Marketing
Kako nekad tako i sad
Kopajući po knjigama koje mi godinama skupljaju prašinu što se neumorno taloži po policama i na njima poslaganim knjigama, naišao sam na knjigu smeđih korica na kojima piše:
Migić Ivan:
Napredno gospodarstvo i kućanstvo
Na unutrašnjoj strani korica našao sam rukopisom moje majke ispisane ove riječi:
Za dva farmera
Darija i Svena,
Za sve na ranču,
za savjet kopaču.
-.-
Za mamu Čeću
da napravi voćnu
još TORTU veću!
-.-
A tata Duško nek se sjeti kad je mali bio,
kako je ovu knjigu šarao i parao,
malo igračaka imao,
pa opet zadovoljan bio.
-.-
Sad nek je čita pa nek se pouči,
što sve na ranču može da poluči.
Bilo vam sretno i veselo!
novembar 1981. pisala baka Marica
* * *
Bila je to godina kad sam kupio grunt na kojem sam kasnije sagradio vikendicu, posadio voćke i vinovu lozu, okopavao vrt i sadio i sijao povrće, a onda došlo neko vrijeme kad su popustile snage i sve se to skupa više nije moglo raditi, pa sam i grunt i vikendicu prodao jednom našem međimurskom mini-tajkunu. On sigurno na njemu neće ništa saditi ili sijati.
A evo što autor knjige u predgovoru dijela kojeg je naslovio 'Povrćarstvo' piše o tome što mi je majka napisala u stihovima. Tekst donosim i skraćenom obliku.
Mi se svi većinom hranimo zeljnatom hranom – pa bio to seljak ili građanin, siromah ili bogataš, star ili mlad.
Ovo je bilo, a i biće nama svima najzdravije i najjeftinije jelo. Nu, kod tog svog ogromnog potroška povrća kod nas se u nekim krajevima široke nam i prostrane domovine (otadžbine) vrlo malo sije i sadi povrća i po gradovima, a još manje po selima.
(…)
Razumni i napredniji narodi u tom nam daleko prednjače. Oni povrćarstvu posvećuju mnogo veću pažnju, sade povrće ne samo za svoju kućnu potrebu, nego li i za izvoz u druge države, a za sve to dobivaju lijepe novce.
(…)
Pogledajmo opet, koliko mi iz Italije godišnje uvozimo cvjetača (karfiola), a i ostalog ranog povrća, koje bi mogli i kod nas uzgajati.
(…)
Ima građana, koji imaju i pogodno zemljište za vrt, ali uopće ne siju povrće. Nisu rijetki slučajevi, da se čuju prigovaranja: „Ta što će mi vrt, kad mogu za nekoliko dinara na placu kupiti povrće bez muke!“
(…)
Na daleko u svim krajevima svijeta nema pogodnijeg podneblja, klime, nego li je u našoj prostranoj i bogatoj domovini, pa treba nastojati i uputiti neznana čovjeka na što veću i korisniju proizvodnju povrća sebi i svojim ukućanima za hranu kao i za prodaju.
Knjiga je štampana 1933. godine u izdanju Jugoslovenske štampe, Zagreb.
Što mislite, da li se otada do danas nešto bitno promijenilo u glavama „neznana čovjeka“, a posebice u glavama onih koji bi ga trebali „uputiti na što veću i korisniju proizvodnju povrća“? Bojim se da nije.
Post je objavljen 26.12.2014. u 21:32 sati.