijalnoj ustanovi zvanoj Guantanamo (i ne samo u njoj) softificiranim načinom utuvljivalo što je „pravda“ onima koji su imali neku svoju „pravdu“, ali nisu imali dovoljno jake „argumente“ da ih nametnu prvima. A ti prvi su tek odnedavno shvatili da su i crnci ljudi i da za njih vrijedi ista „pravda“ kao i za bijelce. Izgleda, ipak, da njihovi čuvari „pravde“ ne misle tako pa u crne pucaju kao na glinene golubove.
Kod ostalih, u koje bih bio slobodan ubrojiti i Lijepu našu, prešlo se ipak na „potpuno demokratske“ metode: ako se ne slažeš s vlasnikom/tajkunom, gazdom, direktorom, rektorom, političarom, glavnim urednikom, braniteljem „buš dobil otkaz“ ili „nebuš mogel godinu dana na ispite“.
Obzirom na takav razvoj događaja možemo, ipak, na kraju ovog eseja reći: „Svakim danom u svakom pogledu sve više napredujemo!“ I zato, gospodo „povjesničari“ okrenite se budućnosti i potrudite se da se riješimo i tih zlotvora - „z posla vunbacitela“. Oni povijesni neka se peku u Paklu ili pak uživaju u Raju. Već kako im je Bog odredio važući njihova (ne)djela u kontekstu vremena kad su ih činili.
Post je objavljen 18.12.2014. u 21:54 sati.